<	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog služi za moje monologe. Već dugo je tu i po njemu pišem samo one stvari koje su mi prve na pameti. U izuzetnim slučajevima, kada se sve poklopi, napišem i one druge.

O činjenici da odvojenost ne postoji

Ponašaj se kao da ni od čega i ni od koga nisi odvojen
te ćeš već sutradan iscijeliti svoj svijet.
To je ponajveća tajna sviju vremena.

N.D.Walsch

fragmenti off guard

petak, 31.03.2006.

ide još jedan sva sam tematska danas tiboga:) zaključila sam da nema smisla da se lecam pred vlastitim odrazom u ogledalu. pa sam napravila dvije stvari za svoje tijelo. prvo sam cijeli dan radila fizičke poslove. oni su uključivali kompletno čišćenje TUĐEG stana (ha, mrvica altruizma:), maljanje kuhinje, pripremne radove za isto maljanje kao i čišćenje nakon. to sam sve radila u spidu i imala sam volju totalnu. onda sam došla doma i dogovorila izlazak. točnije, pristala na njega:) pa sam uzela drugu vrstu farbe, kad smo već tematski, ne. uzela sam super crvenu farbu za kosu i izmutila je te je neravnomjerno zbog nevještine i brzine razmazala po suhoj i neopranoj kosi, slijedeći uputstva s kutije farbe. sad trebam pričekat 30 minuta da se to primi. pa čekam. idem vanka. crvena kosa, žute štikle i nevidljiv natpis na čelu "laka meta":))) aj dobro, neću bit laka meta, nemrem sad odjednom postati takva sam zato kaj si zadnjih dana tu i tam poželim amneziju. a danas i nije tak gadno. arbajt mahc fraj. i to je živa istina. ak kaj iz aušvica vrijedi, onda je to taj natpis na njegovom ulazu. što me vodi do zaključka da su nacisti voljeli crni humor:) još jedan stvar..."pošten-jeben" izraz. uvijek sam cijenila svog tatu jer je poštenjak bez premca. nikad nisam upoznala većeg. no danas sam imala prilike uvidjeti da poštenje ponekad graniči s čistom glupošću. s onim da dopuštaš da te drugi iskorištavaju. dosta puta se desilo da sam i ja iskorištavala njegovo razumijevanje svega. no ja sam mu ipak dijete i imam razvijen osjećaj prema njemu. trudim se da to svoje "iskorištavanje" svedem na minimum. danas sam vidla kak jedni ljudi rade kretena od njega. i pokušala mu to objasnit. no nije se dao. s obzirom da se radi o sitnici, nije mi ga bilo žao. s obzirom da on ima visoko razvijen intelekt i to je dopustio, isto mi ga nije bilo žao. toliko o otzu. čini se da će vikend otpasti. no nema veze, danas je dobro krenulo. možda se ponudim nekim susjedima da im besplatno pomaljam stan. fizički rad+altruizam, dobitna kombinacija za lječidbu.:)

ono kad izgledaš kak se osjećaš već sam nekoliko tisuća puta pročitala na raznim mjestima da se unutarnje stanje čovjeka nevjerojatno odražava na njegovom izgledu. psiha djeluje opako, rađa i liječi bolesti. rađa i manje bitne stvari kao što su lijep ten i sjaj u oku mom. ja sam za sebe oduvijek mislila da sam pod turbo-utjecajem svoje psihe. ne znam zakaj. možda zato kaj se nisam razbolila ako to nisam htjela. čak i to se dešavalo. imala sam jedan gadan ispit i taman 3 dana prije me počela hvatat gripa. glavoboljček, nosocur, kostobolj. i onda sam joj ja rekla: "e nećeš maaaajke ti, nećeš tako mi svega. samo over my dead body!". i gripa je vjerovala ja ili ne podvila rep i otišla. uspjela sam naučit sve i razvalit ispit. okej, moji blogovi imaju malo fikcije u sebi, položila sam ga s dva.:) i gripa je tada samo ODLOŽILA svoju posjetu. al je došla tek kad je posao bio obavljen, tj. kad sam joj ja rekla: "aj možeš sad, ko te jebe." gledam se zadnja dva-tri tjedna u ogledalu. i ne vjerujem onome što vidim. ja inače imam bezborno lice. jednostavno se ne bora. mislim okej, s obzirom na moje godine i ne bi još trebalo bit naborano al neke moje vršnjakinje imaju ih u izobilju. ja ih nemam i neki dan me ženska na šalteru banke pitala dal imam osamnaest jer ak nemam da dođem s mamom i tatom ak si oću otvorit žiro račun. ja sam prvo mislila da me zajebava a onda sam se počela smijat. nije se zajebavala nego je nosila naočale a ja ruksak i repić. zadnja dva-tri tjedna imam bore. imam ih ispod očiju zajedno sa tamnim napuhnutim podočnjacima. i prištom na lijevom obrazu, bolnim. kosa mi izgleda like shit, oči fiksirane na jednu točku ko da mi je smrtno dosadno. ili mi se ništ ne da. uglavnom, cjelokupna slika je dosta loša. znam da je popravljiva jer imam kozmetičku torbicu punu šminke. mislim da bi mogla nabavit čak i neke kapi od kojih ti se oči sjaje. lakši način bi bio da napravim nekaj kaj me veseli. mislim da ću to danas ili sutra i napravit, nema smisla da se naboram kompletno, bila bi šteta:) čak sam se počela pitat da kaj ak mi ono naborje ispod očiju ostane. to ti bio bed. nadam se na nebu. jebote...onda bi si tri godine predbacivala da sam samu sebe zajebala, nemreš se postarat za tri tjedna!! fakat nemreš... možda možeš ak te lupi nekaj gadnije nego mene, al jebogaja, ljudi proživljavaju eutanaziju srčanih stanovnika svaki dan.

