virtuela

četvrtak, 31.05.2007.

Izgubljeno–Nađeno (3): Do poda!

Stan obitelji Rossi u ubavom Arenzanu. Pogled na Đenoveški zaljev.
Jesen je, plaže su puste, a osim nas tu je još samo francuska obitelj s gomilom djece koji polugoli skupljaju školjke na vjetru. Nakon plivanja u hladnoj vodi stružem misteriozne masne mrlje s nogu, nadlaktica, trbuha i rebara. Kasnije saznajem da se prije godinu dana u zaljevu izlila nafta iz panamskog tankera. My kind of Riviera.

Sjedim na Rossijevoj zahodskoj školjci.
Posao je davno obavljen, a misao za mislom (© Teta Milica) curi, pretače se i promiče mojom lijepom & plemenitom glavom. U zahodu vlada grobna tišina. Od Virtuele ni stiska ni piska.

Iz predsoblja začujem sedmogodišnjeg Daćka-Sraćka i Erika.

Erik, kol’ki je tvoj pimpek?, pita Daćko.

Do poda!, smrtno ozbiljan odgovara Erik.

Aha.., zamisli se Daćko i kao da ništa nije bilo ode se igrati s Dimketovim Lego kockama.

U hodniku pred zahodom opet tišina…

***

Sedamsto svjetlosnih godina kasnije zovem Fabija i pitam:
A-je-l-se-sjećaš kad smo onomad bili u Italiji, a ti tamo kod Rossija pitao Erika koliki mu je, a on ti odgovorio do poda?

Ne, kaže Fabio.

A niš, malo sam razočarana, zanimalo me je l’ traumatično za malog dečka kad čuje tak nešto, da je nečiji pimpek do poda, kuiš djeca ne kuže sarkazam, sve shvaćaju doslovno…

A čuj, i moj je danas do poda pa nije bilo nikakvih problema, umiruje me Fabio s druge strane žice.

Rodila Majka Junaka!

31.05.2007. u 11:32 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 29.05.2007.

Jelenino svedočanstvo

Misteriozna onlajn prijateljica Foka podsjetila me na Bacona pa eto ga tuten. Nek' i Špekićev papa malo vrišti kad već moram ja.

Sad mi se više ne da pisati o Draguljčetu, mom nemesisu, osvetniku sviju umobolnih i retardiranih koje sam u svome neznanju nehotice uvrijedila. Umorna sam, prošla je ponoć, a moram i kuju izvesti na pišanac.
Pripominjem samo da smo na policiji bili dva puta, od čega drugi put s odvjetnikom pa su kao napravili nekakav zapisnik i poučili nas da ih zovemo kada me Draguljče fizički napadne, i to ako imam svjedoke.

I što sad? Da se bacim kroz prozor dnevnog boravka ili da letim iz spavaće? Da se skrivam po vežama dok se šunjam prema supermarketu, a Draguljče šnjofa po fasadama kao što labradori šnjofaju po graničnim prijelazima?
Ili da je sama izdegenečim, taj krmanluk bez presedana, pa da na policiji objašnjavam tko je tu agresor a tko žrtva?
Možda ipak da platim ruskim prijateljima da Draguljčetom nahrane ribe u Vltavi? A ako i to ne upali, nema mi druge - vidim se kako pišem "Zločin i Kazna Revisited" uz svjetlost sibirskih svijeća i topla sjećanja na olovni batić koji mi je Krimi policija oduzela odmah pri uviđaju...

Zapravo, htjela sam inicirati jedan ozbiljan brainstorming među blog-prijateljima - 50 Ways To Kill Draguljče - i već sam smislila neke sasvim zgodne metode (Skaska je recimo, predložila čaj od ružičastog oleandra), ali me Pajo preklinje da se ne upuštam u opasne, javnosti podastrijete maštarije koje bi mogle 'loše završiti'.
On je naime, uvjeren da će sestra prije ili kasnije naletiti na sebi ravna luđaka, pa ne želi da nas zbog blog odstrelne liste poređaju u lajnu k'o Usual Suspects.
I sad se ja autocenzuriram zbogradi mira u kući.
Ne smijem likvidirati Draguljče ni virtualno.

