Nevidljivi grad

Da mračni dijelovi urbane džungle efikasno štite sami sebe od pogleda, otkrio mi je u ljeto 1996. Branko, uz Bubija najveća legenda Studenca. Kad bi smo se noću vraćali u kvart, noćni bi autobus u 90% slučajeva otišao minutu prije nego što bi 34-orka stigla na stari terminal Dubrava. Ako ne bi imali para da popijemo još dvije u 0-24 pečenjari, prešli bismo tih 3-4 km pješice, uz lagano filozofiranje. Negdje na trećini puta, između Rome i Name, prošli bi pored Barake. Baraka je kućica kakvu si naprave radnici tijekom izgradnje velikog stambenog naselja, ali bez prozora okrenutih glavnoj ulici. Iako je pored nje svaki dan prolazilo valjda 50% stanovnika Dubrave, nikog nije bilo briga što se u njoj događa.

- Branko, a zašto su na žicama koje vire iz zemlje šarene krpice?
- Postavio ih je klošar Dragutin. U Baraci je ranije živjela ciganska obitelj, pa se boji da su ostavili neku magiju. Tim krpicama on radi kontramagiju. Neki od Cigića su se vratili, a s njima i njihovi prijatelji, retardirana obitelj koja je ranije živjela u Lovrakovoj. Sad ga je još više strah, pa se štiti...
- Ma hajde. U Baraci žive dvije obitelji i klošar-vrač? Ovdje, na aveniji Dubrava?
- Pa da, kad nema prozora koji gledaju prema cesti. Oni ne vide prolaznike, a prolaznici ne vide njih. To je tako logično.

Tu sam priču, ne budi lud, već sutra prodao svojoj tadašnjoj redakciji. Urednica mi je rekla da to napravim, ali ne kao tragičnu priču, već komičnu. Pa kako komičnu? 'Pitaj te klošare znaju li tko su Eden i Cruz, pa da izvale nešto smiješno'. Kamermana sam mogao dobiti tek sutra.

U Baraci je, zapravo, na 10x3 metra živjelo 14 ljudskih bića. Klošar-vrač Dragutin, obitelj P. (otac, majka, sin1 koji živi sa sestričinom i sin2 koji živi sa 16-godišnjom prognanicom iz Petrinje, djeca koja nisu u bolnicama i ustanovama), Romi.

Nisam ih pitao za Eden i Cruz. Dragutin je, vidjevši kameru, pobjegao. Sreo sam ga tog istog dana navečer.

- Zašto nisi htio pričati sa mnom?
- Da ne dozna Hiroshima.
Hiroshima je, naime, veliki gušter sa rukama od željeza, koji ga progoni kroz snove, a druga napast je Imperija. Imperija je golema zelena lopta koja će se spustiti na sjeverni pol kad se ovaj otopi, i to će biti smak svijeta.
Iako sam bio mlad i zelen, odlučio sam da Dragutina uopće neću stavljati u prilog. Uostalom, kako bih gledateljima objasnio armaturu u njegovoj nozi, koju su mu stavili kad ga je udario kamion prije tri godine, i nisu nikad izvadili? Objavio sam ga, međutim, nešto kasnije u Zvoninom magazinu.

- Pa to je užasno, rekao mi je zemljak Mića. Morao sam mu prepričati cijelu priču, jer se gradska televizija nije vidjela u njegovom dijelu grada, a magazine nije čitao. Iako je preko njega 91-93 prešla kojekakva nesreća, svejedno me je s nadom u očima upitao jesu li nakon emitiranja priloga dobili nekakvu pomoć od grada.
- Da, srušili su im Baraku, a njima su dali 15 minuta da se isele. Onda su ih prebacili u Crveni križ, otkud su Romi odmah otišli jer tamo ne mogu skupljati željezariju - rekao sam mu uz ciničan osmjeh kojim sam štitio samog sebe od odgovornosti za to što sam učinio Baraku vidljivom gradskim organima.
Mića je prvo zanijemio, a onda se grohotom nasmijao i potapšao me po ramenu.
- Znaš, sad mi je puno lakše. Do sada sam mislio da si ti jedini od nas ostao normalan tijekom rata, a sad vidim da si i ti poludio, ako ti je ovo smiješno. Znači ipak smo svi isti. Sad mi je lakše.

Bijelci su kasnije dobili stan u Poljanicama, u kojem su, kako kaže legenda, u zimu zapalili vatru na parketu jer nije radilo grijanje. Romi su otišli za svojom srećom. (Oni kažu 'svake nedjelje nova nafaka (sreća)', a mene je baka naučila 'svaki dan nova nafaka'). Dragutina nisam vidio punih dvije godine nakon propasti Barake. Povukao se dublje u urbanu džunglu, da bi se pojavio jači, i bez armature.