četvrtak, 30.03.2006.

ono kad razumiješ svijet slučajno sam naletila na blog od jedne cure koja je napisala da razumije svijet. više ne znam adresu bloga jer si ne znam složit fejvritse sa strane bloga a u one glavne ju nisam stavila. uzgred budi rečeno, to uopće nije loše. na taj način se uvijek iznenadiš. prvo ti je neko super pa ga pročitaš, onda ga izgubiš, pa ga par mjeseci tražiš i onda kad si ga već skoro zaboravio ga nađeš. to je zabava za nas koji nemamo život:) uglavnom, kaže ona da u zadnje vrijeme osjeća da diše sa svijetom. da ga razumije, da točno predviđa stvari, da su im pulsevi usklađeni. vidi ljude kad im čuje glas, zna da li su tužni po njihovom rukopisu- times new roman. ja imam jako puno vremena zadnjih mjeseci. uzela sam si ga. inače ga ne bih trebala imati. kad bi postojala neka banka koja daje vrijeme na kredit, ja bih već odavno bila zaplijenjene kuće. i auta. zapravo bila bih u doživotnom dužničkom ropstvu radeći samo na kruhu i vodi na šalteru iste banke sve dok ne riknem. osim ako to ne bi bila banka koja ti može dati i vremena koliko želi da živiš, onda NIKAD ne bi riknula i radila bi na šalteru do vječnosti i nazad (kad svemir počne implodirat, ne). pa sam tako u tom svom vremenu razmišljala o davnim danima kada sam i ja bila u skladu sa svijetom. to mi se sada čini tak davno da se pitam dal je to još jedna zajebancija koju mi odigrava moj mozak il se to stvarno desilo. no desilo se, jebiga. i pustimo sad to, pitam se dal će se opet desit. ponovit. dal ću opet biti u tom stanju. jer ključni sastojak jezika svijeta je MIR. onaj iznutra, vanjski nije toliko nužan. možeš izgovoriti neku misao ili je pokazati pokretom, no ako neće biti izražena na taj poseban "miran", promatralački, znatiželjan i upijajući način, svijet te neće razumjeti. a ni ti nećeš razumjeti njega. mir je jezik kojime govori svijet. i sad bi neki čovjek koji je neiskusan s tim pomanjkanjima mira pomislio: "pa daj, ajde ajde, potrudi se i naći ćeš ga, samo naprijed, go for it!". al to bi bio zajeb. nemreš to na silu. mislim, možda možeš ak si završil neke škole u kathmaduu za to. ak si ovak priučeni miroljubac, naturščik, onda nemreš na silu. dođe ti kad si za to spreman. kad si malo napraviš neko proljetno spremanje u glavi. ili kad si ga ne napraviš pa ga vrijeme napravi za tebe. nemreš ga na silu prizvat. jer da možeš, mislim da bi unajmila zvonimir skjuriti i sve sokol dečke zajedno. ovaj čas, bez razmišljanja.

