Tragedija

Pet telefonskih razgovora kasnije, situacija je bila mnogo jasnija, a nas dvoje u centru Ivanića. Drugarice i drugari su radoznalo pogledavali Miu, a ona se stidljivo pripijala uz mene. Uspješno sam je uključio u razgovor, a sam sam ga pratio koliko sam mogao – od telefona. Zvali su me najmanje jednom u deset minuta. HMH Pjer i Zvončica su se uhvatili za moju fantaziju o kompromitirajućim Popovim slikama kao za zadnju nadu, iako je to, zapravo, bio samo jedan od mojih planova.

Prvi slijedeći plan je bio da jednostavno zapalimo zgradu i pobjegnemo u Moldaviju.

Kad je Zvjezdan počeo motati prvi joint, iskoristio sam priliku da se iskradem iz birca i izložim Zvončici svoj konačni plan: poslat ćemo Robija u Omiš po fotke. Ludi Daniel traži 10 komada, mi ćemo mu dati 3 i neka bude sretan. Sigurno nije vidio više novca dvije godine. Kad dobijemo materijal, objavit ćemo ga u novinama kako Zavišinu optužnicu za put u Haag, uz teoriju da se to i odranije zna te da je on zaštićeni svjedok. Frka koja će nastati će ga kompromitirati na bar dvije godine.

Vratio sam se u birc, drugari već fino napušeni, a Mia na rubu plača. Moje se obećanje o petkusubotinedjelji bez telefoniranja raspalo u prah koji se nakupio na dnu pepeljare.

- Ovo je bio zadnji razgovor. Od sad se vraćamo na koncept vikenda bez telefona.

Nije mi ništa odogovorila. Prošetao sam Lanu. Kad sam se vratio, bila je nešto bolje. Tanja ju je zapričala spikama o namještaju. Činilo mi se da stvar liježe…

…A onda me je Robi nazvao da mu dam dodatne instrukcije.
Neka, prošli smo i kroz to. Večer smo proveli uz vatricu u šumi Žutici. Sve je bilo idealno, dok se Robi oko pola dva poslije ponoći nije javio da mi kaže kako je Daniel potpuno lud.

Skinuo sam ga s telefona. Onda se javila Zvončica.

- Znaš, taj Daniel je lud.
- Dobro jutro.
- Slika ima masu. 13 filmova. A Robiju daje da ih vidi samo na negativima.
- Znam. Ali i ne tražimo mu originale. Neka nam napravi sve slike, damo mu najviše 3, a najbolje 1, a filmove neka zadrži. Koji će nam kurac.

Čim sam završio sa Zvončicom, javio se Veliki. Odnekud je čuo za cijelu radnju, i prijavio se da napiše tekst.

Spavali smo kod Ivice. Za mene je to bio više polusan, pun brzih, istrganih snova. Napravio sam joj doručak, a onda se javio Daniel.

- Hoću 10.
- Otkud nam?
- Puni ste para.
- Nismo.
- Onda ništa od posla.
- Razgovaraj s Robijem.

Mia je, dok sam razgovarao, izašla prošetati Lanu.

- A da idemo kući?
- Why?
- Pa stalno si na poslu. Nisi ni na minutu izišao iz svog filma.
- Jesam.
- Nisi. Samo gledaš kako ćeš doći glave tom jadnom Zaviši.
- Nije on jadan. Ali s ovim ćemo ga upropastiti. Đavo mi je svjedok da to ne bih učinio bez velike potrebe. Ali ako ne sjebemo mi njega, on će nas. Osobno sam se osvjedočio da ga moji poslodavci sasvim ozbiljno shvaćaju.

Dok sam joj objašnjavao težinu situacije, nazvao je HMH Pjer. Izbrijao je da slike i nisu tako dobre 'kao što sam mu obećao'. Podivljao sam na njega. Dobre ili nedobre, to nam je sad jedino oružje. Mislio sam da je to dosad shvatio.

Doručkovali smo, a kolega mi je javi da je u Zavišinom okruženju golemo uznemirenje. Već su doznali za trgovinu. Raspop je poslao dimne signale da je spreman na pregovore.

Još sam jednom pobijedio.

Mia mi je u autu, dok smo se vraćali kući, objasnila da bi nekoliko dana htjela biti sama.

- Ne brini ništa. Volim te, ali želim da se malo razdvojimo. Uplašila sam se tvog osmijeha kad ti je Robi javio da je preuzeo slike. Bio je nekako čudovišan. Ne sviđa mi se to.
- Ali najdraža, to sve radim da sačuvam posao od kojeg oboje udobno živimo.
- Ja ne.
- Nisam tako mislio.
- Znam.

Nismo se više vidjeli.

Tako sam, možda, propustio svoju priliku za sreću u ovom životu.