Virtuelino plišano jastuče https://blog.dnevnik.hr/virtuela

subota, 31.05.2008.

Treslo se brdo lave

Protreslo se ostrvo pa tako i gospodin na snimci. Tko ima strpljenja pogledati & doslušati do kraja, čut će na lijepom islandskom književnom jeziku - "Usro sam se od straha. Srce mi je prestalo lupati". Taman prije nego gucne iz šalice.

petak, 30.05.2008.

Rođendani in absentia

Aleksander Chekmenev

Dvoipogodišnji Tomo se razbolio pa ne smije na kupanje dok se starija sestra Helena veselo zabavlja na plaži. Mama je uhvatila Tomu za ruku i vodi ga u mjesni dućan u kupovinu.

Na gornjem katu čujemo plačni glas:

"Helena se kupa, a mene neke budale po selu vodaju!".

Večeras kod Sanjčo slave rođendane: Dragan Džajić, Zdravko Čolić, Erik Degenerik, Tetka Kristla i jednogodišnji Adamek. A mene neke budale po Pragu vodaju!!!!

srijeda, 28.05.2008.

Nepodobni

Iz raznoraznih razloga stvarno rijetko gledam TV, al' dogodilo se jučer da sam cijelo popodne provela na sparnom pegla maratonu pored upaljenog ekrana Česke Televize.

Ovijeh dana baš i nemam puno razloga za smijanje, ali jučer me do suza nasmijao pisac Miloslav Švandrlik, glavni junak jučerašnje epizode "Nepodobnih", programa koji pripovijeda o osobnostima koje su iz ovog ili onog razloga barem u jednom trenutku, ako ne za svagda, bili nepodobni za društvo ili sistem, to baš nisam najbolje shvatila.
No, dobro - ako stisnete link tuten, vidjet ćete Švandrlika, ali skrolajte play gumbić na sredinu programa, jerbo su tehničari nešto zajebali pa prvih ne znam koliko minuta emisije zapravo gledate prethodni program, fantastičnu BBC seriju o velikim majstorskim djelima likovne umjetnosti.

A sad, što me je nasmijalo - ako samo na trenutak odvrtite program, vidjet ćete Švandrlika; danas mu je 75 godina i najsličniji likom je ovom Baji gore - nisam mu uspjela pronaći fotku online. Dakle, važno je vidjeti kako gospodin izgleda.
Ledeno hladnim humorom Miloslav započinje svoju životnu pripovijest.
"Rodio sam se kod kuće. Tatinek nije dao maminki da ide do bolnice, jer se bojao da će me tamo zamijeniti...".
E, tu sam se s peglom prekobicnula u zraku, jer samo majka, kakav otac, ne bi poželjela zamijeniti Baju za nečije tuđe dijete, no dobro...
Bilo je još smiješnih momenata - npr. kada dvoje mladih moderatora, molim primijetiti njegovu frizuru, čitaju pasusue iz Švandrlikove knjige na blatnoj oranici. Divno!

PS. Dugujem vam onu Dvizginu priču od jučer, ali to kad se vratim iz grada. Idem recitirati Bajinu poeziju turistima i galebovima na Karlovom mostu.

utorak, 27.05.2008.

Istjerivanje zmajeva žudnje

Samo da javim da na Blogdekameronu Dvizga i njen liepi plavko ćeraju neke zmajeve s krošnje.
Idemo nešto pitat Dvizgu pa ću pisat opet.

nedjelja, 25.05.2008.

Sudbinski susret kod Toshiba korala

Lako se vama zajebavat, a mene sutra čeka mentalno + analno + oralno + vaginalno podavanje dežurnom timu u Toshiba servisu, a svezbogradi Gicine umjetničke intervencije na laptop tastaturi!
Nu, gledajte i divite se Ondřeju Brody-ju dok me nema....

subota, 24.05.2008.

Izgubljeno-Nađeno (13): Iza sedam gora

Christian Grund

IZA SEDAM GORA,
IZA SEDAM MORA,
ISPOD SEDAM DUGA,
NAKON SEDAM TUGA,

ležao maleni Grad, Gradić.

U gradiću zelena Rijeka.
Na rijeci bijeli Most.
Ispod Mosta, šiljate stijene.
Niz stijene, petstotinjak metara južno prema moru, Džinovac pećina.
Na Džinovcu se kupaju djeca. Od Džinovca dvadesetak metara uz brdo, stepenice.
Uz stepenice, limena kapija.
Iza limene kapije, bašta s lozinim lišćem i smokvama.
Nakon bašte, Kuća.
U Kući golubinjak i stražnja vrata, drvena.
Iza stražnjih vrata, kamene stepenice.
Uz stepenice, sjenovit hajat i avlija.
U hajatu, spremište.
U spremištu, petnaest kila kafe u jutenim vrećama.

Kada je s istočne strane iza Huma doletjela granata i spržila kuću koja me rodila, Maajka je rekla: "Ajme, mora da je cijela Luka mirisala na onu kafu...“.

Pajo više ne stanuje ovdje

Kako moj kurentni partner u ovoj dolini suza smatra da je Virtuelino plišano jastuče oficijalna biografija njegovog lika i djela, a ne - kako ja to vidim - igra fakt-ova i fikcije, pa je shodno tome zabrinut za fusnote koje će koristiti milijuni omladinaca pri sastavljanju školskih referata i diplomskih radova, svečano proglašavam da Pajo više ne stanuje ovdje.

Njegovo mjesto će zauzeti Bajo.

Bajo nema veze s nikim stvarnim oko mene. Bajo je onaj pravi istinski mladić meka srca a tvrda uda, nešto kao Virtuelin virtualni muž.

Tako se mi umetnici, stoka sitnog a kvarnog zuba, rješavamo cenzure i inih muha zunzara oko našeg literarnog ouvrea.

petak, 23.05.2008.

Monika više ne stanuje ovdje

Veronika Bromova

Ako postoji ormar koji bih opljačkala bez grižnje savjesti, onda je to ormar frizerke Petre. Da sam Pale sam na svijetu, oliti Virtuela sama u Pragu, dajte mi dva-tri sata, iz istih stopa bih se uputila u Petrinu designer okićenu mansardu i bacila se u pljačku! Ajme, što ta žena ima prekrasnu robu!!! Tajna uspjeha, povjerila mi se, nije samo u gomili para, već i u brojnim putovanjima, sakupljačkoj strasti i mužu koji ne samo da podržava Petrine najniže konzumerske strasti, već i sam predvodi tu shopping frenziju! Prišapnula mi je Maša, druga frizerka iz istog salona, da Petrin muž James čak i privjeske za ključeve kupuje u Pradi! Nedavno su bili na nekom frizerskom happeningu u Minsku i Petra je čak u bjeloruskoj prijestolnici uspjela iskopati robu da ti sline cure! Na lokalnoj tržnici, sitna lova, ali odi ti do Minska po šalvare od zelenog pamuka... Jedino, žali se, nije bilo ničega za Jamesa. Jebiga, odgovaram, preživjet ćeš - i ti, i James...

Nego, pričam vam o Jamesu i Petri, jerbo mi je Pajo svojevremeno ispričao trač koji ga iznova i nanova razveseli kada se sjeti prizora pred ulazom u Jamesov frizeraj. Dogodilo se to prije nekih osam godina, prije nego sam se ja dovukla sa sjevera Bohemima na milost i nemilost.