knjiga u fetusu u ovakvim raspoloženjima bi komotno mogla napisat knjigu. i to u jednom dahu. mogal bi pisat dva tjedna neprestano, ne jesti, ne piti, samo intravenozno s vrečice zakačene za neki stup kraj pisaćeg stola primat tekućinu. u kojoj bi bio rastopljen i neki alkohol po mogućnosti. knjiga bi bila nešto kao tok svijesti ali ja je ne bih nadobudno nosila izdavaču jer je moja svijest još uvijek zdrava pa sam svjesna škartoidnosti takvog potencijalnog uratka. izveštila sam se u zadnje vrijeme i prsti mi idu brzo, hvatam misli gotovo da. ili još bolje, moje misli su se usporile na brzinu tipkočlanaka. opet mi se bijeg smiješi. pokušala sam ga srezat, no mislim da bi to bilo glupo. na kraju krajeva, radi se o samo jednom vikendu. osvježavajućem nadasve... trebam to napravit, definitivno. a billie pjevaaaaaa....love me or leave me:) mislim da je to bryan ferry bolje odradio, no nemreš joj zamjerit. de gustibus...no tu sam samo ja tak da je moja riječ o guštima u ovom slučaju posljednja. zakukuljena sam, to znam. mislila sam da će biti bolje ali nije. kukuljica umjesto da se raspala, stoji. raste i podebljava se. (smoke gets in your eyes...:) nećo ima dobar ukus za muziku, to mi se sviđa. čujem da klinci oko zgrade pjevaju štiklu, ali ne, mali voli Mozarta. voli i Billie i Arethu. a tek su mu dvije. ili osam mjeseci, kak se uzme. veseli me on, dok ne cvili previše. danas je cvilil zbog cjelonoćnog nespavanja pa mu nisam mogla zamjeriti. ipak me ispunjava srećom, djeca imaju onaj bezuvjetan smijeh. smiju se ko ludi na brašno, štono bi moja majka rekla. al to je zdravo, da se možeš smijat bez nekog posebnog povoda. pa se i ja smijem s njim. ne da mi se više. bila bi ovo jedna kratka knjiga:)

srijeda, 29.03.2006.

Čežnja "Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi nam bio dobar, bliz, intiman, drug, i kome bismo pisali pismo. Ispovijedili bismo mu sve što leži u nama. Pisali bi mu pisali, a njega nema." Miroslav Krleža o da...danas je retrospektiva/patetika dan. okej, trudim se da ne bude ovo iza sleša:) sjetila sam se ove kratke pjesmice u prozi koju sam prvi puta pročitala u osnovnoj školi i mogla se jako dobro saživjeti s njom. u to turbulentno pubertetsko vrijeme posuto prvim ljubavima, suzama i prištevima osjećala sam se poprilično samo, ko da mi fali soulmate. danas mi se takve stvari više ne dešavaju. oko mene su fenomenalni ljudi u kojima nalazim sve što čovjek može poželjeti i ako sam na ikojem području dobila jack-pot, onda su to definitivno prijatelji. ipak, danas sam se sjetila ove pjesme u prozi. jednim svojim dijelom bila sam sretna da se više ne osjećam samo među ljudima. no jedan moj mali dio pjesmu je razumio. to je bio isti taj dio koji je se i sjetio:) i razumije je i sada dok ovo pišem. razumjet će je i sutra i još neko vrijeme, ko zna koliko dugo. danas sam bila tužna. moljci su mi pojeli klavir i ja sam u tome vidjela sliku svog života kakav je danas. (ne zauvijek naravno, TOLIKO patetike nitko ne može podnijeti za jedan dan:)). imala sam potrebu to izbaciti iz sebe pa sam napisala post. nisam htjela pisati post. htjela sam sjesti za komp, otvoriti stranicu s bojicama i pisati ti o glupostima. o svojim super sisama i o tome kak sam se jučer OPETTTT napila jer mi je sestra imala oproštajku od starog stana. o tome kak još volim Davea i da će naša ljubav bit vječna jer ko bi me sad i htio ovakvu oronulu:) ne znam, pisat o bilo čemu, ne o tužnim stvarima... a nisam mogla to pisat jer te nema više. ni mene nema jer me više ne može bit. i ja sam u tom kratkom trenutku (koji sad već traje cijeli dan:) poželjela da je opet ko prije i da ja mogu pisat i da ti možeš pisat i da je sve lijepo i veselo. a znam da ne može bit. ne znam točno zašto. al znam da već dugo nije toliko veselo.

