|
Vido Bogdanović
27.05.2017., subota
SA SVAKIM FINO MA NI S KIM ISKRENO
Još par dana i imat ćemo gradonačelnika. Ili ga već imamo? Nije zahvalno prognozirat i bit pametan, ali karte su se tako složile da su iznenađenja uistinu teško moguća. Voljeli to ili ne, tako je. Ne preostaje ništa drugo do njorgat, ako vam se njorga. A ako ne, kliknite na nešto drugo ……….
Svi se sjećamo, ako se želimo sjećat, ozračja u kojemu se odvijala dubrovačka politika posljednjih godina. Gotovo svakodnevno smo morali slušat recikliranje ''slučaja Šipan'' i kasnije rasprave o famoznom ''Lex Vlahušić'' kad se konačni pravorijek čekao čak od Ustavnog suda. Ne želim ponovo ulazit u, što bi se reklo - meritum, i špekulacije ''što bi bilo da je bilo''. Svoj stav o cijeloj situaciji sam javno iznio nekoliko puta i tek ću ponovit da je žalosno što smo na takvoj civilizacijskoj razini da nam je takav zakon uopće potreban.
Nešto drugo me žalosti, ili čak i nervira. Falsitat i nedosljednost izglednog gradonačelnika. Dok je bivšeg gradonačelnika bezbroj puta javno nazivo osuđenikom i tome slično, smatro sam ga mladim čovjekom s jasnim etičkim ili moralnim standardima. I onda ga gledam neki dan kako u ime svoje stranke potpisuje postizborni koalicijski sporazum. Što potpisuje, ljubi se! S kime? Potpisuje politički sporazum i ljubi se s čovjekom koji dijeli istu sudbinu na istom slučaju kao i bivši gradonačelnik. Time da famozni zakon nije nazvan po njemu, valjda nije ni donesen radi njega? Očito im nije bio dovoljno opasan. Ili im nije bio neprihvatljiv pa je ispo kolateralna žrtva ciljano napravljenog zakona koji je, to sad svi moramo priznat, posto dijelom izbornog procesa. Mladom gospodinu očito nije smetala i ne smeta nečija moralna upitnost, njemu je smetala nečija nedostižnost u očekivanom izbornom okršaju.
Kažu da je u politici dozvoljeno sve, možda, ne znam. Očito je da mnogi to prihvaćaju kao zdravo za gotovo. Davno mi je prijatelj reko, ne razumiješ se ti u politiku. Ipak, držim da je vjerodostojnost jedna od osnovnih poželjnih karakteristika u političara. Vjerodostojnost košta, ako si postaviš određene standarde ili principe kao matinele, ili pak cilj svog političkog djelovanja, nerijetko se nađeš u situaciji kad jednostavno ne smiješ prestupit crtu iako ti se to u tom trenutku čini oportuno. U tom je bit vjerodostojnosti, vjerodostojnosti koja se na duge ture uvijek isplati. Jasno, ukoliko imaš prihvatljive i ostvarljive ciljeve.
To je sitnica, reći će neki, što se tega hvataš. Ma ne hvatam se, skoro mi je pa svejedno s kime će HDZ potpisat koalicijski sporazum, sa mnom sigurno neće i nema zašto. U njih je i štof i nožice, mogu krojit kako god ih volja. Ali, upalio mi se alarm. Kad čovjek tako brzo i jednostavno odustane od SVOG javno deklariranog i isticanog principa za nešto što je gotovo pa nevažno, pitam se, pitam od kojih principa je spreman odustat kad ga politički puti nanesu na pravi, istinski izazov. Ili možda čovjek ima svoje čvrste, skrivene principe kojih se dosljedno drži, a mi ih ne znamo. Nego naivno vjerujemo onemu što govori. I onda nas prvi postizborni potez otrijezni i ostavi u nedoumici. Možemo li vjerovat u vjerodostojnost tog čovjeka?
Neki će ovo protumačit ko navijanje pred drugi krug izbora. Ako tako shvate, neka shvate, iako nisam baš neki fan drugog kandidata koji, čini mi se, nema realne izglede. A o vjerodostojnosti da ne govorimo. Ko da je rođeni Dubrovčanin, sa svakim fino ma ni s kim iskreno. Ali, nikad se ne zna, vidjet ćemo u nedjelju. Pa ćemo u ponedjeljak opet bit generali, generali poslije bitke. Ili njorgala, kako vam je draže ………
|
19.05.2017., petak
GLAVNO DA MI NE ZNAMO ZARADIT SOLDE, .... A NI TROŠIT!
Predizborna kampanja samo što nije gotova. Još par ura i gotovo. Dobro, imamo i sučeljavanje na kojemu u par minuta treba nešto pametno reć što nije baš lako. Prekosutra su izbori.
Zanimljivo kako je kampanja protekla relativno mirno, bez pravih ''slučajeva''. Vrtili smo se ko oko vruće kaše. Stalno neke studije, planovi, strategije, nije bilo puno prilike za zagrebat do srži problema i raspravit do kraja. Programi su puni vrtića, jednosmjenskih škola, POSova, dvorana, prireza, subvencija i tako u nedogled. A protekla garnitura je ostavila petnaestak ''slučajeva'' neodrađenih, nezavršenih, nepostavljenih, zajedničkim nazivnikom sve ''ne'' projekata koje treba u hodu preuzet i nastojat što skorije riješit. Nekoliko tih slučajeva su uistinu ključni slučajevi s kojima se nije za igrat, jer imaju nesagledive posljedice za kvalitetu života na ovom području, em mogu imati ozbiljne posljedice na stanje gradskog proračuna.
To su prije svega Grabovica, odlagalište smeća na kojemu ništa nije učinjeno u proteklih 16 godina osim što se poboljšalo upumpavanje procjednih voda u sliv Omble. Iako se i županijska i gradska garnitura predizborno samo hvale uspješnošću svojih mandata, a jedna od osnovnih zadaća i gradske i županijske uprave bila je i jest iznać rješenje zbrinjavanja otpada. Ne da nijesu riješili, nego nijesu niti ozbiljno sjeli i razgovarali o tom prizemnom problemu. Ne znam što o problemu misle oni koji imaju malo ili nimalo podataka, ali uvjeren sam da idemo prema izvanrednom stanju u svezi smeća i da će biti potrebno donosit i provodit izvanredne mjere.
Drugi predizborni transparent je pročistač za vodu. Tu su ljudi s pravom osjetljivi jer niko ne voli doma na špinu dobit vodu s fundačom. Iako smo već mogli imat i bistru i čistu vodu s minimalnom mogućnošću zagađenja i to po cijeni od 0,00 kuna (ništa kuna i ništa lipa) pamet političara opće prakse je to deklarativno odbacila i vratila nas u varijantu bistra voda - možda, čista voda - teško!!! I uz brojne peripetije krenulo se u izgradnju i opremanje membranskog pročistača za vodu francuskog proizvođača. Ovo ''membranskog'' jako mudro zvuči, ali membrane nisu ništa drugo do saćasto prešani fišeci od papira kroz koje se filtrira voda. U projekt se krenulo kroz postupak javne nabave prepun nejasnoća pa i nestanaka dijela natječajne dokumentacije drugih ponuđača e da bi na kraju odabrana bila firma poznata po pituravanja tunela i brodova, a da bi sad u poso bio angažiran i domaći podizvođač poznat iz nekih ranijih lokalnih priča. Ne znam kako će nas opiturat. Nejasno je gdje i kako će se ispuštat otpadne (prljave) vode nastale pročišćavanje, a ne zna se ni gdje i kako će se sušit mulj sakupljen na membranama te gdje će se odlagat. No o tome će se vjerojatno raspravljat ne nekim drugim izborima. U svakom slučaju završetak ovakvog pročistača s manjkavom dokumentacijom samouvjereno je najavljivan za svibanj ove godine, pa je onda govoreno o početku srpnja, pa su novinari odvedeni na izlet u Pariz, pa je objavljena vijest da je pročistač stigo na lokaciju (valjda da mogu naplatiti ugovorenu tranšu). Službeno, za unutarnju upotrebu, radovi kasne oko 100 dana (više od 3 mjeseca). Optimistična predviđanja govore o koncu godine, a nezavisni stručnjaci bi bili sretni ako bi sve bilo u funkciji do sezone 2018. Istina je, nadajmo se, negdje između, ali ipak znatno iza reklamiranog roka i znatno iza ovih izbora. Pa bi na koncu trebali bit sretni što ćemo na koncu dobit pročistač. Siguran sam da ćemo svjedočit velikoj festi, neko će pustit vodu, a ovi detalji nikoga neće interesirat. A trebali bi!
Prvo i osnovno, nećemo dobit čistu vodu nego bistru vodu. Ta voda će i dalje sadržavat bakterije i otopljene kemikalije - ma što to značilo. Možda će to bit hranjivo, ali to je mala vjerojatnost. Zasigurno će to i dalje biti opasno, ali ovog puta nevidljivo.
Drugo, šef svih šefova kad je ovaj projekat u pitanju je već uhvaćen u laži. Priče da će pročistač sufinancirati EU su se pokazale ipak samo priče. Znači možemo očekivat cijenu pročistača u našoj cijeni vode.
Treće, nitko ne zna koliki će bit operativni troškovi pročišćavanja te koliko će ti troškovi povećat cijenu vode.
I četvrto, spomenuo sam negdje ranije one papirnate fišeke. Kakve sad veze imaju fišeci? Takve što je to potrošni materijal pa smo dok je pročistača ostali u braku s proizvođačima fišeka. Pošto? Ko to zna!
I tako nam se bezočno laže o pročistaču proglašavajući se ne malo svecem u brizi za zajedničku dobrobit, a s druge strane istina je tek da se na pročistaču radi (nisu još gotovi ni temelji) a sve ostalo je difuzno, pa i provizije ……
99% građana Dubrovnika uopće nije znalo da nam voda iz Komolca stiže tunelom kroz Srđ koji izlazi negdje iza Vodovoda. I tako to od pedesetih prošlog stoljeća. Do tad je stizala starim vodovodom (konalom) izgrađenim u 15. stoljeću. A tunel je posto moderan kad se počelo govorit i golfu na Srđu te navodnoj mogućnosti kontaminacije vode procijednim vodama koje bi mogle sadržavat umjetna gnojiva, zaštitne kemikalije, fekalije, deterđente i svašta još. Jedan od rezultata studije utjecaja na okoliš, koja je u međuvremenu oborena, bila je obveza ''zacjevljenja'' tunela. ''Zacjevljenja'', jako mudro zvuči. A o čemu se ustvari radi?