Ali povucimo iz ove bizarne priče barem skromnu pouku u korist mladih i neiskusnih koji u ovu poznu uru zalutaše na Virtuelino plišano jastuče. Dakle, halooooo, slušajte me pozorno, baš k'o što ja slušam Žuži Jelinek.

Pred svaku ozbiljniju vezu koja bi mogla zavšiti brakom, zajedničkom imovinom, a posebice djecom - prikačite partnera na detektor laži i dobro pročešljajte kosture koje skrivaju obiteljski ormani.
U nekoj nedavnoj New York Times listi, nešto kao "deset najčešćih razloga za rastavu braka", šire familije kotiraju na visokom drugom mjestu. To mi je prepričao Pajo, ja listu nisam vidjela.

Ja sam npr. tek nedavno saznala da je Pajina Materetina još daleke 1994. totalno popizdila što Pajo i bivša mu ljubovca odlaze na dva tjedna sunčat gujsce u Kaliforniju. Pa je vrišteći "Ja u tvojim godinama nisam bila u Kaliforniji!" izjurila gola u noć. Našli su je kako oblivena suzama baulja po obližnjem parku. Scena se ponovila i na putu natrag: Kalifornija, Vancouver, Prag.

Seka je pak luda od pamtivjeka.

Siroto moje dijete... Nazvat ću neki GMO laboratorij i raspitati se je l' se tuten nešto dade popraviti...

PS. Kada je islandska svojta Thorunn rodila drugo dijete (do dvadesetog rođendana imala ih je troje s tri različita oca), a otac Broj 2 bijaše neki delikvent s fajlom u policiji, naša je Thorunn nazvala lokalnu firmu Decode Genetics i mrtva ozbiljna tražila da joj reprogramiraju dijete i uklone pogubni delikventski gen.
Mi smo se smijali.
A vidi me sad!

29.05.2007. u 01:35 • 6 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 28.05.2007.

Klinika na kraju grada

Dugujem vam nastavak sage o Draguljčetu i mojoj "mračnoj balkanskoj prošlosti", nadajmo se da ću večeras imati vremena & energije, a sada samo kratka vijest da Majka tvrdi kako sam joj u najvećem povjerenju odala svoj istinski identitet. Ja sam, naime, JELENA. (Valjda se tako zove Babićeva kći, nisam guglala da provjerim). Moja majka je Dušanka. Brat Stefan skriva se u Švicarskoj.

A ondak mi je Draguljče - ničim izazvana - poslala SMS sljedećeg sadržaja (zapamtimo, riječ je o 45-godišnjoj ženi):

I have spoken to my parents, and I believe unequivocally that my parents are telling the truth. They are not liars. Pajo obviously fucked up a few years back, by telling them all that sordid information about your family. And perhaps he is trying to cover up his mistake of telling them. But thats between you and him, because in a way, HE betrayed YOU. All of this is disgusting to me, and if you think you can intimidate me, or attack my character, in order to get me to back, you are sadly mistaken, girl. It just makes me more determined to find out the TRUTH. You dont know me at all... My parents are NOT lying! Hearing those things Pajo told them about your family was the last thing they wanted to hear, and in fact they were so ashamed, they didnt tell me til AFTER your baby was born. But I guarantee you, if you try to intimidate me in ANY way, it will make me more determined to find out the truth. I am meeting with a lawyer today. So be nice, Virtuela, I am not the naive, dunce you think I am. Ive had to survive a lot in 9 years in Prague, and I am VERY strong. Pajo fucked up by blabbing to Mom and Dad, that is 4 sure. Deal with THAT! Because your blame game and intimidation tactics will NEVER work with me. Draguljče*

Stay tuned!

* Names have been changed to protect the innocent, ali ako hoćete ime i prezime dotične kako biste uplatili safari i pogledali to rijetko i neobično živinče, javite mi se na mail.

28.05.2007. u 13:11 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 24.05.2007.

Sirotinjo, i Belzebubu si teška...

Katarzyna Kozyra

Prošlu sam subotu provela tridesetak kilometara od Praga na impresivnom imanju Charlesa Butlera i buduće mu supruge, uglavnom konverzirajući s magarcem Belzebubom i mastifom Šporkijem.

Belzebub je udovac čija je žena umrla pri porodu zajedno s magarićem, a Charles ga je depresivnog i ucviljenog dobio za rođendanski poklon. Sada mu traže novu ženu.
Šporki je gejpeder, zaljubljen u Charlesa i nikoga drugog. Stekla sam dojam da je ljubav kako uzajamna, tako i ekskluzivna, s Charlesove strane također. Charles je after all Britanac.