day that music died ima tih nekih događaja koji su naizgled svakodnevne sitnice, zauzmu mali dio dana a djeluju poput šamara koji ti treba da se preneš iz sna, ko zidarska šamarčina koju ti radi vlastitog boljitka udijeli tvoj svojeglavi drug, u gradu poznatiji pod nadimkom "život". kad sam bila mala svirala sam klavir. u muzičkoj školi sam imala svog anđela koji se zvao Greta. Greta je bila stara profesorica. nije voljela da se na njezinim satovima žvaču žvake i uvijek nas je tjerala da ih pljunemo u koš. pri tome je koristila onu staru profesorsku uzrečicu da će nam "na kraju školske godine svima kupit žvake, samo mi za vrijeme nastave nemojte žvakat." no Greta je bila i jedina profesorica koja je svoje obećanje i održala. svima nam je na kraju osmog razreda podijelila hrpu Rin-Tin-Tin žvaka a ja i danas imam jedan omot kojeg sam sačuvala za uspomenu. tik prije nego što smo nakon dvije godine zbora i priprema za "pravu" muzičku trebali odabrat instrument koji ćemo učit, srušila se bakina kuća. sve nas je iznenadio taj događaj, no nije baš trebao s obzirom da je bakina kuća izgrađena kad su u selu prevladavale kolibe sa slamnatim krovovima, a stari židov, graditelj nastambe koju će 100 godina kasnije naseliti moji baka i djed bio je glavni seoski mecena, pa je tako buduća bakina kuća imala sreće da dobije pokrov od pravog crijepa. kuću je trebalo obnovit i tata je reko da neće biti novaca i za klavir. ja sam sva u suzama otišla profesorici Greti i ispričala joj tužan događaj, a ona me utješila i rekla da će sve biti u redu. razgovarala je s mojim roditeljima i rekla im da bi bila velika šteta da ne nastavim školovanje. kad bolje razmislim, ona je (osim mog tate) bila jedina osoba koja je vjerovala da sam ja vunderkind. uvjerila ih je i moji su odnekud našli novce za klavir. još se sjećam da je koštao 23 milijuna, milijarde ili hiljade tadašnje valute:) klavir je bio moj ponos. prva skladba koju sam svirala na javnom nastupu mi je i dan danas u prstima, dapače jedina je skladba koju danas znam odsvirati napamet. klavirskim vještinama učila me teta narančaste kose koja me od filma Kraljica Kristina neodoljivo podsjećala na Gretu Garbo. imala je sina koji je nekoliko godina kasnije jedini od svih ljudi na svijetu tvrdio da ga ja neodoljivo podsjećam na Catherine Zeta Jones. on se nakon trideset godina života preselio u nebo i sada od tamo puno bolje vidi stvari. iz čega zaključujem da sad vjerojatno više ne misli da sam pljunta Catherine Zeta Jones:) na istoj je adresi ko i profesorica Greta koju uvijek zamišljam kako uči pjevati zbor malih anđela. danas smo imali čišćenje stana. mama već tjedan dana ne može otkriti gdje li su to moljci savili svoje gnijezdo. prekopala je sve ormare i zakutke sobe i nije ih našla. sve do danas. danas je upala u moju sobu s jednom od svojih ideja za koju sam mislila da jest suluda, al da je mami dosadno pa je došla s tim toliko da popričamo malo. rekla mi je da joj se čini da su moljci savili svoje gnijezdo u kutu stražnje strane klavira, točnije pianina. ja sam ju pitala: "mama? kak to misliš u kutu klavira? pa nisu oni lastavice." na to mi je rekla da je ona sigurna u to a ja sam rekla da ju opet peru paranoje od prljavštine. već sljedeće sekunde skočila sam ko ofurena. sjetila sam se vunenih filceva kojima obiluje moj (doduše uredno poklopljen) klavir i sa strepnjom digla poklopac da provjerim nisu li moljci ipak u njemu sagradili svoj metropolis. zla slutnja se nažalost potvrdila, klavir je bio njihov dom. sljedećih pola sata sam provela u njihovom detaljnom uništenju a s lica mi se nije micao izraz gnušanja. nakon nekog vremena njega je zamijenio izraz tuge. ima tih nekih događaja koji su naizgled bezazleni, no djeluju ko otreznjujući šamar kojeg ti je podijelio život. događaji su to koji se mogu doživjeti samo kao čišćenje tvog ljubimca klavira ili kao znak. vjerujem da ni uz najbolju volju današnjem doživljaju ne bih mogla oduzeti artibut znakovitosti. jer da svog ljubimca nisam potpuno zanemarila posljednje dvije godine, nema šanse da bih previdjela neželjenu koloniju. da u posljednje dvije godine nisam uvelike izgubila dobar dio sebe, to se ne bi desilo. još uvijek sam tu. nisam zaboravila tko sam i nisam zaboravila što sam nekada bila. još uvijek sve lijepo postoji. ko neki dragi predmeti zakopani pod naslagama zemlje nekog nalazišta, ljepote postoje i ja ih se sjećam. ja ih mislim i osjećam i one su dio mene. sve što trebam je ne zaboravljati na njih.

utorak, 28.03.2006.

destination neverland esc esc esc CTRL space esc esc esc esc... eto to bi bio slikovni prikaz funkcioniranja moje psihe u nekom imformatičkom žargonu. i previše escova po mom ukusu. dobri su kad ih dodaš samo prstohvat.

nedjelja, 26.03.2006.

