Vjetrovito

Dobar dan! Sada je trinaest sati i trideset minuta, uključujemo se u „Vjetrovito“. Meni je još uvijek jutro i polako se razbuđujem uz božićnu „Somewhere in My Memory“ koja svira u pozadini. Neki ovdje su budni još od pola pet. Da vidimo... Snijeg je već odavno prestao padati, a sunce se uporno pokušava probiti kroz oblake. Promet nije gust, što ukazuje na to da su se ljudi već počeli pripremati za proslavu Nove godine tako da se što bolje (i dulje) naspavaju. Klinci neumorno nastavljaju sa svojim zimskim aktivnostima (grudanjem, sanjkanjem, pravljenjem snjegovića) dok ih roditelji bezbrižno promatraju iz obližnjih caféa u kojima vlada topla atmosfera uz čitanje današnjih novina i polagano guštanje kave.

Dakle, moje jutro se lijeno vuče i više je nego idealna atmosfera za još jedno neobavezno brbljanje. U eter nam se priključio Luka. Bok Luka!
Pozdrav svima!

Kakvo značenje za tebe ima ova godina koja nas uskoro napušta i po čemu ti je bila posebna?
Hm.. Izdvojio bih dosta dug popis zanimljivih ljudi koje sam upoznao. :) Znam da to zapravo obavezno dolazi u svakoj godini samo od sebe, no ovaj put je jednostavno bilo „više“. Naravno, društva nikad dovoljno.

Slažem se.
Ali isto tako i vremena. Zadnja četiri mjeseca sam stalno u nekakvoj žurbi, tako da mi je i to na neki način okarakteriziralo ovu godinu. Unatoč tome, ne znam je li se to primijetilo, pokušavao sam uvijek biti otvoren i naći vremena za razgovor i druženje sa svima.
Ako gledamo na nova iskustva i sve, naravno da ih je bilo. Samo smo nešto rjeđe putovali.

Već se može zaključiti što u novoj godini očekuješ.
Da, više putovanja, druženja i slobodnog vremena. Uz sve to ne bi bile na odmet i malo bolje ocjene i manje žurbe. I želim obnoviti neka stara prijateljstva. Ima dosta ljudi s kojima bih se opet htio naći, popričati i čuti što je novo kod njih.

Što si danas zanimljivo naumio raditi?
Imao sam namjeru otići s društvom na klizanje, ali tek pri kraju dana. Do tada ljenčarim i uživam.

U prazničkom duhu, jel? A evo i Borisa. Upravo se vratio s drugog obilaska grada danas. Bok Boris.
Helou.

Kakva je atmosfera u gradu?
Bljuzgava. Ako se tako može nazvati višesatno plivanje kroz polumokri, odnosno polurastopljeni snijeg koji se ljudi još nisu udostojali očistiti s ulica grada. Čarape su mi mokre, a nožne prste niti ne osjećam... ali, jei, pao je snijeg!

Zar nisi sretan što je pao snijeg?
Pa da. Sretan sam dok se ne počne otapati. Ili ponovno zaleđivati (onda postane tvrd - pa zamislite kada vas netko pogodi grudom u lice.) Jučer je bilo lijepo. :-D

Kako je bilo probuditi se u pola pet? Što je uzrok tomu? Ja si to ne mogu zamisliti. Ako se slučajno probudim u te čudne sate, pokušam zaspati, makar i na silu.
Valjda sam prerano išao spavati, što ja znam. I kada sam otvorio oči, bilo je tek 4:32, kako su pokazivale one crvene crtice sata. Naravno da sam pokušao ponovno zaspati, ali mi jednostavno nije išlo, već sam se sat vremena vrtio u krevetu. Petnaest do pet. Pet. Pet i petnaest. Pola šest. I onda sam odlučio ustati, i skuhati si jedan fini čaj od borovnice. Kao što se to obično i događa, puknula mi je filtar vrećica i malo sadržaja je završilo u šalici. Ma nema veze, rekao sam si. Pet žličica šećera i čaj je bio spreman! Zatim se probudila mama koja je mislila kako baka kuha kavu, a onda je ostala iznenađena da sam to ja i sama je jadna morala kuhati kavu (imajte na umu kako ja znam kuhati samo one jake koje mi pomažu tijekom školske godine s učenjem navečer - bljak kave). Mama je otišla raditi, a onda se probudio tata... pa baka... pa je tata otišao raditi, a ja sam otišao u grad. Kada sam stigao, vidio sam da sam prerano došao jer još ništa ne radi, i onda sam otišao u Algoritam i tamo lijepo čekao do devet sati. Vratio sam se doma čim sam kupio kaj trebam. To je uglavnom moje današnje jutro do deset sati.

