Safari

Susreo sam svoju tugaljivost u divnoj zemlji Safari.

Živa je istina da je tamo teško osjećati se strancom. Taksisti ne znaju najosnovnije ulice, trgovine nisu marketi nego turske piljarnice u kojima prodavači pozdravljaju sa 'selam alejkum' i ne znaju jezik. Mislim da nakon šest dana poznajem predgrađe West bolje od prosječnog useljenika s istoka.

Zemlja Safari mi je, ustvari, bila toliko napeta jer sam u osamnaestoj ozbiljno brijao iseliti se iz Hrvatske tamo. Na kraju sam odlučio da Ne jer, kako sam tada mislio,

a) azil ne može trajati vječno
b) neću završiti škole
c) naći ću se više prije ili kasnije natrag na ulici u Zagrebu ali stariji i razmaženiji

pa sam umjesto azila otišao u HV, gdje su me zbog slabe konstitucije uzeli za informatičara a ne u, npr. pješaštvo. Lucky Me.

Nisam bio u pravu ni pod a), ni pod b), a najmanje pod c). Vlada Safarija je 1994. naprosto podijelila državljanstva svim azilantima koji su do tada ušli u zemlju. Kritične je studije u toj plastičnoj utopiji moguće obaviti i na engleskom, a ako je netko učio njemački osam godina kao ja, nije mu preteško skontati i njihov jezik.

Moja uobičajena metoda samoobrane bila je mantra koju od šesnaeste primjenjujem kao zaštitu od pogrešnih izbora:

'da sam odlučio drugačije, postao bih netko drugi, i sad bih drugačije razmišljao o svojim odlukama'.

Frule i Luna su mi, sa svoje strane, govorili da bih svoje probleme zasigurno ponio i tamo. Zemljak se pritom pozivao na Dubravku Ugrešić, a Luna na iskustvo suživota sa mnom i mojim 'psihicama'.
***

Trećeg dana u Safariju sam, naravno, pukao na mozak. Točnije, na emotivnu nesigurnost.

Izvuki su me Dobra Drugarica i Zen disciplina. Svako pucanje je, međutim, ako se šaman nakon njega dobro sastavi, ljekovito iskustvo:
Oslobodio sam se dobrog dijela tereta koji mi se nakupio. Biću pošteniji prema ljudima. Malko ću, u privatnom životu, usporiti. Ne mora se svake noći biti u tri kluba. Možda je od toga bolja lagana zafrkancija u krevetu.

A zlatno doba Safarija je ionako prošlo. Desničari su to malo sabili. Nema više crnaca koji na ulici viču 'kokain, heroin'. Makroi više ne guraju mušterije u javne kuće. Sve je poskupilo, a dio drogerija je zatvoren. Ostale se bore za život.

Ostala je opuštenost. Nadam se, nadam,
da ću je ponijeti natrag u Hrvatsku.