Virtuelino plišano jastuče https://blog.dnevnik.hr/virtuela

utorak, 13.05.2008.

Bubamare napadaju!

Jindřich Štreit

Jednom davno-davno, prije nego je Mama rodila Tomu, netko je pri dnu vrta sagradio drvenu kućicu.

U to je davno doba malena nastamba služila kao drvarnica, no kako već godinama nitko nije ložio na drva, kućica se uvrnula u spremište za lopate, motike i različite druge alate. Bilo je tu i kojekakvih predmeta koji više nikome nisu služili poput prastare zelene fotelje iz koje je virio feder buntovnik, hrđave limene bačve ili para probušenih ribičkih čizama koje su zaboravile kada su zadnji put vidjele potok, kamoli jezero ili rijeku! Kraj ulaza se bezobrazno kočeperilo jato račupanih kišobrana, a prazni kanisteri i plastični demižoni okupirali su baš svaki kutak prostorije. Neka je otpadnička duša u natrule kartonske kutije svojevremeno pohranila i stare brojeve "Kule stražara" pa je u našoj drvarnici bilo i intelektualnog vlasništva!

Zbog opreza i straha od neimaštine, ili je u pitanju bila tek ordinarna lijenost?, nitko se od stanara nije odvažio odnijeti to šaroliko društvo na smetlište. Vremenom se stara i ozbiljna drvarnica pretvorila u ropotarnicu za koju su svi govorili – šupa.

U toj je šupi stanovala Tomina kujica Merilu.

Merilu je ovčarka s lijepim, pametnim očima i šiljatim, uvijek naćuljenim ušima. Uši joj stoje uspravno poput dva golema leptirova krila. Ima gustu zlatno-smeđu dlaku pravilno raspoređenu po tijelu. Smeđe je na leđima, ušima i njušci, a zlatno po trbuhu, prsima i čarapicama. Rep joj je dugačak i kitnjast, također smeđi, a na vrhu ima nestašnu bijelu pahuljicu! Merilu često maše s tim raskošnim repom i sve u svemu, vrlo je vesela i razigrana psica.

Kada ne spava u svom tamnom i ugodnom kutu, Merilu je vezana za lanac kraj ulaza u šupu pa čuva alat i vrt. Kada pak nije vezana, igra se s Tomom, pravi društvo Tominoj Mami, ili trči po livadi iza ograde gdje Tomo ne smije ići, jer u blizini prolazi vlak.
Možemo reći da je Merilu Tomina najbolja, ako ne i jedina prijateljica!

Jednog sunčanog popodneva u ranu jesen kada između još zelenih grmova lelujaju nevidljive niti babljega ljeta, Mama je povela Tomu u šupu da posjete Merilu i njene psiće, malenu pseću dječicu koju je Merilu okotila prošle noći dok je Tomo spavao.

Rano ujutro, dok je Tomo još ležao u krevetu, Mama je čučnula kraj dječakovog uzglavlja, poljubila ga u obraz i prošaputala:

"Merilu je okotila tri štenčića. Dolje su u šupi. Ići ćemo ih pogledati kad se vratiš iz vrtića".

O, Merilu! O, štenčići! Joj, kako je Tomo želio odmah iskočiti iz kreveta i odjuriti u vrt da ih vidi!

Ali, Mama je rekla da je bolje da ih još malo ostave na miru s njihovom mamom, neka se Merilu odmori i privikne na štence...

#

Kujica je načuljila uši, osluškujući ljude kako prilaze iz daljine. Čula je zvonki dječji glas i prigušen ženski alt kako odgovara na dječakova pitanja. Životinja je brižno onjušila tri usnula klupka na sisama. Spokoj polutamne izbe s ležajem od starih vunenih deka na trenutak je zamijenio nemir iščekivanja.
Glasovi su se primakli. Merilu je podigla glavu i pokušala sjesti sa slijepim kučićima koji se promeškoljiše i počeše padati s majčine sise. Žena i dijete samo što nisu ušli.