I što ćeš sada raditi ostatak dana?
Pa odlučio sam danas ne čitati nikakvu knjigu, već se posvetiti pospremanju kompjutera. Moj disk je živo smetlište starih mapa i datoteka. Možda kasnije i uzmem u ruke kakvu knjigicu... Možda dohvatim knjigu od Orhana Pamuka „Zovem se Crvena“, ali budem još razmislio. Dug je dan, ljudi.

Kako ćete proslaviti Novu godinu?
Luka i ja ćemo proslaviti Novu godinu doma, u krugu najuže obitelji, dok će ostatak razreda biti kod Mije na tulumu godine. Ali što se može. Tradicionalno je tradicionalno.

Ei, pa mi se polako približavamo kraju današnjeg kratkog izvještaja. Evo, mašu mi Boris i Luka da vam žele sve idilično u novih tristo šezdeset i pet dana, pa tako i ja. Hvala Boris, hvala Luka. Uživajte i do slušanja..

hladno zimsko jutro. vani se sve bijeli od snijega koji je, čini se, cijelu noć neumorno padao. ja sam se zalijepio za mrzlo prozorsko staklo i fotografiram. :) ljudi užurbano prolaze kroz trg ispred moje zgrade, noseći kišobrane i držeći ih ukoso. oni nešto stariji se šeću sa psima. nekima je danas radni dan i užurbanim korakom idu na posao.
tamanim čupavac usput razmišljajući o nizu promjena koje su neizbježne pri selidbi u novi stan. kako bi mi bilo lakše prilagoditi se svemu tome, shvatio sam to kao novo poglavlje u svom životu. već se veselim upoznati svoje nove susjede i steči neke nove prijatelje, a veseli me i to što će par prijatelja koje poznajem živjeti u blizini. jedva čekam duge runde monopolija subotama i, najviše, svoju vlastitu sobu i ostajanje budnim do kada god hoću. a ujutro želim da me bude točkice sunca koje se probijaju kroz rolete, jer mi to nosi osjećaj bezbrižnog djetinjstva u koje se često želim vratiti.
bit će i rađenja gulaba u kuhinji bez da dođe netko blijed i u šoku koji će odmah skočiti na mene, svaki moj korak kritizirati i na kraju dovršiti posao. :) kako se već puno ljudi zanima za te gulabe, odlučio sam napisati što je to i kako se priprema (svjestan da time odskačem od glavnog smisla ovog bloga), najviše zato što me boris na to nagovorio. najbolje da vam napišem isto onako kako je to meni napisao moj profesor iz biologije. naravno, moram promijeniti ponešto i izbaciti jer mi se čini da je napisao knjigu recepata s komentarima, samo je nije izdao. zanimljiv je čovjek. dakle,

GULAB JAMUN

indijski desert, izazov za napraviti, ali ne zato što je to teško već zbog toga koliko se pažnje treba posvetiti. nakon temeljitog izvježbavanja nastao je ovaj recept pod utjecajem indijskog kuhara lavanatake dasa i charmaine solomon.