Tridesetmetarski domaćinov bazen uz koji smo sjedili, neoklasicistički landscape primjerak u bijelom mramoru, okružen je neelegantnom i šlampavo izvješenom električnom žicom niskog napona kako bi Belzebub ostao podalje od magnolija zasađenih po travnjaku koje je mrcina poobrstila početkom ovogodišnje sezone.

Mladić koji održava bazen objašnjavao mi je tajne zanata + zajedno smo očistili filter od tri zadrigle šumske žabe od kojih su dvije podlegle sudbini dočim se treća polumrtvo odvukla u paprat i hlad.

Dagobero je u međuvremenu divanio s Charlesom o nekim brojkama.

Tog uspješnog izdanka britanskog establishmenta (Butler Senior bio je ministar financija u vladi Margaret Thatcher) Pajo poznaje od ranih devedesetih kada su kao mladi zapadnjaci pristigli u Prag ispijati jeftino pivo i njuškati poslovne i svekolike druge prilike što ih je nudio friški tranzicijski teren.
Charles se dao u trgovinu elektronikom i građevinsko poduzetništvo s partnerima koje je upoznao preko Paje i otada se bome uvrnuo u pravu poslovnu ajkulu dostojnu podrijetla i renomea jednog Albiona.
Charlesova sestra Catherine, vrlo prijatna i zgodna žena, diplomirana kunsthistoričarka, također vodi vlastiti biznis, lanac trgovina igračkama i Muchin muzej za turiste, a onako usput udata je za Švicarca Sebastiana Pawlovskog, jednog od najjačih praških građevinara i lokalnog medijskog glavonju koji svoje novinare uglavnom ostavlja na miru, a ovi ga pak servisiraju u rijetkim situacijama kada nešto zaškripi u magistratu.

Charles se danaske uglavnom mota po Sibiru i Kazakstanu. Nisam sigurna je l' preprodaje video kamere, gradi shopping centre ili se prebacio na naftu, a ne zanima me dovoljno da pitam ili istražujem.

Dok smo se prešetavali Charlesovim dvorcem i ogledavali divovski kristalni luster u salonu gdje se restauriraju freske, proškrgutala sam Dagobertu u uvce: 'Lenja pando, da onomad nisi jebavo tranzicijske umjetnice te jezdio po Kasselima, Biennalima i Triennalima, zamek bi danas bio MOJ!'.

Dodatan udarac ranjenom egu siromašne rođakinje s jugoistoka nanio je Belzebub kada je prezrivo odbio friški krastavac iz Gicine popudbine, a nije mu bilo ispod časti ukrasti marendu ukrajinskom zidaru.
Šporkiju se pak nije svidjela moja djevojčica iako smo obje asistirale pri uklanjanju njegovih krpelja.
Kraj bazena sam grdo izgorila.
Ni sunce me nije voljelo.

24.05.2007. u 11:30 • 11 Komentara • Print • # • ^

subota, 19.05.2007.

Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (5)

Katarzyna Kozyra

POLJSKA

Sve što sam mislio o Poljskoj, već sam rekao. A onda sam se predomislio. Verenica i ja uđosmo u tuđ ulaz. Ona čučnu između prvog i drugog sprata, zastenja i poče valjano da kenja, iz sve snage izbuljivši na zid svoje kratkovide oči. Stajao sam u prizemlju.
- Halo, garažo! - verenica me nikada nije zvala po imenu. - Imaš li nešto za brisanje?
- Ne.
Ona se obrisa kažiprstom i napisa izmetom na zidu:
- Svetu - svetla.

19.05.2007. u 22:01 • 5 Komentara • Print • # • ^

petak, 18.05.2007.

Što je tvoje jeste moje, Seka vrišti, išće svoje

Aupičkumaterinu! Neki cepaju atome, drugi trepere pred Nasdaqom, treći obrađuju GMO-om zasađene njive, četvri presađuju bubrege iz zdravih u bolesne (ako niste u riječkoj bolnici), peti čuvaju djecu, šesti šišaju pudle, a ja se već sedmi dan zajebavam s Pajinom psihotičnom sestrom! *

Prepričat ću vam ovaj košmar k'o onomad Monty Pythoni "Potragu za izgubljenim vremenom" - u 60 sekundi!

