U podzemlju (3)

- Hvala bogu da ste došli! Manijak mi je htio uništiti sve ovo što sam stvorila svojim rukama i od čega hranim sebe i svoje dvije kćeri!

- A što mu bi?

- Taj me progoni otkako su mu propala ulaganja. Znate, ja sam nekad bila direktorica. Onda sam otišla u rat, da pomognem obrantii našu Hrvatsku, a kad sam se vratila, firme više nije bilo. Srela sam prijateljicu, Vedranu, i ona mi je dala posao. To je tad bilo popularno.

- Posao?

- Znate, ono, financijski inžinjering. Zaduživale smo ljude, isplaćivale visoke kamate, ali u ugovorima im je pisalo da to nije sigurno. Ali ne čitaju... Pa se ljute. Nakon nekog vremena je to sve propalo. Ali većina je shvatila da ja nisam kriva, ja sam samo pomagala Vedrani. Osim ovog. Goni me kao vrag grešnu dušu. Ali trebalo mu je neko vrijeme da me nađe ovdje.

- A šta je ovo - upitala je Karolina. Ona inače ne priča puno s ljudima na terenu, ali ambijent ju je, očito, fascinirao.

- Otvorila sam ovaj salon da vratim dugove i prehranim i odškolujem kćeri. Taj bolesnik, Ivan se zove, je upao je unutra sa odvjetnikom i sudskim ovršiteljem. Rekao mi je da sam ja odgovorna za štetu, da ima sudsko rješenje i da će mi zaplijeniti sve što imam. Rekla sam mu da nemam ništa osim ovog podruma, kojeg iznajmljujem od rodice. Kako nemaš, povikao je, i otvorio moju garderobu. Uzeo je i iz nje bundu i dao je ovršitelju. A ta bunda košta 5000 maraka...

- Ali rekli ste da jedva imate za stan, hranu i škole?

- Ma da, srce, ali to je poklon. To mi je dao jedan naš iseljenik kojeg sam izliječila bioenergijom. Zato što sam ga iscijelila, kupiio mi je bundu kao u znak zahvalnosti. I to da mi otme, za dug koji je ionako Vedrana skrivila! Nisam mu to mogla dopustiti. Vrisnula sam i potegnula bombu koja mi je ostala iz rata kao uspomena. Kad mi uzimaju bundu, neka sve ide!

- Iz rata? - Upita sad već sasvim sluđena Karolina.

- Da, iz rata, bebo moja. Već sam ti rekla. Ja sam s našim dečkima otišla u rat, u brigadi 'Zmajevi'. Imam tu i spomenicu... Evo sad ću ti pokazati, pa slikaj.

Tren kasnije se vratila sa papirom. Nije to bila baš spomenica, a ni potvrda - ali je imala autentični pečat i UrBroj. Znam ih prepoznati, jer sam većinu svog slavnog ratovanja radio u informatici HV-a. To je, realno govoreći, bilo pismeno u kojem je zapovjednik brigade našoj junakinji napisao zahvalu na sudjelovanju u sanitetu brigade, a za kraj je začinio rečenicom 'i uvijek ćemo se sjećati najljepših trenutaka u obrani domovine'. I udario pečat. Ne baš da se potvrda može iskoristiti u pravne svrhe, ali Marija je doista nosila uniformu...

- I šta je onda bilo?

- Krenula sam izvući osigurač, ali bombu mi je iz ruke istrgnuo odvjetnik, ili se bar tako predstavio, malo mi je prejak za odvjetnika. Dok mi ju je trgao iz ruke, slomio mi je nokat. To sam maloprije prijavila na policiji, tužit ću ga zbog ozljede.

- I?

- Onda kao da su se otrijeznili. Taj je 'odvjetnik' rekao drugoj dvojici: Možda da odustanemo, sad nas je bog spasio. Da je aktivirala bombu, skidali bi nas žlicom sa zidova ovog podruma. I tako su otišli. Kad sam se smirila, otišla sam prvo u bolnicu, a onda u policiju da ih prijavim zbog upada u stan, uznemiravanja i lomljenja nokta. Rekli su mi da ih tužim privatno jer je to lakša ozljeda. Kako lakša, pa ja rukama zarađujem za život! Kakva država.

Suosjećajno sam klimao glavom. Kćer se izgubila u susjednoj sobi. Obećao sam dami da ćemo u članku istaknuti njenu patnju. Nekako smo se izvukli iz podruma, ušli u auto i krenuli prema redakciji. Smijao sam se cijelim putem, a Karolina je, koncentrirana na vožnju i proživljeno, progovorila tek kad smo se vratili u redakciju.