Vido Bogdanović
25.09.2017., ponedjeljak
USTAV
|
Proteklih dana su dvije teme zaiskrile, digle prašinu, privukle pažnju javnosti i medija, protrčale televizijama, političari su dali izjave i sve je pod pritiskom drugih događanja pomalo ošlo u zaborav. Više niko i ne spominje. Prvo je pitanje statusa i prava nacionalnih manjina, a drugo pitanje svjetovnosti Republike Hrvatske. Ili obrnuto, prvo klerikalizam, a onda nacionalne manjine. Svejedno, a možda i nije svejedno. I jedno i drugo se činu prilično ofucane, uobičajene teme koje se pojave tu i tamo pa onda opet potonu ispod radara. Teme jesu uobičajene i na njih smo prilično navikli i nekako nam se čini da o tome znamo sve pa reagiramo …….. odnosno uopće ne reagiramo. A radi se o prvorazrednim strateškim, suštinskim pitanjima o kojima uvelike ovisi budućnost države, Republike Hrvatske. U dvaes i prvom smo stoljeću, već sedamnestoj godini, na pragu osamneste. Razvijeni svijet kojeg tako deklarativno želimo postati dio grabi dugim koracima naprijed sve više praveći razliku između razvijenih i manje ili više nerazvijenih. Tješimo se da smo manje nerazvijeni i da ćemo koliko sutra dostić vodeće. Uspjeh pojedine ljudske zajednice u osnovi zavisi o njenoj konkurentnosti temeljem dostignutog stupnja društvenog razvoja, kolektivnog stanja svijesti, društvene evolucije. Vodeće razvijene države svoje uspjehe temelje na uspostavi i razvitku građanskih društava u kojima se stvarno nastoji ostvarit potpuna ravnopravnost sugrađana ili državljana bez obzira na narodnost, rasu, spol, jezik, vjeru itd. U raznim državama priroda države je uređena i propisana na različite načine, no bez obzira na formalne definicije i propise uspješna društva, uspješne države sve više bivaju uređene kao građanska društva, kao građanske države. Nisam odavna čito Ustav pa sam malo ponovio. Izvuko sam iz Ustava neke odredbe koje se odnose na definicije Republike Hrvatske i prava njenih i ne samo njenih građana. I kad se to pročita utisak je da su pisci Ustava mislili o svim detaljima kada su ljudska i nacionalna prava u pitanju i da se temu nema što puno dodat. Sve je lijepo posloženo i nabrojeno pa se niko ne bi trebo bunit. Pa u čemu je onda problem? Zbog čega se svako malo uskovitla prašina oko nacionalnih manjina, prvenstveno Srba? - ……za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države. - …….Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih - ……..Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje. - Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. - Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske ……. - Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. - U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina. - Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona. - Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor. - Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija. - Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. - Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. (Ustav Republike Hrvatske) Stvar je vrlo jednostavna. Mi smo, Republika Hrvatska definirana kao nacionalna država Hrvata i drugih nacionalnih manjina ……. Mi smo došli do tog stupnja društvenog razvoja i do tog stanja svijesti kad nam je potrebno zakonom, Ustavom propisati da je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda. Ne znam kako bi to Hrvatska mogla bit nacionalna država nekog drugog naroda. E, uvođenjem hrvatskog naroda kao nosioca nacionalne države Hrvate smo promovirali u građane ili državljane prvog reda dok su poimenično nabrojene i ne nabrojene nacionalne manjine postali građani drugog reda. Prvo, kako nacionalne manjine? Nacionalni manjinac Albanac se odnosi na Albaniju, Talijan na Italiju, Nijemac na Njemačku, o Srbima da i ne govorim. Oni po našemu ustavu nisu etničke i eventualno vjerske manjine, odnosno narodnosti. Oni su nacionalne manjine! Kako neki Srbin čija familja već 