za gulabe: 375 ml mlijeka u prahu, 5 žlica glatkog brašna, pola žličice praška za pecivo, prstohvat sode bikarbone, 2 žličice rastopljenog maslaca, oko 6 žlica vode, ulje (za duboko prženje)
za sirup: 1 litra vode, 300 g smeđeg šećera (zapravo koliko vam paše; ovo je za srednje slatki sirup), 1 žlica ružine vodice

najprije treba napraviti sirup. u jedan lonac ulijete litru vode i dodate šećer. grijete dok ne zavrije, a zatim pustite da kipi otprilike jednu minutu pa maknete lonac s plamena.
u većoj posudi pomiješate mlijeko u prahu, brašno, prašak za pecivo i sodu bikarbonu. dodate rastopljeni maslac i ponovno miješate. postupno treba dodavati hladnu vodu dok se ne dobije lagano ljepljivo tijesto. miješate još koju minutu pa kada više ne bude ljepljivo, počnite raditi kuglice veličine malo manje od oraha.
kako bi kuglice bile glatke i ne bi imale pukotine, lagano namastite ruke uljem i valjajte ih po dlanovima. svaku kuglicu oko petnaest sekundi. zatim ih stavljajte na prije namašćenu podlogu.
u lonac sa sirupom dodate ružinu vodicu.
pripremite ulje za duboko prženje. temperatura ulja ne smije biti visoka, a kuglice treba pržiti na najmanjem plamenu. isto tako, nije dobro pretrpati posudu s uljem kuglicama, jer se one tijekom prženja šire. nakon što ispržite jednu turu kuglica, posudu maknete s plamena, kako bi se ulje malo ohladilo, te je nakon minute vratite i pržite slijedeću turu.
tijekom prženja, kuglice padaju na dno. morate lagano tresti lonac kako se ne bi zalijepile. ako ste to dobro izveli, one bi se trebale za pet minuta vratiti na površinu. zatim ih jednoliko nastavite miješati. pržite oko 25 minuta dok kuglice ne poprime smeđu boju.
(ja bi ih nakon prženja poslagao na papirnate ubruse da upiju ulje, a zatim stavio u sirup.)
nakon pet sati sirup postaje smeđi i može se baciti, ali i ne treba. gulabi se često poslužuju bez sirupa, mlaki ili topli. može i hladni, ako kome paše.

i to je to. ;) uživajte..

luka

Pozdrav svima,

Svi znamo što je "Chicago", zar ne? Ne mislim pritom niti na grad, niti na SAD, nego baš na predstavu, odnosno mjuzikl koji trenutačno igra u našem zagrebačkom kazalištu Komedija. Ja sam, zajedno s Lukom, jučer to bio gledao i još uvijek sam pod nekakvim laganim dojmom.

Naime, kada smo išli u školu, mama nam je poslala poruku hoćemo li ići s njom u kazalište (a već stvarno jako dugo nismo) i rekla je kako ima ulaznice za "Chicago". To nas je na neki način i razveselilo, (a) jer smo jučer također pisali i kemiju, i to neki ispit iz kojeg se dobivaju dvije ocjene (ne moram niti napominjati kako nisam sve niti stigao, te se nadam kako ću najmanje dobiti 5 i 3, ili 4 i 4 da mogu imati 5 na kraju polugodišta) i (b) zato što nikada nismo gledali mjuzikl. I tako smo pristali...

Odmah poslije ispita, pitali smo profesora iz biologije možemo li ići, na što je on rekao ukoliko imamo čistu situaciju s ocjenama, možemo ići. A kako mi zapravo imamo savršeno jasnu sliku ocjena iz biologije, otišli smo bez pol frke i došli ispred kazališta Komedija, koje se nalazi na Gornjem gradu, odnosno na Kaptolu, nedaleko od Zagrebačke katedrale. Uskoro se pojavila i mama. Torbe i jakne smo ostavili na čuvanje, i udobno se smjestili u neudobnim stolcima (što će se kasnije pokazati krajnje bolnom činjenicom).

Mjuzikl je započeo, kao i svi ostali, pjesmom. Poznate melodije, koje sam već sto puta čuo u filmu, samo ovoga puta na hrvatskom, dopirale su u veoma jakim decibelima čak i do desetog reda u kojem sam ja sjedio. Istina, nisam pola predstave vidio od glava ljudi koji ne shvaćaju kako nisu zanimljivi s visokim stresnim frizurama, ali uspio sam sve pohvatati, a rupe je popunilo moje kakvo-takvo sjećanje filma (iako sam gotovo svaki put kada sam gledao zaspao). Znači, mogu zaključiti kako je predstava bila dobra također i po činjenici kako nisam zaspao!