"Možeš ih samo gledati. Danas ih još ne smiješ dirati i micati od mame", rekla je Mama pred ulazom.
"Od Merilu".
"Da, Merilu je njihova mama".
"A smijem ih gledati"?
"Smiješ".
"A Merilu? Smijem dirati Merilu"?
"Smiješ pogladiti Merilu. Ali ne smiješ gladiti psiće i ne smiješ ih uzeti od Merilu. O.K."?
"O.K.".

Ušli su.

Kujica je sjedila u svome leglu i smjerno zamahala repom. Promatrala ih je kako prilaze kroz snop sunčane prašine s procijepa na daščanom zidu koji se svake godine sve više širio zbog kiše, sunca i vjetra. Gazdarica je nosila zdjele s hranom i životinja se obliznula u iščekivanju.

"Bok, Merilu", rekla je Mama. "Donijeli smo ti ručak".

"Večeru", ispravio ju je Tomo nalukavajući se u kujino leglo.

Kraj Merilu su se migoljila tri štenca. Izgledali su poput tri sićušne slijepe krtice zlatnožućkaste boje od kojih je jedan imao i tamne pjege po hrptu! Izgubljeno su pokušavali dopuzati do topline i mirisa majčinih sisa.

"Mama, gle"!, uskliknuo je dječak.
"Vidim, vidim", rekla je Mama i pogladila Merilu po glavi.
"Mama, oni su veliki k'o Mirekovi hrčki! Mama, njih će Merilu zgnječiti"!!!
"Neće", rekla je Mama naoko nezainteresirano, ne prestajući gladiti kuju. "Ništa im neće biti, samo ih ne smiješ dirati dok su još ovako mali".

A onda je Mama čelom dotaknula kujinu njušku i upitala:
"A kako si ti meni, cico-mico-sirotico"?

Merilu ju je zaljubljeno pogledala i umorno odgovorila:
"Gladna".

Ali to Tomo nije čuo.

"A zašto ih ne smijem dirati"?

Mama je položila zdjelu s hranom pred kuju, a u drugu posudu počela nalijevati vodu iz plastičnog kanistra.

"Umorna i gladna", promrmljala je za sebe.

Puno godina kasnije Tomina će se majka s nostalgijom prisjećati dječakove iscrpljujuće igre: tog upornog i neumornog postavljanja identičnih pitanja u nedogled, a sve u neizrečenoj nadi da će njegova energija a njezin umor promijeniti raniji odgovor. Po tko zna koji put odkako je pokupila Tomu iz vrtića odgovorila je istu stvar:

"Zato jer su psići mali-mali i možeš ih ozlijediti. I zato jer svojoj mami moraju mirisati na sebe da ih znade prepoznati dok se bolje ne upoznaju".
"Jesam i ja tebi mirisao"?
"Jesi", nasmiješila se žena.
"I nitko me nije smio dirati"?
"Nitko. Samo ja".
"Ni Baka"?
"Ni Baka".
"Ni Tata"?
"Ni Tata".

Odgovor ga je privremeno zadovoljio pa se okrenuo gladiti kuju koja je halapljivo gutala meso i tjesteninu, izbjegavajući komade kuhane mrkve koju će prožderati tek pred kraj kada se zdjela isprazni.

"Sad će Merili morati dijeliti svoju hranu sa štencima".

"Tak' ti je to kad dođu djeca", odgovorila je Mama tonom kao da je dijeljenje hrane najnormalnija stvar na svijetu.

"Ja svoju hranu neću dijeliti".
"Nego što"?
"Djeca će jesti svoju hranu, a ja svoju".
"Može se to i tako organizirati", odgovorila je Mama.
"A kad ću ih smjeti dirati"?
"Za par dana".
"A zašto ne sad"?
"Zato jer sam rekla da ne smiješ i basta! Ajde, ustanak, idemo doma"!
"Čekaj da ih još malo pogledam".
"Ne. Dosta smo ih gnjavili. Doći ćemo opet sutra ujutro".
"Samo još malo"...