Vodoopskrbni tunel je vrlo skučen. Moro bi smršavit za provuć se. Pitajte novinare, i tamo ih je šef svih šefova vodio. Voda ne teče slobodnim padom niz tunel već kroz betonsko korito dimenzija otprilike 60 x 80 cm koje je poklopljeno betonskim poklopnicama međusobno fugiranim cementnim malterom. Dakle, tunel je već ''zacjevljen'' ili ''ocjevljen'', betonskom cijevi kvadratnog presjeka. Te nesretne poklopnice se mogu dodatno impregnirat suvremenom hidro izolacijom čime je prodor procijednih tekućina u unutrašnjost konala nemoguć! Postavljanje dodatne cijevi od stakloplastike po nekima promjera od 80 cm u preostali prostor tunela potpuno je nepotrebno, a po riječima stručnjaka čak i teško izvedivo. Nejasno je gdje će se cijev postavit, kako će se učvrstit, jer metar dužni cijevi pune vode ima masu od oko 500 kila? I ako se ta cijevčina i uspije montirat, i ako izdrži punjenje vodom, kako će se kasnije moć uć u tunel kad se i sad jedva može?? Da bi mogli odgovorit na sva ova uglavnom hidrotehnička i građevinska pitanja Vodovod je za izvođenje ovih radova vrijednih oko 12.000.000 kuna povjerio firmi kojoj je specijalnost elektromehanika, automatika, regulacije, instalacije i sl. Internet stranice su im u izradi. Inače, poznata je po dugoročnim sporovima s Vodovodom i konačnom nagodbom u iznosu od 4.200.000 kuna koje je platio Vodovod, naravno. Meni je drago da ekolozi vode tako osjetljivu firmu ko što je Vodovod. Samo me čudi da pored zaštićenog konala u koji ništa ne može procurit nisu na kraju tunela primijetili dvije velike ukopane gustijerne koje se pune spornim konalom i od kojih svaka prima po 25.000 kubika (25.000.000 litara), a iz kojih voda teče na naše špine. To je sve super, ali super nije to što voda u gustijernama ničim nije zaštićena od mogućih procijednih voda budući strop gustijerna nije ništa drugo do masiv Srđa. I tako već 70 godina negdje ispod magistrale i naselja ispod magistrale. Istina, nema golfa.
Ma da ne duljimo, mogli bi i o ultraljubičastom sterilizatoru, kloriranju vode, obrascu za sporazumni raskid radnog odnosa, itd. itd. Zato predlažem da se svi mi kandidati dogovorimo da u predizbornoj šutnji dopustimo kandidatu koji najviše o svemu ovome zna održi konferenciju za tisak i objasni sve maglovite detalje. A konferenciju za tisak zajedno sa svojim glasnogovornikom mogo bi održat u ''reprezentativnoj dvorani za sastanke'' na crpnoj stanici Ombla koja se uređuje već mjesecima pa bi se mogo pohvalit i troškovnikom iz kojega će se vidjet koliko su one koji plaćaju vodu koštale pločice, frižideri i kafe aparat, rubineti i ostala ''reprezentativna'' oprema? Sjeća li se neko Androva muzeja vode ili možda Dubina zahoda? Glavno da mi ne znamo zaradit solde,……….. a ni trošit!
|
18.05.2017., četvrtak
ŠTO ĆE NAMA ZAGREB!!!
Mladi dubrovački političar posebnost svog političkog djelovanja iskazuje često ponavljajući da oni ''ne trebaju slušat Zagreb''. Postaje iritantno to slušat od osobe koju je upravo iz Zagreba u Dubrovnik poslo Gazda kako bi imo svog čovjeka u gradskoj upravi nakon što nije uspio mobilizirat nekog od lokalnih političara pred prošle redovite izbore. Pa je onda preko punca montiran u HSS kako bi imo nekakvu političku referencu. Kad je vidio da je gradonačelnička ambicija neostvariva ukrco se u Androv vlak pa ni kriv ni dužan posto zamjenik gradonačelnika. Nakon što su se zategli stranački odnosi sa Zagrebom napušta prožvakani HSS da ne bi slučajno propustio Androv vlak. I nastavlja bit glavni Gazdin emisar u gradskoj upravi prtljajući s mladim gazdom oko centra Ispod duba i opskrbnog centra u Mokošici. Svakodnevno na liniji sa Zagrebom. Nemajući nikakvu političku ideju, nakon što u četiri godine ništa konkretno nije pomaknuo s mjesta već učinio još veći nered u svom resoru, a baveći se prvenstveno kadroviranjem i zapošljavanjem te nakon što se Gazda obalio, uhvatio se nekakve šuplje reciklirane priče o dubrovačkome regionalizmu. Inače, u lokalnim političkim krugovima stranku mu od milja zovemo ''šoder stranka''. A Gazdini projekti o kojima su mu bila puna usta, ostali tek maglica.
I tako u svoj stranački tabor oko navodnog regionalizma i ne slušanja Zagreba privlači i mog prijatelja Rikija kojemu isto izgleda smeta Zagreb. Pokušavam se sjetit, ali ne mogu, je li mu smeto dok nam je politički medilo, kad je uz pomoć HSS-a i Zagreba posto dožupan ili kasnije veleposlanik u Argentini?
Pa onda još jedan moj prijatelj, Karlo. Kojemu ne da ne smeta Zagreb nego čak živi i radi u Zagrebu u kojemu se politički pozicioniro upravo zahvaljujući HSS-u. I iz kojeg daljinski savjetuje svog lokalnog povjerenika koji, pazi vraga, ne podnosi Zagreb.
I sad bi mi trebali vjerovat da oni uistinu predstavljaju nekakvu regionalnu, lokalnu (ma što to značilo?) opciju? Ono što je sigurno, to društvo zna svom petku pos, a koliko im je stalo do Zagreba ili Dubrovnika, odnosno javnog interesa, o tom potom.
|
TRČI LAŽI
Jedna od osnovnih kvaliteta političara, uz pretpostavku da imaju određen cilj svog političkog djelovanja, jest vjerodostojnost. Vjerodostojnost kroz istinitost onega što se govori i obećava te kasnije provođenje obećanog.
Nažalost, u proteklim godinama smo često bili izloženi pravim verbalnim pirotehničarima, političarima koji kao da pate od logoreje, ne fermavaju govorit s brda, s dola, ne može ih se uhvatit ni za glavu, ni za rep. U modernim komunikacijama to se zove i spiniranje, ili tako nekako. Poučak je jednostavan, govori ono što ljudi vole čuti iako ni sam ne vjeruješ u izgovoreno. Tako se grade kule u oblacima poduprte desecima, stotinama milijuna kuna, što kuna - eura. Virtualnih, naravno.
Jedna od najjednostavnijih prepoznatljivosti lošeg čovjeka jest laž. Bez obzira zbog čega izrečena ili napisana laž ostaje laž, a onaj koji je iznosi lažac ili varalica. Posebno je grešna laž korištena u svojoj grupi, ekipi. Laž izrečena na presici, predizbornoj tribini, napisana u predizbornom programu, letku.
Svi smo mi krvavi ispod kože, svima nam se omakne ovaki ili onaki grijeh. Stoga je teško na nekoga kamen bacit. Ali kad nekom laž ili varanje postane zlonamjerni način ostvarenja svoje koristi onda je to opasno. Nakon laži obično slijedi izdaja, izdaja svojih obećanja i tuđih očekivanja. Nakon izdaje slijedi krađa, a poslije krađe ne želim ni mislit……..
U ovim predizbornim vremenima suočeni smo sa zadatkom od ponuđenih političkih opcija odabrati onu kojoj ćemo dati svoj glas. Ponuđenih opcija ima svakakvijeh, cijela paleta, ali sve one imaju nešto zajedničko. Nama ih na ovoj političkoj placi predstavljaju ljudi, žive osobe sa svojim imenima i prezimenima, djelima i nedjelima, životima i karakterima.
Zuje oko nas ko ose, puno zuje malo meda davaju. Puna je atmosfera šupljih obećanja kojom govornici s jedne strane prikrivaju svoju nesposobnost i neznanje, a s druge omađinavaju glasače. Stoga jedan od osnovnih kriterija po kojemu trebamo ocjenjivat kandidate jest njihova vjerodostojnost. Lašci i varalice ne zaslužuju naš glas.
|
16.05.2017., utorak
NEKA IZIĐU
Uvijek sam govore piso sam. Ured gradonačelnika, 10. srpnja 1998. rano poslijepodne. Škure zatvorene kako bi preduhitrili popodnevno sunce. Zamolio sam tajnicu da me niko ne smeta. Pokušavam napisat govor za večernje otvaranje igara. Gotovo dvije ure se vrtim oko praznog papira. Ne ide pa ne ide. Polako raste nervoza, najrađe bi zaspo i probudio se sutra ujutro. Ipak zvoni telefon, traži me sanacijski upravitelj Dubrovačke banke, Niko Koncul. Par kurtoaznih riječi i govorim mu kako bezuspješno pokušavam napisat govor za uvečer. A on ko s nokta, pa to ti je lako. Kako lako? Pa lijepo, umjesto ''neka uđu'' stavi ''neka iziđu''. Tako je nasto jedan od meni najdražih govora u jeku krize Dubrovačke banke. Iako sam u početku bio skeptičan, Niko je odlično odradio sanaciju, stabiliziro banku i izvuko je iz problema. O Dubrovačkoj banci više niko i ne govori. Ko da se nije ni dogodilo. A dogodilo se da su mangupi bili doveli banku pred bankrot. Nakon nekoliko saniranih banaka državna vlast nije baš bila raspoložena sanirati još jednu. Bilo je gotovo odlučeno da se banku pusti niz vodu. U to doba sam tri puta bio na sastanku kod predsjednika Tuđmana i pokušavao mu predočiti što bi bankrot Dubrovačke banke značio za dubrovački kraj. Od stečaja se odustalo i odlučeno je da se banka sanira. Je li i koliko tu bilo moje zasluge uistinu ne znam, ali neki svjedoci vremena tvrde da je presudan bio sastanak jedne proljetne subote na Pantovčaku kad je predsjednik Tuđman okupio cijeli financijski vrh države kojemu smo nazočili tadašnji župan i ja. Nakon tog sastanka je odlučeno da se ide u sanaciju. Ostalo je povijest. Meni je osto tek dragi govor ……… Otvaranje 1998.
|
INVENTURA (2)
Lazareti su proteklih godina, pa i desetljeća česta tema. I još nezavršena za kojom se vuku brojni repovi. U mom mandatu smo dio Lazareta, 2 ili 3 lađe dali na korištenje Art radionici Lazareti na 25 godina. Postojali su prilično ambiciozni planovi stvaranja značajne međunarodne umjetničke karantene. Nažalost, inicijative za komercijalizaciju u kasnijim mandatima su bile prejake i cijelu priču su odvele u drugom pravcu. Svejedno, Art radionica je bila i ostala žarište alternative i aktivizma koji se snažno osjeća u Gradu.