Za one koji ne znaju, u mjuziklu se radi o sljedećem: U Chicagu, dvadesetih godina prošlog stoljeća, Roxie Hart sanja o uspjehu na najpoznatijim kazališnim pozornicama. Ona ubija svoga ljubavnika, te završi u zatvoru, gdje se također nalazi i Velma Kelly, njen idol. Niti jedna niti druga se neće ustručavati iskoristiti najžešća sredstva kako bi stekle popularnost. Lik Roxie Hart doista vjerno je utjelovila Mila Elegović Balić, dok je Velmu Kelly glumila Hana Hegedušić. Pitajući se gdje se tu uklapa Bojana Gregorić, shvatio sam kako predstava zapravo ima dvije postave koje se međusobno isprepliću i izmjenjuju.

Kada je došla ona scena s Mađaricom Hunyakovom na red, unatoč svom besprijekornom znanju mađarskog jezika, moja mama ju ništa nije shvatila više od mene. Ali vjerujem kako ostatak publike koji ne zna mađarski nije ništa primijetio osim toga da ništa ne razumije. :-)

Dakle, mjuzikl "Chicago" je bio jučer navečer odličan, pa ako imate vremena, slobodno se zaputite u zagrebačko kazalište "Komediju" na jednu predstavu ili dvije.

;-) Boris

duh božića je uhvatio i mene. probudio sam se pjevušeći greensleeves. :) s trga, kroz otvoren prozor, ulazio je smrznuti zrak zajedno sa smijehom ljudi koji su sunčano subotnje jutro (zapravo, teško je odrediti je li uopće bilo jutro jer je za neke ljude u ono doba već bila sredina dana) odlučili posjetiti zimski sajam. iako sam i ja dobio želju nazvati nekog i izletiti van, natrag sam se ušuškao u krevet jer je na telki počinjao drugi nastavak filma sam u kući. iz kuhinje se osjetio miris svježe pečenog biskvita za kolače i čokolade. još dok je bio topao odrezali smo si mali dio, samo da „probamo kak je ispao“. hehe ;)
grad je u božićnom raspoloženju već od kraja studenog. između golih grana drveća svjetlucaju plave lampice, iznad šetališta i ulica vise svjetleći zvončići, a na glavnom trgu stoji ogroman bor. svako malo prođe božićni tramvaj kojeg vozi čovjek u odijelu djeda božićnjaka. pije se vruća čokolada i odjekuju tonovi starih božićnih napjeva. ljudi su, kao i uvijek, u žurbi pa je teško zamijetiti osjećaju li božić. kada sam prolazio ulicom koja će u veljači postati moja nova adresa, uočio sam samo par ukrašenih balkona. ali, kada sam prošao kroz park, na jednoj klupi neka je žena u zelenom kaputu zadovoljno sjedila okružena vrećicama i kutijama s darovima.
iako me skroz preplavio onaj djetinjasti osjećaj, nisam još uvijek sastavio svoj popis božićnih želja. upravo me nazvao stric (boris i ja ga iz fore zovemo strikan otkad znamo za sebe) i rekao mi je da su naši prvi darovi, koje su on i tata zajedno kupili, već na putu prema doma. u nestrpljivom iščekivanju da saznam što bi to moglo biti, ostavljam vas sa željom da i vas božić ovako udari u glavu kao mene.

luka

Bok svima!

Zadnja knjiga koju sam pročitao bila je The Curious Incident of the Dog in the Night-Time koju je napisao Mark Haddon. To je bilo, vjerovali ili ne, još u devetom mjesecu. Dakle, već tri mjeseca nisam pročitao niti jednu knjigu (osim lektira - ali i to čitamo samo djelomično zbog nedostatka vremena)! I zbog toga već polagano ludim...