ovisnička kriza ja sam pušač. okorjeli. to ne znači da pušim puno, a ne. ako dnevno populjugam više od kutije a manje od dvije, u komi sam dva dana. nego sam ovisnik jer volim pušit i ne pada mi na pamet da prestanem. čak ni neke druge aktivnosti kao što su izlaženje i alkoholiziranje ne mogu zamislit bez cigareta. da ne pričam o divoti one nakon jela i post-koitalne. dosta ovih koji su kao i ja ovisnici ali se bore protiv toga pa nakratko postanu nepušači kažu da te entuzijazam drži neko vrijeme pa ti nikotin ne fali toliko, no da nakon mjesec-dva dolazi prava kriza koju trebaš istrpit. kao što rekoh, meni ne pada na pamet prestat pušit. al sam prestala s nekim stvarčicama koje su isto imale đankerski karakter. i da, bilo je lakše na početku. jer upravo sada proživljavam apstinencijsku krizu. glupi blogovi koje štancam masovno u zadnje vrijeme su mi nešto kao "nicorette". za njih oni koji su dovoljno naivni da ih kupe kažu da su čisto sranje. tak i ja sad. lupam bam bam ritam tu po bijelom pravokutnikiću mog monitora i nadam se da će me pustit. i da, pišem o tome. simultani prijenos mojeg unutarnjeg tsunamija:) kažu da je to zdravo, da kakti moraš pričat nekome (il piiiisat) o tome i da je to onda okej jer ne radiš represiju. potiskivanje, zatvaranje šalaporki, guranje glave u pijesak, stavljanje pod tepih ili pokušaj prodaje muda pod bubrege samome sebi, ista stvar. ja mislim da je ova terapija čisto sranje. i da mi ništ ne pomaže. općenito, mislim da je odvikavanje od ovisnosti sranje. zakaj bi se odrical nečeg kaj ti je dobro, ZAKAJJJJJ?!? ja se mrzim odricat stvari. mrzim korizmu i mrzim askete. mrzim onu filozofiju da je najbolje ništa ne željet jer je to put do mira. ma kurac je to put do mira, to je put do praznoće!! i nek mi neki jogi dođe i kaže da je praznoća bit, aj nek mi kaže ak se usuđuje, ajdddd!:) slomim ga ko grančicu onakvog mršavog!!:)

bojice bojice testing testing! ja vidim svijet u bojama! baš kul...

subota, 25.03.2006.

emotivna impotencija ili erektivna disfunkcija srca. baš mi je palo na pamet da sam izmislila novu bolest. cijeli dan si brijem o tome kak je loše kad netko nit smrdi nit miriši po pitanjima srca i sad sam se domislila sjajnog naziva. ja sam đinijus.

petak, 24.03.2006.

"ja sam iznenadjen i uvrijedjen" i o ljubafi uvrede su gadna stvar. uvijek nekak pri tome gledaš prvenstveno sa svog stajališta, nevolaš baš kad te netko uvrijedi. i pri tom povrijedi. danas sam se iz ne znam kojeg razloga sjetila događaja kad sam ja tako nešto odigrala nekome drugome. e to je isto gadna stvar. idealno je kad nakon toga uslijedi isprika. kad gledaš filmove, puno puta se zna vidjeti kak mama natjera svoje dijete da se nekome ispriča. ajd, isprika je isprika, no... najbolja je isprika ona koja je izrečena od srca. ko što je i sve što izrečemo najbolje kad dolazi straight from the heart. i kako sam starija, postajem osjetljivija na vlastite greške. postaje mi sve teže podnošljiva pomisao da netko koga volim pati. a naročito da pati jer sam ga ja natjerala na to. a ta ljubafa, to fakat nije normalno... koliko te ona još izbrusi za takve stvari i koliku mjeru senzibiliteta ti dolije na tvoj ionako već postojeći. nevjerojatno nešto koliko ne bih željela da patiš... pa ni najmanje. bilo zbog drugih, bilo zbog mene. pa makar ta patnja bila put do nečeg predivnog, užasava me pomisao da ćeš prije toga trebat dosta otpatit.

utorak, 21.03.2006.

