Invictus

Deset godina sam živio u Studencu na Gornjoj Dubravi. Na južnom ulazu u kvart je grafit 'Welcome to the trash zone', na sjevernom 'Ovdje vas više ne štiti zakon', zapadno je klub NK Dubrava, gdje je Zlatko umro u blatu, a pri istočnom rubu ulica Nine Maraković, gdje se 99. ukazala Gospa u Dubravi. Između Studenca i Trnovčice je Bangladeš, a sjeverno i južno su Jeruzalem i Zapadna obala. U Bangladešu živi moj prijatelj i zemljak, pjesnik Hogar.

U životu ništa nije čisto
Ništa nije sasma nevino
Od morala gadno bole jaja
Zato uvijek radim sve po svom
(Hogar)

Kad sam se naselio u Studencu, u domorodačke me poslove uputio Branko. On je visok, naočit i spaljen momak, kojeg bi svaka djevojka poželjela spasiti.

- Znaš u čemu je problem s normalnim životom: svaki se normalan sredovječni čovjek obrije, sredi i popravi košulju prije nego što krene na posao. Sve u nadi da će u tramvaju ili na poslu sresti neku zgodnu ženu, kojoj će se dopasti. Ako je i sretne, neće uraditi ništa. Ali živi u nadi. I tako iz dana u dan, do penzije.
(Branko)

Najveća je legenda Bubi. On je 1991., jedva punoljetan, slučajno detonirao kemijsku granatu. Poremetila mu je hormonalnu ravnotežu. Viši je od mene - ima puna dva metra, i težak dvjestotinjak kilograma. Nije mu lako. Ali, kad je s BBB-ima na terenu, njegova je uloga prevažna: on probija ogradu.

Studirao sam u Lučićevoj, na skoro sat udaljenosti. Škole koje sam propustio kao tinejdžer, utopljen u knjige i filmove, ubio sam (sa zakašnjenjem) u Studencu, Jazovki i Concordiji. Zato sam bolje promislio o njima. Možda? Brijem. Svejedno.

Bitak će pobijediti.

A sad pjevam svoje pjesme
I radim sve što se ne smje
Ja sam svoje duše gospodar