Sada sam si složio popis knjiga koje želim pročitati tijekom zimskih praznika. Nadam se da ću ga barem pola uspjeti pročitati. Namjeravam se u subotu naspavati, a onda tri tjedna ljenčariti uz romane doma; eventualno izaći van iz toplog stana na hladan zrak, ali sumnjam da će toga biti često.

Dakle, ovo su knjige koje namjeravam pročitati tijekom zimskih praznika:

J. K. Rowling
HARRY POTTER I PRINC MJEŠANE KRVI

Što reći o tome? Da, kriv sam, znam, trebao sam to pročitati još tijekom ljetnih praznika na engleskom, samo što to meni nije bilo prvo na popisu knjiga koje trebam pročitati tada. Tako da na kraju i nisam. No, kupio sam si lijepo hrvatsko Algoritmovo izdanje i sada ću uživati tijekom zimskih praznika, isto kao i s prošlim nastavkom prije dvije godine.
Izgleda da će se ove godine Harry suočiti sa još odraslijim problemima (je li to uopće moguće nakon petog dijela?), tako da će sada biti i ubojstva, nestanaka, ukletih ljudi i inih... Šuška se kako Hogwarts više nije u potpunosti sigurno mjesto...
Još kako sam gledao film "Harry Potter i Plameni pehar", sve više me nešto unutra kopka da počnem čitati taj šesti dio!

Joanne Harris
SAN, BLIJEDA SESTRA

Ovu knjigu imam doma već skoro godinu dana, i sram me je priznati kako ju još uvijek nisam pročitao. I, k tome, još je potpisana. I to od strane dvoje ljudi: Joanne Harris, koja ju je i napisala, i Grahama Ovendena, jednog od najvećih i meni najboljih ruralističkih autora, prijatelja Joanne Harris i ilustratora naslovnice.
Naime, radi se o Henryju Chesteru, vladajućem puritanskom umjetniku, koji traži savršeni model. U devetogodišnjoj Effie, napokon ga pronalazi. Deset godina kasnije, ljupka, mladolika i mirna, Effie se čini idealnom suprugom. Ali nešto unutar nje se upravo tada počinje buditi. - Jesam li vas zaintrigirao? Priča je malo uznemirujuća...

Joanne Harris
GOSPODA I ZABAVLJAČI

Tu knjigu još nemam, ali sam je naručio preko Algoritma u Doubledayevom izdanju tvrdih korica s naslovnicom ovijenom oko njih (kakvo ja najviše volim)... Mislim kako bi trebalo stići do početka zimskih praznika tako da se mogu uvaliti u krevet, među jastuke i uživati.
Mjesto radnje je "Sveti Osvald", stara i dugovječna engleska škola za dječake u sjevernoj Engleskoj. Nova školska godina je započela, i za osoblje i za učenike škole, vjetar neočekivane promjene počeo je puhati. Odjela, papirologija i tehnologija vladaju svijetom; i Roy Stratley, učitelj latinskog, ekscentričnjak i veteran "Svetog Osvalda", napokon - nevoljko - razmišlja o mirovini. Ali iznad malih nedoumica, nevažnih dogovora i svakodnevnih kriza škole, širi se mračniji osjećaj. I gorki okus, sakriven i pažljivo čuvan trinaest godina, će izaći na vidjelo.

Orhan Pamuk
ZOVEM SE CRVENA

Sramota, znam, još uvijek to nisam pročitao - tu knjigu koja je digla, uz "Snijeg" toliko prašine u Turskoj. To je valjda jedini turski autor čiju knjigu i imam, barem što se tiče moje vlastite kućne biblioteke koja broji oko stotinjak knjiga (jesam li normalan?).
Sada nešto malo o čemu se radi tu: Istanbul, šesnaesto stoljeće. Izvan zidina raskošnog dvora caruju siromaštvo, kuga, nemoral i nespokoj. To, dakako, ne priječi Sultana da naruči knjigu u slavu svoje vladavine koja će prikazati svu veličinu Otomanskog carstva. U tu svrhu on daje nalog Tetku Efendiji da okupi najbolje iluminatore u zemlji, čija je tajna zadaća da oslikaju knjigu u stilu tadašnjih europskih majstora. No kako se figurativna umjetnost smatrala povredom islama, ta narudžba nije lišena opasnosti za izvršitelje, zbog čega nijedan iluminator ne smije vidjeti knjigu u cijelosti.
Meni se čini zanimljiva. A vama?