chicken moram se naučit ne biti chicken. to ću uspjeti tako što ću se svakodnevno izlagat nekim bwaaahahaha situacijama i vježbat ću stone-face i gard, vanjski i unutarnji. a šta bijaše da me natjera na 'vaki ružan naslov? pa već par dana intenzivno razmišljam o promjenama koje će se desit. te ću si tražit poso, te ću se preselit u drugi grad, te ću se nadasve srčano borit za dobro radno mjesto tj. onakvo kakvo oduvijek želim, te ću se za svašta još borit i neeeeću odustat, i sve ja mogu i ovo ono. okej, i dalje mislim da mogu al jebemu, upravo sam pala na prvom testu. možda zato jer nisam znala da je to test pa me uhvatilo nespremnu, no ipak... čitala sam neke oglase za posao i jedan od onih u kojima traže pripravnika u uvjetima je imao navedeno: "ne više od 6 godina studiranja." a ja ih falabogu imam dosta više, već se s tim studentskim stažem ponašam ko što se zrelije dame ponašaju sa svojim godinama- ljude smatram nepristojnima ako me pitaju za njega!:) uglavnom, pogled na taj PRVI oglas bio je dovoljan da me obuzme malodušje. okej, otjerala sam ga al me na par sekundi obuzelo. pa zato kažem da ću morat vježbat. da postanem žena-stena.:)

subota, 18.03.2006.

bugging song dobila sam mail od mirne u kojem neka buba pjeva i to mi se već dva dana mota po glavi. pa kaže: "buuuggin yoou...is easy 'cause you're buuggableeeee, bugging you is everything i wanna dooooo-houhooooou, lalalalala, lalalalala, iiiiiiihii- iiii...." baš je super mali bug:) jednog dana kad odrastem bit ću velika i pametna i ničeg se neću bojat. znat ću što je dobro a što loše i što je glupo a šta pametno. bit ću mudra i smirena i znat ću da za svaki problem postoji rješenje i vjerovat ću da se iz svake nevolje znam izvući. jednog dana kad odrastem osjećat ću se dovoljno velikom da nekome budem mama i da se brinem za druge. i neće mi padat na pamet da bi mi dobro došo neko da me potapša po ramenu, zagrli i tiješi dok ja cendram neutješno. bit ću velik i jak ko ćelik. bit ću ziher.

četvrtak, 16.03.2006.

self eating blog da se bavim ozbiljnim blogopisanjem definitivno bi promijenila blogoprovajdera i ošla negdje di mi vlastiti blog ne jede postove za doručak uz obavezni glasni podrig. to sam skužila tek nedavno, svako malo mi neki post sfali al jebga sad. lijena sam i ne da mi se selit. uostalom, stvarno se divim ljudima koji imaju volje pisat znanastvene člamkove i slično. meni je to baš kul pročitat, al da moram tak nekaj napisat...sačuvajmebože:) odma mi pred oči dođe moja omražena profesorica kemije i njene bradavice razbacane po licu u obliku Velikog medvjeda. e, ona me tjerala pisat znanstvene člamkove i bila je jedna od dvije osobe koje sam svojevremeno zbiljski mrzila. i jednom joj se desilo da se prilikom nekog neuspješno obavljenog pokusa skoro samozapalila u laboratoriju. a jaaaaadna...:)) kad bolje razmislim...moj blog voli junk-food:)))

srijeda, 15.03.2006.

mislim da sam pojeo micu macu imala sam žive snove. opet. ono što pokušavam ignorirati u budnom stanju javlja se ko neka dobra zajebancija na moj račun kad zaspim. prije zaspavavanja našla sam neki site na kojem si možeš izračunati natalni horoskop for free. budući da moj blog ne koristi za informiranje šire populacije, adresa će izostati jer sam izbrisala histori:) uglavnom, ispadam neki opak tip po svom horoskopu. težak i mističan, isključiv, vjeran do smrti, otkrivač tajni koji kad je bijesan ruši sve pred sobom i borac za obitelj i dom. volim sarkazam i ironiju. sve u svemu, nimalo prpošan profil, ne bi si voljela bit u koži bogami a ne zvučim ni ko osoba s kojom bi se voljela napit:) ... poludiću. iskočit ću si iz kože i onda ću ti doć tamo ko neko beskožno čudovište iz horrora i to neće bit nimalo seksi prizor a trebao bi bit. il to il ću se prodat nekom za pet para. five dollar emotional hooker:)

utorak, 14.03.2006.

ihaaaa, volam naramčasto!! ponovo, ijopet, all over again, neizbježno poput pmsa ili špeka na trbuhu nakon dva mjeseca dijete, javlja mi se ono pitanje...: "a ZAŠTO POBOGU ja ne naučim nešto o web dizajnu pa da si znam složit blog kakav hoćem...?!?" a nije naramčasto loše, al ja bi žute cvjetiće da bodu u oči i rozo i zeleno u kombinaciji i muziku da svira... geddjemit!!:)

srijeda, 08.03.2006.

