jo što volim da objavljujem, volim materemi
jučer mi se opet tipkalo i opet je blog bijo crknut. to je uvijek tak. greške u hardveru il neznamčemu ovog sajta koštat će me spisateljske karijere.
no, ovaj puta mi ni nije toliko krivo što je crko. mislila sam napisat jedan post koji bi nosio naziv "letting go" i bio bi strašno patetičan a tipkovnica bi mi zvučala "šljap šljap" od suza i slova bi se izbrisala od natrij-klorida u njima. tak da sam zašparala za vrijednost nove tipkovnice ak ništ drugo.
no...taj letting go. to je jebena stvar. jebeno teška mislim. uvijek imam osjećaj ko da zakapam ne još sasvim mrtvog čovjeka. osim toga, čak me prati i onaj osjećaj nemorala, nešto kao i kod eutanazije. moš ti imat i najbolju namjeru al jebiga, ubiješ čovjeka. a nemoral u ovom slučaju nije prema nekom čovjeku nego prema njezinom visočanstvu pravoj ljubavi.
kad bi je pokušala definirat, ne bih uspjela ko što još nitko do sada u potpunosti nije. možda i zato jer je svaki puta drugačija i svaki put nam dopušta da vidimo drugi dio njezinog lica.
ovaj puta pokazala mi je svoje čelo. kao simbol svog dostojanstva. i pokazala mi je da su je dostojni samo oni koji joj odaju počast kakvu i zaslužuje.
a što je žalosnije...pokazala mi je da oni koji pokušaju iznegirati ili matematičkom jednadžbom izraziti njezinu bit neće nikada biti sretni. bit će osuđeni na bivstvovanje u plitkom mulju, nedovoljno dubokom da se u njemu utope (dakle sigurnom) i nedovoljno hladnom da umru od pothlađenosti (dakle ugodne tjelesne temperature koja omogućuje duuuug život).
a letting go...? teško je to.
no nužno.
|