#

Tata je bio kod kuće. Iz velike je sobe dopirao zvuk televizora, a kraj ulaznih vrata stajale su velike vojničke čizme. Tomi su se te Tatine čizme silno dopadale. I sam je htio baš takav par, ali Mama je rekla da se mali brojevi vojničkih čizama srećom ne proizvode. Tomo nije razumio zašto je Mama bila sretna da ne postoje vojničke čizme za male dečke, ali nad time nije razbijao glavu. Puno toga Tomo nije razumio vezano uz Mamu i odrasle, no to nije ometalo divlje bujanje njegovog petogodišnjeg svemira. Njihove su riječi ulazile i izlazile iz Tominog svijeta, Mama je rekla ovo, Baka ono, teta u vrtiću nešto treće, susjed Drago nešto potpuno svoje. I svi su bili zanimljivi i vrijedni slušanja, ali Tomo se svejedno okretao oko nekog vlastitog sunca, kao da je rođen s unaprijed određenom putanjom koju bi vanjski svijet tu i tamo okrznuo, ali nije imao snage da je mijenja.

Tata je nekada bio vojnik, a to je Tomi neobično imponiralo. Doduše, Tata već dugo nije nosio uniformu, ali je nastavio hodati u vojničkim čizmama. Rat je završio kada se dječak rodio i Tomo oca nikada nije vidio uživo u maskirnoj uniformi koja je čista i ispeglana visila u mliječno-bijeloj plastičnoj navlaci u ormaru. Dječak bi ponekad otvarao ormar u spavaćoj sobi i s divljenjem promatrao maskirnu tankericu koja je, o slave!, opsluživala toliko raketobacača!

Tomo nije mogao prežaliti što se rodio nakon rata! Sve one propuštene detonacije, bljeskove i pucnjavu! Svu onu neiskazivu ljepotu razaranja! Zaglušujuću buku, lom, rasprskavanje stakla, smrtonosne boje i mirise, rastvaranje stvarnosti u elementarne čestice! Iz čistog bi mira razrušio Lego toranj u najsitnije komadiće, vušššššš!!!!, a onda ga ponovno sastavljao! Rušio i sastavljao, sastavljao i rušio, opet, opet, i tako unedogled!

Otac mu je nekoliko puta pokazao album s fotografijama. Evo Tate i drugih vojnika s puškama i maskirnim uniformama! Svi su veseli i smiju se u kameru. Veliki željezni ježevi na cesti, zeleni tenk parkiran sa strane. Tata i prijatelji pod rascvjetalom voćkom. Puno drugih muškaraca, neki s brkovima, a neki bez. Kalašnjikovi naslonjeni o polusrušene zidove, limene karoserije na seoskim drumovima, muškarci zagrljeni pred božićnim drvcem na kojem visi kinder-jaje, mala ručna bomba. Svi su u uniformama i maskirnim tankericama! Pravo vučje bratstvo; krv, znoj i aftershave! Tatini su foto-albumi najveća dragocjenost koju posjedujuju u kući!

Međutim, za razliku od Tome, Baka je iz nekog razloga jako ljuta na Tatu i ne može mu oprostiti rat i ratovanje.

"Drek je to, veliki drek", zuji Baka poput dosadnog komarca dok Mama pere suđe u kuhinji. "PTS kakav on ima, imam i ja! Kaj nismo svi kroz isti drek prošli?!".
"Mama, nemoj pred djetetom", umorno će Tomina Mama.
"Prolaze godine, draga moja, a ti još isti drek kusaš. Do kad? Kaj nisu i drugi muški bili u ratu? Treba raditi, draga moja, a ne razvlačiti sindrome k'o mačka mačiće! Imaš svoj posao, imaš svoju kuću, imaš svoje dijete, imaš staroga i mene, nisi valjda za ovo škole završavala"???

Tako zbori Baka koju Tomo voli i koja voli Tomu, ali kad doma dođe Tata, ni Tomo je ne može zadržati u blizini! Baka navlači baloner i izlazi iz kuće kao da je u ovu ušetao sam Sotona!

Tomo bi Tati rado ispričao sve o Merilu i štenčićima, ali ovaj spava u fotelji pred upaljenim televizorom i Mama kaže da je bolje da ga ne bude.

"Idi se igrati u svoju sobu. Ja ću napraviti večeru pa te pozovem", kaže Mama.