James je u to doba baš friško otvorio frizeraj sa svojom tadašnjom partnericom Monikom. Jedan od onih poduzetnih Anglosasa i inih Zapadnjaka koji su došli iskoristiti prilike u tranzit ekonomiji, mlad, sklon riziku (gubitku investicije) i optimizmu. Čehinja Monika - i sama frizerka - pomogla mu je valjda pri probijanju kroz birokratsku džunglu austro-ugarske ostavštine koju ni sve Europske unije ovoga svijeta neće eliminirati.

Salon se zvao "James & Monika".

U njemu je radila i vrlo mlada + vrlo lijepa frizerka Petra.

Nije prošlo puno vremena, a James se spanđao s lijepom plavkom, pukla bruka, a Monika ošla u trokurac. Slijedeće čega se Pajo sjeća jest ta legendarna scena pred ulazom u frizerski salon - majstori stružu "I MONIKA", - a na drvenoj ploči ostaje samo JAMES.

James i Petra su se vjenčali, a da ne bude zabune, Petra je uzidala vlastite kosti u taj salon, rintaju tamo oboje i dan i noć! Ali da je ugodno susrelo korisno, u to nema sumnje.
Monika je u međuvremenu otvorila vlastiti salon negdje kod Florenca i nadam se da joj ide dobro.

Pajo često snatri kako na ulazu u moje međunožje struže ime svoga prethodnika i upisuje vlastito. Ja mu kažem: "Kod mene nema imena - samo mjedena pločica s mottom: lasicate ogni speranza, o voi ch' entrate!", ali ne da se rogatog krstit. "Pajo was here", njegov je umjetnički domet.

četvrtak, 22.05.2008.

Viđe Putina!!!

srijeda, 21.05.2008.

Eye Movement Desensitization

* Phase I: In the first sessions, the patient's history and an overall treatment plan are discussed. During this process the therapist identifies and clarifies potential targets for EMDR. Target refers to a disturbing issue, event, feeling, or memory for use as an initial focus for EMDR. Maladaptive beliefs are also identified.

* Phase II: Before beginning EMDR for the first time, it is recommended that the client identify a safe place, an image or memory that elicits comfortable feelings and a positive sense of self. This safe place can be used later to bring closure to an incomplete session or to help a client tolerate a particularly upsetting session.

* Phase III: In developing a target for EMDR, prior to beginning the eye movements, a snapshot image is identified that represents the target and the disturbance associated with it. Using that image is a way to help the client focus on the target, a negative cognition (NC) is identified - a negative statement about the self that feels especially true when the client focuses on the target image. A positive cognition (PC) is also identified - a positive self-statement that is preferable to the negative cognition.

* Phase IV: The therapist asks the patient to focus simultaneously on the image, the negative cognition, and the disturbing emotion or body sensation. Then the therapist usually asks the client to follow a moving object with his eyes; the object moves alternately from side to side so that the client's eyes also move back and forth. After a set of eye movements, the client is asked to report briefly on what has come up; this may be a thought, a feeling, a physical sensation, an image, a memory, or a change in any one of the above. In the initial instructions to the client, the therapist asks him to focus on this thought, and begins a new set of eye movements. Under certain conditions, however, the therapist directs the client to focus on the original target memory or on some other image, thought, feeling, fantasy, physical sensation, or memory. From time to time the therapist may query the client about his current level of distress. The desensitization phase ends when the SUDS (Subjective Units of Disturbance Scale) has reached 0 or 1.

EMDR also uses a three-pronged approach, to address past, present and future aspects of the targeted memory.




*

On the floating, shapeless oceans
I did all my best to smile
til your singing eyes and fingers
drew me loving into your eyes.

And you sang "Sail to me, sail to me;
Let me enfold you."

Here I am, here I am waiting to hold you.
Did I dream you dreamed about me?
Were you here when I was full sail?

Now my foolish boat is leaning, broken love lost on your rocks.
For you sang, "Touch me not, touch me not, come back tomorrow."
Oh my heart, oh my heart shies from the sorrow.
I'm as puzzled as a newborn child.
I'm as riddled as the tide.
Should I stand amid the breakers?
Or shall I lie with death my bride?

Hear me sing: "Swim to me, swim to me, let me enfold you."
"Here I am. Here I am, waiting to hold you."

utorak, 20.05.2008.

Majke i kćeri: Mirha i Arnela

Zimmerische Chronik

Arnela je zajašila majci po grudima i sasvim je ozbiljno davila kada je iznebuha zazvonilo zvono na vratima.
Kćer je pustila tanki majčin vrat, pogledala u nalakirane nokte i rekla: "Zbog tebe mi je puknuo nokat! Sad ću pogledati ko to zvoni, a nakon toga si gotova!"
Mirha nije pričekala da se Arnela vrati nego je šmugnula kroz poluotvorena vrata dok je Arnela otpravljala inkasatora.

Zatekla sam unezvjerenu tetu Mirhu u dnevnom boravku kod moje majke, a Mirhine prijateljice, kako gola, bosa i uplakana, samo u spavaćici i papučama, prepričava kako je jedva utekla sigurnoj smrti!

Mirha nema sreće. Stan u Sarajevu joj je nedavno pogodila granata i sve je izgorilo, a jučer je izgubila sandale kada ju je uztalasana izbjeglička gomila ponijela prema ulazu bosanskohercegovačke ambasade!

Ima tome ohoho otkako je Mirha u Splitu kupila domovnicu za 500 njemačkih markona, što li je radila u BiH ambasadi?, pitam se dok sjedam preko puta nje i mame. Neki bonovi, pomoći, pičke materine, odoše sandale, plače Mirha.

Inače, Arnela je moja prijateljica. Otkako je otišla iz Sarajeva, a ima tome skoro godinu dana, nije dobila menstruaciju i sasvim lijepo je smršavila. Majka joj je teški davež. Ne mogu a da joj se u potajici ne divim - tko s vremena na vrijeme ne poželi zadaviti vlastitu majku???

Nicholasu Wintonu, sretan rođendan!

This Monday, Sir Nicholas Winton, the British stock exchange clerk who quietly saved more than 650 Czech Jewish children from the Holocaust and told no one for more than 50 years, turned 99.

ponedjeljak, 19.05.2008.

Kako smo se obogatili

Kunst Soldaat

Čekali jednom davno Dada i Erik Dadinog dečka na Glavnom kolodvoru.
U to je doba Dada cugala ko smuk i izgledala je baš strašno.
Na peronu im priđe Ciganka* prosjakinja.
"Udijelite-deder nešto meni sirotinji", veli profesionalka, "imam djecu, sitnu djecu-dječicu, nisu jeli od prekjučer..."
"Nemamo", odgovoriše naši junaci tvrda srca.
"Dajdera koju paru", ne odustaje Ciganka, "Ženit će te iduće godine", obraća se Dadi i kima glavom na Erika, "Djecu ćete naroditi, sina najstarijega će u vojsku da ti zovu..."
"Ajd' ne gnjavi", odgovara Dada u maestralnom kurcu i bez vračare i njene čarobne kugle.
Vidi Ciganka da tu vajde nema, a nešto joj danas ionako ne ide pa se razljutila.
"Eh, šta si ružna...", izbečila oči na otečenu i raščupanu Dadu koja se tog jutra jedva otrijeznila, a ne sjeća se ni gdje, kada i s kim se prethodno napila.
"Fuj! Baš si ružna!", nastavlja osvetoljubivo prosjakinja. "Ružna, masna i debela!"
"Al' sam bogata!", hladnokrvo otpuhne dim iz cigaršpica mamurna bogatašica.


Do dana današnjeg uplaćujemo tantijeme na Dadin račun kadgod se prigodničarski obogatimo.
Tako se obogatila i Dada.

