Erazmo

Stari je Erazmo mislio, otprilike, 'onima koji su u objektivno lošem položaju bolje je da budu što odvojeniji od stvarnosti, da se priklone krilu ludosti'. Situacija je, utvaram si ja, znatno radikalnija:

'Normalnu' osobu iluzija (odnosno ludost) kao brižna majka hrani, oblači i osposobljava za život, jer bi je spoznaja istine istog trenutka učinila nefunkcionalnom. Istovremeno, iluzija onesposobljava smrtnika za jedino što ga može izvući iz njegove jadne situacije. Taj izlaz je: uhvatiti se za skut Kairosu, sretnome trenutku, i pobjeći iz mračnog svijeta uvjetovanosti na svijetle poljane mogućnosti. Kairos je međutim, sam po sebi, toliko uznemiravajući da ga Iluzija snažno pokriva, pa ga everyman može uočiti samo po nekom čudnovatom detalju.

To je toliko tužno.