300 godina živi u Hrvatskoj može bit srpska nacionalna manjina. Možda nikad u životu nije ni bio u Srbiji. Možda navija za Hajduk? Zašto bi uopće bio manjina? Zašto recimo Bosanac ili Hercegovac nije nacionalna manjina, već punopravni konstitutivni narodni element Republike Hrvatske? Ako tako mora bit - dobro, neka bude, ali onda se nemojmo čudit što dolazi do nevjerojatnih političkih kombinacija u Hrvatskom saboru pa tako već 25 godina imamo pojedince koji su po političkom uvjerenju i zaposlenju Srbi, Talijani, Česi itd. Isto tako imamo i one koji su po političkom uvjerenju i zaposlenju Istrani, Dalmatinci, penzioneri, seljaci i što ja znam što sve ne. Sve iz razloga što smo još uvijek nacionalna država (a to je samo za dlaku daleko od nacionalističke) pa svakim danom sve više zaostajemo za državama koje su davno uređene ko građanske zajednice. Kad se čita naš ustav, a vjerojatno i Ustavni zakon o nacionalnim manjinama stječe se dojam da su sva prava nacionalnih manjina, odnosno manjinskih etničkih i vjerskih skupina u potpunosti zaštićena i promovirana te da se nitko na to ne bi trebo bunit. Ali mi koji živimo u ovoj zemlji, još uvijek nismo smotali tunju, znamo da to baš nije tako. Za veliki broj ljudi to su četnici, balije, šiptari, puizi i što ja znam što sve ne. Propisi i opće raspoloženje u društvu ide za tim da se međunacionalne, ili bolje reći međuetničke pukotine u hrvatskom nacionalnom korpusu sve više šire. I umjesto da pomalo postajemo homogeno građansko društvo, sve više se vraćamo u neka stara vremena međuetničkih i međuvjerskih suprotstavljanja za koja znamo, barem oni koji hoće, kako su završila. Ne može zajednica razvojno grabiti u treće desetljeće trećeg milenija ako nas naša svijest i propisi vraćaju u devedesete, četrdesete pa i neka ranija vremena …….. Ne slažem se s Đapićem u ničemu, ali moram priznat da građane i državljane Republike Hrvatske prvenstveno vidim kao nacionalne Hrvate bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost. Nikako ne razumijem kako netko ko je rođeni Srbin u Hrvatskoj ko i njegovi preci može po nacionalnosti bit Srbin. Ođe išo u školu, zaposlio se i radi, možda bio i u vojsci, i sad je on nacionalna manjina?!? I da stvar bude bolja, možda ima i dvojno državljanstvo?!? Lojalni državljanin Republike Hrvatske koji ođe radi i plaća porez, školuje djecu može po svojoj volji bit etnički Srbin, pravoslavac, Srbin po narodnosti, pa folklorni Srbin. Ma može bit što god hoće, može dijete upisat u srpsku školu ili dječji vrtić, ali on je po svojoj domovinskoj, državnoj, građanskoj pripadnosti Hrvat. Kako nekome ko generacijama živi u Lici odjedanput Čačak može postat domovina ili otađbina. I onda ne bi postojali Srbi ili Talijani ili Albanci po političkom uvjerenju i zanimanju, ne bi postojali u Saboru predstavnici ''nacionalnih manjina''. I Srbi i Talijani i Albanci i svi ostali državljani Hrvatske, politički Hrvati različitog rasnog, etničkog, vjerskog i inog porijekla i raspoloženja u politiku bi se ili ne bi uključivali prema političkom uvjerenju i ambicijama, a ne izigravat uvrijeđene pičkice po Saboru gledajući kako će najbolje unovčit svoje Srpstvo, Talijanštinu ili ne znam koju drugu narodnost. Izvan politike postoje brojni načini za njegovat svoje tradicije, folklor, gastronomiju, kulturu, umjetnost, vjeru ……… a ne se svađat čiji je Tesla, mislim Nikola, a ne auto ………. ma jebite se …….. U životu sam sreo dosta naših ljudi koji živu u Americi. Neki su rođeni ođe neki su porijeklom Hrvati. Većina njih ima domovnice i naše državljanstvo pored američkog. Koga god sam od njih pito što su oni, Hrvati ili Amerikanci, svaki, ama baš svaki je odgovorio Amerikanac. Hrvatsku komponentu uistinu doživljavaju ko folklor i nostalgiju. - Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. - Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. (Ustav Republike Hrvatska) Svjetovnost ili klerikalizam je druga