Memovi, osjećaji, pop-kultura

Draga Fani mi je predala mem koji inficiranog poziva da opiše svoj doživljaj ljubavi u terminima pop-kulture, tj. glazbe koja odgovara njegovim osjećajima.

Taj naizgled banalan zadatak za mene nije nimalo lak, jer su emocije koje me najsnažnije peru uglavnom neizgovorljive u svom originalnom obliku. Vjerojatno zato što ih od malena ne sustežem - bilo da su 'pozitivne' ili 'negativne', puštam ih da urlaju, pa brzo pobjegnu izvan granica čujnosti. (Problem, kao što sam jednom opisao, nastaje onda kad ih uopće ne vidim.)

Ali, ako ćemo stvar malko ušminkati, raspon ide od EKV-ove himne

Moram sa sramom priznati da sam dosta kasno otkrio EKV (recimo 1996.), a ova mi se pjesma urezala u prednji mozak jedno popodne na Dolcu, ja i ona jedini gosti, konobar sluša razgovor i odlučuje se uključiti kao muzička pozadina.

Tu je negdje i već spominjani Ian Curtis:

...nije riječ o darkerskoj apstrakciji, osjećaji me često baš trgaju, (što im dopuštam jer je šaman jači nakon svake dezintegracije).

Svijetla strana također nije baš realna. Kao tinejdžeru dosta mi je značila Enya, pogotovo

koja me zbog sjećanja na D. često bespotrebno rasplače.

Ne znam koji bi song najbolje korespondirao s mojim sadašnjim osjećajima. Ali izbor bi išao negdje između:




Hmph. Nisam otkrio baš puno o sebi, ali tako je to sa mnom.