Clive Staples Lewis
POSLJEDNJA BITKA

Ovo je posljednja knjiga od "Kronika iz Narnije" i jedina koju još uvijek nisam pročitao (a) zato što sam dugo na nju čekao i (b) zato što sam bio zaposlen školom. Inače, "Kronike iz Narnije" su mi jako drage knjige, jer sam kao mali volio gledati BBC-jeve ekranizacije i BBC-jev crtić na temu "Lava, Vještice i ormara". I Luka isto. Sada će uskoro ići film "Lav, Vještica i ormar" u kina i moram se malo ponovno ufurati u tu zemlju čudnih i zanimljivih bića.
Lažni Aslan luta Narnijom naređujući svima da služe okrutnim Kalormenima, unoseći strah u svačije srce. Mogu li Jil i Eustace, pozvani čudesnim moćima u Narniju u pomoć kralju Tirijanu, pronaći pravog Aslana i ponovno uspostaviti mir u zemlji? Posljedna je bitka najstrašnija od svih prijašnih i konačna je borba dobra i zla.
Uuuu... bit će dobro... Baš me zanima kako će sve to završiti - ali prvo, film! ;-)

Uglavnom, to je moj popis čitanja tijekom zimskih praznika. Želite li mi još nešto preporučiti?

;-) Boris

Bok ljudi!

Nakon stvarno mnogo, previše vremena, evo napokon jedan post i od mene. I nakon što se Luka čitavo jutro mučio oko toga kako bi ovaj naš zajednički blog mogao nekako pošteno izgledati, a da ja nisam napravio niti "i" od tog novog izgleda, mogu reći kako mi se sviđa. Mislim kako sadašnji izgled bloga predstavlja točno ono o čemu bi Vjetrovito trebalo govoriti već i na prvi pogled. Što vi kažete?

U zadnje vrijeme me opet uhvatilo manično sviranje. Nakon stvarno dugo vremena stanke, i prebacivanja na pisanu umjetnost, opet se znam snalaziti među papirima punih nota i što je najbolje - uživam u tome. Jučer sam cijelo poslijepodne svirao Thoughtless od Evanescencea, uglavnom izvorno od Korna. I danas ujutro sam malo, nemam mira. Sviranje je uglavnom jedino što me zabavlja zadnjih tjedana, osim onog puta u Budimpeštu prošli vikend, o kojem je Luka pisao. Još sam našao način kako ću si nabaviti pijanino kada se preselimo za svoju sobu (a to će, drage volje, biti u veljači) - tako da mi najvjerojatnije ništa ne bi moglo pokvariti ovaj zimski ugođaj unutarnje sreće i ispunjenosti. Malo Evanescencea, malo Coldplaya i puno Yanna Tiersena i moj poslijepodnevni koncert je gotov.

Sada još moram ići malo i učiti. Povijest, fizika... sve je to školski život. Jedina šteta pritom je to što nemam vremena za sebe i nikako se ne mogu pošteno naspavati, ali mislim kako ću to preko tri tjedna zimskih praznika uspješno obaviti.

Uživajte u ukradenom slobodnom vremenu!

