Može li se i smije li se Hrvat bit, a da nijesi ustaša i/ili partizan? Izgleda da ne može. Ili će možda famozno povjerenstvo dat odgovor i na to. Čime se smiju ili ne smiju kitit dozvoljeni Hrvati, a ostali bi se trebali, valjda, ukrcat u odlazeće autobuse i avione.
Slušam neki dan, odnosno gledam i slušam na televiziji povjesničara koji se u jalovoj diskusiji ubio objašnjavajući svoje stavove pa se na koncu zapetljao u svoja razumijevanja ovih i onih, naših i njihovih okolnosti i na koncu nemajući hrabrosti javno izreći svoj stav ili stavove, iako se dalo naslutiti kojemu jatu pripada, ali eto europski i svjetski nije oportuno nedvosmisleno se deklarirat, trenutno. Jednostavnije je imat ''razumijevanja''.
Neki najavljuju i referendume kojim bi navodno trebali vrjednovat povijesne događaje i eventualno njihove posljedice. U svojoj neukosti i neciviliziranosti zaboravljaju da se o određenim temama ne odlučuje i ne smije odlučivati na referendumima. Zamislite da je Hitler '39. raspiso referendum o fizičkom uklanjanju Židova iz tadašnje Njemačke. Ili da je Ante, prezime mu znate, raspiso referendum o eliminaciji Srba ili, preciznije pravoslavaca iz navodno Nezavisne države Hrvatske. Ili, nemojmo se vraćat toliko u povijest, što bi bilo da je netko '94. raspiso referendum s pitanjem treba li lijepo zamolit hrvatske Srbe da se tornjaju iz jedine nam Hrvatske? Nemojmo se prenemagat, lako je pretpostavit kakav bi bio rezultat. Rezultat bi bio civilizacijski neprihvatljiv i stoga se na takva pitanja ne smije odgovarat referendumom ili neposrednom demokracijom. Isto kao što se referendumom ne smije odlučivat o, recimo, pravu na pobačaj ……….
I što bi mi sad trebali, referendumom odlučivat o tome kakav je u svojoj biti bio ustaški pokret te kakva je sadržajno bila navodno Nezavisna država Hrvatska? Ili još konkretnije, što je i kakav je bio Jasenovac. Namjerno ne pišem ''logor'', a još manje ''koncentracijski'', jer neki, mnogi neki javno tvrde da nije ni postojalo ništa kompromitirajuće vezano uz pojam ''Jasenovac''. Osim što tamo nekad Sava teče uzvodno.
Vrlo ugledni i stručni pojedinci se često zapliću tvrdnjama da se ne treba vraćat u povijest već da se treba okrenut sadašnjosti osmišljavajući budućnost. Razumijem običan narod kome je dosta površnog prepucavanja dok sve lošije živi, ali učeni i odgovorni pojedinci, bez obzira jesu li učili latinski, trebali bi znat da se uspješna budućnost ne može gradit na trulim, labavim i nedefiniranim temeljima. Povijesne dvojbe i nedoumice treba rješavat, zatvarat, snosit posljedice i ne dopuštat da se nekadašnje greške sutra opet ponavljaju. Uvijek će postojat pojedinci i skupine koje se s utvrđenim stavom i ocjenom neće slagat, ali zato postoje brojne sustavne mjere kojim se njihovo moguće djelovanje drži pod kontrolom. Kao što se pod kontrolom drže invazivne zarazne bolesti ili nedisciplinirani i bahati vozači.
Jeste li primijetili da se kompromitirajuća vremenska razdoblja u životu našega naroda jednostavno kategoriziraju kao ''totalitarni režimi'' koje treba rješavat jedinstvenim mjerama. E ne ide to tako, svaka bolest traži svoj lijek i cjepivo. Zaludu se hrvatski cvjetić šepuri svojim navodnim povijesnim znanjem ograđujući se od svih ''totalitarnih režima''.
Da bi mogli stvari i pojave vrjednovat i razlikovat nazovimo ih pravim imenom. Ustaštvo nije tek ''totalitarna'' ideologija već monstruozni zločinački pokret na tragu rasplamsanih njemačkog nacionalsocijalizma i talijanskog fašizma. I ne samo na tragu, već je njihova tvorevina, navodna Nezavisna država Hrvatska i aktivnosti koje su kroz četiri godine ''postojanja'' provodili u mnogo čemu zvjerskom nadišli i svoje uzore, fašiste i naciste. Ne razumijem zbog čega se o prirodi ustaškog pokreta, o ustašama i navodno Nezavisnoj državi Hrvatskoj treba raspravljat, ili ne daj Bože raspisivat referendum. Nitko ne brani povjesničarima i ''povjesničarima'' da i dalje istražuju pojedinosti iz različitih izvora. Time ćemo dobit precizniju sliku o svemu, ali već sad znamo dovoljno da bi mogli zatvorit tu povijesnu škrabicu i političkim odlukama i propisima spriječit bilo kakvo ponavljanje teško oprostivih grešaka koje su nanijele ogromnu štetu hrvatskom ugledu. Jugoslavenska komponenta svjetske antifašističke koalicije poznatija pod imenom ''partizani'' razbucala je takozvanu državu čije je vodstvo kukavički izdalo i napustilo narod i vojsku prepuštajući je nemilosrdnoj odmazdi pobjednika.