Dugo se pričalo o dočecima 2000. i 2001. na tradiciji koju su na skalinima crkve Sv. Vlaha pokrenuli Nano i Vjeverica sredinom devedesetih. Dočeke je organizirala ekipa iz gradske uprave, Nisam se puno petljo u organizaciju osim što im za doček nisam do ni kune iz proračuna. Ekipa je ukupne troškove pokrila sponzorskim sredstvima i još financirala ukrašavanje grada tzv. ''gujicama''.
U ovoj kampanji se malo ili nimalo spominju branitelji. Valjda nisu više u modi. Ili su u natjecanju uglavnom bunkeraši? I u mom mandatu je problem bio stambeno zbrinjavanje branitelja, pogotovo invalida. U prethodnom mandatu su već bili pokrenuli rješavanje prioriteta, dodijelili su nekoliko lokacija za gradnju, proveli natječaj za parcele u Hladnici. Pokušavali smo naći dodatne lokacija prikladne za gradnju pa me je tadašnji direktor Vrtlara otkanto kad sam pitao da prepusti jednu parcelu iz projekta Solitudo braniteljima riječima ''nemoj mi rušit projekt''. Preplanirali smo Hladnicu i osigurali prostor te građevinski pripremili parcelu na kojoj je Vlada izgradila zgradu za branitelje. Od dodijeljenih šest parcela tri su odmah prodane, pa se i danas pitam je li to bio najbolji način stambenog zbrinjavanja. Osim tih, dodijelili smo i još nekoliko parcela za samogradnju i stanova koje smo uspjeli osloboditi.
Ima nešto što mi je draga uspomena i odnosi se na branitelje, istina u mandatu kad sam bio zamjenik gradonačelnika. U tim prvim mjesecima novokonstituiranog Grada Dubrovnika jedan od prvih poslova bila je priprema i donošenje Statuta Grada. Pokrenuo sam tad kroz Udrugu veterana, jednu od rijetkih braniteljskih udruga, inicijativu da se 6. prosinca Statutom proglasi Danom dubrovačkih branitelja. Iako je bilo nekih otpora, inicijativa je unesena u Statut pa tako od 1993. dan sv. Nikole zaštitnika djece, putnika i pomoraca 6. prosinca obilježavamo i kao Dan dubrovačkih branitelja.
U mom mandatu nas je zapala i transformacija vatrogastva. Vatrogasci su iz MUPa prebačeni u jedinice lokalne samouprave pa smo osnovali ustanovu Dubrovački vatrogasci. Kao kod svake transformacije i ovdje je bilo poteškoća, i kadrovskih i rukovodećih i financijskih i prostornih, no na koncu je sve riješeno na zadovoljavajući način. U Orašcu smo kroz tamošnji DVD organizirali izmještenu postrojbu za zapadni dio grada što se pokazalo kao vrlo učinkovit potez. I jedna kundurarija. kad se promijenila vlast odmah su ugasili ''pogon'' u Orašcu. Zašto? pa zato što je to bilo napravljeno u Bogdanovićevo vrijeme. Ipak, nakon nekoliko godina su uvidjeli korisnost izmještene postrojbe u žurnim intervencijama pa je Orašac ponovo oživljen i danas uspješno djeluje. Kroz transformaciju vatrogastva smo ojačali i djelovanje DVDova zapošljavanjem po jednog profesionalca što se srećom i kasnije nastavilo i proširilo. Time je značajno poboljšana učinkovitost DVDa pogotovo na Elafitima. Kroz transformaciju smo uočili i nužnost iznalaženja nove lokacije za vatrogasni dom ustanove. Planski smo ga smjestiti na magistralu zapadno od vodospreme. Nažalost, kasnijim prekrajanjem planova dom je izbrisan bez da je osigurana odgovarajuća zamjenska lokacija. U situaciji smo da kad bi se i pojavili novci za izgradnju vatrogasnog doma ne znamo gdje bi ga gradili.
Promet je vječna dubrovačka tema. Još od kočija i tramvaja. U mom mandatu smo imali problema i s pituravanjem horizontalne signalizacije. Pa bi nastojali pitruat je što kasnije u proljeće, odnosno u rano ljeto kako bi izdržala bez još jednog pituravanja u jesen. Ipak, uspjeli smo urediti križanje sa semaforma na Solskoj bazi s organiziranjem novog ulaza u luka umjesto dotadašnjeg ulaza ispred Petke. Nije puno ali se ipak donekle osjetilo, pogotovo kad bi došli brodovi. Osim toga, uredili smo dio tadašnje ulice Od Republike od Pema do Stanice Lapad s nogostupima.
Sukladno tadašnjim zakonskim novinama utemeljili smo Ustanovu za gospodarenje sportskim objektima u čiju nadležnost je integralno upravljanje svim sportskim objektima na području Grada Dubrovnika.
Na inicijativu VK Jug pokrenuli smo projekt prekrivanja bazena na Gruškom polju. Budući nije bilo ni teoretskih pretpostavki za gradnju novog bazena u Gospinom polju odlučili smo opremit postojeći bazen pokretnim krovom. Iako smo tada imali smiješna financijska sredstva u usporedbi s današnjim proračunima uspjeli smo kroz Ustanovu realizirat jedini značajniji projekt u sportskoj infrastrukturi poslije rata. Kasnije je uz pomoć Čačićevog ministarstva i europskih solada uređen bazen iznutra, a bivši hotel Stadion stoji ko ruševina u centru novog grada već 20 godina. Ovdje se potkrao propust. Silni stručnjaci iz vodenih sportova koji su tih dana komentirali planirani projekt nisu upozorili ili zahtijevali da se uz uređenje bazena treba izgradit i uredit bazen za zagrijavanje, rasplivavanje kako bi se mogla organizirati velika plivačka natjecanja. Budući je očekivani vijek ovakvog bazena kakvih tridesetak godina, treba na parkiralištu uz bazen izgradit interpolaciju s bazenom za zagrijavanje.
U mandatu smo naslijedili veliki projekt urbanizacije Solituda u organizaciji Vrtlara i Dubrovačke banke. Nakon pada banke u veljači 1998. pao je i Solitudo s brojnim obvezama prema banci. U traženju rješenja za realizaciju projekta pukla je i tada vladajuća koalicija budući dva vijećnika iz koalicijske stranke nisu smatrali problematičnim da jedan od njih istovremeno radi i za zainteresiranog investitora iz inozemstva. Očito su i oni to smatrali ''zajedničkim interesima'', a ne ''sukobom interesa''. U svakom slučaju, gradska uprava je preživjela te nakon što nismo uspjeli dogovorit investiciju s nekim od potencijalnih partnera budući su svi postavljali ne fer uvjete za Vrtlar, odlučili smo da Vrtlar sam pokrene investiciju kroz posebnu investicijsku tvrtku Dogana d.o.o. koju smo osnovali s isključivom namjenom izgradnje, prodaje i eventualno kasnije upravljanja naselja Solitudo. U međuvremenu je Vrtlar prodao nekoliko parcela namijenjenih individualnoj izgradnji i time dijelom konsolidirao poslovno stanje. Promjenom vlasti došlo je do promjene modela realizacije Solituda, Dogana je ugašena, zemljište vraćeno u Vrtlar koji ga je prodao na natječaju privatnom investitoru. Upravo negdje na promjeni mandata započela je nekretninska konjuktura u Dubrovniku, cijene nekretnina su poletjele u nebo. Promjenom modela izgradnje Vrtlar je izgubio značajna financijska sredstva.
Nakon uspostavljanja nove teritorijalne organizacije države 1993. trebalo je izvršiti diobu imovine bivše općine Dubrovnik na grad i sve nove općine te županiju. Taj posao nas je dočekao, ne znam zašto se nisu uspjeli dogovoriti u 4 godine budući je svugdje na vlasti bio HDZ. Ipak, relativno brzo smo postigli dogovor i nekretnine podijelili po teritorijalnom principu, a vlasništvo javnih poduzeća prema odnosu broja stanovnika novih općina prema popisu iz 1991. Svu poznatu imovinu smo uknjižili, a javna poduzeća preregistrirali u trgovačka društva u suvlasništvu općina i grada. Županija je zadržala neke nekretnine i pravo služnosti u dijelu vijećnice Pred Dvorom.
Kao jedan od pokušaja institucionalne pomoći pogotovo malim poduzetnicima osnovali smo Centar za poduzetništvo i preko njega pokušavali provoditi nekakvu podršku razvoju gospodarstva. Ne znam koliko smo bili uspješni, koliko znam, Centar je kasnije preuzela županija, a Grad Dubrovnik osnovao razvojnu agenciju DURA-u.
Mislim da je to bila 1998. kad su nam se obratili iz Linđa suočeni s golom borbom za opstanak. Linđo je funkcionirao kao udruga i u principu se financirao iz vlastitih prihoda. Zbog okolnosti u doba agresije i poraća ti prihodi su izostali i Linđo se suočio s gašenjem. Predložili su da ih prihvatimo kao ustanovu i preuzmemo obvezu financiranja kao i ostale ustanove u kulturi u vlasništvu Grada. Bez potreba je obrazlagati što je Linđo značio i što uvijek znači za Grad pa smo kroničnoj besparici unatoč prihvatili tu inicijativu te je od tad Linđo dio gradske obitelji u kulturi.
Smogli smo snage pa smo prihvatili ponudu prvokupa i kupili nekretninu u ulici Sv. Dominika poznatu pod imenom ''krvnikova kuća''. Mislim da je sad tamo smješteno komunalno redarstvo.
Veliki dug Babinog Kuka prema Gradu prihvatili smo na način da smo u zamjenu uzeli, odnosno kupili dio njihove upravne zgrade poznate kao ''Pentagon''. Sad je tamo smještena vojska iz nekoliko upravnih odjela.
U sporu oko zahtjeva za povrat kompleksa Sv. Klare od strane Dubrovačke biskupije, Grad Dubrovnik i Županiju zastupalo je državno odvjetništvo. Nakon jedne negativne presude u procesu te nakon konzultacija s nekoliko odvjetničkih ureda zaključili smo da nema smisla odugovlačiti s povratom. Postojale su neke pravne mogućnosti odugovlačenja zbog ovih ili onih razloga, ali sve u svemu nekretninu je trebalo vratit. Dogovorno smo odustali od žalbe na nepovoljnu presudu i time je kompleks Sv. Klare vraćen Biskupiji. Kao odgovor onim koji se ne slažu s našom odlukom, da Sv. Klara kojiom slučajem nije vraćena Biskupiji postala bi državno vlasništvo, a svi dobro znamo kakva je sudbina državnog vlasništva. Uostalom bliža nam je košulja nego kaput.
