Marketing
otići doma ne znači otići tamo gdje živiš, već tamo gdje te razumiju
lijeno se vuče jutro. utorak je. polagano otvaram oči i gotovo škiljeći gledam na sat (poput već desetogodišnje rutine koju postupno intenzira i oblikuje nedostatak vremena izazvan školom). za nekoliko dugih trenutaka, koji su mi potrebni da shvatim kako se zovem i koji je danas dan, uočio sam da je već pola osam i kako ću sigurno zakasniti u školu. nije me to brinulo, jer sam se dan prije dogovorio s roditeljima i borisom ići razgledati novi stan. i, tako, dok je ostatak razreda secirao nekog smrdljivog šarana na satu biologije, ja sam pokušavao ustati iz kreveta. :)
lagano je u pozadini nešto polagano sviralo čime me boris pokušao razbuditi, a tata je već bio na parkiralištu i čekao nas. saznanje tog bitnog podatka potaklo me da se u deset minuta spremim i izjurim van. ipak, hladnoća koju sam tada osjetio nije se mogla usporediti s onom kakva je ujutro u našoj sobi, jer toplana isključuje grijanje preko noći (što je glupo, s jedne strane). ne po temperaturi, već po onome kako djeluje na mene. kada se probudimo, svi više osjetimo ako nam je zima nego kada smo u potpunosti razbuđeni.
sviđa mi se kako novo susjedstvo izgleda. kao da ne pripada ovom gradu koji je, čini se, u sasvim drugom filmu. mirna šetališta, travnjaci, drveća, zgrade u vedrim bojama, svjež zrak, tramvajska i autobusna stanica u blizini.. naravno, zbog svoje udaljenosti od centra možemo taj dio nazvati predgrađe. ovdje ljudi dišu drukčijim životom, mirnijim, i gledajući na šetalište koje se proteže uz cestu dobivam osjećaj da vrijeme ne prolazi.
prostor oko naše buduće zgrade je još uvijek neuređen. sviježe asfaltirana cesta prekrivena je blatnim tragovima. no, svakako, jednog dana će ta cesta biti čista, a ispred zgrade će se zasaditi drveće. pogled s prozora neće padati na drugu zgradu, već na šetalište s čije će druge strane biti livada.
naš entuzijazam nije nam dao mira i morali smo doći čak pola sata prije nego što smo se dogovorili s ljudima koji čuvaju zgradu do useljenja. na našu sreću, ti ljudi su već bili tamo (i prilično nezaposleni) pa su nas odmah uveli unutra. prošli put, kada smo "neslužbeno" ušli u stan, još uvijek nije bilo ničega (parketa, štokova, vrata, prozora..) tako da je novi pogled na nedavno polakirani parket bio zasljepljujuć. pločice u kupaonici su zasjale u plavoj boji, a kroz rolete prozora u mojoj sobi su se probijale zrake jutarnjeg sunca ostavljajući točkast trag na zidu
što je ispunilo moja očekivanja. :) zamislio sam svoje društvo lijeno uvaljeno u sofe u dnevnoj sobi, gledaju telku, jedu čips i slane štapiće (u razredu su popularni pod nazivom "nahranimo ih"), pričamo.. i kako na terasi svi igramo monopoli subotom poslijepodne i zafrkavamo se.
upoznali smo i svoje buduće susjede. miran par s dvoje djece. bilo je fora s njima razgovarati i razmjenjivati dojmove, te se informirati što su oni provjeravali (kod nekih stanova nađu se male greške koje se daju ispraviti još uvijek) u svom stanu. veseli me što je većina ljudi koje smo upoznali veoma smirena i uvijek spremna na razgovor i dogovore. ..i znaju se šaliti! ;)
tek za sat i pol (koliko smo otprilike proveli u stanu, dovoljno dugo da ga "udahnemo") smo se vratili svojim svakodnevnim aktivnostima. prepuni pozitivnih dojmova otišli smo u školu..
luka
Post je objavljen 26.01.2006. u 18:14 sati.