* Najte me jebat s Romkinjom i političkom korektnošću, ovo je priča.

nedjelja, 18.05.2008.

Marko Vidojković: "Kandže"

Killer of Sheep

"Gaga i Zoki, najbolji drugari, dogovore se da jedan drugome popuše."
"Jao super!" ciknula je Tamara, dok su ostali zainteresirano slušali.
"Znaš, ono, nisu pederi, ali bi voleli da vide kako je to kad nekom pušiš. I pošto su bili najbolji drugari, odrasli u Kragujevcu i sve to, dogovore se da se lepo operu i popuše, prvo Gaga Zokiju, a onda Zoki Gagi."
"Čekaj, kako su se dogovorili o redosledu?" ubacio se Čele.
"Otkud znam kako su se dogovorili! Bacali su novčić! Sve u svemu, Gaga je popušio Zokiju i..."
"A gdje je svršio?" prekinula ga je Tamara.
"Otkud znam gdje mu je svršio! Na sise! U svakom slučaju, kad je trebalo da popuši Gagi, Zoki se predomisli. Kaže, hvala ti mnogo, bilo je okej, možda bih ti i popušio da nisam svršio, ali ovako me je prošla volja."
"Kakav smrad", iznervirala se Tamara.
"Čekaj, čekaj, nije tu kraj. Nagovori ga onda Gaga da popuše jedan drugome istovremeno, i..."
"To nije pravedno, jer bi onda Gaga Zokiju popušio dvaput, a ovaj njemu samo jednom", umešao se Dejan K.
"Pa, valjda je to osnova civilizovanih odnosa! Popuštanje, kompromisi, valjda se za to borimo, jebiga!" nervirao se Radovan, "U svakom slučaju, dogovore se njih dvojica da u subotu, u deset uveče, popuše jedan drugome istovremeno, u njihovoj sobi, tamo na drugom spratu. I taman oni krenu da puše, kad uleti jedan moj drugar i slika ih. Evo, sad ću da vam pokažem."

#

Tamara je zastala ispred ogledala, popravila frizuru, i u poverenju mi rekla: "Čula sam da su nekom čoveku pucali u glavu." Umesto mene odgovorio je Radovan: "Radišina baba ih je gađala kesama punim govana. Skupljala je tri dana govna svojih ukućana. Gađala ih je s terase, jebala im je mater!"
"Ja sam rekla da su čoveku pucali u glavu, idiote, a ti pričaš o babama i govnima!"
"Ko je Radiša?" pitao sam.

subota, 17.05.2008.

Glađu do jadranske plaže

"Madame, postala ste korpulentna!"

Prve riječi koje je nakon sedmogodišnjeg ratovanja i izbivanja od doma izgovorio pizda Fridrih II od Pruske gospođi supruzi.

petak, 16.05.2008.

Izgubljeno-Nađeno (12): Aritmetika završene ljubavi

M.C. Escher

Za Hopey

Nisam ga željela zaboraviti. Nisam tražila onog starinskog Amora od Lete da od njega izmolim oslobođenje od sjećanja. Nisam gajila takve iluzije. Htjela sam istinsku slobodu. Sjećanje i ljubav bez bola.

Odluka je bila sasvim moja, ukoliko su takve odluke ikada sasvim tvoje. Ali mogla sam je promijeniti, dugo sam se mogla vratiti natrag. U konačnici, promatrajući je kao umorni vojskovođa na brijegu nakon bitke, uviđam da je to bila najteža odluka koju sam ikada donijela.

Dijete i ja smo otputovali daleko. To pomaže. Jako. Ali i dalje je boljelo poput fantomskog uda koji odrezan leži neznano gdje, a žiga i peče kao da još trune prikačen o mene. Ujutro sam se budila, jutra su valjda najteža. Preplivala bezbrojne bazene, dvadeset puta po dvadeset metara u jednom cugu, pa onda opet, udahni-izdahni, proći će. Svakoga dana hodala, stotine i stotine metara pod potplatima, koliko li sam puta prehodala taj otok, ne znam. Broji, broji, broji, u brojanju je ritam, ritam pomaže disanju; ako dišeš, ne umireš.

Onda sam sjela za kompjutor.
Ja sam dete Informatičkoga doba. Pitala sam Internet: koliko traje ljubav?

Našla sam sljedeći odgovor:

Zbroji godine ili mjesece koji ste proveli zajedno.
Od početka-početka do kraja-kraja?
Sedamnaest.
Podijeli to sa dva.
Osam i pol.
E, toliko treba da bol prođe.

Bila je godina 1998.
Bit ću slobodna 2006.! Juhuuuuuuuuu!!!!

Tome ima kraja.

PS. Ja sam dobila bonus. Podala sam se kampanji direktnog marketinga majstora Paje nekoliko godina ranije.

Elijahova stolica

Gina Clyne

Pročitala "Elijahovu stolicu" Igora Štiksa i jako se rastužila. Milsim da bi tu mogao pasti jedan pošten scenarij i jako dobar film.
Inače, nisam veliki fan Meše Selimovića i njegove polagane hipnotičke naracije na čijim se izvorima napajao pisac Štiks, ali knjiga mu valja i svaka mu dala!

Za manje pažljive čitatelje koji poput mene propuštaju važne detalje, Židovska enciklopedija donosi brz odgovor:

ELIJAH'S CHAIR

At every circumcision Elijah, "the angel of the covenant," as he is called in Malachi, is supposed to be seated at the right hand of the sandek, upon a chair richly carved and ornamented with embroideries ("kisse shel Eliyahu"). Even in the salutation to the child to be circumcised is read the invitation to Elijah.
When, under the influence of Jezebel, circumcision in the northern kingdom was about to be abolished, Elijah is said to have retired to a cave. There he prayed to God and complained that Israel had forsaken the covenant of the Lord; whereupon God ordained that no circumcision should take place except in the presence of Elijah. Some consider this to be a commendation of Elijah for his zeal; others, again, take it to be a measure of protection for Israel, in that Elijah is in every instance to be satisfied that the covenant is not being broken.
Accordingly, the Shulan 'Aruk, Milah orders that a distinct seat upon the bench, or a separate chair, be reserved for Elijah. To this the circumciser (mohel) refers in the prayer preceding the circumcision, as well as in the piyyum for the Sabbath on which a circumcision occurs. When the chair of Elijah is made ready, the words "This is the chair of Elijah" must be said in a loud voice. Before the circumcision takes place the child is placed upon the chair. The chair is left in position for three days, not, as said by some, to give Elijah, the wanderer, time for rest, but because the first three days after circumcision are a period of danger for the child.
Elijah being the guardian of the little ones, is represented as such in the amulet for the lying-inchamber, and, indeed, it is in this capacity that he is invited to the circumcision.
In Regensburg R. Judah the Pious was once entrusted with the office of sandek. The child was brought in and greeted by all with the customary formula, but Judah remained silent. Being questioned, he said: "I do not see Elijah seated at my side." As he said this a venerable old man appeared at the window, and to him he referred the questioners. To them the old man declared that Elijah refused to come because the child would one day abandon the faith of his forefathers. The prophecy was fulfilled.
Lipman of Mühlhausen, in his "Niaon," deals with the objection that Elijah could not possibly be present at different circumcisions at the same time. As the sunlight and the Angel of Death are omnipresent, so can Elijah be.

četvrtak, 15.05.2008.

Mahatma Update

Mahatmina verzija sedam smrtnih grijeha:

(1) wealth without work
(2) pleasure without conscience
(3) science without humanity
(4) knowledge without character
(5) politics without principle
(6) commerce without morality
(7) worship without sacrifice

srijeda, 14.05.2008.