priča. Slušam i čitam uvažene ustavne stručnjake koji tumače kako je iz teksta Ustava razvidno da smo mi sekularna, svjetovna država. Ko što su neki primijetili, to u Ustavu niđe ne piše. I ne piše. Uzo sam Ustav i pročito ga dva puta i nigdje nema riječi sekularna ni svjetovna ni klerikalna. Gornje dvije odredbe su jedine koje se bave tim pitanjem. Uvaženi stručnjaci tumače da bi formulacija ''Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države'' trebala značiti da je Republika Hrvatska sekularna država. Nijesam pravnik, srećom, ali ja to čitam da sve vjerske zajednice nisu državne i da su odvojene od države. A je li država odvojena od vjerskih zajednica, odnosno naslanja li se malo na vjerske zajednice, to nigdje ne piše. Ne znam zbog čega se u Ustav nije unijela još jedna rečenica od 5 riječi: ''Republika Hrvatska je sekularna država.'' OK, OK, ili ''Republika Hrvatska je klerikalna država i državna religija je rimokatolička''. A ne ovako ostavimo Ustav nedorečen pa može bit vako, a može i nako. Neću ođe raspravljat o tome bi li bilo bolje da nam je država klerikalna ili svjetovna. Opća društvena raspoloženja razvijenog svijeta su da države trebaju biti svjetovne iako od slučaja do slučaja imamo primjere manjeg ili većeg utjecaja vjerskih institucija i organizacija na političke aktivnosti pojedinih zemalja. Uostalom, i aktualni poglavar Rimokatoličke crkve, Papa Franjo je nedvojbeno ustvrdio da države trebaju biti svjetovne, odnosno sekularne. I što bi ja sad trebo bit veći katolik od Pape? Naši razvojni izgledi u mnogočemu ovise o tome hoćemo li se uspjet transformirat u građansko društvo i hoćemo li vjerska pitanja zadržat u sferi osobnog i privatnog ne dopuštajući uplitanje vjerskih institucija u politiku. |
- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.09.2017., četvrtak
LJUDI KOJI ŽIVU U PROŠLOSTI NE MOGU STVARAT BUDUĆNOST
|
Proteklih dana mi se raskjaralo. Dugo nijesam mogo dokučit o'kle tolike ideološke razlike među ljudima, skupinama ljudi pa i među kompletnim plemenima. Moderno je reć ''ideologija'' iako mi ta riječ nekako ne bati, neki govoru o ''svjetonazoru'', ali rađe bi to nazvo stanjem duha ili stanjem svijesti, ili moža bi bilo bolje reć stanjem nesvijsti. Neki ljudi, neke skupine, a nerijetko i cijeli narodi su se zaustavili u nekom vremenu, grčevito se nastoje zadržat u tom vremenu, a kad ih nezaustavljivi vremenski kurenat odvuče iz uvale u kojoj se ugodno osjećaju ili misle da se ugodno osjećaju, onda činu sve kako bi se kontra kurenta vratili tamo gdje valjda pripadaju. Ne prihvaćaju vrijeme u kojemu živu već pošto poto pokušavaju, ne samo sebe, već cijelo društvo vratit u neka druga, iz samo njima poznatih razloga, nostalgična vremena. Jedni se vraćaju u razdoblje samoupravnog socijalizma pa i zalutaju, ili možda ne zalutaju, i u boljševičke godine poratnog terora maškaravajući se i mašući muzejskim zastavama. Drugi se vraćaju u vrijeme poglavnika i ustaša oblačeći mračne oprave, kiteći se endeha znakovljem i pjevajući zaboravljene pjesme. I dok se oni guraju po ulicama i trgovima konkurencija iz istog vremena krenula je u prirodu po šumama i gorama razvijajući svoje zastave, reklamirajući Hajniken i mašući srpovima i koraćima pjevajući prepjevane ruske marševe. Neki se vraćaju u ''stara hrvatska vremena'' ma što to značilo. Pa ujutro kad idu u spenzu susjede pozdravljaju sa ''za dom'', a susjedi odzdravljaju ''spremni'', pa seljaka i ribara pozdrave sa ''za dom'', a seljak i ribar odgovore ''spremni''. Ako koji slučajno odgovori ''dobrojutro'' ili za vraga ''zdravo'' onda to sigurno nije stari Hrvat. Rijetko sam ili nikad sreo nekoga ko bi se vratio u staru Jugoslaviju onu Srba, Hrvata i Slovenaca. Čini se da nije u điru. Ali zato svako malo naletim na face koje se divu Franju Josipu, a i Marija Tereza im nije mrska i stalno zazivaju Austro Ugarsku ko idealnu državu koja bi nas, kažu oni, konačno stavila