Luda Materetina je uvjerila sestru Draguljče da sam ja stopostotno kći Milana Babića koji se objesio u haškoj ćeliji tri dana nakon Gicinog rođenja pa se moja Stara u Pragu zatekla ne zato da bude uz kćer i unuku nego zato da se sakrije u inozemstvu. Od koga da se sakrije, ne znamo. Moj je brat pobjegao u Švicarsku.

To sve je Draguljče izvrištala Paji u lice kada ga je prošlog tjedna presrela u Stromovki s usnulom Gicom u kolicima.

Draguljče, naravski, do prije tjedan dana nije ni čula za tamo neki rat na brdovitom Balkanu, no sada je moralno zgrožena nad bratovljevom vezom s takvom familijom pa kako ne bi dalje širila ovaj kompromitirajući materijal, odlučila je od mene zatražiti 15.000 ojra, tek manju količinu ratnog plijena kojeg sam se dočepala po očevoj smrti, a od kojeg Pajo i ja bogato živimo. Ako ne platim, ode glava, «War is not over!», vrišti Draguljče, svima će reći da balkanska krvnica stoluje u Pragu pa da vidiš kako ću proći, i ja i to jadno dijete koje odgaja ubojica ljudi i silovateljica stoke.

E, ondak joj kreten Pajo krenuo objašnjavati da koji joj je kua, da je Babić k'o Smith u Anglosasa ili Novak u Čeha, nek pogleda datum rođenja Milana Babića pa će joj biti jasno da lupeta gluposti, ne kuži Pajo da Draguljče brije na Simona Wiesenthala s osjećajem za biznis, a sestra mu nastavlja s prijetnjama:

"Ne laži! Ne pričaj ti meni u zagonetkama! Poslat ću vam novinare!!! Ček, ček kad ti na vrata skoče kamere i blicevi! A ja više nisam nitko i ništa, ja sad radim za Film Production Company i spremam dokumentarac o djeci ratnih zločinaca, doći ću ja njoj, o, kosti naših djedova okreću se pod zemljom!!!!".

Tu je valjda i Paji došlo do mozga da tu mozga više nema pa se uputio prema izlazu dok je Draguljče vrištala: "A ti si na drogama! Na steroidima! Na steroidima!".

Luđakinja se doselila u susjedstvo i sad me stalkira. Danaske me zaskočila na cesti i viče: "Vrati se u svoju usranu zemlju iz koje si i došla!". **

I tako sjutrin idem na policiju s advokatom da uredimo nešto kao zabranu prilaženja + komunikacije, jerbo je ne smijem mlatiti da me Česi ne izbace iz zemlje.

Inače, u jednom se slažem sa Sekom. – I ja od sebe tražim 15.000 ojra. Možda popustim pod prijetnjama.

************************************************************

* Background na temu kanadsko-češko-ukrajinske ekipe naći ćete u tekstovima La Famiglia i Drama Queen.

** BTW, vrišti ne engleskom. Češki nije naučila ni nakon desetogodišnjeg boravka među Bohemima.

18.05.2007. u 00:05 • 13 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 17.05.2007.

Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (4)

ZEMLJA

Suri se prazni na zemlju.
- Aleksandre Ivanoviču, hoćete li čaja?
Suri čuči.
- Ne odbijam.
- S limunom?
Suri još uvek čuči.
- Pa valjda ne s pomorandžom!

17.05.2007. u 15:44 • 4 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 16.05.2007.

Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (3)

120 DANA RUSIJE

- Hajde da otkačimo - reče Suri, lativši se kalašnjikova.

- Pa hajde.

- Volim da ubijam - priznade Suri. - Volim kad se oni boje umiranja, drhte, na sve pristaju, ližu ti noge, upišavaju se kao štenci, ležu na leđa. A ti se praviš kao da su te umilostivili, da nećeš pucati, a onda im raspališ pravo u lice. Pršti mozak kao mlazevi šampanjca. A silovanje devojčica? Drhte, drže se za pikicu. Mi-rno, kurve! Širite govnarske bulje! Slatke li dečice! Ne znam, ali meni se dopada.

Ja ćutke uzdahnuh.