Kokoška 2 i Kundera

Novi Respekt donosi fantastičan cover story o paparazzijima iz nekadašnje češke državne tajne službe, StB-a. Kažem fantastičan, jer priča graniči s najluđom fantazijom i na momente zvuči urnebesno komično - dapače, toliko smiješno da samu sebe sa strogošću podsjećam kako je ekipa ovdje još koliko jučer živjela u ovom crno-bijelom filmu i da tu nije bilo puno toga za smijanje.

Respektovi su novinari dobili negative StB fotografija iz Instituta za izučavanje totalitarnih režima. Nevjerojatna dokumentacija slijeđenja, špijuniranja i uhođenja sviju onih o koje se režim zanimao, a usput i onih koji su s interesantnima došli u kontakt.

Vladimir Bosak iz Instituta primjećuje kako StB foto arhive nisu zanimljive samo povjesničarima već i kunsthistoricima jer sadrže iznenađujuću umjetničko-estetsku vrijednost. Doista izuzetno prikazuju sivu Husakovu Prahu i deprimirajuće godine čehoslovačke "normalizacije".

"U povijesti svjetske fotografije ovo je unikat", kaže Bosak. "Na njima je zabilježen Prag 70-ih i 80-ih, kao da su ga fotografirali Robert Frank ili Garry Winogrand.

Nu, gledajte:



Dugolasci Ivan Martin Jirous i František Stárek krenuli u gostionicu. Prag, 80-ih godina.



Zdeněk Neubauer pošao u kupovinu. Prag, 1982.




Posjetitelj neoficijelnih koncerata Jan Placák s prijateljem čeka autobus kod metro stanice Hradčanská, Praha, 9.9.1982.




Jan Trefulka u posjeti Pragu, kavana Slavia, 30.10.1974.




Věra Chytilová šeće Franjevačkim vrtom. Prag, 3.6.1980.



Opet Věra Chytilová u Franjevačkom vrtu. Nepoznata gospođa s kojom je režiserka u parku razgovarala neće biti obrađena, bilješka StB trudbenika.




Pavel Kohout i žena idu u kupovinu. Prag, 1976.




Miloš Forman pregledava lokacije za snimanje "Amadeusa", Prag, 1.1.1982.




Bivši ministar vanjskih poslova iz 1968. i jedan od prvih glasnogovornika Karte 77, Jiří Hájek debatira u kavani Slavia, početak 80-ih godina.



Nepoznati Netko pretražen nakon sastanka s Jiříjem Hájekom.




Moj skromni prilog ovoj Istoriji Bešćašća - susjedi Egerovi u pivnici "Kod vjeverice", Prag, Dejvice, 15.5.2008.
To u slučaju da mi Respektovci nalegnu na dušu što skeniram najnoviji broj pa da kakim kako moja 'intervencija' čini ovaj zapis svojevrsnim 'umjetničkim djelom'. Postmoderna je fakat univerzalan licence to kill.

Baba Jaga

Jučer sam imala priliku pročitati dva stvarno pametna intervjua. Prvi je bio s Nizozemcem i književnim agentom Edgarom de Bruinem u Respektu - "Kako prodati češke literate", a drugi s Dubravkom Ugrešić u beogradskoj "Politici". Link našla u Moljca.
Ovo gore je izvadak iz intervjua s Ugrešićkom. Pročitajte, vrijedi vašeg vremena.

utorak, 13.05.2008.

Bubamare napadaju!

Jindřich Štreit

Jednom davno-davno, prije nego je Mama rodila Tomu, netko je pri dnu vrta sagradio drvenu kućicu.

U to je davno doba malena nastamba služila kao drvarnica, no kako već godinama nitko nije ložio na drva, kućica se uvrnula u spremište za lopate, motike i različite druge alate. Bilo je tu i kojekakvih predmeta koji više nikome nisu služili poput prastare zelene fotelje iz koje je virio feder buntovnik, hrđave limene bačve ili para probušenih ribičkih čizama koje su zaboravile kada su zadnji put vidjele potok, kamoli jezero ili rijeku! Kraj ulaza se bezobrazno kočeperilo jato račupanih kišobrana, a prazni kanisteri i plastični demižoni okupirali su baš svaki kutak prostorije. Neka je otpadnička duša u natrule kartonske kutije svojevremeno pohranila i stare brojeve "Kule stražara" pa je u našoj drvarnici bilo i intelektualnog vlasništva!

Zbog opreza i straha od neimaštine, ili je u pitanju bila tek ordinarna lijenost?, nitko se od stanara nije odvažio odnijeti to šaroliko društvo na smetlište. Vremenom se stara i ozbiljna drvarnica pretvorila u ropotarnicu za koju su svi govorili – šupa.

U toj je šupi stanovala Tomina kujica Merilu.

Merilu je ovčarka s lijepim, pametnim očima i šiljatim, uvijek naćuljenim ušima. Uši joj stoje uspravno poput dva golema leptirova krila. Ima gustu zlatno-smeđu dlaku pravilno raspoređenu po tijelu. Smeđe je na leđima, ušima i njušci, a zlatno po trbuhu, prsima i čarapicama. Rep joj je dugačak i kitnjast, također smeđi, a na vrhu ima nestašnu bijelu pahuljicu! Merilu često maše s tim raskošnim repom i sve u svemu, vrlo je vesela i razigrana psica.

Kada ne spava u svom tamnom i ugodnom kutu, Merilu je vezana za lanac kraj ulaza u šupu pa čuva alat i vrt. Kada pak nije vezana, igra se s Tomom, pravi društvo Tominoj Mami, ili trči po livadi iza ograde gdje Tomo ne smije ići, jer u blizini prolazi vlak.
Možemo reći da je Merilu Tomina najbolja, ako ne i jedina prijateljica!

Jednog sunčanog popodneva u ranu jesen kada između još zelenih grmova lelujaju nevidljive niti babljega ljeta, Mama je povela Tomu u šupu da posjete Merilu i njene psiće, malenu pseću dječicu koju je Merilu okotila prošle noći dok je Tomo spavao.

Rano ujutro, dok je Tomo još ležao u krevetu, Mama je čučnula kraj dječakovog uzglavlja, poljubila ga u obraz i prošaputala:

"Merilu je okotila tri štenčića. Dolje su u šupi. Ići ćemo ih pogledati kad se vratiš iz vrtića".

O, Merilu! O, štenčići! Joj, kako je Tomo želio odmah iskočiti iz kreveta i odjuriti u vrt da ih vidi!

Ali, Mama je rekla da je bolje da ih još malo ostave na miru s njihovom mamom, neka se Merilu odmori i privikne na štence...

#

Kujica je načuljila uši, osluškujući ljude kako prilaze iz daljine. Čula je zvonki dječji glas i prigušen ženski alt kako odgovara na dječakova pitanja. Životinja je brižno onjušila tri usnula klupka na sisama. Spokoj polutamne izbe s ležajem od starih vunenih deka na trenutak je zamijenio nemir iščekivanja.
Glasovi su se primakli. Merilu je podigla glavu i pokušala sjesti sa slijepim kučićima koji se promeškoljiše i počeše padati s majčine sise. Žena i dijete samo što nisu ušli.

"Možeš ih samo gledati. Danas ih još ne smiješ dirati i micati od mame", rekla je Mama pred ulazom.
"Od Merilu".
"Da, Merilu je njihova mama".
"A smijem ih gledati"?
"Smiješ".
"A Merilu? Smijem dirati Merilu"?
"Smiješ pogladiti Merilu. Ali ne smiješ gladiti psiće i ne smiješ ih uzeti od Merilu. O.K."?
"O.K.".