Kao jedan mali korak ka transparentnosti trošenja proračuna, svaka tri mjeseca smo pripremali izvješće o utrošku sredstava za reprezentaciju, stavku po stavku. Ne trebam napominjat da je promjenom vlasti ta praksa odmah ukinuta i ukupno trošenje obavijeno maglom.
U ono doba mi nije bilo jasno zašto brojne ustanove, barem ustanove u vlasništvu Grada ne bi imale objedinjeno knjigovodstvo. Pa smo osnovali ''Dubrovački konat d.o.o.'' društvo za knjigovodstvene usluge s nekoliko zaposlenih. Pokrenula se kuka i motika, očito smo dirnuli u vražje leglo. Sve u svemu, prije je nama završio mandat nego smo uspjeli Konat stavit u punu funkciju. Tavorijo je neko vrijeme i onda bio ugašen. Konat nije bio ništa drugo do preteča sada obvezne gradske riznice preko koje će se vodit financijsko poslovanje Grada i povezanih ustanova.
Uljara na Šipanu je posebna priča. Na inicijativu zainteresiranog investitora, nekih vijećnika te uz pomoć Centra za poduzetništvo pokrenuli smo kroz novoosnovanu zadrugu projekt revitalizacije maslinarstva na Šipanu. Nakon relativno uspješnog starta pukla je ljubav između investitora i zadruge (čitaj: Šipanjaca) upravo pred montažu uljare. Dovedeni pred zid s prijetnjom povlačenja uljare sa Šipana preokrenuo sam projekt da obveze oko uljare preuzme Vrtlar kao jedini element gradske organizacije koji ima neke veze s poljoprivredom. Par godina nakon promjene vlasti projekt na Šipanu je stajao mrtav, a obveze Vrtlara su rasle. Napokon je uljara stavljena u funkciju i odmah pokazala svu korisnost osiguravajući maslinarima vrhunsku uslugu prerade maslina ne samo sa Šipana već i šire. Nažalost, proces prema investitoru je vođen traljavo, odbačena je ponuđena mogućnost nagodbe pa je na koncu cijeli projekt plaćen preskupo. Uljara je privatizirana i dalje pruža vrhunsku uslugu maslinarima čime se omogućuje revitalizacija maslinarstva koja je mogla ići puno brže i plodonosnije da nije pukla prva ljubav između investitora i Šipanjaca.
Dvoranu u Gospinom polju smo naslijedili izranjavanu od rata i vremena, kalendarskog i meteorološkog. Budući nismo imali na raspolaganju novce za njenu obnovu dogovorili smo kroz Ustanovu faznu obnovu prema priljevu sredstava. Kroz nekoliko godina smo uspjeli sanirati sva ključna oštećenja i obnoviti dio opreme.
Uz državu i županiju sudjelovali smo u financiranju izgradnje školske dvorane u Mokošici. Nisu to bili veliki soldi, ali je naše sudjelovanje bio preduvjet da se u izgradnju krene. I dvorana dovrši!!!
Obnova Revelina je započeta prije rata i prekinuta agresijom na jug Hrvatske. Nakon što je poslužio kao izvrsno sklonište, u poraću je trebalo nastavit i završit obnovu. Novelirali smo dokumentaciju i krenuli u izbor izvođača. Javio se neki uporni izvođač s kontinenta koji nikako nije htio prihvatit istinu da baš ne zna puno radit s kamenom. Ipak smo ih nekako uvjerili da odustanu u na poslove završetka obnove smo uveli domaćeg izvođača. Malo lokalnog protekcionizma. Pozitivnog. I opet se promijenila vlast pa je odmah prebrisano tehničko unapređenje kojim smo toplinske pumpe za klimatizaciju htjeli prebacit na morsku vodu umjesto na zrak. Pa tako sad ispod mosta na Pločama imamo dva inače potpuno nepotrebna helikoptera. I onda se čudimo što nam vanjske jedinice niču svuđe po Gradu.
Pri kraju mog mandata neko je u Zagrebu raspiso natječaj za prodaju/kupnju paketa dionica poduzeća Luka Dubrovnik d.d. Uvijek smatrajući luku strateškim elementom gradske infrastrukture, prometne, gospodarske, turističke - svejedno, podnijeli smo ponudu za kupnju. I promijenila se vlast, ali ovaj put srećom Vidov projekt nije odbačen iz jednostavnog razloga što je Vidov. Kad je dobila pozitivan odgovor na našu ponudu, Dube me zvala i prihvatila moje razloge podnošenja ponude. Grad je kupio dionica u visini od oko 48% vlasništva te i danas predstavlja najvećeg pojedinačnog dioničara Luke. Iako najuspješnije društvo u vlasništvu Grada i strateški među najvažnijim, prema društvu se Grad ponaša maćehinski često djelujući protiv interes društva, a time i protiv interesa Grada. Ne razumijem.
Sjećate li se kad je Most došo na vlast u Omišu pa kad je novi gradonačelnik prodo službeno auto i smanjio plaće. I posto hrvatska senzacija. Umro sam od smijeha. Još tamo '97. ili '98. sam naložio prodaju službenog mercedesa pa to nije bila nikakva senzacija. A onda sam i smanjio plaće jer nije bilo novaca. I to ne linearno. Meni najviše, 20%, a najmanju plaću, mislim čistačice nisam diro. Ono između je smanjivano razmjerno visini plaće. I opet nije bilo senzacije osim što sam izgubio izbore. 1000 plaća x 4 glasa i odeš u povijest.
Pred kraj osamdesetih građen je vodovod Palata - Orašac s podmorskim cjevovodima za Elafite. Na koncu, kroz čarobnu pretvorbu ili tranziciju vodovod se obreo u kapitalu društva Dubrovačko primorje d.o.o. iako se samo vodo privredna društva smiju bavit vodnom privredom. U svakom slučaju natezo sam se godinama s direktorom, a kasnije i suvlasnikom Dubrovačkog primorja da prenese vodovodnu infrastrukturu u koju uglavnom nije ulagao i kojoj ne smije biti vlasnik u kapital javnog poduzeća Vodovod. I jedva sam na koncu uspio isposlovat da predaju taj vodovod na operativno upravljanje Vodovodu. Ne znam kakvo je sad stanje s vlasništvom ali nije mi padalo na pamet da pripremim dva poslovna prostora na Stradunu u zamjenu za vodovod.
Jedan projekt je imao gotovo filmski zaplet, i još se zapliće. Došo meni jedan dan župnik župe Svete obitelji u Novoj Mokošici. Redovnik Salezijanac, mislim da se zvo Marijan. I objasnio mi da dolazi iz Njemačke te da na raspolaganju imaju dostatna sredstva za izgradnju pastoralnog centra sa crkvom u novoutemeljenoj župi. Da njima treba jedino parcela na kojoj su svojim sredstvima spremni izgraditi i urediti sve što jednom naselju ko što je Mokošica treba, i u duhovnom i u društvenom smislu. Vidim da je ozbiljan čovjek s konkretnim prijedlozima pa smo se stavili nać odgovarajuću parcelu. I našli smo je, ne znam kako se to točno zove, ali između velikog naselja i naselja ''naš dom'', gore poviše raskrižja i puta. Cijelu parcelu ili parcele stavili u plan kao ''pastoralni centar'' donijeli odluku o prijenosu vlasništva na Crkvu. Tada je crkva funkcionirala u nekom prostoru od Dubrovkinje u opskrbnom centru, Mokošica dauntaun, potpuno neprimjereno i frustrirajuće. Crkveni vladari i lokalni arhitekti/urbanisti stalno su govorili o nužnosti smještanja crkve u središte Nove Mokošice, poviše opskrbnog centra. Nekoliko puta sam sudjelovao u tim razgovorima i nisam mogao prihvatiti njihova objašnjenja za nemogući projekt. U svakom slučaju mi smo zemlju poklonili, ona je stala i ništa se nije događalo. Ni P od pastoralnog centra. Otac Marijan je često dolazio i pokušavao preko mene ubrzati cijeli projekat, ali nije išlo. Pošo ja, pa vjerojatno pošo i otac Marijan, a od crkve i pastoralnog centra ni traga. Na koncu je zemlja vraćena Gradu, a Grad je koliko se meni čini prodo Gazdi. Gazdina potrčkala iz uspješne gradske uprave, molim naglasak na ono ''uspješne'' - oni vole da ih se tako zove, pričala su nam kako će gradnja evo početi ko sutra, samo što nije. Na koncu ni zemlje, ni pastoralnog centra, ni crkve, ni opskrbnog centra, ne znam što je sa soldima, je li Gazda platio zemlju?? Dugo mi nije bilo jasno zašto otac Marijan nije uspio realizirati svoj životni plan. I onda skužim, trebalo mi je vremena. Lokacija se nalazila točno na granici dvije župe, župe Rožat i župe Nove Mokošice. Ostalo zaključite sami.
Mene bije glas da nijesam baš faca od kulture. Možda i nijesam. Osim Art radionice Lazareti, kina i Linđa bez velikog premišljanja smo kupili dva klavira Yamaha te violinu za mladu nadarenu violinisticu.
Kad sam ušao ured dobio sam zgotovljeni od ranije uprave naručeni projekt garaže na Iliinoj glavici, tamo gdje je i danas. Budući nisu postojale prostorno planske pretpostavke za izgradnju garaže pokrenuli smo postupak izmjena i dopuna prostornog plana kako bi se u njega unijela garaža. Izmjene i dopune smo uspjeli donijeti prije kraja mandata i tako stvorili pretpostavke za pokretanje investicije. Ostalo znate …….
Grad se diči čestim turističkim nagradama i priznanjima, i to je lijepo. Samo mi nije jasno kako neko turističko mjesto može dobit najprestižnija priznanja, a nema zahod kakav i koliki zaslužuje toliki broj posjetitelja. Naslijedili smo od Zavoda za obnovu pokrenuti projekt javnog zahoda u Portu. Privremeno smo ga bili zaustavili zbog nedostatka novaca. Kasnije stavili projekt zahoda na Gradsko vijeće uz prezentaciju autora projekta, prof. Fabijanića. Odlučili smo nastaviti i završiti projekt svjesni ograničenosti zahoda i nepostojanja kabine za invalide. Stoga smo tražili drugu lokaciju, pronašli je i ugovorili projekt za veliki zahod s kabinama za invalide i posebnim prostorom za majku i dijete. Proveli smo natječaj za izvođača usprkos protivljenjima stoga što smo zahod stavili u susjedstvo lokala u kojemu se osnovo dubrovački HDZ. Nastavak se zna, uprava se promijenila, projekat se odložio, došlo je do promjene vlasnika prostora i Dubrovnik još uvijek nema odgovarajući zahod.