pederi i feministkinje upravo sam otvorila tam neki gay blog na cool listi. prvo sam pročitala naslove i svaki odreda glasi "homoseksualci ovo, homoseksualci ono". e jebomepas, ak kaj mrzim to je pretjerivanje. zato nemrem već preko nekoliko godina smislit feministkinje, čisto ono jer mi u 90% svojih javnih istupanja idu na živce. skidam im kapu radi autonomne kuće i takve vrste pomoći ženama, al uglavnom mi idu na živce jer dobar dio njih tupi po takvim pizdarijama da na telki uredno ispadaju ko plitke kokoši koje si puštaju brkove i toliko teže jednakopravnosti s muškarcima da su se počele ponašat i izgledat ko oni. umjesto da muškarce pokušaju uvjerit da smo mi isti, nek u to radije uvjere žene. i nek onda te iste žene u tom duhu odgoje svoje sinove i kćeri i stvari će se promijenit. nemreš ti sad kljuse natjerat da trči na trkama ko što će i teško stari pas naučit novi trik. e, al danas su me fascinirali pederi. mislim WTF?!?! čemu tolika buka oko njihovih prava?? ko im uskraćuje prava? nisu li homoseksualne zajednice već neko vrijeme u našem zakonodavstvu s imovinskog (dakle najbitnijeg) stajališta izjednačene s onim izvanbračnim heteroseksualnim? kakva im se to prava uskraćuju?? i kak se oni kao osobe mogu PRVENSTVENO ić definirat kroz svoju seksualnu orjentaciju...? pa jebote to je ko da ja dođem nekom i kažem mu: "bok, drago mi je, ja sam titi i ševim se tri puta tjedno, dvaput s mužem i jednom s ljubavnikom. bez pomagala." mislim KOGA to zanima?? i koji ti je gušt hodat po svijetu i svakom ko želi i ne želi slušat vrištat da si ti peder? pa to je osobna stvar majkumu, ljudi koji samo o tome briju nisu ništa manje zatucani od onih koji ih tuku po bircevima, samo u drugu stranu. mislim da je to neprestano tupljenje da homoseksualci ovo homoseksualci ono jalov posao. jer jebiga, oni se ne bore za svoja prava iz jednostavnog razloga jer im NISU uskraćena. nego isto ko i feministkinje imaju želju promijeniti svekoliku svijest o sebi, tj. uvjerit ljude da je to što oni vole tipove normalna stvar. mislim gle...to NIJE normalna stvar. normalno je da tip voli žene. i obratno. i s tim bi se trebali pomirit. i kaj se mene tiče, ak će i dalje vrištat ja ću pomislit da im usput nekaj ne štima u glavi, majke mi. jer im neće tim "silovanjem" javnog mnijenja uspjeti promijeniti nečiji stav u roku odmah, vjerujem da će to društvo lakše prihvatiti ako mu se srevira na ne tako očajan i histeričan način. ja osobno imam dva draga prijatelja koji JESU homoseksualci, dakle nemam apsolutno ništa protiv toga. dapače, ni ne mislim da je za neki prijateljski odnos bitno dal neko voli ševit tipove il žene. al ono kaj mislim da je zajedničko i homoseksualcima i feministkinjama je KRIVI NAČIN. jer se kod feministkinja često baš zbog te isključivosti i uske specijalizacije mišljenja da naslutiti određena doza animoziteta prema svima koji misle drugačije. isto ko što se to da naslutit i kod homića. a jebena istina je da će UVIJEK, ali BAŠ UVIJEK bez obzira dal živimo u 21. ili 25. stoljeću biti ljudi koji će razmišljati drugačije od nas. i ako to ne naučimo prihvatiti (ako već ne poštovati), jadna li nam zatucana majka.

utorak, 07.03.2006.

jo što volim da objavljujem, volim materemi jučer mi se opet tipkalo i opet je blog bijo crknut. to je uvijek tak. greške u hardveru il neznamčemu ovog sajta koštat će me spisateljske karijere. no, ovaj puta mi ni nije toliko krivo što je crko. mislila sam napisat jedan post koji bi nosio naziv "letting go" i bio bi strašno patetičan a tipkovnica bi mi zvučala "šljap šljap" od suza i slova bi se izbrisala od natrij-klorida u njima. tak da sam zašparala za vrijednost nove tipkovnice ak ništ drugo. no...taj letting go. to je jebena stvar. jebeno teška mislim. uvijek imam osjećaj ko da zakapam ne još sasvim mrtvog čovjeka. osim toga, čak me prati i onaj osjećaj nemorala, nešto kao i kod eutanazije. moš ti imat i najbolju namjeru al jebiga, ubiješ čovjeka. a nemoral u ovom slučaju nije prema nekom čovjeku nego prema njezinom visočanstvu pravoj ljubavi. kad bi je pokušala definirat, ne bih uspjela ko što još nitko do sada u potpunosti nije. možda i zato jer je svaki puta drugačija i svaki put nam dopušta da vidimo drugi dio njezinog lica. ovaj puta pokazala mi je svoje čelo. kao simbol svog dostojanstva. i pokazala mi je da su je dostojni samo oni koji joj odaju počast kakvu i zaslužuje. a što je žalosnije...pokazala mi je da oni koji pokušaju iznegirati ili matematičkom jednadžbom izraziti njezinu bit neće nikada biti sretni. bit će osuđeni na bivstvovanje u plitkom mulju, nedovoljno dubokom da se u njemu utope (dakle sigurnom) i nedovoljno hladnom da umru od pothlađenosti (dakle ugodne tjelesne temperature koja omogućuje duuuug život). a letting go...? teško je to. no nužno.