Ušli su.

Kujica je sjedila u svome leglu i smjerno zamahala repom. Promatrala ih je kako prilaze kroz snop sunčane prašine s procijepa na daščanom zidu koji se svake godine sve više širio zbog kiše, sunca i vjetra. Gazdarica je nosila zdjele s hranom i životinja se obliznula u iščekivanju.

"Bok, Merilu", rekla je Mama. "Donijeli smo ti ručak".

"Večeru", ispravio ju je Tomo nalukavajući se u kujino leglo.

Kraj Merilu su se migoljila tri štenca. Izgledali su poput tri sićušne slijepe krtice zlatnožućkaste boje od kojih je jedan imao i tamne pjege po hrptu! Izgubljeno su pokušavali dopuzati do topline i mirisa majčinih sisa.

"Mama, gle"!, uskliknuo je dječak.
"Vidim, vidim", rekla je Mama i pogladila Merilu po glavi.
"Mama, oni su veliki k'o Mirekovi hrčki! Mama, njih će Merilu zgnječiti"!!!
"Neće", rekla je Mama naoko nezainteresirano, ne prestajući gladiti kuju. "Ništa im neće biti, samo ih ne smiješ dirati dok su još ovako mali".

A onda je Mama čelom dotaknula kujinu njušku i upitala:
"A kako si ti meni, cico-mico-sirotico"?

Merilu ju je zaljubljeno pogledala i umorno odgovorila:
"Gladna".

Ali to Tomo nije čuo.

"A zašto ih ne smijem dirati"?

Mama je položila zdjelu s hranom pred kuju, a u drugu posudu počela nalijevati vodu iz plastičnog kanistra.

"Umorna i gladna", promrmljala je za sebe.

Puno godina kasnije Tomina će se majka s nostalgijom prisjećati dječakove iscrpljujuće igre: tog upornog i neumornog postavljanja identičnih pitanja u nedogled, a sve u neizrečenoj nadi da će njegova energija a njezin umor promijeniti raniji odgovor. Po tko zna koji put odkako je pokupila Tomu iz vrtića odgovorila je istu stvar:

"Zato jer su psići mali-mali i možeš ih ozlijediti. I zato jer svojoj mami moraju mirisati na sebe da ih znade prepoznati dok se bolje ne upoznaju".
"Jesam i ja tebi mirisao"?
"Jesi", nasmiješila se žena.
"I nitko me nije smio dirati"?
"Nitko. Samo ja".
"Ni Baka"?
"Ni Baka".
"Ni Tata"?
"Ni Tata".

Odgovor ga je privremeno zadovoljio pa se okrenuo gladiti kuju koja je halapljivo gutala meso i tjesteninu, izbjegavajući komade kuhane mrkve koju će prožderati tek pred kraj kada se zdjela isprazni.

"Sad će Merili morati dijeliti svoju hranu sa štencima".

"Tak' ti je to kad dođu djeca", odgovorila je Mama tonom kao da je dijeljenje hrane najnormalnija stvar na svijetu.

"Ja svoju hranu neću dijeliti".
"Nego što"?
"Djeca će jesti svoju hranu, a ja svoju".
"Može se to i tako organizirati", odgovorila je Mama.
"A kad ću ih smjeti dirati"?
"Za par dana".
"A zašto ne sad"?
"Zato jer sam rekla da ne smiješ i basta! Ajde, ustanak, idemo doma"!
"Čekaj da ih još malo pogledam".
"Ne. Dosta smo ih gnjavili. Doći ćemo opet sutra ujutro".
"Samo još malo"...

#

Tata je bio kod kuće. Iz velike je sobe dopirao zvuk televizora, a kraj ulaznih vrata stajale su velike vojničke čizme. Tomi su se te Tatine čizme silno dopadale. I sam je htio baš takav par, ali Mama je rekla da se mali brojevi vojničkih čizama srećom ne proizvode. Tomo nije razumio zašto je Mama bila sretna da ne postoje vojničke čizme za male dečke, ali nad time nije razbijao glavu. Puno toga Tomo nije razumio vezano uz Mamu i odrasle, no to nije ometalo divlje bujanje njegovog petogodišnjeg svemira. Njihove su riječi ulazile i izlazile iz Tominog svijeta, Mama je rekla ovo, Baka ono, teta u vrtiću nešto treće, susjed Drago nešto potpuno svoje. I svi su bili zanimljivi i vrijedni slušanja, ali Tomo se svejedno okretao oko nekog vlastitog sunca, kao da je rođen s unaprijed određenom putanjom koju bi vanjski svijet tu i tamo okrznuo, ali nije imao snage da je mijenja.

Tata je nekada bio vojnik, a to je Tomi neobično imponiralo. Doduše, Tata već dugo nije nosio uniformu, ali je nastavio hodati u vojničkim čizmama. Rat je završio kada se dječak rodio i Tomo oca nikada nije vidio uživo u maskirnoj uniformi koja je čista i ispeglana visila u mliječno-bijeloj plastičnoj navlaci u ormaru. Dječak bi ponekad otvarao ormar u spavaćoj sobi i s divljenjem promatrao maskirnu tankericu koja je, o slave!, opsluživala toliko raketobacača!

Tomo nije mogao prežaliti što se rodio nakon rata! Sve one propuštene detonacije, bljeskove i pucnjavu! Svu onu neiskazivu ljepotu razaranja! Zaglušujuću buku, lom, rasprskavanje stakla, smrtonosne boje i mirise, rastvaranje stvarnosti u elementarne čestice! Iz čistog bi mira razrušio Lego toranj u najsitnije komadiće, vušššššš!!!!, a onda ga ponovno sastavljao! Rušio i sastavljao, sastavljao i rušio, opet, opet, i tako unedogled!

Otac mu je nekoliko puta pokazao album s fotografijama. Evo Tate i drugih vojnika s puškama i maskirnim uniformama! Svi su veseli i smiju se u kameru. Veliki željezni ježevi na cesti, zeleni tenk parkiran sa strane. Tata i prijatelji pod rascvjetalom voćkom. Puno drugih muškaraca, neki s brkovima, a neki bez. Kalašnjikovi naslonjeni o polusrušene zidove, limene karoserije na seoskim drumovima, muškarci zagrljeni pred božićnim drvcem na kojem visi kinder-jaje, mala ručna bomba. Svi su u uniformama i maskirnim tankericama! Pravo vučje bratstvo; krv, znoj i aftershave! Tatini su foto-albumi najveća dragocjenost koju posjedujuju u kući!

Međutim, za razliku od Tome, Baka je iz nekog razloga jako ljuta na Tatu i ne može mu oprostiti rat i ratovanje.

"Drek je to, veliki drek", zuji Baka poput dosadnog komarca dok Mama pere suđe u kuhinji. "PTS kakav on ima, imam i ja! Kaj nismo svi kroz isti drek prošli?!".
"Mama, nemoj pred djetetom", umorno će Tomina Mama.
"Prolaze godine, draga moja, a ti još isti drek kusaš. Do kad? Kaj nisu i drugi muški bili u ratu? Treba raditi, draga moja, a ne razvlačiti sindrome k'o mačka mačiće! Imaš svoj posao, imaš svoju kuću, imaš svoje dijete, imaš staroga i mene, nisi valjda za ovo škole završavala"???