Proces pretvorbe Dubrovačkog veleučilišta u Sveučilište nije tekao glatko i bez poteškoća. Kao i u svemu, i u ovom procesu bilo je dosta protivljenja i podmetanja. Shvaćajući značaj daljnjeg razvitka obrazovanja i znanstvenih aktivnosti u Dubrovniku, u suradnji s Veleučilištem i Ministarstvom znanosti, a pod vodstvom prof. Milkovića pokrenuli smo postupak donošenja deklaracije o daljnjem razvitku Dubrovnika kao međunarodno prepoznatog sveučilišnog (znanstvenog) središta. Uspjeli smo animirati sve važne političke, vjerske, znanstvene i sveučilišne institucije da supotpišu tu deklaraciju te time i formalno daju potporu osnivanju sveučilišta. Kroz izradu prostornog plana prostor stare bolnice smo namijenili za znanost i obrazovanje. U kasnijem prekrajanju plana namjena je prvo bila zamijenjena hotelsko turističkom, da bi na koncu ipak ostala i obrazovna i turistička. Čak se i na sastanku u premijera pokušavalo prostor stare bolnice namijeniti turizmu. Ipak, razum je presudio i stara bolnica je postala kampus novog sveučilišta.
Jednog dana se u Dubrovniku pojavio francuski investitor Rajon s inicijativom za nastavak projekta započetog prije rata, uređenje Gruške vale i dijela Lapada u nautički centar. Agresija na Dubrovnik je projekt prekinula i ukupna dokumentacija u luci je izgorila. Osim ratnih okolnosti došlo je i do značajnih promjena u vlasništvu brojnih nekretnina u Lapadu koje su originalno bile interesantne investitoru za realizaciju projekta. Postojala je još jedna prepreka nastavku razvoja projekta, nepostojanje odgovarajuće zakonom propisane studije utjecaja na okoliš. Stoga smo kao prvi korak u međusobnoj suradnji pokrenuli izradu studije utjecaja na okoliš za cijeli akvatorij od strane Instituta za oceanografiju u Splitu. Ne znam što se dogodili s tom studijom i gdje je ona sad, ali smo svjedočili da su kasniji investitori izrađivali studijice samo za zone njihovog zahvata.
Grad je vlasnik palače Restić u Restićevoj ulici u Gradu kooja je bila obnovljena u stanje roh bau. Bilo je dosta interesenata za kupnju palače koje smo sve odbili iako bi nam novci bili dobro došli. Palača ko palača, vrlo je teško u nju smjestiti gradske urede pa smo odlučili palaču bez naknade dati na korištenje konzervatorskom uredu Ministarstva kulture kao jednom od po Dubrovnik najvažnijih državnih ureda. Čujem da je ured nedavno uselio u palaču i vjerujem da se i time donekle oživljava Karmen.
Taksisti su također never ending story kad je Dubrovnik u pitanju. Tako je bilo i u moje vrijeme. Gotovo cijeli mandat smo pregovarali i natezali se oko nove odlluke o auto taksi prijevozu. Time da smo ga dogovarali za područja tri općine i grada. I na koncu smo uspjeli dogovoriti međusobne odnose i donijeti odgovarajuću odluku, Negdje pred kraj mandata smo dodijelili koncesiji. Nakon toga opet ispočetka.
Pukla lopta - raspo se tim. Konavle se odvojile sa svojim taksistima, a odluka se stalno dorađuje i namješta, sad ovima pa onda onima. Taksi koncesija je postala moneta za potkusurivanje izbornih glasača.
Uvidjevši nužnost izrade strateških dokumenata u odnosu na turizam angažirali smo za smiješan iznos gospodina Veljka Barbieria koji je sa svojom ekipom izradio jedan dokument nazvan Polazišta za razvoj turizma ili tako nekako. To je bilo zamišljeno i napravljeno kao svojevrsna pred studija koja bi se kasnije mogla koristiti kao podloga za izradu strateških dokumenata u turizmu, a odnosila se na cijelo područje bivše Općine Dubrovnik. Neću ni napominjat da taj dokumenat nikoga nije interesirao i sumnjam da ga je iko kasnije koristio.
Boravak Veljka Barbieria u Gradu izrodila je jednu kontroverznu ideju koja jasno nije realizirana, ali je pokrenula određeni brain storming i dokazala da uvažavamo stav javnosti i struke. Radi se o Veljkovom prijedlogu za postavljanje ljetnog pontonskog privezišta ispod Lazareta. Održano je javno predstavljanje i rasprava na kojoj je većina okupljenih, ''civila'' i struke napala ideju kao nedopustivu iz jednog jedinog razloga - ugrožava vizuru Grada. Prihvatio sam takva mišljenja pa smo odustali od te ideje temeljem jedne održane javne rasprave. To najbolje dokazuje moju autokratičnost i pomanjkanje uvažavanja drugih mišljenja.
U naše vrijeme smo preuredili red plovidbe za Elafite. Pa tako Postira vozi 4 puta dnveno, a Šipan je dobio autobus kako Postira ne bi trebala plovit do Luke.
Mislim da je u Čićovo doba Bosanka dobila vodu preko Srđa, a da je u naše uvedena autobusna linija, iako nisam baš siguran.
Eto, koliko me služe moji 63 godine stari moždani to bi uglavnom bilo najvažnije, i dobro i loše, što smo činili s oko 120 zaposlenih i proračunima koji bi za sve četiri godine stali u jedan godišnji proračun kasnijih mandata. To smo činili, a koliko smo učinili? To bi trebali Vi ocijeniti!
I još nešto. Osnovali smo Domoupravu sukladno zakonskim obvezama kao zamjenu za nekadašnji fond stambenog koji je ukinut u Čićovom ili mome mandatu, ne sjećam se više ……………………………….
|
12.05.2017., petak
INVENTURA (1)
Nekoliko sam puta već započinjao inventuru svog političkog djelovanja potaknut prvenstveno izjavama, nekad potpisanim, a češće anonimnim, kao ''što se debeli javlja, imo je priliku, a nije ništa učinio''. Razjasnimo odmah na početku, niti se smatram super gradonačelnikom niti super čovjekom, ni posebno uspješnim niti neuspješnim. Do pola napunjena čaša se u isto vrijeme može smatrati na pola punom, ali i na pola praznom. Stoga je potrebno čašu iznijeti pred javnost pa neka ona ocijeni. Priča je posebno postala osjetljiva u vrijeme aktualne predizborne kampanje kada se često olako iznose ocjene, i pozitivne i negativne, bez da se zna stvarno stanje dok se kontekst obično zaboravlja.
Neke rezultate smatram uspješnim, neke neuspješnima, a za neke ne znam što bi mislio? ''Slučajeve'' ću nabrojit po sjećanju, bez kopanja po papirima, nasumce, onako kako mi padnu na pamet dok ovo pišem.
Ponekad dok idem po Gradu zna me presrest neki čovjek, često malo trampan, koji svoje obraćanje uvijek započne s ''govno jedno, zašto si Dubravku prodo Turcima?''. Razgovor obično brzo završim odgovorom ''zato jer su Turci najviše ponudili i platili''. Prvo, Dubravku nisam ''ja'' prodo, prodalo je dioničko društvo UTD Ragusa d.d. većinski paket dionica kojeg je Gradu Dubrovniku poklonila Vlada Republike Hrvatske u doba premijera Zlatka Mateše. UTD Ragusa je bila u poslovnim problemima, s dospjelim potraživanjima brojnih vjerovnika, s neredovito isplaćenim plaćama. Nekoliko pokušaja da se Dubravka iznajmi zainteresiranim ulagačima nije uspjelo prvenstveno zbog brojnih tereta upisanih na Dubravku. Prijelomni trenutak je bio kad se odlomio veliki komad kamenog konala koji u sred bijelog dana pao na Zelenu placu. U nemogućnosti pokrenuti obnovu oštećene i zapuštene zgrade odlučeno je pokrenuti postupak javne prodaje. Na natječaj su se javili tvrtka Gorana Štroka i turski investitori. Turci su ponudili milijun maraka više i valjanu bankovnu garanciju da će zgradu urediti u hotel, a ne promijeniti namjenu. Nakon provjere boniteta ponuditelja odlučili smo zgradu prodati Turcima. Tu stižemo do osjetljivog trenutka u cijeloj priči. Odluku da se podrži prodaja zgrade hotela Dubravka donesena je na sastanku kluba vijećnika, a ne na sjednici Gradskog vijeća čime bi postigli puni legitimitet nekima sporne prodaje. Inače nemam posebne rezerve prema učinjenom. Hotel je obnovljen i nakon početnih poteškoća uspješno posluje kao prvi uređeni boutique hotel u Dubrovniku. Iz čisto lokal patriotskih pobuda možda bi mi bilo draže da je hotel kupio neki od dubrovačkih investitora, ali ni to po ničemu ne bi jamčilo da će hotel zauvijek ostati u dubrovačkom vlasništvu. Kao što nitko ne može tvrditi da Dubravka opet nekad neće biti dubrovačka?
Jedan od najvažnijih zadataka svake gradske uprave jest prostorno planiranje. Mi smo veći dio mandata utrošili u izradu prvog prostornog plana nakon osamostaljenja pa smo zgotovljeni plan ukrašen svim pečatima i suglasnostima sukladno proceduri stavili na posljednju sjednicu vijeća na donošenje. Po mom mišljenju, plan je bio prilično konzervativan u smislu zaštite negrađevinskog zemljišta, zelenih površina, javnih površina, spomeničke baštine. Što više, upravo zbog tog plana započeo je raskol u dubrovačkom HaeSeSu. Dvojica utjecajnih članova HeeSeSa, vijećnici u Gradskom vijeću, tražili su da se njima interesantna parcela na Gorici sv. Vlaha, pored meteorološke stanice prenamjeni u građevinsku. Struka uz moju podršku je to odbila i ljubav je pukla. Tada oporbeni HDZ je napuštanjem sjednice srušio kvorum i spriječio donošenje dugo očekivanog plana. Nakon preuzimanja gradske uprave 2001. plan su ''dorađivali'' pune četiri godine te ga izmasakriranog donijeli tek 2005. nakon što su iskoristili sve mogućnosti političke trgovine i pogodovanja koje prostorno planiranje omogućuje. Među ostalim i parcela na Gorici zajedno s parcelama prema Hladnici postale su građevne i tamo upravo svjedočimo daljnji dubrovački razvitak.
