Marketing
Dobar dan! Sada je trinaest sati i trideset minuta, uključujemo se u „Vjetrovito“. Meni je još uvijek jutro i polako se razbuđujem uz božićnu „Somewhere in My Memory“ koja svira u pozadini. Neki ovdje su budni još od pola pet. Da vidimo... Snijeg je već odavno prestao padati, a sunce se uporno pokušava probiti kroz oblake. Promet nije gust, što ukazuje na to da su se ljudi već počeli pripremati za proslavu Nove godine tako da se što bolje (i dulje) naspavaju. Klinci neumorno nastavljaju sa svojim zimskim aktivnostima (grudanjem, sanjkanjem, pravljenjem snjegovića) dok ih roditelji bezbrižno promatraju iz obližnjih caféa u kojima vlada topla atmosfera uz čitanje današnjih novina i polagano guštanje kave. Dakle, moje jutro se lijeno vuče i više je nego idealna atmosfera za još jedno neobavezno brbljanje. U eter nam se priključio Luka. Bok Luka! Kakvo značenje za tebe ima ova godina koja nas uskoro napušta i po čemu ti je bila posebna? Slažem se. Već se može zaključiti što u novoj godini očekuješ. Što si danas zanimljivo naumio raditi? U prazničkom duhu, jel? A evo i Borisa. Upravo se vratio s drugog obilaska grada danas. Bok Boris. Kakva je atmosfera u gradu? Zar nisi sretan što je pao snijeg? Kako je bilo probuditi se u pola pet? Što je uzrok tomu? Ja si to ne mogu zamisliti. Ako se slučajno probudim u te čudne sate, pokušam zaspati, makar i na silu. I što ćeš sada raditi ostatak dana? Kako ćete proslaviti Novu godinu? Ei, pa mi se polako približavamo kraju današnjeg kratkog izvještaja. Evo, mašu mi Boris i Luka da vam žele sve idilično u novih tristo šezdeset i pet dana, pa tako i ja. Hvala Boris, hvala Luka. Uživajte i do slušanja..
Pozdrav svima!
Hm.. Izdvojio bih dosta dug popis zanimljivih ljudi koje sam upoznao. :) Znam da to zapravo obavezno dolazi u svakoj godini samo od sebe, no ovaj put je jednostavno bilo „više“. Naravno, društva nikad dovoljno.
Ali isto tako i vremena. Zadnja četiri mjeseca sam stalno u nekakvoj žurbi, tako da mi je i to na neki način okarakteriziralo ovu godinu. Unatoč tome, ne znam je li se to primijetilo, pokušavao sam uvijek biti otvoren i naći vremena za razgovor i druženje sa svima.
Ako gledamo na nova iskustva i sve, naravno da ih je bilo. Samo smo nešto rjeđe putovali.
Da, više putovanja, druženja i slobodnog vremena. Uz sve to ne bi bile na odmet i malo bolje ocjene i manje žurbe. I želim obnoviti neka stara prijateljstva. Ima dosta ljudi s kojima bih se opet htio naći, popričati i čuti što je novo kod njih.
Imao sam namjeru otići s društvom na klizanje, ali tek pri kraju dana. Do tada ljenčarim i uživam.
Helou.
Bljuzgava. Ako se tako može nazvati višesatno plivanje kroz polumokri, odnosno polurastopljeni snijeg koji se ljudi još nisu udostojali očistiti s ulica grada. Čarape su mi mokre, a nožne prste niti ne osjećam... ali, jei, pao je snijeg!
Pa da. Sretan sam dok se ne počne otapati. Ili ponovno zaleđivati (onda postane tvrd - pa zamislite kada vas netko pogodi grudom u lice.) Jučer je bilo lijepo. :-D
Valjda sam prerano išao spavati, što ja znam. I kada sam otvorio oči, bilo je tek 4:32, kako su pokazivale one crvene crtice sata. Naravno da sam pokušao ponovno zaspati, ali mi jednostavno nije išlo, već sam se sat vremena vrtio u krevetu. Petnaest do pet. Pet. Pet i petnaest. Pola šest. I onda sam odlučio ustati, i skuhati si jedan fini čaj od borovnice. Kao što se to obično i događa, puknula mi je filtar vrećica i malo sadržaja je završilo u šalici. Ma nema veze, rekao sam si. Pet žličica šećera i čaj je bio spreman! Zatim se probudila mama koja je mislila kako baka kuha kavu, a onda je ostala iznenađena da sam to ja i sama je jadna morala kuhati kavu (imajte na umu kako ja znam kuhati samo one jake koje mi pomažu tijekom školske godine s učenjem navečer - bljak kave). Mama je otišla raditi, a onda se probudio tata... pa baka... pa je tata otišao raditi, a ja sam otišao u grad. Kada sam stigao, vidio sam da sam prerano došao jer još ništa ne radi, i onda sam otišao u Algoritam i tamo lijepo čekao do devet sati. Vratio sam se doma čim sam kupio kaj trebam. To je uglavnom moje današnje jutro do deset sati.
Pa odlučio sam danas ne čitati nikakvu knjigu, već se posvetiti pospremanju kompjutera. Moj disk je živo smetlište starih mapa i datoteka. Možda kasnije i uzmem u ruke kakvu knjigicu... Možda dohvatim knjigu od Orhana Pamuka „Zovem se Crvena“, ali budem još razmislio. Dug je dan, ljudi.
Luka i ja ćemo proslaviti Novu godinu doma, u krugu najuže obitelji, dok će ostatak razreda biti kod Mije na tulumu godine. Ali što se može. Tradicionalno je tradicionalno.
Post je objavljen 30.12.2005. u 16:40 sati.