u red. U nas u Gradu dosta je onih koji bi se vratili u doba Republike, Statut im je ko Sveto pismo. Pa onda kombiniraju kako organizirat autonomiju, pa osnivaju nekakve takozvane regionalne stranke ciljajući na dubrovačke nostalgičare. Što ne bi mogli i mi kad može Monako? Ne mogu a ne spomenut kreacioniste koji nikako ne prihvaćaju teoriju evolucije, ignoriraju brojne znanstvene spoznaje i evidentne dokaze o razvoju života na Zemlji za koju još uvijek nijesu baš sigurni da je loptasta i rađe ne bi išli prema horizontu da ne panu preko ruba. Zaludu im i diplome i doktorati iz prirodoslovnih znanosti, oni ipak sumnjaju da je život na Zemlji, a pogotovo čovjek posljedica slučaja i sretnih stjecaja okolnosti. Za njih je i globalno zatopljenje tek urota kojom se nastoji zaustavit napredak i razvoj. A što reć o onima koji ne prihvaćaju jedno od najvećih znanstvenih dostignuća suvremene civilizacije - cijepljenje. Kakvo to mora bit stanje svijesti da bi zdravlje i život vlastitog djeteta prepustili slučaju ne dajući cijepit ga zbog nekakvih razloga iz bapskih priča. Pa onda ne žele ratificirat Istambulsku konvenciju kojom bi se konačno trebale zaštitit žene od tisućljetnog neprekidnog muškog terora. Ali ne, konvenciju ne žele ratificirati čak i neke žene?!? Onda se nije za čudit što gotovo pedeset posto srednjoškolaca smatra da je korisno i opravdano zviznut šamarčinu curi ili ženi s vremena na vrijeme. Ne znam koje je to vrijeme u kojemu su se štovale mumije. Obrađena mrtva tijela nekad su davno vješali i sušili po stablima, kasnije umotavali u mirisne tkanine po grobnicama, onda komadali i optakali zlatom i draguljima, čak i trgovali dijelovima mrtvaca pa izlagali pod staklenim pokrovima zazivajući mrtvačevu pomoć. I onda na koncu sve to institucionalizirali praveći od svega protokolarnu predstavu. Je li to pokušaj produžetka života nakon smrti? Je li to priprema za uskrsnuće? Ne znam, ali dugo traje, predugo. Forma se mijenja, a sadržaj ostaje isti. Bez obzira na veličinu čovjeka za života i svu plemenitost njegovog ili njenog djela, mrtvo tijelo ostaje mrtvo tijelo bez obzira na posmrtnu kozmetiku. I tako dalje i tako dalje. Bezbroj je još primjera bježanja i zadržavanja u prošlosti, ljudske gluposti i praznovjerja zbog koje ne možemo skupit kritičnu masu zdravog razuma kako bi konačno uskočili u društveni evolucijski vlak koji nezaustavljivo ide naprijed. Ide kažu već više od 150.000 godina i ne zaustavlja se. I onda se nađu mudraci koji bi taj vlak zaustavili, zaustavili u vremenu koje baš njima odgovara. Osvjedočili smo se u prošlosti o nebrojeno takvih kretena koje je vremenski žrvanj jednostavno zdrobio i ispljunuo. Kako u cijelom tom košmaru bit jedinstven? Jedinstven oko koje ideje? Jedinstven s ljudima koji odustaju od budućnosti na ovaj ili onaj način, na bezbroj načina, kombinirano? Jedinstven s ljudima koji misle da je suvremenost imat ajfon osmicu, vozit audi četvrticu i nosit rasparane brendirane rebatinke? Pomalo me hvata strah da nemamo šanse. Zajednicu bi trebali vodit ljudi koji su ispred našeg vremena. Ljudi koji ne sanjaju o Dubrovačkoj republici, koji ne padaju u trans na Perkovićevim koncertima, kojima ne trebaju povjerenstva da ima objasne kakva je bila naša prošlost, koji cijepe svoju djecu, koji ne tuku svoju curu ili ženu, koji se na zavjetuju mumijama ……. Ljudi koji živu u prošlosti ne mogu stvarat budućnost. I to nije ideologija ili svjetonazor, to je stanje duha. |
- 23:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.09.2017., petak
DOZVOLJENI HRVAT
|