Kad je u pitanju konačni ishod događaja u vezi donacije jedne velike farmaceutske firme koju je uspjela dogovorit gospođa Pavica Obuljen u vrijeme kad je Nikola Obuljen bio gradonačelnik, postupio sam ne baš pametno. Isprovociran prijetnjama nekakvog predstavnika te firme iz Zagreba da će mene ili Grad tužit britanskom veleposlaniku i tražit povrat donacije koja je inače uredno stala nepotrošena na deviznom računu Grada, brzopleto sam, ne prespavajući, dao nalog da se ti novci odmah vrate donatoru. Zašto su ti novci relativno dugo stali nepotrošeni, druga je priča. Jedan od bitnih razloga je to što predstavnici donatora nikako nisu mogli odlučit u koji element obnove Graca utrošit donaciju (a da se to vidi!) iz ukupnog prilično opsežnog i skupog projekta revitalizacije cijelog parka. Postavio sam se ne dubrovački. Trebalo je spustit loptu, ako treba nešto i slagat, pospješit utrošak i ogrebat se još solada. Fata je žalit, neugodno mi je što su neki tome davali političke konotacije, navodno sam vratio solde zato što je donacija ostvarena za mandata gradonačelnika Obuljena ?!?
Nedostatak ukopnih mjesta već desetljećima predstavlja ozbiljan civilizacijski i komunalni problem Dubrovnika. Svjesni tog problema odmah smo pristupili analizi ukupnog stanja i ocjeni svih mogućnosti. Naručena studija je dala dvije mogućnosti, lokaciju Lokvice iza Nuncijate i lokaciju na Pobrežju. Odlučili smo se za Lokvice i tu lokaciju unijeli u prostorni plan koji se upravo tada izrađivao. Započela je komunikacija s vlasnicima zemljišta i očekivali smo oko 2003. početi koristiti groblje na Nuncijati. Nakon promjene vlasti donesena je odluka da se od lokacije odustane, navodno zbog neprimjerenosti da na zapadnom cestovnom ulazu u Dubrovnik dominira groblje, a stvarni razlog je bio pogodovanje stranačkom poduzetniku koji je još i prije rata bio involviran u projekt groblja na Dupcu. U svakom slučaju, već petnaestak godina svjedočimo svojevrsnom rašomonu oko izgradnje groblja umjesto da se groblje na Nuncijati otad koristi. I nakon izgubljenih petnaestak godina, još uvijek nije jasno kad će prvi sprovod na Dupcu i kako će Grad Dubrovnik to sufinancirat budući se radi o imovini druge jedinice lokalne samouprave. Živi bili pa viđeli.
Kad se komentira moja gradonačelnička (ne)uspješnost onda se obično posegne za pješačkim prelazom na obali Stjepana Radića na dnu ulice Antuna Gustava Matoša.
Zebra na dno ulice u kojoj stojim je česta ironična poštapalica, jer je to navodno jedino što sam uspio napravit za svog mandata. Ako je temu tako, ako nisam ništa uspio učinit osim te zebre, onda je istina po mene još gora budući s postavljanjem zebre, a kasnije i semafora nemam nikakve veze. Pa bi to značilo bi da za svoga mandata nisam amo baš ništa učinio. U to doba je otvorena poslovnica Privredne banke na obali S. Radića pa je zbog lakšeg pristupa banci poslovodstvo tražilo nekoliko parkirališnih mjesta i zebru ispred banke. U to doba su kolnikom na obali upravljale Županijske ceste koje su bile mišljenja da zebra ne može bit ispred banke budući je preblizu križanju na Stanici Lapad pa su odlučili iscrtat zebru na dno ove ulice kojom se ujedno ide i u osnovnu školu Ivana Gundulića. A onda je zaslugom mirnodopskog džepnog domobrana potpuno nezasluženo zebra postala moje djelo.
Jedan od mojih najvećih neuspjeha jest pekara Orlando. Neću ovdje sad ponavljat bezbroj puta ponovljene priče o ulozi djelatnika pekare za vrijeme opsade, to manje više svi znamo. Smatro sam, a i danas smatram da pekara u gradu ko što je Dubrovnik ima stratešku ulogu te posebno u izvanrednim situacijama. Usprkos priličnim protivljenjima odlučio sam da Grad kupi pekaru od Dubrovačke banke u sanaciji. Pekara je bila u prilično teškom poslovnom stanju prvenstveno iz razloga što su se okončanjem opsade Dubrovnika ko gljive pojavile brojne pekare i pekarice, a svi mi koje je Orlando kruhom hranio pod granatama, iz komoda ili interesa smo se okrenuli privatnim pekarama. Čak se i vojska, organizirani smještaj ratnih stradalnika i stradalnika od potresa, te hoteli koji su pomalo počeli primati poratne turiste odustali od kruha iz Orlanda okrenuvši se privatnicima. Zašto? Pokušajte sami zaključiti. Iako smo napravili prilično precizan i obećavajući plan osuvremenjivanja proizvodnje, napravio sam ključnu pogrešku – nisam uspio angažirat poslovodstvo kadro provest taj plan. Te nisam pokušao političkim utjecajem osigurat strateške kupce. I pekara je pošla u stečaj. Ostaje mala utjeha da su svi zaposleni naplatili svoja ne mala potraživanja nastala dugim neisplatama plaća. Ipak ostaje gorčina zbog neuspjeha u spašavanju jednog od istinskih heroja obrane Dubrovnika koja bi, da smo uspjeli provest plan restrukturiranja, sad predstavljala strateški gospodarski subjekt u Gradu pogotovo imajući u vidu sve zahtjevniji dubrovački turizam. Neuspjelo spašavanje Orlanda za posljedicu ima i onakvo (ne)urbano stanje lokacije u središtu Dubrovnika za koju smo imali potpuno drugačije planove.
Uz veliko razumijevanje tadašnjeg premijera, gospodina Zlatka Mateše, država je prenijela svoje dionice UTD Ragusa d.d. na Grad Dubrovnik bez naknade. Rezultati poslovanja UTD Raguse su potvrdili razmišljanja da se djelatnostima kao što je ugostiteljstvo nemaju što baviti javne tvrtke. Ne bi ovdje špekulirao o razlozima, ostaje činjenica da je UTD Ragusa tonula usprkos financijskoj infuziji iz prodaje Dubravke. Za nadati se da će se Ragusa izvući iz krize te da će nekoliko preostalih nekretnina ostati pod kontrolom Grada.
Osim UTD Raguse, premijer Mateša je pomogao i kod našeg zahtjeva za prijenos dionica društva Hotel Gruž d.d. s namjerom da u njemu uredimo dom za starije. Uredili smo restoran na obali i u njemu formirali pučku kuhinju koja i danas radi. Već dulje od sedamnaest godina čekamo početak preuređenja hotela Gruž u dom za starije.
Iako u potpunoj besparici, iskoristili smo pravo prvokupa te uz operativnu pomoć tada još uvijek Dubrovačke banke d.d., kupili smo bivši Riblji restoran na Širokoj ulici s pripadajućim pomoćnim prostorima, taracom i nekoliko manjih poslovnih prostora za oko milijun maraka. U tom prostoru je uređen jedan od najboljih dubrovačkih restorana iz čega Grad vuče zanačajnu rentu.
Pretvorbom UTP Raguse u kapital društva su unesene i nekretnine koje u naravi čine Gradsku kavanu, tvrđavu svetog Luke sa slanicom i pripadajuće gradske zidine između arsenala i tvrđave svetog Luke. Od samog početka pretvorbe, 1993. tada kao zamjenik gradonačelnika nastojao sam iznaći načina kako rečene nekretnine izuzeti iz kapitala društva. Iako su na mjestima na kojima se odlučivalo sjedali brojni Dubrovčani nismo uspjeli izuzeti nekretnine iz kapitala društva. Tročlani Upravni odbor Raguse je odbio zaštiti interese Grada te vratiti Gradu te nekretnine koje je Ragusa odnosno Lovrijenac odlukom nekadašnje Općine dobio na korištenje bez plaćanja i bez ikakve naknade. Dolaskom na dužnost gradonačelnika ponovo sam pokušavao iznaći način povrata nekretnina. Srećom UTD Ragusa d.d. je bila po raznim osnovama dužna Gradu više od 13 milijuna kuna. Uz pomoć gospode Ivice Sentića iz nadzornog odbora i Nika Koncula, sanacijskog upravitelja Dubrovačke banke (oba Hercegovci!!!) uspio sam kompenzirati potraživanja nekretninama. Time su dio starog dubrovačkog fortifikacijskog sustava skupa sa starim arsenalom ponovo postali vlasništvo Grada Dubrovnika a dubrovačke zidine cjelovite. UTD Ragusa je imala pravo koristiti kavanu bez naknade deset godina, a tvrđava svetoga Luke je dana u zakup temeljem natječaja. Ovo smatram najvećim uspjehom svog djelovanja u gradskoj upravi, jer sam osobnom inicijativom uspio spriječiti da dio dubrovačkih zidina postane privatno vlasništvo.
Iako u kroničnoj besparici uspjeli smo za oko 4.000.000 kuna kupiti zemljište Sakupljača u stečaju u servisnoj zoni u Župi Dubrovačkoj te time omogućili preseljenje mehanizacije i voznog parka te dijela operative JP Čistoća d.o.o. sa lokacije Pod dubom u središtu Dubrovnika.
Čitam neki dan kako sam kriv i za stanje s odlagalištem otpada Grabovica. Možda i jesam. Zaključite sami. Naslijedili smo postupak navodne sanacije Grabovice koju je vodilo JP Čistoća d.o.o. financirano iz kredita PBZ. Budući Čistoća nije mogla servisirati ugovoreni kredit upozoreni smo da se to očekuje od Grada temeljem jamstva. Uvidom u mizernu projektnu dokumentaciju shvatili smo da se sanacija odvija bez projekta i odgovarajućeg troškovnika, da su radovi ugovoreni bez natječaja, da radove izvodi u HV mobilizirana mehanizacija GP Dubrovnika, da račune ispostavlja GePe, da Čistoća za to nema predviđena sredstva, da je jamstvo u ime Grada pečatio i potpisao pročelnik komunalnog upravnog odjela bez punomoći i odluke nadležnih tijela Grada, da u proračunu nisu predviđena sredstva za isplatu tog jamstva. Nekako smo uspjeli s PeBeZeom dogovorit reprogram kredita, osigurat stavku u proračunu s namjenskim sredstvima te ''resetirat'' ukupan projekt sanacije. Napravljena je studija utjecaja na okoliš postupka sanacije, revidiran projekt i propisno ugovoren nastavak sanacije ''in situ'' koja je okončana kako je jedino mogla. Otkrili smo da nedostaje gotovo 40.000 kvadrata posebne folije za izolaciju odlagališta za što se nikad nije otkrio vinovnik. Nažalost, nikakva sanacija ne može izmjestit desetke tisuća tona fermentiranog smeća iz zone zaštite izvora Ombla, a to bi bilo jedino konačno rješenje. Od tada je prošlo gotovo dvadeset godina za vrijeme kojih se nastavilo odlaganje smeća na Grabovicu, a da se nije napravilo ništa kad je u pitanju sređivanje stanja u gospodarenju otpadom.
