Očev savjet

U ovo doba, prije petnaest godina, prešao sam rijeku.

Kad smo samo nekoliko mjeseci prije njegove propasti napuštali drevno kraljevstvo, na trenutak sam se rastužio. Iako su barikade već bile na cestama, u tom trenutku još nismo bili prisiljeni pobjeći zbog golog opstanka - to bi se dogodilo osam mjeseci kasnije. Bijeg sam inicirao ja, iako 17-godišnjak, jer sam imao bolji pregled situacije od roditelja. Trećim sam okom vidio što bi moglo biti od nas ako ostanemo u stadu hipnotiziranih samozavaravanjem da 'se to nama neće dogoditi'.
Svejedno, rastužio sam se. Dok je autobus prolazio Babinom državicom, široko zaobilazeći upravo zapaljeno Pounje, nešto mi je puklo u glavi.
Nekoliko mjeseci kasnije, kad se pokazalo koliko je moja odluka bila dobra, otac je pohvalio ne samo moju dalekovidost nego i svoju životnu filozofiju, koju ostatak obitelji najčešće nije razumio.
- Gledaj sine, mnogi naši su pokušavali štedjeti i sticati. Odricali su se sitnih zadovoljstava i otkidali od usta da bi izgradili kuće, položili nešto deviza u Ljubljansku banku, kupili dobre aute i sanjarili o biznisu. Eto im sad. Kuće su zapaljene, banke zatvorene, a aute su im oteli na barikadama. Zato ti ja, sine, kažem - šta god imaš, potroši, život je kratak, što ne uradiš u mladosti, biti će ti žao u starosti.

Njegove su mi se riječi urezale u srce. Od tad živim u trenutku i za trenutak. Zato hvala banci na trostrukom minusu na tekućem.