Može li se i smije li se Hrvat bit, a da nijesi ustaša i/ili partizan? Izgleda da ne može. Ili će možda famozno povjerenstvo dat odgovor i na to. Čime se smiju ili ne smiju kitit dozvoljeni Hrvati, a ostali bi se trebali, valjda, ukrcat u odlazeće autobuse i avione. Slušam neki dan, odnosno gledam i slušam na televiziji povjesničara koji se u jalovoj diskusiji ubio objašnjavajući svoje stavove pa se na koncu zapetljao u svoja razumijevanja ovih i onih, naših i njihovih okolnosti i na koncu nemajući hrabrosti javno izreći svoj stav ili stavove, iako se dalo naslutiti kojemu jatu pripada, ali eto europski i svjetski nije oportuno nedvosmisleno se deklarirat, trenutno. Jednostavnije je imat ''razumijevanja''. Neki najavljuju i referendume kojim bi navodno trebali vrjednovat povijesne događaje i eventualno njihove posljedice. U svojoj neukosti i neciviliziranosti zaboravljaju da se o određenim temama ne odlučuje i ne smije odlučivati na referendumima. Zamislite da je Hitler '39. raspiso referendum o fizičkom uklanjanju Židova iz tadašnje Njemačke. Ili da je Ante, prezime mu znate, raspiso referendum o eliminaciji Srba ili, preciznije pravoslavaca iz navodno Nezavisne države Hrvatske. Ili, nemojmo se vraćat toliko u povijest, što bi bilo da je netko '94. raspiso referendum s pitanjem treba li lijepo zamolit hrvatske Srbe da se tornjaju iz jedine nam Hrvatske? Nemojmo se prenemagat, lako je pretpostavit kakav bi bio rezultat. Rezultat bi bio civilizacijski neprihvatljiv i stoga se na takva pitanja ne smije odgovarat referendumom ili neposrednom demokracijom. Isto kao što se referendumom ne smije odlučivat o, recimo, pravu na pobačaj ………. I što bi mi sad trebali, referendumom odlučivat o tome kakav je u svojoj biti bio ustaški pokret te kakva je sadržajno bila navodno Nezavisna država Hrvatska? Ili još konkretnije, što je i kakav je bio Jasenovac. Namjerno ne pišem ''logor'', a još manje ''koncentracijski'', jer neki, mnogi neki javno tvrde da nije ni postojalo ništa kompromitirajuće vezano uz pojam ''Jasenovac''. Osim što tamo nekad Sava teče uzvodno. Vrlo ugledni i stručni pojedinci se često zapliću tvrdnjama da se ne treba vraćat u povijest već da se treba okrenut sadašnjosti osmišljavajući budućnost. Razumijem običan narod kome je dosta površnog prepucavanja dok sve lošije živi, ali učeni i odgovorni pojedinci, bez obzira jesu li učili latinski, trebali bi znat da se uspješna budućnost ne može gradit na trulim, labavim i nedefiniranim temeljima. Povijesne dvojbe i nedoumice treba rješavat, zatvarat, snosit posljedice i ne dopuštat da se nekadašnje greške sutra opet ponavljaju. Uvijek će postojat pojedinci i skupine koje se s utvrđenim stavom i ocjenom neće slagat, ali zato postoje brojne sustavne mjere kojim se njihovo moguće djelovanje drži pod kontrolom. Kao što se pod kontrolom drže invazivne zarazne bolesti ili nedisciplinirani i bahati vozači. Jeste li primijetili da se kompromitirajuća vremenska razdoblja u životu našega naroda jednostavno kategoriziraju kao ''totalitarni režimi'' koje treba rješavat jedinstvenim mjerama. E ne ide to tako, svaka bolest traži svoj lijek i cjepivo. Zaludu se hrvatski cvjetić šepuri svojim navodnim povijesnim znanjem ograđujući se od svih ''totalitarnih režima''. Da bi mogli stvari i pojave vrjednovat i razlikovat nazovimo ih pravim imenom. Ustaštvo nije tek ''totalitarna'' ideologija već monstruozni zločinački pokret na tragu rasplamsanih njemačkog nacionalsocijalizma i talijanskog fašizma. I ne samo na tragu, već je njihova tvorevina, navodna Nezavisna država Hrvatska i aktivnosti koje su kroz četiri godine ''postojanja'' provodili u mnogo čemu zvjerskom nadišli i svoje uzore, fašiste i naciste. Ne razumijem zbog čega se o prirodi ustaškog pokreta, o ustašama i navodno Nezavisnoj državi Hrvatskoj treba raspravljat, ili ne daj Bože raspisivat referendum. Nitko ne brani povjesničarima i ''povjesničarima'' da i dalje istražuju pojedinosti iz različitih izvora. Time ćemo dobit precizniju sliku o svemu, ali već sad znamo dovoljno da bi mogli zatvorit tu povijesnu škrabicu i političkim odlukama i propisima spriječit bilo kakvo ponavljanje teško oprostivih grešaka koje su nanijele ogromnu štetu hrvatskom ugledu. Jugoslavenska komponenta svjetske antifašističke koalicije poznatija pod imenom ''partizani'' razbucala je takozvanu državu čije je vodstvo kukavički izdalo i napustilo narod i vojsku prepuštajući je nemilosrdnoj odmazdi pobjednika. I što bi sad trebali, ustašama dopustit popravni? Očito su po svijetu raštrkani ustaše i njihovi potomci uz sudjelovanje lokalnih ''spavača'' tako razumjeli povijesni trenutak odmrzavanja istočno europskog totalitarnog ledenjaka. Shvatili su to kao šansu za revanš. E sad će se oni osvetit za poraze iz '41.