I što bi sad trebali, ustašama dopustit popravni? Očito su po svijetu raštrkani ustaše i njihovi potomci uz sudjelovanje lokalnih ''spavača'' tako razumjeli povijesni trenutak odmrzavanja istočno europskog totalitarnog ledenjaka. Shvatili su to kao šansu za revanš. E sad će se oni osvetit za poraze iz '41.-'45. te brojna nedjela i zvjerstva. Zaboravljaju da politika i ratovanje nisu nogomet. Rat se ratuje dok se ratuje, a veliki rat je završio pobjedom svjetske antifašističke alijanse. Među poraženima su se sasvim opravdano našli i ustaše sa svojim istomišljenicima. Bez obzira koliko su neki od njih imali plemenite ideje o stvaranju nacionalne države, takozvana država je po svemu bila suprotna hrvatskom biću. Nije bila empatična, nije bila tolerantna, nije bila pravična, nije bila solidarna, nije bila demokratska, nije bila republikanska, nije bila parlamentarna, nije bila ni kršćanska, teritorijalno pogrešno definirana, nije bila nezavisna….. Bila je izdajnička, bila je ustaška. Zrela i sposobna vlast u suvremenoj Republici Hrvatskoj stoga ne treba razmišljat o referendumima i osnivat raznorazne komisije. Treba, mora spriječit moguće ponavljanje takvih nacionalnih zabluda i grešaka. Voljeli mi to ili ne, suvremeni svijet kojeg smo formalni dio i kojemu smo prepustili veliki dio svoje suverenosti, utemeljen je i funkcionira na vrijednostima koje su ostvarene pobjedom u 2. svjetskom ratu i u tom svijetu nema mjesta za ustaše i navodno Nezavisnu državu Hrvatsku, jednostavno nema. Jedino ako hrvatski cvjetić zna nešto što većina nas običnoga svijeta ne zna.
Da smo civilizacijski zrela zajednica kakvu bi bilo za očekivat u srcu Europe i Mediterana u 17. godini 3. tisućljeća ne bi nam trebale nikakve mjere ni komisije. Razmišljajući kao dobro odgojeni i obrazovani ljudi znali bi da su u sustavu vrijednosti suvremenog svijeta neprihvatljive ''vrijednosti'' promovirane i ostvarivane u ustaškoj navodno Nezavisnoj državi Hrvatskoj, da su te vrijednosti i postupci neprihvatljivi i u suprotnosti s evanđeoskim kršćanskim učenjem, trebali bi znat da je bit ''ustaša'' loše. Nažalost, nit smo dobro odgojeni, nit smo dobro obrazovani, nit smo dobri kršćani pa ni muslimani. Stoga je na političkim i vjerskim elitama stavit stvari na svoje mjesto i tamo ih zadržat. Ali čini se da ni političke ni vjerske elite nisu dorasle izazovu. Još iz vremena inicijativa za ''pomirbu'' kostiju ustaša i partizana, odnosno ustaških i partizanskih žrtava, naše elite lutaju ne uspijevajući zaključit i zatvorit to povijesno razdoblje. Svojom neodlučnošću, dozvoljavajući svakojake interpretacije, relativiziranje nepobitnih povijesnih činjenica te pokušaje ostvarenja ciljeva propale paradržave odgovorni nanose daljnju štetu nacionalnim interesima i zaustavljaju željeni društveni razvoj.