#

Te je noći Tomo usnuo opasan san. On, Merilu i štenčići trčali su po livadi pored pruge, a pored njih su tutnjali veliki crni vlakovi.
Odjednom! iz vedroga neba na njih se počeše obrušavati divovske bubamare!
Gusto bučno jato zujavih bubamara s krvavo crvenim krilima!
Bubamare napadaju Tomu i društvo; ubojito i bez milosti pikiraju na njih s velikih visina s očiglednom namjerom da ih sve do jednog poubijaju!

Tomo se budi vrišteći u mraku dječje sobe. Negdje u stanu čuje se roditeljsko komešanje i do dječakovog kreveta dotapka otac.

"Bubamareeeee...", slinavo tuli dječak, "velike bubamareeeee"!!!!

"Šššššš...", tješi ga Tata, milujući mu oznojenu kosu.

"Mamaaaaa...., mareeeeeee....", i dalje neutješno tuli Tomo.

"Kakve su te tvoje bubamare?", konačno pita otac.

"Napadaju ljude", progrcao je dječak kroz suze, "Velike bubamare, lete i imaju krila k'o kuća i lete na mene"!!!

Tata sjeda na krevet do njega i briše mu nos s platnenom pelenom koju je Tomo nosio umjesto gaća kada je bio beba, a sada služi kao vjerna druga i tješiteljica bez koje dječak ne može zaspati.

"Je l' imaju velika krila"?
"Daaahhaaahhaaa...", slinavi dječak.
"Crvena s crnim točkama??? I zuje dok lete???", prepoznaje problem Tata.
"Buhuhuhuhuuuu...", potvrdio je Tomo, mrvicu manje ustrašeno.
"Bang-bang-bang!!! Upucat ću ih s puškom da te ostave na miru"!
"S topom", predložio je dječak.
"I s topom. I s mitraljezom, i s minobacačem, i s napalmom, i s bojnim otrovom! Samo biraj".
"S mitraljezom", odlučio je Tomo.
"Ne boj se, to je samo u snu", sa sigurnošću mu se povjerio Tata. "Tako velikih bubamara već odavno nema. Danas su ostale samo one male iz vrta. A one vole djecu... I po noći ne lete po tuđim kućama već spavaju baš kao i mi. Eto, možda baš sad jedna mala bubamara sanja kako je napada neki veliki dečko...".
"A mama i tata dođu u krevet da je probude iz ružnog sna"?
"Baš tako. Tata Buba-Maroje probudi malog Bubamarića i kaže mu da je samo ružno sanjao".
"Aha".

Dječak više nije plakao. Disanje mu je bilo ujednačeno.

Tata se umigoljio pod pokrivač pokraj Tome.

"Evo, ja ću noćas ostati s tobom u slučaju da se one zločeste iz sna vrate i opet te napadnu. Probudi me ako dolete".

Tata je legao do dječaka, spretno ga prekobicnuo na bok tako da mu je Tomo bio okrenut leđima i ovinuo se oko malenog tijela poput velikog pereca-zaštitnika.

"A sad laku noć. Spavanje"...

Nekoliko je minuta u sobi vladala tišina. Dječak je promatrao mjesečev odsjaj na staklu uokvirenog Disneyjevog prostera. Čulo se samo kucanje zidnog sata negdje iz mračne utrobe usnulog stana. Muškarca je iz polusna prenuo dječji glasić:

"Tata"?
"Mmmmhh".
"Je l' smijem ujutro dirati štence"?
"....".
"Je l' smijem"?
"Ne znam....", promrmljao je Tata.

Opet tišina... Muškarac je ležao kraj djeteta otvorenih očiju, pogleda uprtog u zid na kojemu je Mama zaljepila plastične zvijezde i planete koji svijetle u mraku. Dijete je mirisalo na tuš i večeru, na zabranjenu žvakaću gumu, na mir i spokoj ranih godina.

U neko doba noći muškarac je prošaputao:

"Za štence pitaj mamu... Ja sam stručnjak za bubamare...".

Ali Tomo nije čuo. Spavao je duboko i mirno do zore.