Tako zbori Baka koju Tomo voli i koja voli Tomu, ali kad doma dođe Tata, ni Tomo je ne može zadržati u blizini! Baka navlači baloner i izlazi iz kuće kao da je u ovu ušetao sam Sotona!

Tomo bi Tati rado ispričao sve o Merilu i štenčićima, ali ovaj spava u fotelji pred upaljenim televizorom i Mama kaže da je bolje da ga ne bude.

"Idi se igrati u svoju sobu. Ja ću napraviti večeru pa te pozovem", kaže Mama.

#

Te je noći Tomo usnuo opasan san. On, Merilu i štenčići trčali su po livadi pored pruge, a pored njih su tutnjali veliki crni vlakovi.
Odjednom! iz vedroga neba na njih se počeše obrušavati divovske bubamare!
Gusto bučno jato zujavih bubamara s krvavo crvenim krilima!
Bubamare napadaju Tomu i društvo; ubojito i bez milosti pikiraju na njih s velikih visina s očiglednom namjerom da ih sve do jednog poubijaju!

Tomo se budi vrišteći u mraku dječje sobe. Negdje u stanu čuje se roditeljsko komešanje i do dječakovog kreveta dotapka otac.

"Bubamareeeee...", slinavo tuli dječak, "velike bubamareeeee"!!!!

"Šššššš...", tješi ga Tata, milujući mu oznojenu kosu.

"Mamaaaaa...., mareeeeeee....", i dalje neutješno tuli Tomo.

"Kakve su te tvoje bubamare?", konačno pita otac.

"Napadaju ljude", progrcao je dječak kroz suze, "Velike bubamare, lete i imaju krila k'o kuća i lete na mene"!!!

Tata sjeda na krevet do njega i briše mu nos s platnenom pelenom koju je Tomo nosio umjesto gaća kada je bio beba, a sada služi kao vjerna druga i tješiteljica bez koje dječak ne može zaspati.

"Je l' imaju velika krila"?
"Daaahhaaahhaaa...", slinavi dječak.
"Crvena s crnim točkama??? I zuje dok lete???", prepoznaje problem Tata.
"Buhuhuhuhuuuu...", potvrdio je Tomo, mrvicu manje ustrašeno.
"Bang-bang-bang!!! Upucat ću ih s puškom da te ostave na miru"!
"S topom", predložio je dječak.
"I s topom. I s mitraljezom, i s minobacačem, i s napalmom, i s bojnim otrovom! Samo biraj".
"S mitraljezom", odlučio je Tomo.
"Ne boj se, to je samo u snu", sa sigurnošću mu se povjerio Tata. "Tako velikih bubamara već odavno nema. Danas su ostale samo one male iz vrta. A one vole djecu... I po noći ne lete po tuđim kućama već spavaju baš kao i mi. Eto, možda baš sad jedna mala bubamara sanja kako je napada neki veliki dečko...".
"A mama i tata dođu u krevet da je probude iz ružnog sna"?
"Baš tako. Tata Buba-Maroje probudi malog Bubamarića i kaže mu da je samo ružno sanjao".
"Aha".

Dječak više nije plakao. Disanje mu je bilo ujednačeno.

Tata se umigoljio pod pokrivač pokraj Tome.

"Evo, ja ću noćas ostati s tobom u slučaju da se one zločeste iz sna vrate i opet te napadnu. Probudi me ako dolete".

Tata je legao do dječaka, spretno ga prekobicnuo na bok tako da mu je Tomo bio okrenut leđima i ovinuo se oko malenog tijela poput velikog pereca-zaštitnika.

"A sad laku noć. Spavanje"...

Nekoliko je minuta u sobi vladala tišina. Dječak je promatrao mjesečev odsjaj na staklu uokvirenog Disneyjevog prostera. Čulo se samo kucanje zidnog sata negdje iz mračne utrobe usnulog stana. Muškarca je iz polusna prenuo dječji glasić:

"Tata"?
"Mmmmhh".
"Je l' smijem ujutro dirati štence"?
"....".
"Je l' smijem"?
"Ne znam....", promrmljao je Tata.

Opet tišina... Muškarac je ležao kraj djeteta otvorenih očiju, pogleda uprtog u zid na kojemu je Mama zaljepila plastične zvijezde i planete koji svijetle u mraku. Dijete je mirisalo na tuš i večeru, na zabranjenu žvakaću gumu, na mir i spokoj ranih godina.

U neko doba noći muškarac je prošaputao:

"Za štence pitaj mamu... Ja sam stručnjak za bubamare...".

Ali Tomo nije čuo. Spavao je duboko i mirno do zore.

Jutarnji haiku

Viktor Kopasz

Jutarnji SMS mužu.

NE - prljave gaće natrag u ormar.
DA - prljave gaće u košaru za prljavi veš.

PS. Aupičkumaterinu! Guska gače, a Pajo nosi gaće! Toliko o Aniću i mome iščitavanju istog.
PPS. Jesam li rekla da m-r-z-i-m Windows Vistu????

13.05.2008. u 09:57 • 12 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.05.2008.

Srdelico, ova ti vrijedi!!!

12.05.2008. u 14:38 • 19 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 11.05.2008.

Hillary u Qurcu

11.05.2008. u 23:52 • 9 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.05.2008.

Lager Tango

U svibnju 1945. sovjetska je tajna služba otela četrnaestogodišnju Vjeru Sosnarovu s majkom i sestrom i prebacila ih u Sibir u gulag.
Nakon velikih peripetija obje su sestre, češke državljanke, vraćene u domovinu 1964. Majka je u međuvremenu umrla. U logoru.

Sosnarovoj je ovih dana definitivno odbijena financijska pomoć ('odšteta žrtvama komunizma') od čeških socijalnih službi, jerbo jedini papirnati dokaz svog devetnaestogodišnjeg gulagovanja koji Vjera posjeduje jest radna knjižica koju joj je izdao KGB pri deportaciji natrag u Čehoslovačku.

Češki birokrati naime, smatraju da onaj tko posjeduje radnu knjižicu nemere do pomoći. Sosnarova je tamo radila, a ne robovala. Drugim riječima, tko joj je kriv što je rudarila po rudnicima uranijuma kad radna knjižica tvrdi drugačije? U KGB dokumentu lijepo stoji da su se ona i sestra sunčale na krimskoj rivijeri. Jebeš svjedoke i milijune ostalih. Papir je papir.

Za razliku od češkog birokratskog horrora (pazite, nije bez vraga da je Kafka živio gdje je živio i pisao što je pisao), Fond njemačko-češkog obeštećenja uvažavao je svaki pojedinačni slučaj sa svim svojim specifičnostima i nije odjebavao ljude zato što im šefica računovodstva u Bergen Belsenu nije izdala ljubičasti formular s odgovarajućim pečatom, potpisom Rudolfa Hoessa u desnom kutu pri dnu stranice, plaćenim biljegom od 200 maraka i uplatnicom Poštanske banke Trećega Reicha.

Sličnu je sudbinu doživjela i udovica heroja Drugog svjetskog rata, legendarnog pilota Josefa Bryksa. Trudie Bryksova nemere dobiti mirovinu po pokojnom mužu zato što ovaj nije pilotirao kao običan vojnik već kao zapadnjački pilot-uznik iz komunističkog lagera, a s time današnji češki zakoni jednostavno ne računaju.

Srećom po Trudie, u njezin se slučaj uplela meni neobično mila ministrica obrane Vlasta Parkanova, odjebala pravnike vlastitog ministarstva i napisala dekret da se Bryksovoj isplati mirovina, jerbo "pravednost i etika stoje iznad paragrafa".

