Prorokova vojska

Stanislav i Prorok Kristijan zasnovali su poslovni odnos skladan poput simbioze raka samca i njegove školjke: Stan je prodavao travu koju je Kiki uzgojio na medicinskim otpadom kontaminiranoj poljani kraj Lučkog, a Kristijan je na njegovom računalu dorađivao svoj manifest o obnovi svijeta. Po dogovoru je trebao naučiti i osnove rada sa web stranicama, ali nije se pokazao kao talentiran učenik. U svakom je HTML kodu pronalazio mistiku na tragu Kabale, pa je Stanislav malo-pomalo odustao od poduke.

Prorok se, malo-pomalo, sasvim preselio u Stanovu sobu u desetom paviljonu. Ovome je to isprva bilo smiješno i zabavno: proglasio se njegovim svećenikom i tajnikom crkve obnove svijeta. Princeza je prihvatila šalu i proglasila se vladaricom svjetlosti i tame, a ja sam, slijedeći kao i obično njen primjer, postao Gospodar tajnih vrata (radilo se, vrlo prozaično, o ostavi u kojoj smo buksali robu).

Svakog čuda tri dana dosta. Jadni je spaljeni Prorok uskoro svima dosadio. Prisjela nam je njegova trava, jer smo ostali bez najboljeg utočišta i polazne točke za sve operacije – Stanislavove sobe, koju je posve okupirao svojim tihim, ali ipak iritantnim prisustvom.

Konačno je rješenje bilo dosta radikalno: dobri je Stan prenio svoje računalo u njegovu kuću, rastavši se na taj način od svog pomno izgrađenog i istreniranog lika u 'Diablu' i svih njegovih 12 astroloških ogrlica. Nastavili smo pušiti otrovnu travuljagu…

…A Prorok se opet vratio u Dom jer je htio razgovarati sa Princezom o svojim teorijama. Ona nije bila tako strpljiva kao Stanislav: izdržala je jedan podulji ručak u menzi i rekla mu da će ga zvati kad razmisli o onome što je dosad čula, a da će do tada sama meditirati o svim činjenicama. Kikiju je trebalo nekoliko dana da realizira što to zapravo znači – kad je shvatio, tužan se obratio Stanu za savjet. Ovaj mu je, umoran od cijele igrarije, objasnio da svima ide na živce i da je dosadan.

Prorok je iste večeri vratio računalo i rekao da će manifest dopisati na papiru. Bilo mi ga je žao, ali Stan me je umirio – deal je i dalje bio na snazi.

Nije dolazio 11 dana.

Kad se vratio, za čudo smo se mimošli. Spavao sam kod Princeze, dva kata iznad. Stan je upao bez kucanja.
- Vile, kriza je. Lud je i agresivan. Skakao je i ludovao. Trebaće mi tvoja pomoć da raskinemo cijelu ovu suradnju.
- Nema problema. Znaš da sam ja dečko iz Dubrave.

U stvarnosti, zadnji put kad sam se potukao s nekim džiberima na terminalu bio sam u Traumi tri dana. Odavno nisam više za šoru – ali nema veze, jezik mi je brži od pameti, tad pa i sad. U sebi sam mislio, ok, ako do toga i dođe, nekako ću dozvati Bubija i ekipu…

…Proroka, na sreću, više nije bilo u paviljonu, pa moje obećanje nije niti došlo u pitanje.

Došao je dva dana kasnije. Pokucao je na vrata Princezine sobe mističnih sedam puta. Kad sam shvatio da je to on, krenuo sam zaključati vrata, jer smo nas dvoje upravo bili u jednoj od naših psihodeličnih seansi, ali dok sam došepesao do kvake on je već otvorio vrata.

Stajali smo na dovratku, gledajući se zbunjeno. Ja sam mislio – fak, ako se sad potučemo, najebaću, sasvim sam razbijen. Prorok je razočarano pogledavao čas mene, čas Princezu, i na kraju procijedio:

- Aha.

Udahnuo sam, pribrao se i prebacio se u svoju omiljenu rolu - bosanskog kućedomaćina.

- Pa, sjedi, Kristijane, hoćeš da ti skuham kahvu?

Zastao je, i na trenutak izgledao kao da se rastrijeznio. Odahnuo sam i opet si dopustio da se rasplinem.

- Da, da, da… ponavljao je.

Dok sam napravio kavu, svo troje smo se malo sabrali.

- Vas dvoje me jedini razumijete. Zato ću vam i ispričati što će dalje biti.
- Biće sve u redu, Kiki.
- Neće biti, biće rata.
- Rat je već bio, i to je sasvim dosta.

Tu sam ga zbunio. Princeza je zapalila cigaretu i sa zanimanjem promatrala našu interakciju.