-'45. te brojna nedjela i zvjerstva. Zaboravljaju da politika i ratovanje nisu nogomet. Rat se ratuje dok se ratuje, a veliki rat je završio pobjedom svjetske antifašističke alijanse. Među poraženima su se sasvim opravdano našli i ustaše sa svojim istomišljenicima. Bez obzira koliko su neki od njih imali plemenite ideje o stvaranju nacionalne države, takozvana država je po svemu bila suprotna hrvatskom biću. Nije bila empatična, nije bila tolerantna, nije bila pravična, nije bila solidarna, nije bila demokratska, nije bila republikanska, nije bila parlamentarna, nije bila ni kršćanska, teritorijalno pogrešno definirana, nije bila nezavisna….. Bila je izdajnička, bila je ustaška. Zrela i sposobna vlast u suvremenoj Republici Hrvatskoj stoga ne treba razmišljat o referendumima i osnivat raznorazne komisije. Treba, mora spriječit moguće ponavljanje takvih nacionalnih zabluda i grešaka. Voljeli mi to ili ne, suvremeni svijet kojeg smo formalni dio i kojemu smo prepustili veliki dio svoje suverenosti, utemeljen je i funkcionira na vrijednostima koje su ostvarene pobjedom u 2. svjetskom ratu i u tom svijetu nema mjesta za ustaše i navodno Nezavisnu državu Hrvatsku, jednostavno nema. Jedino ako hrvatski cvjetić zna nešto što većina nas običnoga svijeta ne zna. Da smo civilizacijski zrela zajednica kakvu bi bilo za očekivat u srcu Europe i Mediterana u 17. godini 3. tisućljeća ne bi nam trebale nikakve mjere ni komisije. Razmišljajući kao dobro odgojeni i obrazovani ljudi znali bi da su u sustavu vrijednosti suvremenog svijeta neprihvatljive ''vrijednosti'' promovirane i ostvarivane u ustaškoj navodno Nezavisnoj državi Hrvatskoj, da su te vrijednosti i postupci neprihvatljivi i u suprotnosti s evanđeoskim kršćanskim učenjem, trebali bi znat da je bit ''ustaša'' loše. Nažalost, nit smo dobro odgojeni, nit smo dobro obrazovani, nit smo dobri kršćani pa ni muslimani. Stoga je na političkim i vjerskim elitama stavit stvari na svoje mjesto i tamo ih zadržat. Ali čini se da ni političke ni vjerske elite nisu dorasle izazovu. Još iz vremena inicijativa za ''pomirbu'' kostiju ustaša i partizana, odnosno ustaških i partizanskih žrtava, naše elite lutaju ne uspijevajući zaključit i zatvorit to povijesno razdoblje. Svojom neodlučnošću, dozvoljavajući svakojake interpretacije, relativiziranje nepobitnih povijesnih činjenica te pokušaje ostvarenja ciljeva propale paradržave odgovorni nanose daljnju štetu nacionalnim interesima i zaustavljaju željeni društveni razvoj. Ne znam što leži iza čestih poziva s govornica i oltara za nacionalnim jedinstvom pozivajući se na navodno jedinstvo s početka devedesetih. Ne znam je li to neznanje, površnost ili zlonamjernost. Smrdi mi na jednoumlje. No vratimo se na devedesete. Po čemu smo to bili jedinstveni? Većina je čekala ishod ne želeći se ''mešati'', dobar broj se povuko na rezervne položaje osnivajući raznorazne ''Minhen bojne'' eventualno se uključujući u prikupljanje humanitarne i financijske pomoći, kažu da je najbolje brojit tuđe solde. Elita se uhvatila pretvorbe, privatizacije i opskrbe hrvatskih obrambenih snaga i vojske izbjeglica i prognanika, da ne spominjem obnovu. Razne javne službe u funkciji svakodnevnog života i obrane su radile svoj poso. Nisam siguran da smo bili jedinstveni i u vojsci i policiji. Spomenimo prvo već spomenute, one koji su aktualna zbivanja vidjeli kao šansu za revanš za poraz iz '45. i brojne kasnije političke i sigurnosne