E, jedna je Vlasta... Al' od nje nema jata.

10.05.2008. u 00:04 • 11 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 08.05.2008.

Sodoma, Gomora, Berlin i Tokio

Sad ću vam ja reći - svaka bi obitelj trebala raspolagati barem jednom perikom, jerbo vlasulja (Marija Jurić Revisited!) predstavlja nepresušno vrelo zabave & veselja za cijelu familiju + kućne ljubimce, viđi fotke!
Plus, poslužit će prijateljima i susjedima!
Ček samo kad se u Zagreb dovlečem sa svojom crvenkom!
Djeca se smiju, igraju se princeza i vještica, muž je sav ustreptao dok mu se po kući mota neka nova riđokosa amazonka (a ono ista stara štraca, samo novo pakovanje, he-he!), žena sretna jer je za trenutak netko drugi, a nije riskirala kiselinom oprženi skalp. Ko na filmu.

Nego, to je onaj obećani odgovor Srdelici kako ću otplatiti Mjau Mjau.
Podat ću se zaperikirana bogatim muškarcima. Ili ja ili Pajo. Može i kuja. Malu ne dam.

Predosjećajući valjda skoru nužnost dodatne zarade, jadranskoj sam gospođici još iz Berlina SMS-ala da sam si nabavila crvenu periku, rekvizit svake iskusne žene.

Bijaše to zanimljivo iskustvo. U sumrak, da ne kažem sanset, natandrčila Virtuela periku na glavu (ne valjda na muf!) i šeće s dječjim kolicima po Oranienburger Straße-u, a oko nas sve neke neobične žene; ljepotica do ljepotice, svaka u čizmama do minđe i u nekim opakim korzetima! Svako malo pogledavaju u mene i moju periku, pa onda u sisanče Gicu, pa onda opet u mene i periku. Misle valjda - nelojalna konkurencija! Jeomepatak, dobro da nisam batine popušila! Što ja znam što je Oranienburger Straße - bio nam hotel u susjedstvu!

Nego, sad ću vam pričati o Pajinim kurvarlucima, i to onim pravim. Kod najstarijih zanatlijica.

A evo vam i imidža. Da razbijem monotoniju teksta.
Nema veze s kurvarlukom, baš su mi slatki.




Pajo bijaše nesretna i prištava djevica od šesnaest-sedamnaest ljeta kada se na proputovanju Europom zatekao u zapadnom Berlinu.
Nije mu vrag dao mira pa se krenuo muvat oko prijateljica noći.
Iskusne su trgovkinje ekspresno obradile mladu budalu pa se prištonja, dok si rekao KEX, zatekao u sobi s jednom od šlapki. (Šlapanje je prostitucija po češki. Šlapat je hodati, koračati, gaziti. Jedan od šefova lokalnog NGO-a za zaštitut prostitutki preziva se Šlapka!).

He-he, i tako bi moj Pajo konačno izgubio cvijet svoje mladosti s nekom Kirsten iz Crvenog Distrikta da Kirsten nije ogladnila pa je onako usput, dok je mališu vukla stubištem u potkrovni stan, zagrizla u vrući kebab koji je taman kupila kod Turčina u prizemlju.

"Trebala si to vidjeti! Joj, kako joj se cijedio taj kebab! Meni se smučilo!" - kakio je desetak godina kasnije prenemagalo-Pajo kada mi je na nekoj gozbi tuten u Pragu opisivao svoja seksualna iskustva iz market ekonomije.

Ne samo da Kirsten nije imala manire za stolom, nego je sirotica na noćnom stoliću držala i revolver!

Pajo se ustrtario, malo kebab, malo noćni stolić, i počeo petljati da on ipak ne bi.

Kirsten je uskliknula: "Ma, to je plastika!" i turila mu gančinu pod nos.

"To je samo da zaplašim neugodne mušterije!"

I kako sad da joj Pajo kaže da ipak nije magnum nego kebab???

"Ja ipak ne bih", cvili budala, a onda poput prave sjevernoameričke pizde zakuka: "Ja bih svoje novce nazad!".

Tu je Kirsten popizdila pa mu je rekla nek se jebe s njom ili sam sa sobom, al' da mu ona novce vraćati neće na što je prefriganac uskliknuo: "Ali ja sam maloljetan!".

E, ondak je Kirsten ipak uvidjela da s budalom neće ići, tko s djecom liježe, ustaje popišan, taman sam se prisjetila ove mudrosti kod Babla na blogu, pa je budali vratila trideset posto love, ne znam kakva joj je bila tarifa u to doba i strmopizdila ga niz stepenice u prizemlje pred bordelo ne bi li ga Turci rastranširali za sljedeći kebab.

Druga epizoda - i posljednja, koliko je meni poznato - događa se u Tokiju gdje je mladi, friško diplomirani student Pajo doprašio iz Montreala.
Tamo Kanađani i Ameri podučavaju engleski. Lova je izuzetno dobra, u par godina otplatiš studentske kredite. Zaradu ne stigneš spržiti, jer toliko radiš da jedva stigneš spavati.

Tamo je naš grešni junak, bludnik Pajo, svratio do neke zgodne Korejanke, jerbo mu s lokalnim curama baš nije išlo.

Cura je taman krenula s poslom, kad zazvoni telefon!

Na drugoj strani žice - Južna Koreja.
Djevojčina majka, pita je za zdravlje.

I tako njih dvije razglabaju što je nova, kakvo je vrijeme ovdje - kakvo tamo, kad se Chung Cha udaje i tko će joj biti kuma, a djevojka sveudalj ručno obrađuje klijenta, baš jedna dirljiva scena!

To je koštalo sto dolara. To isto mi je ispričao kreten na onoj praškoj gozbi u ljeto 1992. pa smo (nazočna) sestrična i ja; ona friška izbjeglica iz BiH, a ja totalno dekintirana single mother, jednoglasno uskliknule: "Što nisi meni ponudio sto dolara???".

Inače, pričao nam još da su Japanci baš ludo otkačen narod po pitanju seksa - vrlo različiti od nas Zapadnjaka.

Recimo, krenuo jednom veliki autobus prepun uposlenika Pajine firme iz Tokija za Kyoto. Neki team building, neki bakrači. U autobusu četrdesetak odraslih muškaraca i jedna jedina žena, neka mlada Amerikanka, isto učiteljica engleskog.
Kako skratiti dosadne sate do Kyota?
Vozač flegmatično pušta video s najnormalnijim filmom za takva putovanja i za takve grupe.
Na ekranu pornjava, neki teški sadizam, vezivanja, mučenja, djeca vrište, žene stenju, kuknjava i škrgut zuba, ludilo brale!
Japanci sjede i gledaju kao da im puštaju dnevno izvješće o Dow Jones indexu, onih nekoliko Sjevernoamera u busu sakrilo se pod sjedala.
Na koncu se cura digla i rekla: Cut the crap!, ja ovo gledala ne bum, pa su valjda promijenili film. Možda Bambija ili neke anime, tko će ih znati...

Evo vam Nobuyoshi Araki za ilustraciju. Ja si idem peglati periku.

08.05.2008. u 23:17 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.05.2008.

Lovčevi zapisi

Banksy

AKA Foto vodič kroz grijeh konzumerizma
Posvećeno Srdelici Zlatorepoj

Draga, poslušah mudre savjete s tvojih usana + usmina te se uputih stazama, puteljcima i logama koje si mi naznačila. Vjetar je bio povoljan i divljač nije osjetila moj dolazak. Ulov - izdašan i zadovoljavajući.

