Marketing
Izgubljeno–Nađeno (2): Pahuljice
Moj se otac bojao dviju stvari: susreta s Inoslavom Beškerom koji mu je donosio nesreću, i telefonskog poziva Ivice Račana kada bi mu ovaj najavio da dolazi u posjet s djecom!
Nakon što bi ga negdje putem bezazleni Bešker ljubazno pozdravio, Stari bi prestravljeno dojurio doma i očajnički zavapio: "Sreo sam Beškera!".
Ondak bi očekivao najstrašnije.
Nakon fatalnog susreta s Inoslavom jednom je slomio far. Drugi put je ispustio paket s porculanom, a treći put je završio u bolnici s herpesom na oku. Bilo je toga još.
Koliko Beškera, toliko se bojao i Račanove mliječnozubne djece!
Doduše, njih smo se bojali svi – tutta familija, uključujući susjede i kućne ljubimce!
Ivica i Agata Račan imali su dva najzločestija sina što ih je iznjedrila generacija 70-ih!
Ispočetka je vladalo mišljenje da nema goreg od starijeg Ivana koji je prilikom jednog posjeta u slast progutao svekoliku kolekciju bratovljevih mliječnih zuba što ih je moja majka sentimentalno čuvala u drvenoj kutijici! Međutim, kada je mlađahni bratac Zoran izašao iz pelena, iznenadio je Ivana, vlastite roditelje i sve nas te trijumfalno preuzeo primat u štetočinjenju + svekolikoj destrukciji! Da skratim - u braći Račan Sile Tame nađoše vjerne uzdanice, a u zenitu njihove strahovlade nije im bilo ravna u vasceloj vaseljeni!
Čim je zatulila sirena za uzbunu, Stara bi se bacila na sklanjanje vrijednosti i lomljivosti, Stari bi unezvjereno skupljao papire i skrivao pisaću mašinu u mrak&nedohvat, a brat i ja smo vlastitim tijelima branili TV ekran na koji se zlokobni dvojac posebno volio okomiti! Vođene instinktom za preživljavanje, kao pred potres i nadolazeću katastrofu, naše su se životinje također sklanjale u skrivene loge i skloništa.
Ipak, unatoč strahu i trepetu, dvije su se obitelji intenzivno družile. Igrale su se karte, raspravljalo o marksizmu, lenjinizmu i samoupravnom socijalizmu, ogovarali su se suvremenici, itd. Nama djeci bilo je zabavno. Još da se Račani juniori nisu rodili...
Jednu Novu godinu dočekali smo svi kolektivno na Bohinju, zajedno s još masom nekih drugih ljudi.
Pamtim da sam tada prvi put čula da je Raćko u CeKa. Planinarski dom, zapravo više planinarska vila, bijaše u vlasništvu SKJ.
Umjesto da priložim prigovor savjesti, sljedećih sam se dana komotno razbaškarila po podu omanjeg hodnika gdje sam čitala Williama Saroyana "Tata, ti si lud", Biblioteka Vjeverica. Nisam baš kužila o čemu se radi.
Jedan smo dan hodali do izvora Save. S nama je bila i neka malešna dvogodišnjakinja iz Splita koja je tada prvi put vidjela snijeg. Dizala je glavu prema nebu i opčinjeno otvarala usta dok joj je majka ponavljala: "To su pahuljice, mila, pahuljice!".
Račko je, kako su ga zvali starci, preživio neke jako zajebane situacije. Recimo, ono kad je vlak pomeo putnike s Glavnog kolodvora. Na trenutak je skoknuo s fatalnog perona do trafike da kupi novine. Ili u autu kada su svi izginuli, a on ne, jer je bio sagnut. Prtljao po radiju i mijenjao stanicu.
Brat i ja slušamo njihove priče otvorenih usta baš k'o mala Splićanka pred zaigranim pahuljicama.
Pahuljica ljepotica, mala krhka slatko prhka,
vjetrom hladnim nošena,
zimom bijelom košena,
svaka svoja, snaga roja,
časkom trenom bljesne
nebeskoj ljepoti,
život ide dalje, pahuljice topi.
Naf ponoćnog repanja.
Post je objavljen 11.05.2007. u 00:33 sati.