poraze te možebitno ostvarenje ciljeva iz izgubljenog rata. Najbrojniji su bili oni koji su se obrambeno aktivirali kad im je počelo padat po glavi, organizirajući se na ovaj ili onaj način. Nakon prvog dobrovoljačkog vala pojavili su se i mobilizirani različito raspoloženi i motivirani. I na koncu, odnosno na početku, i oni koji su se čistih motiva bezrezervno stavili na raspolaganje domovini, ostavljajući obitelj i ne birajući bojišta. Ratni put ih je, ukoliko su ga preživjeli, proveo svim krajevima napadnute i privremeno okupirane Hrvatske. A cijelo vrijeme je tinjala tiha netrpeljivost, tinja i sad, između pripadnika bivše vojske i policije koji su se stavili na raspolaganje izabranoj hrvatskoj vlasti i predsjedniku s jedne strane i ''pravovjernih'' Hrvata s druge. I sad, može li mi neko objasnit na koje se jedinstvo misli kad se na njega poziva? Kad razmišljamo o sličnim povijesnim iskustvima često se sjetimo njemačkog naroda i nacionalne katarze ili pročišćenja nakon nacističke epizode. Uz pomoć međunarodne zajednice Nijemci su sustavno pristupili raščišćavanju posljedica velikog rata ne samo u sanaciji ogromnih materijalnih šteta i gubitaka, već i u stanju nacionalne svijesti u odnosu na stanje tridesetih i početka četrdesetih prošlog stoljeća. Sedamdesetak godina nakon poraza pa čak i mnogo ranije, Njemačka je jedna od predvodnica, ne samo u gospodarskom i financijskom smislu, suvremenog svijeta. A gdje smo mi? Mi toleriramo i dopuštamo biti ucjenjivani od snaga (čuj snaga?!?) koje bi nas vratile u endehazijske godine i to ne samo u stajlingu. Bez obzira koliko netko ili neki mogu biti intimno povezani s ustaštvom, bez obzira koliko su neki nasjeli pa naivno u Pavelićevoj državi vidjeli ostvarenje tisućljetnog hrvatskog sna o suverenoj nacionalnoj državi i uključili se na ovaj ili onaj način u taj bezuspješni projekt, bez obzira koliko iz nekih razloga možemo biti nostalgični ili osvetoljubivi, vrijeme je za konačno otrežnjenje i suočavanje sa činjenicama. Moramo razlučit dobro od zla, a zlo ne smije biti naš izbor. Moramo shvatiti da su Ante i društvo izdali hrvatske i ne samo hrvatske interese i da '41. nije bila pogodan trenutak za stvaranje suverene države, pogotovo ne pod patronatom Adolfa i Benita. Kasnije su to shvatili i brojni ustaše, čak i visokorangirani. Bio je to povijesni zajeb i vrijeme je da to ispravimo. Preskupa je cijena plaćena zbog tog promašaja. Nećemo zabranit crnu boju, ali smo svjesni zašto neki inzistiraju na crnim uniformama, crnim zastavama, crnom znakovlju. Biti mračan jasna je poruka. Nećemo zabranit slovo U, ali nismo naivni što znači iscrtano po fasadama pogotovo s dodanim ušima. Zabranjen je grb s prvim bijelim poljem, ali se na to nitko ne obazire. HOS stoji za Hrvatske obrambene snage, u početku stranačku vojsku, ali i za oružane snage u navodno Nezavisnoj državi Hrvatskoj. I je li sve to slučajno? Ne nije, uostalom proteklih dana su to potvrdili i vodeći pojedinci HOS-a i HSP-a iz onih vremena koji nedvosmisleno potvrđuju ono što nitko javno ne želi reć, ukupna politička i (para)vojna namjera i aktivnost vezana uz HSP i HOS je pokušaj oživljavanja ustaštva kao političke, i ne samo političke opcije u suvremenoj Hrvatskoj kako bi se navodno ispravile povijesne greške. Ispravile ili ponovile? Koje i čije greške? Naslijeđe je naslijeđe, ne možemo ga prebrisat, nit ga možemo ignorirat. Prema njemu se moramo odgovorno ponašat. Domoljublje se ne može mjerit toleriranjem ili simpatiziranjem, ili čak pokušajima obnove ustaške ideje i pokreta. Pa valjda na koncu i ustaške države? Ponašanje i djelovanje političkih i vjerskih elita upućuje na svojevrsno koketiranje sa samom ustaškom idejom i njenim nositeljima. Teško je odrediti gdje počinje, a gdje završava koketiranje. Deklarativno osuđujemo ''totalitarne režime'', ali se ne osvrćemo ili čak opravdavamo sve brojnije korištenje kompromitirane simbolike koje jasno