;-) Boris

nakon četiri puna dana, tri neprospavane noći i litara kave, napokon (!) uživamo ne radeći ništa. kao da sam prošli vikend nekako preskočio, pa mi je radni tjedan trajao dvanaest dana. ali ipak je sve to zajedno prošlo u trenu. čini mi se kao da smo jučer navečer izmolili svoje uspavane glave van iz autobusa.
cijela budimpešta u samo dvadeset i četiri sata, druženje, pokoji tulum u nečijoj sobi i duga lutanja po gradu.
glavno šetalište je dugačka ulica koja se zove váci (váci utca). nju cesta dijeli na dva dijela, koja smo nazvali elitni i šugavi dio. u elitnom dijelu se nalaze dućani, kafići, longue barovi i knjižare. on završava na jednom trgu gdje se u ovo doba godine održava božićni sajam, pa se zrakom šire mirisi kobase, ćevapa, langoša i ulja. u gotovo svakoj sporednoj ulici se može naći nekakav spomenik, za razliku od onih u šugavom dijelu. tamo su sporedne ulice puste i vlažne. koraci po kamenom pločniku zvuče jezivo glasno, a spojivši to s oporim mirisom smoga i mrakom dobiva se dojam gradskih ulica industrijske engleske 19. stoljeća. iako je šugavi dio uređen jednako blagdanski kao i elitni dio, ima mnogo manje kafića, a dominiraju antikvarijati i pivnice.
ističe se jedan veliki mcdonald's u sklopu kojega je mccafe. zanimljivo je to da se tijekom jutra ne može naručiti ništa što nije na jutarnjem meniju koji čine kava, krafne, pite, sladoled, tost i sok. isto tako, kada je netko od nas naručio "big mac", razočarao se jer toga tamo nema (!).
cijeli prvi dan je djelovao tmurno zbog kiše koja je padala. ali zato, drugi dan ujutro smo nadoknadili sve ono od čega smo dan prije odustali. jako rano, nakon samo par sati sna i doručka, napustili smo hotel i otišli na citadelu. ona se nalazi na gellertovom brdu koje se strmo izdiže nad budimpeštom, a uz koje teče dunav. pogled na budimpeštu od tamo je stravično dobar. zbog sunca koje je bilo nisko zgrade su djelovale žute. u daljini se nazire sivi sloj smoga u zraku koji prividno dijeli tlo od neba. inaće, na tom brdu se nalazi i spomenik slobodi, pored kojeg smo se svi zajedno fotkali. zatim smo posjetili ribarsku utvrdu, koja se sastoji od mnogo povezanih kula smiješnog izgleda.
na povratku u zagreb, ručali smo u nekom restoranu pored balatona. za piti su nam poslužili vodu, a za desert, po drugi put tijekom ovog izleta, imali smo palačinke s orasima i preljevom. jadno. svi smo očekivali da ćemo dobiti bar po jednu žarbo šnitu, šnitu dobošice ili mađarice, a oni su zapeli na palačinkama. rijetko se našao netko tko je to i pojeo.
i tako. sada, dok pišem ovo zadovoljan sam jer je izlet prošao dobro. slijedeći izlet je za četiri mjeseca tek, a zemlja koja je osuđena na dva dana naše buke je italija. hehe..

luka

slušajući "spiritchaser" (dead can dance) bez pol frke trpamo u ruksake sve što mislimo da će nam trebati za ovaj vikend u budimpešti. veselimo se neizbježnom tulumu u nečijoj sobi, trčkaranju po hodniku, spavanju nas deset u istom krevetu (sam to smio spomenuti? hihi) i, naravno, istraživanju ovog grada na obali dunava. iako smo boris i ja već obišli sva udarna mjesta tamo, koliko su budim i pešta zajedno dugi i široki, znamo da je posve drugi doživljaj kada se sve to ponovno obiđe s društvom iz škole. :) pobudio se avanturistički duh u meni i u ovom nedostatku sna već čujem šapat svojih mađarskih korijena u glavi. :P
jedino me muči to što prvi dan nema ništa za jesti do večere i što od doma trebamo krenuti u 4 ujutro kako bi se oko pol 5 sastali s društvom ispred škole. u 5 bi svi zajedno krenuli. :| ali valjda ćemo dobiti neko vrijeme slobodno da si kupimo nešto za grickati. i promijeniti svoje eure u forinte, iako sam danas dva sata hodao po mjenjačnicama, da izbjegnem gužvu sutra na granici. morao sam promijeniti i više nego što sam htio, jer ovdje imaju samo novčanice od 10000 i 500 forinti. 10000 ehehe.. sada moramo gledati da to sve potrošimo jer se ne isplati mijenjati natrag u kune ili eure. ;)
sretan nam put! ajde veselo..

luka