- Volim da ih šutiram - nastavlja Suri - hajde da živimo kao ljudi. Da uvedemo vrtiće, podignemo povrtnjake, složno prokopamo tunele, kao nekakvi tamo Italijani, sagradimo kružni put. - Suri skide kačket, obrisa se, izduva nos. - Ali najsmešnije je, naravno, skidati putničke avione. Lete oni tako noću, umotavši se u ćebad, sa sokom od narandže u rukama, stjuardese se šetkaju amo-tamo, ništa ne sluteći. A ti - po kurcu! I oni padaju bez padobrana. Od siline udara s njih leti odeća. Kao sa klena. I oni padaju, golišavi, u more. Ili drugo! Da sam vođa vojne hunte, recimo Argentinac s brcima i sabljom, poizbacivao bih neprijateljske predstavnike s helikoptera. Čap-čap-čap, leti helikopter. A ja izbacujem neprijateljske predstavnike. Jednog za drugim. Iznad okeana. Bez padobrana. Ne bih voleo da budem u njihovoj koži.

Postadosmo diverzanti. Nasilnici. Silovali smo, kao džezeri, u sve rupe. Bombardovali smo sela i gradove, ugnjetavali naselja gradskog tipa, žene su kukale, u vazduh su leteli šporeti na gas. Sve se lako silovalo, sve se raspadalo spontano, kao da se samo i čekao dan raspada. Ruska zemlja je ležala spremna za pustošenje. Kuće su padale kao karte. Priroda je gadljivo stesala sa sebe rusku aljkavost. U Smolensku su sravnili sa zemljom jednu crkvu. U Jaroslavlju su spalili milicijsku stanicu. Dođoše i vatrogasci. Iz vatrogasnih creva je jedva kapljala voda.

- Pomagajte! - smešno su mahali rukama panduri.

- Šefe, ne zaboravi da poneseš svoj leš! - vikao je u odgovor Suri načelniku čuvara reda.

Navukosmo mornarske majice i priredismo u njihov pomen dobrotvorni koncert. Kikotali smo se. Bacismo se na Moskvu. Poklasmo vladu, uzaptismo poštu i telegraf, zauzesmo banke, ispraznismo apoteke. Duma isturi crveni barjak. Samo se osmehnusmo.

- Hajde da ih stavimo na muke! - predloži Suri. - Da se malo našalimo.

Stadosmo ih mučiti. Peglama, varilicama, kleštima, kapljali smo im kap po kap na temena. Mučismo ih na sve načine.

- Pogledaj samo kako lepo pate! - divio se Suri, lomeći ruske kosti, kičme, lobanje. - Ne, samo pogledaj! Izdržljivi su i neprobirljivi. Nema vam ravnih - obraćao se mučenicima.

U odgovor su Rusi divlje urlikali. Niko nije izbegao mučenje. Svi su sve priznali.

- Imam jednu maštariju. Ponekad bih tako da budem medicinska sestra - reče Suri, zavijajući ranjenu ruku posle jutrošnjeg napada. - Da milujem ljude po glavama.

Pored urne stajala je prazna flaša. Jurnusmo ka njoj takmičeći se. Ja sam brži, a Suri iskusniji. Saplete me palicom, a onda istom palicom dokotrlja flašu do sebe.

- Na - reče mi, osmehujući se. - Ti nemaš. Uzmi.

- Suri - zahvalno protepah.

- Naravno, u vašem zajedničkom stanu vladao je zakon tajge - zaklima glavom Suri. - Ali u vreme sahrana, svi su zaboravljali na tuče, na to da smo Jevreje zvali Ješama. Hteli smo da pomognemo, ko je kako mogao, razumeš?

Uputismo pismo radiju, da nam izvedu našu omiljenu melodiju, ali nismo naveli koju. Setismo se po dobru svojih roditelja. Pojebasmo Lenjinovu mumiju u mauzoleju. Večerasmo i odosmo na počinak do jutra.

16.05.2007. u 12:38 • 7 Komentara • Print • # • ^

utorak, 15.05.2007.

Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (2)

KAKO SE PONAŠATI PREMA RUSIMA?