Često sam na Lopudu, i često srećem ljude koji mi se ne javljaju već dvadesetak godina. Razlog? Pokretanje bankrota hotelskog društva Lopud d.d. Kao i brojna poduzeća nakon rata i tranzicije hotelsko Lopud je bilo u poslovnim problemima s neisplaćenim plaćama, neobnovljenim i neuređenim objektima, brojnim blokadama, isključenom strujom …… Nakon pada Dubrovačke banke stanje se pogoršalo. Uspjeli smo preko hotela Gruž odraditi dvije sezone da poslovna aktivnost ne bi potpuno prestala, da bi radnici dobili plaće. Uz pomoć lopudske punice, tadašnje ministrice turizma pokrenuli smo inicijativu da se nacionalizirane i na druge načine oduzete nekretnine izuzmu iz kapitala društva u teškoćama i vrate nasljednicima ranijih vlasnika. Nažalost, tadašnji potpredsjednik Vlade nije htio o mogućem presedanu niti razgovarati. Stanje u društvu je postajalo sve teže te su se pojavili neki vjerovnici s željom ovrhe nad nekretninama nad kojim su imali hipoteke. Da bi spriječio kokošarenje i lešinarenje nad nekretninama društva te budući su postojali zakonski obvezujući uvjeti za pokretanje stečaja (visina dospjelih obveza u odnosu na kapital, dugotrajnost financijske blokade, dugotrajnost neisplate plaća) pokrenuo sam stečaj temeljem potraživanja Grada Dubrovnika po osnovi komunalne naknade. Stečaj je uspješno proveden, gotovo okončan, nekretnine su dobile nove vlasnike koji su ih manje ili više obnovili te je Lopud gotovo u punoj gospodarskoj funkciji.
Tema koja se često spominje jest i ugovor kojim sam 1998. temeljem zaključka Poglavarstva noveliro ugovor između Društava prijatelja dubrovačkih starina i ondašnje Općine Dubrovnik iz 1969. Predbacuje mi se, a predbacujem i sam sebi, ugovorna odredba kojom se ''ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme''. Koliko je ta odredba kardinalna imajući u vidu da se i raniji ugovori mogu tumačit da su ''na neodređeno'' neka prosuđuju pravnici. U svakom slučaju, vodili smo se dobrom vjerom impresionirani više desetljetnim uspješnim djelovanjem društva i rezultatima koje su postigli integralnim gospodarenjem fortifikacijskog sustava. U to poratno vrijeme, u godini pada Dubrovačke banke, potpunoj besparici, ni najsmioniji optimisti nisu mogli pretpostaviti kakve rezultate će doseći kapitalizacija zidina. U svakom slučaju, puno povoljnija situacija bila bi da je tom prilikom ugovorena suradnja na određeno vrijeme. Slažem se.
Lokrum predstavlja dio područja upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Po zakonu je spadao u nadležnost županije. Predratni rezervat nije bio uskladio svoj status s pravilima nove države pa sam pokrenuo inicijativu te uz pomoć Rikarda Rossettia i Pera Cvjetovića s županom Ivanom Šprljom postigao dogovor oko prijenosa osnivačkih i upravljačkih prava na Grad Dubrovnik. Osnovali smo ustanovu koja uspješno djeluje u sklopu mreže ustanova Grada Dubrovnika. Dali smo ''dite materi''.
Vidjevši u nekoj emisiji reportažu o postavljanju spomen sobe poginulih pripadnika 4. gardijske brigade u Split pokrenuo sam inicijativu za uspostavu i postavljanje spomen sobe poginulih dubrovačkih branitelja. Odluku je bilo lako donijet no realizacija nije tekla lako. Najteže je bilo utvrditi popis poginulih osoba čije slike i podatke je opravdano postaviti u spomen sobu. Povjerenstvo za utvrđivanje konačnog popisa je provelo sate i sate, dane i dane u često mučnim razgovorima utvrđujući okolnosti pogibije pojedinog branitelja te nakon brojnih razgovora sa svjedocima, suborcima te ponekad članovima obitelji nakon nekoliko mjeseci uspjelo završiti rad. Od prvog trenutka je odlučeno da soba mora biti u Gradu u nekoj od reprezentativnih zgrada, ciljajući na Dvor ili Sponzu. Napokon, odluka ja pala na Sponzu time da je tadašnji ravnatelj arhiva, inače moj stranački drug, prepustio tek dvosobni prostor u dnu Sponze inzistirajući da mu ostali, po meni prikladniji prostori trebaju za druge namjene. Spomen soba je otvorena, no većina obitelji pa ni ja nismo bili zadovoljni prostorom. Srećom, ravnatelj je, valjda da spasi glavu, popustio nakon što je Dubravka Šuica preuzela gradsku upravu i spomen soba je premještena u prikladni prostrani prostor na ulazu u Sponzu gdje se brojni posjetitelji Dubrovnika osvjedoče o žrtvi podnesenoj za slobodu Dubrovnika i juga Hrvatske.
Za razliku od brojnih kinematografa u Hrvatskoj koje je progutala tranzicijska neman, u Dubrovniku smo odlučili zaštiti kinematografiju osnivanjem ustanove u kulturi koja uz pomoć proračunskih sredstava uspješno upravlja dubrovačkim kinima. Jedna od kolateralnih posljedica je kandidatkinja za moju zamjenicu, dugogodišnja ravnateljica ustanove, gospođa Đive Galov.
Kraj prvog dijela.(umorio sam se, dosta je za danas)
|
07.05.2017., nedjelja
KONZERVA
Konzervativizam je u osnovnom značenju društveni i politički svjetonazor i djelovanje koje se protivi naglim društvenim promjenama, osobito revolucionarnim, a zagovara stabilnost poretka, oslonac na tradiciju i na tradicionalne institucije i vrijednosti (porodica, religija, nacionalna privrženost itd.); reforme prihvaća samo ako su striktno pragmatične i ne narušavaju društvenu stabilnost. U prenesenom, razgovornom značenju, termin konzervativizam označava nesposobnost da se prihvati društveni razvoj i modernitet; staromodnost, učmalost.
Pristalica konzervativizma je konzervativac. Suprotan je pojam progresist. U javnim diskusijama o raznim društvenim i političkim problemima, ne samo u užem političkom području, redovno se mogu prepoznati "konzervativni" i "progresivni" pristup.
Konzervativizam je zajednički naziv za političke ideologije koje se zalažu za državno uređenje koje se temelje na tradicionalnim vrijednostima, odnosno očuvanje postojećeg društvenog poretka. Jedna od alternativnih definicija konzervativizam navodi kao ideologiju kojoj je cilj očuvanje reda i mira na račun društvene jednakosti i ličnih sloboda.
Konzervativizam se ponekad definira i kao vezanost uz tradicionalne principe, nasuprot liberalizmu i drugim oblicima progresivizma koji se zalažu za otvorenost prema novim idejama i društvenom eksperimentiranju. Konzervativizam se u politici danas obično vezuje uz desne političke stranke i pokrete, iako bi se konzervativnim mogli nazvati i ljevičari koji se opiru preispitivanju pojedinih ideoloških dogmi.
Dodatne teškoće oko definicije konzervativizma izaziva i činjenica da se definicije tradicionalnih vrijednosti i poretka mijenjaju s vremenom. Tako su se u 19. stoljeću zagovornici laissez faire kapitalizma nazivali liberalima, dok su u 20. stoljeću Konzervativna stranka u Velikoj Britaniji, Republikanci u Sjedinjenim Državama i druge konzervativne stranke, nasuprot ljevičarskom zalaganju za državnu intervenciju, prihvatile tzv. "neoliberalnu" ekonomsku strategiju. (izvor: Wikipedija, slobodna enciklopedija)
Ako bi potražili definiciju za ''konzervatizam'' i ''konzervativac'' u drugim mudrim knjigama, vjerojatno bi pronašli slična objašnjenja.
Već dulje vremena pokušavam shvatit postojanje konzervatizma i konzervativaca, pogotovo onih koji sebe nazivaju ''suvremenim'' ili ''modernim'' konzervativcima. I pokušavam pronać hrvatske riječi za konzervatizam i konzervativac.
Konzervativci, ovi naši svakidašnji, nastoje, politički gledano, zadržati postojeće stanje odnosa u društvu ili nerijetko vratit se u neka ranija vremena. Pa prizivaju nekakvu Austro-Ugarsku ili se maškaravaju u crne uniforme. Kao što vjerojatno sumnjaju ili uopće ne vjeruju u evoluciju, biološku, tako isto ne prihvaćaju društvenu evoluciju, stalno mijenjanje društvenih odnosa koje u konačnici rezultira činjenicom da nam svaki dan globalno donosi bolje stanje društvenih odnosa.
Kao da nijesu svjesni činjenice da se evolucija ne može zaustaviti, ni ona biološka ni ova društvena. Može se vanjskim utjecajem skrenuti u lošem smjeru, ali zaustaviti ne može, kao ni vrijeme. Svako društveno zastranjivanje pa bilo ono motivirano i dobrim namjerama, potrebno je kasnije ispravljati i vraćati na pozitivan put razvoja društvenih odnosa.