- Razočaralo me je što me svi osim vas dvoje smatraju za dosadu i luđaka. Razmišljao sam dan i noć, i zaključio da je to zbog licemjerja zapadne kršćanske kulture. Svi su, naprosto, naučeni lagati. Prije nego što sam se prosvijetlio i shvatio da je sve energija, proučavao sam kinesku kulturu i tai chi, no to je pretvrdo za nas europljane. Sad, kad sam se razočarao, upisao sam se na tečaj Kabale kod vidovnjaka Malenskog da proučim te Židove, ali to mi je bilo prečudno.
- Da, Malenski i jeste malo čudan…
- I onda sam odlučio proučiti arapsku tradiciju. Došao sam u Islamski centar na Folki i popričao s prodavačem. Prodao mi je jedan mali, fini Kuran i uputio me na neke ljude u Gajnicama, koji znaju još više o svemu tome.
- ?
- Jedva sam ih našao, to je obični stan u neboderu. Kad sam ušao, malo smo pričali, na engleskom, a onda su mi sve objasnili i snimili me na video.
- Video?
- Prepoznali su da sam posvećen kada sam im rekao da je za sve kriva zapadna kršćanska tradicija, a da ni kineska ni hebrejska nisu bolje. Snažno su se rukovali sa mnom. Volim to. Rekli su mi da oni znaju da je to tako, i da je iz istih razloga formirana Božja vojska u Libanonu.
- …
- Ponudili su mi da odem s njima tamo. Da ću tamo pušiti najbolji hašiš na svijetu, Red Lebanon, seksati najbolje žene i obučavat će me najbolji ljudi, Sadam i drugi. Izgrlio sam ih.
- Red Lebanon?
- I onda su me snimili na video, kako govorim o svemu. Kad dođe do velikog čišćenja, vojske će krenuti na trulu Europu, ali samo ću vas dvoje poštediti.

Zabrijao sam grandioznu, halucinatnu sliku: Prorok Kristijan je na vrhu planine, oko njega lete zrakoplovi, a pod njim se množe vojske poput tepiha raznobojnih mrava, a on upravlja energijama: lijevo-desno-u spiralu… sasvim sam se uživio u to, a Princeza je iskoristila moju šutnju da nježno ali odlučno isprati Kikija iz sobe.

- Obojica ste ludi. Ti si gori od njega. Ali zato te i volim.

Kad sam došao sebi ujutro, istuširao se i pojeo malo majoneze, shvatio sam da se sve što je prorok opisao možda doista i dogodilo. Tu je, naime, bio detalj kojeg znaju samo frikovi poput mene: recruiteri Hezbolaha i Hamasa svoje kandidate uvijek snimaju na video kad su najoduševljeniji, da im to kasnije pokažu kad im opadne entuzijazam. Da takvi ljudi doista postoje u Zagrebu, znao sam odavna, jer je ujakov prijatelj iz Prijedora studirao teologiju u Kairu pa sam preko njega malo ušao u tu spiku.

- Jadan prorok, moramo mu nekako pomoći, uznemirila se Princeza kad je shvatila da postoji 50% šanse da je situacija ozbiljna.

Kolumbijac je znao adresu Prorokove kuće u Lučkom, on je uvijek pamtio te detalje. Preko adrese sam došao do imena Kristijanovog rođaka na kojeg je kuća glasila, a onda sam krenuo nazivati ljude s istim prezimenom u Županji, po telefonskom imeniku. Nakon tri telefoniranja razgovarao sam sa Prorokovim stricem…

…Kojem, naravno, nisam rekao cijelu priču, ali sam mu dao do znanja da mu nećak luduje po metropoli i sramoti obitelj, što je ovaj i dosad znao, ali ne i razmjere. Nije mi trebalo dugo da ga ubijedim da dođe po Kikija, nekad perspektivnog studenta ekonomije, i dovede ga kući da se malo oporavi na majčinoj kuhinji.

Bio je kod kuće dva tjedna.
Majčine savijače, kulen, grah s kupusom i krvavice pristojno su ga spustili. Vratio se opran, sit i poprilično spušten. Još je mislio da svijet treba obnoviti, ali šit Red Lebanon i Sadamove rajske djevice više nisu bile u igri.

Manifest je postavljen na Internet, ali kako ga niko nije linkao, posjeta je bila neznatna – 10-ak dnevno, a to su zapravo bili klikovi vrijednoga Stana koji je sajt održavao. Dok nije nestalo i zadnjih zaliha trave sa otpada…

…a onda je i Prorok nestao iz naših života.

Princeza ga je jednom spazila na referadi ekonomije. Okrenuo je glavu od nje i otrčao.

Rat je bio završen.