Ne znam što leži iza čestih poziva s govornica i oltara za nacionalnim jedinstvom pozivajući se na navodno jedinstvo s početka devedesetih. Ne znam je li to neznanje, površnost ili zlonamjernost. Smrdi mi na jednoumlje. No vratimo se na devedesete. Po čemu smo to bili jedinstveni? Većina je čekala ishod ne želeći se ''mešati'', dobar broj se povuko na rezervne položaje osnivajući raznorazne ''Minhen bojne'' eventualno se uključujući u prikupljanje humanitarne i financijske pomoći, kažu da je najbolje brojit tuđe solde. Elita se uhvatila pretvorbe, privatizacije i opskrbe hrvatskih obrambenih snaga i vojske izbjeglica i prognanika, da ne spominjem obnovu. Razne javne službe u funkciji svakodnevnog života i obrane su radile svoj poso. Nisam siguran da smo bili jedinstveni i u vojsci i policiji. Spomenimo prvo već spomenute, one koji su aktualna zbivanja vidjeli kao šansu za revanš za poraz iz '45. i brojne kasnije političke i sigurnosne poraze te možebitno ostvarenje ciljeva iz izgubljenog rata. Najbrojniji su bili oni koji su se obrambeno aktivirali kad im je počelo padat po glavi, organizirajući se na ovaj ili onaj način. Nakon prvog dobrovoljačkog vala pojavili su se i mobilizirani različito raspoloženi i motivirani. I na koncu, odnosno na početku, i oni koji su se čistih motiva bezrezervno stavili na raspolaganje domovini, ostavljajući obitelj i ne birajući bojišta. Ratni put ih je, ukoliko su ga preživjeli, proveo svim krajevima napadnute i privremeno okupirane Hrvatske. A cijelo vrijeme je tinjala tiha netrpeljivost, tinja i sad, između pripadnika bivše vojske i policije koji su se stavili na raspolaganje izabranoj hrvatskoj vlasti i predsjedniku s jedne strane i ''pravovjernih'' Hrvata s druge. I sad, može li mi neko objasnit na koje se jedinstvo misli kad se na njega poziva?
Kad razmišljamo o sličnim povijesnim iskustvima često se sjetimo njemačkog naroda i nacionalne katarze ili pročišćenja nakon nacističke epizode. Uz pomoć međunarodne zajednice Nijemci su sustavno pristupili raščišćavanju posljedica velikog rata ne samo u sanaciji ogromnih materijalnih šteta i gubitaka, već i u stanju nacionalne svijesti u odnosu na stanje tridesetih i početka četrdesetih prošlog stoljeća. Sedamdesetak godina nakon poraza pa čak i mnogo ranije, Njemačka je jedna od predvodnica, ne samo u gospodarskom i financijskom smislu, suvremenog svijeta. A gdje smo mi? Mi toleriramo i dopuštamo biti ucjenjivani od snaga (čuj snaga?!?) koje bi nas vratile u endehazijske godine i to ne samo u stajlingu. Bez obzira koliko netko ili neki mogu biti intimno povezani s ustaštvom, bez obzira koliko su neki nasjeli pa naivno u Pavelićevoj državi vidjeli ostvarenje tisućljetnog hrvatskog sna o suverenoj nacionalnoj državi i uključili se na ovaj ili onaj način u taj bezuspješni projekt, bez obzira koliko iz nekih razloga možemo biti nostalgični ili osvetoljubivi, vrijeme je za konačno otrežnjenje i suočavanje sa činjenicama. Moramo razlučit dobro od zla, a zlo ne smije biti naš izbor. Moramo shvatiti da su Ante i društvo izdali hrvatske i ne samo hrvatske interese i da '41. nije bila pogodan trenutak za stvaranje suverene države, pogotovo ne pod patronatom Adolfa i Benita. Kasnije su to shvatili i brojni ustaše, čak i visokorangirani. Bio je to povijesni zajeb i vrijeme je da to ispravimo. Preskupa je cijena plaćena zbog tog promašaja.
Nećemo zabranit crnu boju, ali smo svjesni zašto neki inzistiraju na crnim uniformama, crnim zastavama, crnom znakovlju. Biti mračan jasna je poruka. Nećemo zabranit slovo U, ali nismo naivni što znači iscrtano po fasadama pogotovo s dodanim ušima. Zabranjen je grb s prvim bijelim poljem, ali se na to nitko ne obazire. HOS stoji za Hrvatske obrambene snage, u početku stranačku vojsku, ali i za oružane snage u navodno Nezavisnoj državi Hrvatskoj. I je li sve to slučajno? Ne nije, uostalom proteklih dana su to potvrdili i vodeći pojedinci HOS-a i HSP-a iz onih vremena koji nedvosmisleno potvrđuju ono što nitko javno ne želi reć, ukupna politička i (para)vojna namjera i aktivnost vezana uz HSP i HOS je pokušaj oživljavanja ustaštva kao političke, i ne samo političke opcije u suvremenoj Hrvatskoj kako bi se navodno ispravile povijesne greške. Ispravile ili ponovile? Koje i čije greške?
Naslijeđe je naslijeđe, ne možemo ga prebrisat, nit ga možemo ignorirat. Prema njemu se moramo odgovorno ponašat. Domoljublje se ne može mjerit toleriranjem ili simpatiziranjem, ili čak pokušajima obnove ustaške ideje i pokreta. Pa valjda na koncu i ustaške države? Ponašanje i djelovanje političkih i vjerskih elita upućuje na svojevrsno koketiranje sa samom ustaškom idejom i njenim nositeljima. Teško je odrediti gdje počinje, a gdje završava koketiranje. Deklarativno osuđujemo ''totalitarne režime'', ali se ne osvrćemo ili čak opravdavamo sve brojnije korištenje kompromitirane simbolike koje jasno upućuje na ustaški rivajvl.
