ima tih nekih događaja koji su naizgled svakodnevne sitnice, zauzmu mali dio dana a djeluju poput šamara koji ti treba da se preneš iz sna, ko zidarska šamarčina koju ti radi vlastitog boljitka udijeli tvoj svojeglavi drug, u gradu poznatiji pod nadimkom "život".
kad sam bila mala svirala sam klavir. u muzičkoj školi sam imala svog anđela koji se zvao Greta. Greta je bila stara profesorica. nije voljela da se na njezinim satovima žvaču žvake i uvijek nas je tjerala da ih pljunemo u koš. pri tome je koristila onu staru profesorsku uzrečicu da će nam "na kraju školske godine svima kupit žvake, samo mi za vrijeme nastave nemojte žvakat." no Greta je bila i jedina profesorica koja je svoje obećanje i održala. svima nam je na kraju osmog razreda podijelila hrpu Rin-Tin-Tin žvaka a ja i danas imam jedan omot kojeg sam sačuvala za uspomenu.
tik prije nego što smo nakon dvije godine zbora i priprema za "pravu" muzičku trebali odabrat instrument koji ćemo učit, srušila se bakina kuća. sve nas je iznenadio taj događaj, no nije baš trebao s obzirom da je bakina kuća izgrađena kad su u selu prevladavale kolibe sa slamnatim krovovima, a stari židov, graditelj nastambe koju će 100 godina kasnije naseliti moji baka i djed bio je glavni seoski mecena, pa je tako buduća bakina kuća imala sreće da dobije pokrov od pravog crijepa. kuću je trebalo obnovit i tata je reko da neće biti novaca i za klavir. ja sam sva u suzama otišla profesorici Greti i ispričala joj tužan događaj, a ona me utješila i rekla da će sve biti u redu. razgovarala je s mojim roditeljima i rekla im da bi bila velika šteta da ne nastavim školovanje. kad bolje razmislim, ona je (osim mog tate) bila jedina osoba koja je vjerovala da sam ja vunderkind. uvjerila ih je i moji su odnekud našli novce za klavir. još se sjećam da je koštao 23 milijuna, milijarde ili hiljade tadašnje valute:)
klavir je bio moj ponos. prva skladba koju sam svirala na javnom nastupu mi je i dan danas u prstima, dapače jedina je skladba koju danas znam odsvirati napamet. klavirskim vještinama učila me teta narančaste kose koja me od filma Kraljica Kristina neodoljivo podsjećala na Gretu Garbo. imala je sina koji je nekoliko godina kasnije jedini od svih ljudi na svijetu tvrdio da ga ja neodoljivo podsjećam na Catherine Zeta Jones. on se nakon trideset godina života preselio u nebo i sada od tamo puno bolje vidi stvari. iz čega zaključujem da sad vjerojatno više ne misli da sam pljunta Catherine Zeta Jones:) na istoj je adresi ko i profesorica Greta koju uvijek zamišljam kako uči pjevati zbor malih anđela.
danas smo imali čišćenje stana. mama već tjedan dana ne može otkriti gdje li su to moljci savili svoje gnijezdo. prekopala je sve ormare i zakutke sobe i nije ih našla. sve do danas.
danas je upala u moju sobu s jednom od svojih ideja za koju sam mislila da jest suluda, al da je mami dosadno pa je došla s tim toliko da popričamo malo. rekla mi je da joj se čini da su moljci savili svoje gnijezdo u kutu stražnje strane klavira, točnije pianina. ja sam ju pitala: "mama? kak to misliš u kutu klavira? pa nisu oni lastavice." na to mi je rekla da je ona sigurna u to a ja sam rekla da ju opet peru paranoje od prljavštine.
već sljedeće sekunde skočila sam ko ofurena. sjetila sam se vunenih filceva kojima obiluje moj (doduše uredno poklopljen) klavir i sa strepnjom digla poklopac da provjerim nisu li moljci ipak u njemu sagradili svoj metropolis. zla slutnja se nažalost potvrdila, klavir je bio njihov dom.
sljedećih pola sata sam provela u njihovom detaljnom uništenju a s lica mi se nije micao izraz gnušanja. nakon nekog vremena njega je zamijenio izraz tuge.
ima tih nekih događaja koji su naizgled bezazleni, no djeluju ko otreznjujući šamar kojeg ti je podijelio život. događaji su to koji se mogu doživjeti samo kao čišćenje tvog ljubimca klavira ili kao znak. vjerujem da ni uz najbolju volju današnjem doživljaju ne bih mogla oduzeti artibut znakovitosti. jer da svog ljubimca nisam potpuno zanemarila posljednje dvije godine, nema šanse da bih previdjela neželjenu koloniju.
da u posljednje dvije godine nisam uvelike izgubila dobar dio sebe, to se ne bi desilo.
još uvijek sam tu. nisam zaboravila tko sam i nisam zaboravila što sam nekada bila. još uvijek sve lijepo postoji. ko neki dragi predmeti zakopani pod naslagama zemlje nekog nalazišta, ljepote postoje i ja ih se sjećam. ja ih mislim i osjećam i one su dio mene.
sve što trebam je ne zaboravljati na njih.
Post je objavljen 29.03.2006. u 13:15 sati.