Nimfoleptov ponoćni razgovor

(Nakon još jednog tuluma u ašramu u Petračićevoj 2002, mudrosne besjede)



- Želim pravu ljubav a ne prijevaru koja služi da bi se veza održavala na aparatima.
- Takva ljubav dolazi iz punine srca. Ako neko nije full ok energetski, sa sobom i zreo onda on to ne može dati, nego može dati ono što ima.
- A šta ako je meni malo to što sad imam? Kako da dođem do onog što mi treba?
- Za početak moraš ti zavoljeti sebe, ne narcisoidno nego putem samoprihvaćanja, da voliš sve što jesi i što si bila, da ništa ne skrivaš i ničeg se ne stidiš, pa onda iz toga možeš vidit šta ćeš dalje.



- Kako to misliš?
- Ovo što ti nazivaš 'obična ljubav', koja je opterećujuća, to je povezivanje neuroza, a u gorem slučaju psihoza, to je govno s kojim ne želim imati previše veze. Pridobila si me tu na svoju stranu. Ono što me tu najviše straši je što u takvom slučaju 'ljubavi' sudionici komuniciraju sa svojom vlastitom neurozom, a ne sa ovom drugom osobom, ona se tu slučajno uklapa. Treba potražiti pravu ljubav, ali ja mislim da bi se ona našla treba poraditi i na sebi, na samoprihvaćanju, kompleksima.



- A šta ako je to sve dramljenje? Ako sam ja naprosto razmažena drama queen?
- Treba ti ono što ti treba. Postoji razlika između drame i neuroze i psihoze. Drama je potreba evolucije duše, njenog razvoja. Neuroza je na strahu i nesigurnosti, a psihoza na iluziji. To su tri različite stvari. Da bi se duša razvijala ona treba dramu, psihodramu. Inače imaš hibernaciju i život naprosto prođe.



- A šta kad ja želim više ljubavi?
- Sve ovo radimo zbog ljubavi. Tu smo na svijetu kao duše da bi zaslužili ljubav. A već je imamo, samo ako sami sebe prihvatimo. To je misterija...



- Pjesnik kaže: Odlučio sam da te volim, abortusom i atomskom bombom. Tako kaže i neki moralni nauk, eto, to, odlučiti voljeti nekoga. Ja mislim da je ljubav odluka.
- To je ljubav kao žrtva, ljubav kao križ. To je moguće, ali ja ne želim imati nikakve veze s tim. Stvarno ne. To je ono: rani me, ja te još volim, povrijedi me, moje srce još kuca. Blah. To sam radio i previše puta u životu i neću više nikad ako ne poludim. To me je najviše upropastilo. Tako bi volio eventualno svoje dijete, partnericu ne, jer bih je time ponizio. To je ljubav žene-bombe i mudžahedina koji vozi kamion bombu. Mislim, to ima svoju priču, ali to nije moja priča. Tu se onaj koji voli stavlja istovremeno u sadistički i mazohistički položaj. Sadistički jer je superioran jer je on odlučio da voli. Dakle voljeni je objekt. A mazohistički jer je spreman na bilo koju žrtvu. Blah. Brrr.