COOP

Psi su se jutros potukli oko gazdaričine pažnje. To me je podsjetilo na prošli život u Ministarstvu obrane Kazahstana...

Godina je 1994. i kaos se zgrušava i kondenzira. Donesena je odluka da se formira Centar za obuku i odgoj pasa u lijevoj pripizdini. Naizgled sasvim logično, jer svakoj vojsci trebaju obučeni psi, pogotovo kod nas u šumama i gorama. Ali, ne bi ovo bio Kazahstan kad se ta odluka ne bi shvatila kao prilika da se šest guzonja udomi na dobre pozicije... tako je i učinjeno. Uglavnom, šest mjeseci nakon formiranja centra, obuka pasa nije ni počela.

Imenjak i ja šaljemo dopis, pristojan, jer se radi o ljudima koji su duboko zaštićeni: 'kad ćete početi obuku... još malo pa se piše godišnji izvještaj...', u prijevodu: sredite se malo, inače ćemo svi najebati.

Šest genija odgovara:

- Nismo počeli obuku jer još nemamo povodaca za pse.

Dva dana kasnije, kao da se ništa nije dogodilo, genijalci šalju protuupit:

- Kada ćemo dobiti obećane nam činove.

Uglavnom, godina se zatvara, a od obuke nema ni kurca. Šta sad? Nema druge nego inspekcija, šta god to povuklo za sobom. Moja draga mr. dr. Sneki čita izvještaj i plače od smijeha.

- Mili, znaš šta je bilo? Aaaahhhhaaahhaaaaa aahahahhahahaa? Prikazali su kako psi mogu pratiti trag šnicla povučenog po prašini... ahahahahahahaaaa.. Razne sam gluposti čula u ovoj Upravi ali ovo je nenadjebivo..

I šta se dogodilo? Nikom ništa. Ljudi i danas primaju platice, dodatke i bon za topli obrok. Baš je briga Šuleta bilo za to da li se psi obučavaju ili ne. Imao je on važnijih briga. Tad, kao i sad, često sam bio preodgovoran i shvaćao svoje malene zadaće isuviše ozbiljno. Vjerojatno zbog toga da bih sam sebi izgledao važniji.