U 2nd handu tik do hotela - vrlo jeftino - parangalom izvukoh ovu tamnozelenu košulju s nekim pikicama.




Potom - ovu lijepu majicu koju moram mrvu zakrpati:




Zatim - top od tamnozelene svile čiju boju nažalost nemereš vidjeti, jerbo u ovom amaterskom foto sešnu dešperatno fali profesionalni osvjetljivač. PS. Svila još čeka na peglanje.




Ondak - ova purpurna majica s leptir rukavima (ima i neko crno cviće na lijevoj sisi) iz koje skoro ne izlazim te je stoga predstavljam na rešetki za sušenje veša.




I last but not least iz istog "sekača" (češki naziv za second-hand shopove) - crna kožna torba s - kako bih to rekla: prvo sam mislia da je posrijedi alien, a tek kasnije skopčala da je riječ o degeneričnom kosturu, jerbo sa strane ima privjeske-lubanjice.
NB. Mačke su odobrile kupnju.




Nakon ove raskoši, nađoh se u Trippen šopu (skupo) gdje harpunom dohvatih:




Krenuh dalje.

Put me nanio do Filippe K. gdje za umjerenu skupotinju ustrijelih ovu ljetnu haljinu čiju boju ne vidiš pa ću ti je ovom prilikom odati - tamno ljubičasta.




Kod Filippe sam jednim brzim i preciznim hicem skinula i ovu vestu, također tamno ljubičastu.




Nakon Filippe, bez imalo grižnje savjesti ušetah u još dva sekača. U prvom kupih ove bež čižmice koje ću da nosim kad se igram mame bez tate.




U drugom turbo jeftino zadavih ovu bijelu košulju koju ću nositi valjda u Rvackoj, jerbo u Bohemiji kiše lijevaju, a od proljetnog vremena samo slutnjo-žudnja titra u grudima.
PS. Izgleda malo k'o narodna nošnja, no nek' te privid ne zavara.




U istom vrlo neurednom sekaču gdje je prodavačica, neka mlada Amerikanka, neumorno razgovarala na mobil dok smo se mi kaubojke čupale oko najboljih primjeraka, dohvatih i ovu djevičansku haljinu koju sam za ovu priliku ukrasila Klara Nademlynska pojasom (lokalna divljač).




Za sitnjež od pet ojrića pala je i ova ogrlica kojoj moram opraviti kopču.




Ondak sam sjela na vlak i otišla na nove pašnjake.

Tamo sam ubola kišni mantil koji je i na rasprodaji bio skup ka kitova kita, a koji na mojoj fotki ne izgleda baš nikako, ali vjeruj staroj konzumeristici, vrijedio je svakog ojra.




I ondak kad sam već pomislila da sam utažila žeđ krvožednih instinkata, potmuli miris divljači odvukao me do Stefanel trgovine gdje sam za umjerenu skupotinju kupila crnu haljinu i bijeli končani outfit. Slika dolje i ispod. To ako me Mesić pozove na barbakju.






Po povratku u Prag, unatoč lovostaju i strogoj zabrani nošenja bilo kakvog oružja, doživjela sam jedan izuzetno bolan rilaps te u orgijastičkoj frenziji + na (prekoračenom) rubu pameti vlastitim zubima priklala ovaj prekrasni par cipelica čime sam zavila muža u crno pa sad jedemo kifle i jogurt do neznano kada.

Kompozicija se zove "Kraljević i prosjak"; cipelići su Miu Miu, a ove sirotice sa strane, kujom izgrižene, nekoć srebrne ortopeduše Birkenstokice iz kojih ne izlazim već četiri godine.




Sjutrin ću ti pokazati kako umirovljena Bond djevojka namjerava otplatiti Miu Miu.

U međuvremenu pročitajte jednu grdo odraslu Zoninu priču. Ako ne vjerujete meni, možda će vas na čitanje nagovoriti Cecily Brown, autorica ovog ekološki svjesnog bluda ispod.

06.05.2008. u 23:45 • 32 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 01.05.2008.

Masakr na plišanom jastučetu

Gregory Crewdson

Sve nešto mislim zavaljena o svoje plišano jastuče; pohodi me misao za mislom k'o legendarnu tetu Milicu - zašto ne organizirati blogersko hrvanje u blatu?

I da stvar bude zanimljivija, neka si svatko sam bira suparnika!

Koga bih izabrala Ja???

Da sam lezba, a nisam - jer jebiga, nitko nije savršen - izabrala bih Botticelli ljepoticu Hopey! Zgodna je k'o vrag, a hrvanje bi mi dalo priliku da je/ju dobrano ispipam i prepipam pa bi se možda, dao Bog, mogle i dogovoriti...

Od muških: Nemanju ne smim, jerbo se bojim muža, a bojim se i da me Car Vaseljene ne ugrize, jer nakon zelene zmije iz banane nitko ne ostaje na životu, a zelena je picin dim u odnosu na Nemanju.

Wall nije loš za rvanje, torzo mu je gotovo k'o u majstora s vaservagom, ali ozbiljno je oženjen pa bi još dobila po ćunjki od gospođe, a s tim se nije zajebavati.

Isto vrijedi i za Markiza. Zgodan je, visok i bogat, ima konto na Channel otocima, ali prokleto je preoženjen čak i za ovo naše virtualno selo malo.

Erika više ne smem da bijem, pogotovo otkako mi je udomio mačku.

Spadu je bezecirala Xiola još dok je bio na rasprodaji i tko mi je kriv što nisam prepoznala kvalitetu kad je bilo vrijeme?

Babl je stari razvratnik, s njim hrvačina ne bi bila dosadna, ali kvragu, toliko mi se mota oko familije da bih se osjećala mrvu incestuozno - što također ima svoje čari...

Stroke bi definitivno ušao u najjuži izbor A DA nema isto ime kao Moj Prvi! Ja sam naime poput Heraklita, moja je mudrost tekućica; nikada ne brćkam noge u istom lavoru.

Zub mi je sumnjiv do neba; predobro piše i misteriozan je k'o sam nečastivi, pomalo sumnjam da je uopće od ljudskoga roda. Došla sam do zaključka da je Zub zapravo ruski modri mačak, a te u blato utjerati nećeš.

Preostaju mi dakle, opet žene...

Nakon kraćeg razmatranja odlučila sam se za Srdelicu.
Ona je lakša i tanja od mene, tries kila žive vage, ne bi trebao biti problem zavitlati tim krhkim tijelom i pobrati ovacije + onanacije raspamećene promatračke gomile (The Spektatori). Računam s blagim rizikom da je srebrnorepa ribička naučila dva-tri Martial Arts trika u svom bogatom i ubudljivom životu, ali nisam ni ja od jučer pa ćemo da vidimo čija mama crnu vunu prede, tko je obrao bostan, hoće li zeko noćas plakati, i tako to.

Nego, koristim priliku da vas pošaljem na čitanje ljubavnih priča. Noćas se jede čokolada, a Hopeyka Kopjejka pjeva o Saši s onog svijeta.

PS. Na fotografiji iznad sjedi Virtuela usred dnevnog boravka, umorna i znojna, nakon što je tuširala (touche!) srebrnorepu i po njenom djevičanskom tijelu zasadila šarene krizanteme i ino karanfilje s pjesnikova groba....
Crewdsonovu izložbu sam prije nekoliko tjedana pogledala u praškom Rudolfinu; momče je izraslo od oca i majke psihoanalitičara, vidi se iz avijona. Pogledati ako uhvatite priliku.

PPS. Srdelice, jela si ježa!!!!!!!!!

01.05.2008. u 22:40 • 18 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>