petak, 03.03.2006.

nijanija ja imam jednu susjedu (ne nadicu) kojoj je glavna fora par godina za redom slušati svaki dan istu pjesmu koju pušta barem pet puta uzastopce i onda pjeva i stalno pojačava i smanjuje. nije da sam neki mizantrop ili poison ivy, ali ja mislim da je ta moja susjeda jako glupa. mislim da moraš biti jako glup da ti treba par godina da upamtiš riječi neke pjesme. ili da je želiš s jednakom strašću slušat par godina za redom gotovo svakodnevno. ozbač, trebaš biti šupalj. btw, u auswitzu su imali metodu mučenja koja se sastojala u tome da čovjeka zatvore u neku sobicu i neprestano mu puštaju istu melodiju ili beskrajno ponavljajući fragment jedne pjesme. to je rezultiralo time da je čovjek ispizdio na mozak. što me vodi do zaključka da ću ja poludit ak se ne maknem od doma i da moja susjeda nema mozak.

četvrtak, 02.03.2006.

dumb spiro spero iliti suseda nadica je kurba otkad sam postala pametna prije jedno pet godina, naučila sam vrijednost ironije i smijeha. naročito kad ih upotrebljavaš da kroz njih gledaš na vlastiti život. to ne znači da ti se faca obijesi i poprimi konture kiselog osmijeha, fakat ne. nego fino kad ti sve nizbrdo krene ti se malo odmakneš sa staze po kojoj se tvoj život na jurećim saonicama spušta negdje u podnožje velke planine, staneš tamo sa strane kraj nekog drvenog koiska u kojem se prodaje kuhano vino, kupiš si ga, pijuckaš ga, njuškaš klinčić i- smiješ se. to je strašno zdravo stanje. ak uspješ u gomili pehova nać nit koja će sve njih povezati u jednu crnohumornu anegdotu, ima nade za tebe. ja se ovih dana dosta smijem. prvo mi je bilo grozno i tužno. onda sam stala sa strane i da sve bude u revijalnom tonu- kiosk sa vinom je bio zatvoren. pa sam pokušala provalit u njega i nabila se na hrđavi čavao. onda je do mene dolutao ogroman pas koji je bio gladan a ja sam se bojala da će me pojest. nije me pojo nego je samo bio gladan ljubavi pa je skočio na mene i srušio me u snijeg. srećom, to je bio jedan od onih pasa njufaundlendera ili bernardinaca, ne kužim se previše u cucke, uglavnom jedan od onih koji oko vrata nose malu bačvicu s rumom. on se valjao po snijegu a ja sam uzela bačvicu pa smo se nakon nekog vremena počeli valjat skupa. bilo je veselo i pas je pri dnu bačvice postao moj soulmate jer mi se činilo da kima glavom na sve što sam mu pričala i da me totalno kuži. uspjela sam izbjeći i tetanus cjepivo nego sam ozljedu čavlom sanirala na mnogo bezbolniji način, prolivši po rani 0,2 ruma jer 0,3 bi ipak bilo grehota prolijevat po ranama. no, ošla sam malo s teme. mislim...okej je ta nada. nemreš se smijat kad ti je loše (makar i ironično) ak u tebi ne postoji povjerenje da će stvari biti bolje. ovo je trebao samo biti podsjetnik meni da postoji nešto što bismo zdravoseljačkim jezikom mogli nazvati "glupa nada". to je loše. nada sama po sebi je ko disanje, nešto za što ne moramo imati uključen reminder i što ne možemo prestati samo zato jer smo tako odlučili. to mogu samo oni jogiji il specijalni agenti iz nikite. tak da ni ja nemrem stat baš potpuno na kraj glupoj nadi. ali to što nisam jogi ne znači da ne idem na pilates di nas uče pravilnom disanju. pa tak ja možda ne znam levitirat al zato znam kak se radi ispravan udah a kak izdah. i isto tak znam da je glupa nada možda lijepa, no skupa i iscrpljujuća. i da će me možda dovest do toga da ću izgubit i onaj smisao za samoironični humor. a bolje takav nego nikakav, smijeh liječi a suseda nadica je još uvijek kurba!!:)