Gas maska - i napred. Rusi ne podnose dobar odnos prema sebi. Od dobrog odnosa se raspadaju, kao kobasica na suncu. Celog života štete sami sebi. Ne brinu o zdravlju, uništavaju porodicu. Žive pod neodgovarajućim uslovima i rado se prišljamčuju s drugima. Teško je i zamisliti šta sve Rusi mogu da izdrže. Možete im sve oduzeti. Oni nisu izvoljevala. Možete ih naterati da se umiju peskom. I pored toga, Rusi su užasno zavidljivi. Ako jedne pre smrti stave na svakojake muke, a druge samo osude na streljanje, prvi će revoltirano galamiti da su drugi imali sreće.
I ispašće da su u pravu.

15.05.2007. u 09:06 • 9 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 14.05.2007.

Viktor Jerofejev: "Enciklopedija ruske duše" (1)

VUČJE VISOKO

Ja bih ispred svakog javnog nužničkog ulaza obesio andrejevski barjak. Neka se vijori. A na zidu - ikone i potret predsednika. Video sam mnoge čudesne nužnike, i svi su na ovaj ili onaj način neefikasni, i potajno demaskiraju filozofsku taštinu Zapada, ali nikada se nisam susreo sa takvim vizantijskim čudom, kao u Vučjem Visokom. Tamo pregrada između muškog i ženskog odelenja ne ide od poda, nego odozgo, s plafona. Glave se ne vide, a sve ostalo - kao u izlogu. Sede žene svih godišta, poređale se i zdušno se olakšavaju, onako gologlave. Gaće, anatomija, vetrovi i tok-šou. Neko puši, neko čita novine, neko razglaba o najnasušnijem, a neko se prosto pasionirano napinje, zaboravivši na sve. Erotski teatar, gluvari kolko te volja, mada, iskreno rečeno, dobrano bazdi. Izađosmo odatle i rešismo da dalje i ne putujemo. Zašto bismo? Kod nas je ionako sve pasionirano, do vrše.

14.05.2007. u 00:58 • 4 Komentara • Print • # • ^

petak, 11.05.2007.

Izgubljeno–Nađeno (2): Pahuljice

Moj se otac bojao dviju stvari: susreta s Inoslavom Beškerom koji mu je donosio nesreću, i telefonskog poziva Ivice Račana kada bi mu ovaj najavio da dolazi u posjet s djecom!

Nakon što bi ga negdje putem bezazleni Bešker ljubazno pozdravio, Stari bi prestravljeno dojurio doma i očajnički zavapio: "Sreo sam Beškera!".
Ondak bi očekivao najstrašnije.
Nakon fatalnog susreta s Inoslavom jednom je slomio far. Drugi put je ispustio paket s porculanom, a treći put je završio u bolnici s herpesom na oku. Bilo je toga još.

Koliko Beškera, toliko se bojao i Račanove mliječnozubne djece!

Doduše, njih smo se bojali svi – tutta familija, uključujući susjede i kućne ljubimce!

Ivica i Agata Račan imali su dva najzločestija sina što ih je iznjedrila generacija 70-ih!

Ispočetka je vladalo mišljenje da nema goreg od starijeg Ivana koji je prilikom jednog posjeta u slast progutao svekoliku kolekciju bratovljevih mliječnih zuba što ih je moja majka sentimentalno čuvala u drvenoj kutijici! Međutim, kada je mlađahni bratac Zoran izašao iz pelena, iznenadio je Ivana, vlastite roditelje i sve nas te trijumfalno preuzeo primat u štetočinjenju + svekolikoj destrukciji! Da skratim - u braći Račan Sile Tame nađoše vjerne uzdanice, a u zenitu njihove strahovlade nije im bilo ravna u vasceloj vaseljeni!

Čim je zatulila sirena za uzbunu, Stara bi se bacila na sklanjanje vrijednosti i lomljivosti, Stari bi unezvjereno skupljao papire i skrivao pisaću mašinu u mrak&nedohvat, a brat i ja smo vlastitim tijelima branili TV ekran na koji se zlokobni dvojac posebno volio okomiti! Vođene instinktom za preživljavanje, kao pred potres i nadolazeću katastrofu, naše su se životinje također sklanjale u skrivene loge i skloništa.

Ipak, unatoč strahu i trepetu, dvije su se obitelji intenzivno družile. Igrale su se karte, raspravljalo o marksizmu, lenjinizmu i samoupravnom socijalizmu, ogovarali su se suvremenici, itd. Nama djeci bilo je zabavno. Još da se Račani juniori nisu rodili...