Zašto konzervativci nastoje zaustaviti društvene promjene, odnosno napredak u društvenim odnosima pa čak se i vratiti u neka vremena kad su ti odnosi bili još lošiji. Ako nisu glupi, onda opiranje napretku stanja u društvenim odnosima prvenstveno je motivirano vrlo prozaičnim razlozima, svoje društveno djelovanje stavljaju u funkciju zaštite interesa privilegiranog sloja. Štoviše, često su promjene u društvenim odnosima poticane očuvanjem pozicija povlaštenih kao i onih koji o promjenama ili ''reformama'' odlučuju. Drugi razlog može biti jednostavno nesposobnost predviđanja budućeg stanja i okolnosti u društvenim odnosima te strah od nepoznatog i mogućeg neuspjeha što bi rezultiralo gubitkom svog koliko-toliko povlaštenog položaja. Stoga je najbolje svu energiju uložiti u očuvanje postojećeg stanja. U svakom slučaju konzervatizam i konzervativce krasi manja ili veća socijalna neosjetljivost u donosu na ugrožene slojeve i društvene skupine. Bili pametni ili tupavi, strašljivi ili kratkovidni, konzervativci su u konačnici glupi jer ne shvaćaju da se društvene promjene ne mogu zaustaviti. Čak i loši đaci mogu lako prepričati konture društvenih promjena u posljednjih nekoliko tisuća godina. Evolucija društvenih odnosa se ne može zaustaviti, ali se može usporiti ili čak usmjeriti u krivom pravcu. Ne može nam biti utjeha da će vrijeme sve popraviti i izvesti na pravi put. Zbog takve, konzervativne politike moguće je cijeli život potratit u nepravičnoj zajednici. I za to imamo bezbroj još živih svjedoka vremena kojima život protječe u društvenoj nepravdi bez nade da će uskoro doći do pozitivnih promjena.
Konzervatizam se odnosi na brojne aspekte života i društvenog stanja. To je ono čime se često susrećemo prateći društvene te pogotovo političke aktivnosti. Vjerojatno je važno tko je za dekriminalizaciju lakih droga, a tko ne; tko je za legalizaciju pobačaja, a tko ne; tko prihvaća istospolne zajednice, a tko ne; tko je za legalizaciju eutanazije, a tko ne; tko odobrava medicinski potpomognutu oplodnju, a tko ne; tko prihvaća predbračni seks, a tko ne - i tako bi mogli nabrajati do u beskraj. Sigurno su to manje ili više važni aspekti ljudskih odnosa no lako ćemo se složiti da su odnosi prema temeljnim ljudskim pravima osnovno mjerilo konzervatizma, odnosno progresivizma. Pravo na život, pravo na rad, pravo na dom, pravo na odmor, pravo na obrazovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na mišljenje, pravo na jezik bi vjerojatno većina nas nabrojila kao prvenstvena prava po kojima bi se trebala mjeriti uspješnost nekog društva u odnosu na ostvarenje ljudskih prava. Sigurno da tu nedostaje pojam 'sloboda' koju na ovaj ili onaj način sadrži svaki oblik ljudskih prava.
I onda me ljute oni koji politiku Hrvatske seljačke stranke smatraju konzervativnom. Politiku koju je kreirao čovjek koji je bio ispred svog vremena. Pazite, ispred svog vremena! Ako to ucrtamo na vremenski pravac onda je lako zaključiti da je Stjepan Radić bio progresivac, a ne nazadnjak ili konzervativac. Osim ideje o nacionalnoj državi spomenimo samo republikanstvo o kojem je govorio u carstvu i kraljevini e da republiku nikad nije dočekao. Prava žena u vremenima kad su većinom bila smatrane prirodnim inkubatorima, pomoćnom radnom snagom bez prava glasa. Nužnošću obrazovanja kao osnovnog preduvjeta napretka (pazite, napretka, a ne nazadovanja) nacije u vremenima kad je preko 80% nacije bilo nepismeno. Nužnošću odvajanja crkve od države. Itd., itd………. Danas, više od 90 godina nakon što je Radić stvarao svoje ideje i politiku stranke, nacionalnu državu smo ostvarili, istina ograničenog suvereniteta, republiku imamo u kojoj je narod obespravljen, žene imaju pravo glasa, ali se i dalje smatraju bićima druge kategorije koje je prihvatljivo ponekad i istuć po mišljenju gotovo polovice hrvatskih srednjoškolaca, još uvijek nemamo punu pismenost, a o stupnju obrazovanja bi mogli raspravljati. Crkva ne da se nije odvojila od države već se namečila na državu s jasnim ciljem sprječavanja sekularizacije društva i pretvaranja zemlje u vjersku državu ……….. Jednom riječju, još uvijek nismo ostvarili vizije Stjepana Radića, njegove ideje su i ispred našeg vremena!!! Ali prihvaćamo floskule da se radi o konzervativcu ili konzervativnoj politici. I tko nam to soli pamet? Deklarirani konzervativci koji sebe vole nazivati suvremenim konzervativcima. Valjda to suvremen ili moderan nešto znači? Vjerojatno imati zadnji ajfon i voziti najnoviji audi? A onda nakon nedjeljne mise doma prebit ženu, jer kasni s objedom. Nazadnjak je nazadnjak bio on moderan ili suvremen, svojim djelovanjem zaustavlja društveni napredak. Ostvareni društveni napredak znači ostvareni napredak u pravičnosti društva. Ostvareni napredak u pravičnosti društva znači poboljšanje odnosa između kapitala i rada u korist radnika. Zaključak je jednostavan, progresivci su naprednjaci s ciljem stvaranja pravičnijeg društva, jednom riječju - pozitivci. A nazadnjaci ili konzervativci vraćanjem u neka ranija vremena ili usporavanjem društvene evolucije zaustavljaju ostvarenje pravičnijeg društva, jednom riječju - negativci.
Davno je rekao Radić da problemi u društvu leže u neriješenim odnosima gospode i seljaka, pa nastavio, a mi smo na strani seljaka. Kome to nije jasno tome nije mjesto u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Ima dovoljno političkih stranaka koje su na strani gospode pa neka se tamo prebace. Neki već jesu! Zato ne možemo politički surađivati s konzervativnom strankama, nama je mjesto na ljevici ……………………..
|
NE ZNA LIJEVA ŠTO ČINI DESNA
Puno ljudi pa i oni iz samih vrhova političkih stranaka tvrdu da na lokalnim izborima nije bitna politika, odnosno politički svjetonazor, već da je predmet djelovanja lokalnih tijela (samo)uprave prvenstveno rješavanje komunalnih pitanja. Stoga, tvrde dalje, moguća suradnja lokalnih ekspozitura političkih stranaka zavisi o podudarnosti programa za rješavanje opet komunalnih problema, a ne nužno sukladnost stranačkih ideologija. Pa tako stranke dopuštaju nevjerojatne kombinacije stranačkih suradnji na županijskim i lokalnim razinama kroz sklapanje šarolikih koalicija.
Moram priznat da se s time ne slažem. Prvo, svaka stranka koja drži do sebe trebala bi ideološki biti vjerodostojna od vrha do dna, ili od baze pa do predsjednika. Jasno, ukoliko je uopće jasno i prepoznatljivo ideološki profilirana, što je u nas nažalost rijedak slučaj. Kad bi stranački članovi i dužnosnici jasno znali tko su i što su u političkom, ideološkom smislu i vjerodostojno se toga držali, onda ne bi bile moguće izborne koalicije s nesrodnim političkim opcijama.
Ne prihvaćam tezu koja se vrlo često pretvara u obvezujući naputak da na lokalnoj razini nema mjesta ''politici'', već da se uhvatimo komunale. Dapače, uvjeren sam da je lokalna razina prostor na kojemu treba pokazivati, dokazivati i primjenjivati ideološke postavke odnosne političke opcije kako bi se uspješnošću praktične primjene političkog (ideološkog) učenja stvarala cijela mreža žarišta koja bi s vremenom tvorila politički prepoznatljiv i homogen politički korpus na nacionalnoj razini. Uh, ovo je bilo teško …..
Mi u Dubrovniku smo svjedoci i taoci odnosa politike, odnosno ideologije prema stanovnicima i sredini u kojoj živimo. Vrlo je važno kako se zainteresirani kapital, domaći i strani, odnosi prema ukupnim resursima, prirodnoj i spomeničkoj baštini, prema stanovnicima i njihovoj kvaliteti života, prema radnicima koji primjenom novih radnih odnosa sve više prestaju biti radnici i postaju prekarijat, ma što to značilo, ali sigurno nije ništa dobro. Kako se lokalni dužnosnici postavljaju prema nadirućemu i često beskrupuloznom kapitalu kao osnovnom leglu korupcije? Stoga osnovno političko pitanje nije koliko ćemo vrtića, škola ili vodovoda nabrojit u izbornom programu. Osnovno pitanje je čije interese branimo i namjeravamo braniti, interese kapitala ili interese radnica i radnika, stanovnika i sezonaca koji taj kapital oplemenjuju na vlastitim resursima. Kako može surađivat politička opcija koja preferira Francuze i Turke u terminalu i Pašalića u marini u odnosu na vlastitu, lokalnu tvrtku, ili oni koji guraju investiciju na Srđu većinskom referendumskom mišljenju lokalnog stanovništva usprkos?
Osim osnovnog ideološkog pitanja o odnosu kapitala i radnika koji možemo svrstati pod svakodnevnu frazu ''socijalna osjetljivost'' nastavlja se cijeli koloplet svjetonazorskih (ne)suglasica koje je nemoguće sve i nabrojit. Svjetovnost ili klerikalnost društva. Demokratičnost ili autoritativnost. Zatvorenost ili participativnost s javnošću. Gospodarska otvorenost ili protekcionizam. Položaj žena u društvu. Odnos prema drugim rasama, vjeroispovijestima, seksualnim i rodnim orijentacijama. Obrazovanju, znanosti, umjetnosti i kulturi. (Ne)suradnja sa susjednim državama. Globalno zatopljenje ili zahlađenje. Ksenofobičnost. ZDS i SFSN ne želim ni spominjat, jer bi nas odvelo u krivom smjeru …….
Po mom poimanju politika bi trebala biti ljudska aktivnost cilj koje je stvaranje uvjeta i ostvarenje pravičnog društva, zajednice jednakopravnih pojedinaca kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini. Zato i jesam u stranci Stjepana Radića čija se cijela politička doktrina može svest u jednu riječ kao univerzalni cilj - pravica. Pravica, i kao ideja i kao djelo. Manjim ili većim ostvarenjem pravice u zajednici, pravičnog društva, mjeri se uspješnost nečijeg političkog djelovanja kao i uspješnost ukupne zajednice. Ako već u samom deklarativnom nastupu neke političke opcije razaznavamo ideološku defektnost u odnosu na generalno prihvaćene društvene vrijednosti zapadnjačke, ili još bolje sjeverno-europske demokracije, onda možemo relativno rano, pa već i u predizborno vrijeme ocijeniti možebitnu korisnost ili štetnost izborne suradnje.
Stoga sam pobornik samostalnog izlaska na izbore, a u slučaju predizbornog koaliranja prihvatljivo je koaliranje srodnih ili sukladnih svjetonazorskih opcija s jasnim političkim ciljem - pravičnim društvom, barem kad je stranka Stjepana Radića u pitanju ……….
|
|
|