Vilenjakova mlada misa

Prije godinu i jedan dan, 10.8.2006., napisao sam prvi post na obnovljenom vilenjak.blog.hr-u. Otvorio sam ga dvije godine ranije, na nagovor Gorana Šikića, ali sam ga na ovaj način počeo pisati nakon tjedan dana druženja s drugaricom čiji mi se blog svidio. Htio sam joj pokazati da nisam gori od nje. (Upoznali smo se, inače, u realnom svijetu, na Tomislavcu za Dan udruga, a svoj mi je virtualni identitet otkrila uz savršene palačinke. Kad sam vidio blog, te su me palačinke zakucale kao olovni uštipci zen-majstora Mumona Ekaja: zapitao sam se je li moguće pisati bez autocenzure, direktno iz podsvijesti, a ipak govornim jezikom i urbano, izbjegavajući tako visokoparnost nadrealizma i dosadu stvarnosnog. I ostadoh tako zapitan kao dijete u vremenu...) Blogove su odavno imali prija rahatli i veličanstveni tajp, a nedugo nakon što sam počeo pisati doznao sam da bloga i još dvadesetak meni poznatih osoba.

U početku sam 'Vilenjaka' zamislio kao prozni blog. Sad, kad pogledam tih 150 postova, jasnije mi je da se radi o četiri tipa materijala:

a) proze
b) introspektivno-autoterapijski rantovi (inspirirani metodom 'Intenzivnog dnevnika' P.Vasiljevića)
c) prisjećanja
d) filozofiranja i propovijedi

Jedna dobronamjerna osoba me je jučer upozorila da postova koji djelomice ili u cijelosti pripadaju u ovu zadnju kategoriju - new age propovijedi - ima više nego što sam svjestan. Zapravo je u pravu.

Ali što ću. To sam ja. Ovo je krv moja. Blog je s vremenom postao manje moj performans, a više dnevnik bolesti. Možda to ima nekog smisla.