upućuje na ustaški rivajvl. I na koncu se sve ingropa s pločom postavljenom u spomen na poginule hrvatske branitelje iz redova HOS-a. Nikome više i ne smeta nezakoniti grb s prvim bijelim poljem, ali natpis ''Za dom spremni'' je podigao prašinu kao i već nekoliko puta do sada. Ovaj put posebno osjetljivo jer se odnosi na spomen poginulim braniteljima postavljen neposredno uz područje nekadašnjeg koncentracijskog logora. Neću ponavljat brojne javno iznesene argumente zbog kojih se ustaški pozdrav ne bi smio upotrebljavat, neću ponavljat ni brojna javno iznesena objašnjenja po kojima bi se pozdrav smio i mogo koristit. Nedvojbenog sam stava da tom pozdravu nema mjesta u suvremenoj Hrvatskoj. Ali dvojbe oko sudbine ovog kao i budućih spomenika braniteljima iz redova HOS-a treba konačno razriješti. Svakome je sad jasno da je HOS osnivan kao stranačka paravojska pod poglavnikovom slikom i križem s nožem i pištoljem kao obnova ustaške vojske s jasnim političkim i vojnim ciljevima. Sve je to rađeno u vrlo osjetljivom vremenu izdvajanja iz Jugoslavije i nastojanja stvaranja samostalne države Hrvatske. Minirat sva nastojanja i napore legitimne novoizabrane hrvatske vlasti osnivanjem paravojske sa svim obilježjima koja nedvosmisleno upućuju na ustašku vojsku saveznicu Hitlera i Musolinija jest svojevrsna urota koja je mogla imat nesagledive posljedice u procesu stvaranje države. Vjerujem da su se HOS-u priključili brojni pojedinci koji su prvenstveno bili motivirani željom za obranom domovine, pa ako hoćete i ''doma'', a ne političkim i vojnim iluzijama stvaranja velike Hrvatske. Svjedočili smo pojedinačnim i skupnim junaštvima i pripadnika HOS-a, kao i pripadnika ostalih postrojbi Hrvatske vojske. Nažalost, rat je takva (ne)ljudska aktivnost u kojoj je pogibelj izvjesna i svi oni koji su sudjelovali u ratnim operacijama dobro znaju da i pobjede u ratu imaju svoju cijenu. Cijenu koja se nažalost broji i u poginulim, nestalim i ranjenim. Moramo se vječno sjećat hrvatskih junaka i njegovat uspomenu na njih i njihova djela. Ali ne moramo i ne smijemo biti taoci njihovih zabluda ili čak zlonamjernosti njihovih vođa koji su pokušavali i još uvijek pokušavaju njihovo plemenito domoljublje kanalizirati u oživljavanje propalih i odbačenih političkih ideja. Vidjeli smo kako je to završilo s pravim ustašama koji su znali iskoristit nacionalno raspoloženje Hrvata da bi ih pred konačni poraz izdali i ostavili u klaonici, vidjeli smo kako je završio projekt KPJ koji je iskoristio slobodarski naboj naroda pa nakon pobjede okrenuo leđa demokraciji i slobodi uvodeći boljševičku diktaturu. Svaki dan gledamo što se događa s domovinom nakon što gotovo trideset godina domoljubno naivno davamo povjerenje ljudima koji se kunu u Hrvatsku i obećavaju bolja vremena. Trebamo li ponovo bit meso za odstrel pa dopustiti da ''elite'' koje su ratna vremena uglavnom provela po kabinetima i rezervnim položajima ponovo koriste žrtvu najboljih ne bi li uspjeli progurat svoje promašene i zločeste zamisli. Stoga te časne ljude i njihova djela treba oslobodit ustaške hipoteke i sa spomenika njima u čast ukloniti poruku ''Za dom spremni'', jer ona može upućivat na to da su poginuli kao ustaše. A oni nisu gubitnici, već pobjednici ……. Gotovo je. Od sad sam komunjara, jugo nostalgičar, četnik i ko zna što još. Potpuno sam nevažan u cijeloj priči, ali umorio sam se promatrat kako primitivni nacionalizmi postaju mjera svega u našim životima kočeći svaki napredak i ne dopuštajući pomak u budućnost. Ne, ne aboliram hrvatsku epizodu u jugoslavenskoj mreži, o njoj se može i treba raspravljat. I utvrdit konačne stavove te i tu epizodu odložit u povijest oslobođeni hipoteka ukoliko postoje. No ne možemo miješat kruške i jabuke trpajući sve u istu vreću totalitarizama relativizirajući međusobno zločinačku prirodu jednog režima u donosu na drugi. |
- 22:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||