Jednu Novu godinu dočekali smo svi kolektivno na Bohinju, zajedno s još masom nekih drugih ljudi.

Pamtim da sam tada prvi put čula da je Raćko u CeKa. Planinarski dom, zapravo više planinarska vila, bijaše u vlasništvu SKJ.
Umjesto da priložim prigovor savjesti, sljedećih sam se dana komotno razbaškarila po podu omanjeg hodnika gdje sam čitala Williama Saroyana "Tata, ti si lud", Biblioteka Vjeverica. Nisam baš kužila o čemu se radi.

Jedan smo dan hodali do izvora Save. S nama je bila i neka malešna dvogodišnjakinja iz Splita koja je tada prvi put vidjela snijeg. Dizala je glavu prema nebu i opčinjeno otvarala usta dok joj je majka ponavljala: "To su pahuljice, mila, pahuljice!".

Račko je, kako su ga zvali starci, preživio neke jako zajebane situacije. Recimo, ono kad je vlak pomeo putnike s Glavnog kolodvora. Na trenutak je skoknuo s fatalnog perona do trafike da kupi novine. Ili u autu kada su svi izginuli, a on ne, jer je bio sagnut. Prtljao po radiju i mijenjao stanicu.
Brat i ja slušamo njihove priče otvorenih usta baš k'o mala Splićanka pred zaigranim pahuljicama.

Pahuljica ljepotica, mala krhka slatko prhka,
vjetrom hladnim nošena,
zimom bijelom košena,
svaka svoja, snaga roja,
časkom trenom bljesne
nebeskoj ljepoti,
život ide dalje, pahuljice topi.

Naf ponoćnog repanja.

11.05.2007. u 00:33 • 19 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.05.2007.

U liftu...

Molim da mi u krematoriju sviraju oni.

10.05.2007. u 00:53 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

1001 praška noć

Natasa Babic

Create Your Badge

UDIJELI SIROTINJI - KUPI PRIMJERAK!!!

adopt your own virtual pet!

Bond djevojka u mirovini:
Vila Zaboravka

Plaćeni Oglas

Agnus Diabolik
Babl
Belka
CatMarica
Daathian
Delfina
Dvizga
Markiz
Marole!
Nemanja
Remi
Skaska
Spada
Srdelica
Stroke
SuziQ
Zub
Wall
Xiola
ŽTP Zelengrad

Igraju

Virtuela - Žena Koja Tajnu Zna
Bajo - Mladić Meka Srca i Tvrda Uda - nešto kao muž
Daćko Sraćko aka Fabio - Sin na dalekom otoku, miljenik žena i ovaca
BelzeBuba aka Gica Galaksija - Kći sisanče

NEPRIJATELJI

Draguljče - Zla Pajina sestra sa shoe-size-IQ-om ; sanja karijeru u filmu
Sabrina - Zla Pajina majka, pati od alergije na električne žarulje, sanja Virtuelu
Kasper - Pajin otac, sanja vinski gulaš, safaladu, srneći hrbat...

PRIJATELJI

Sanjcho - Žena koja je prehranila The Svadbas
Kum Bojko - Bubnjar i antiglobalist
Erik Degenerik - On Stvara Svet Oko Sebe
Tetka Kristla - Žena koja umije prepoznati dobru štiklu
Suzi J. - Društveni kroničar i posrnula makrobiotičarka, SMS pal
Tihana - Glumica i Ex-Cimerica

ZOO Cast:

Disa - Pajina extramaritalna ljubovca
Lentilka i Čečka aka Marx & Engels - Mačke koje ne poštuju privatno vlasništvo
Mara - Maca Patrijarh - RIP
Milivoj - Jednooki mačak Legenda - RIP
Antonio aka Tonči - Najdeblji mačak na Islandu
Mitzuko aka Cuki - Maca Padobranka - RIP
Kali - Felino-Ljepotica, Kum Bojkova konkubina
Jurica - Mačak-Huligan, nezakoniti Erikov sin s ladanja u okolici Tabora
Dali - Pas Nakazić - RIP
Mafla - Maca Generalica
Ajka - Debela Kuja
Brok - Disin prijatelj i susjed
Tara - Disina prijateljica
Moretti & Co. - Toskanski zečevi - RIP
Mora - Kuja Asasin

...Lista se kontinuirano nadopunjuje....

Arhiva