I na koncu se sve ingropa s pločom postavljenom u spomen na poginule hrvatske branitelje iz redova HOS-a. Nikome više i ne smeta nezakoniti grb s prvim bijelim poljem, ali natpis ''Za dom spremni'' je podigao prašinu kao i već nekoliko puta do sada. Ovaj put posebno osjetljivo jer se odnosi na spomen poginulim braniteljima postavljen neposredno uz područje nekadašnjeg koncentracijskog logora. Neću ponavljat brojne javno iznesene argumente zbog kojih se ustaški pozdrav ne bi smio upotrebljavat, neću ponavljat ni brojna javno iznesena objašnjenja po kojima bi se pozdrav smio i mogo koristit. Nedvojbenog sam stava da tom pozdravu nema mjesta u suvremenoj Hrvatskoj. Ali dvojbe oko sudbine ovog kao i budućih spomenika braniteljima iz redova HOS-a treba konačno razriješti.
Svakome je sad jasno da je HOS osnivan kao stranačka paravojska pod poglavnikovom slikom i križem s nožem i pištoljem kao obnova ustaške vojske s jasnim političkim i vojnim ciljevima. Sve je to rađeno u vrlo osjetljivom vremenu izdvajanja iz Jugoslavije i nastojanja stvaranja samostalne države Hrvatske. Minirat sva nastojanja i napore legitimne novoizabrane hrvatske vlasti osnivanjem paravojske sa svim obilježjima koja nedvosmisleno upućuju na ustašku vojsku saveznicu Hitlera i Musolinija jest svojevrsna urota koja je mogla imat nesagledive posljedice u procesu stvaranje države. Vjerujem da su se HOS-u priključili brojni pojedinci koji su prvenstveno bili motivirani željom za obranom domovine, pa ako hoćete i ''doma'', a ne političkim i vojnim iluzijama stvaranja velike Hrvatske. Svjedočili smo pojedinačnim i skupnim junaštvima i pripadnika HOS-a, kao i pripadnika ostalih postrojbi Hrvatske vojske. Nažalost, rat je takva (ne)ljudska aktivnost u kojoj je pogibelj izvjesna i svi oni koji su sudjelovali u ratnim operacijama dobro znaju da i pobjede u ratu imaju svoju cijenu. Cijenu koja se nažalost broji i u poginulim, nestalim i ranjenim. Moramo se vječno sjećat hrvatskih junaka i njegovat uspomenu na njih i njihova djela. Ali ne moramo i ne smijemo biti taoci njihovih zabluda ili čak zlonamjernosti njihovih vođa koji su pokušavali i još uvijek pokušavaju njihovo plemenito domoljublje kanalizirati u oživljavanje propalih i odbačenih političkih ideja. Vidjeli smo kako je to završilo s pravim ustašama koji su znali iskoristit nacionalno raspoloženje Hrvata da bi ih pred konačni poraz izdali i ostavili u klaonici, vidjeli smo kako je završio projekt KPJ koji je iskoristio slobodarski naboj naroda pa nakon pobjede okrenuo leđa demokraciji i slobodi uvodeći boljševičku diktaturu. Svaki dan gledamo što se događa s domovinom nakon što gotovo trideset godina domoljubno naivno davamo povjerenje ljudima koji se kunu u Hrvatsku i obećavaju bolja vremena. Trebamo li ponovo bit meso za odstrel pa dopustiti da ''elite'' koje su ratna vremena uglavnom provela po kabinetima i rezervnim položajima ponovo koriste žrtvu najboljih ne bi li uspjeli progurat svoje promašene i zločeste zamisli. Stoga te časne ljude i njihova djela treba oslobodit ustaške hipoteke i sa spomenika njima u čast ukloniti poruku ''Za dom spremni'', jer ona može upućivat na to da su poginuli kao ustaše. A oni nisu gubitnici, već pobjednici …….
Gotovo je. Od sad sam komunjara, jugo nostalgičar, četnik i ko zna što još. Potpuno sam nevažan u cijeloj priči, ali umorio sam se promatrat kako primitivni nacionalizmi postaju mjera svega u našim životima kočeći svaki napredak i ne dopuštajući pomak u budućnost.
Ne, ne aboliram hrvatsku epizodu u jugoslavenskoj mreži, o njoj se može i treba raspravljat. I utvrdit konačne stavove te i tu epizodu odložit u povijest oslobođeni hipoteka ukoliko postoje. No ne možemo miješat kruške i jabuke trpajući sve u istu vreću totalitarizama relativizirajući međusobno zločinačku prirodu jednog režima u donosu na drugi.
Post je objavljen 15.09.2017. u 22:51 sati.