Vido Bogdanović
21.09.2017., četvrtak
LJUDI KOJI ŽIVU U PROŠLOSTI NE MOGU STVARAT BUDUĆNOST
|
Proteklih dana mi se raskjaralo. Dugo nijesam mogo dokučit o'kle tolike ideološke razlike među ljudima, skupinama ljudi pa i među kompletnim plemenima. Moderno je reć ''ideologija'' iako mi ta riječ nekako ne bati, neki govoru o ''svjetonazoru'', ali rađe bi to nazvo stanjem duha ili stanjem svijesti, ili moža bi bilo bolje reć stanjem nesvijsti. Neki ljudi, neke skupine, a nerijetko i cijeli narodi su se zaustavili u nekom vremenu, grčevito se nastoje zadržat u tom vremenu, a kad ih nezaustavljivi vremenski kurenat odvuče iz uvale u kojoj se ugodno osjećaju ili misle da se ugodno osjećaju, onda činu sve kako bi se kontra kurenta vratili tamo gdje valjda pripadaju. Ne prihvaćaju vrijeme u kojemu živu već pošto poto pokušavaju, ne samo sebe, već cijelo društvo vratit u neka druga, iz samo njima poznatih razloga, nostalgična vremena. Jedni se vraćaju u razdoblje samoupravnog socijalizma pa i zalutaju, ili možda ne zalutaju, i u boljševičke godine poratnog terora maškaravajući se i mašući muzejskim zastavama. Drugi se vraćaju u vrijeme poglavnika i ustaša oblačeći mračne oprave, kiteći se endeha znakovljem i pjevajući zaboravljene pjesme. I dok se oni guraju po ulicama i trgovima konkurencija iz istog vremena krenula je u prirodu po šumama i gorama razvijajući svoje zastave, reklamirajući Hajniken i mašući srpovima i koraćima pjevajući prepjevane ruske marševe. Neki se vraćaju u ''stara hrvatska vremena'' ma što to značilo. Pa ujutro kad idu u spenzu susjede pozdravljaju sa ''za dom'', a susjedi odzdravljaju ''spremni'', pa seljaka i ribara pozdrave sa ''za dom'', a seljak i ribar odgovore ''spremni''. Ako koji slučajno odgovori ''dobrojutro'' ili za vraga ''zdravo'' onda to sigurno nije stari Hrvat. Rijetko sam ili nikad sreo nekoga ko bi se vratio u staru Jugoslaviju onu Srba, Hrvata i Slovenaca. Čini se da nije u điru. Ali zato svako malo naletim na face koje se divu Franju Josipu, a i Marija Tereza im nije mrska i stalno zazivaju Austro Ugarsku ko idealnu državu koja bi nas, kažu oni, konačno stavila u red. U nas u Gradu dosta je onih koji bi se vratili u doba Republike, Statut im je ko Sveto pismo. Pa onda kombiniraju kako organizirat autonomiju, pa osnivaju nekakve takozvane regionalne stranke ciljajući na dubrovačke nostalgičare. Što ne bi mogli i mi kad može Monako? Ne mogu a ne spomenut kreacioniste koji nikako ne prihvaćaju teoriju evolucije, ignoriraju brojne znanstvene spoznaje i evidentne dokaze o razvoju života na Zemlji za koju još uvijek nijesu baš sigurni da je loptasta i rađe ne bi išli prema horizontu da ne panu preko ruba. Zaludu im i diplome i doktorati iz prirodoslovnih znanosti, oni ipak sumnjaju da je život na Zemlji, a pogotovo čovjek posljedica slučaja i sretnih stjecaja okolnosti. Za njih je i globalno zatopljenje tek urota kojom se nastoji zaustavit napredak i razvoj. A što reć o onima koji ne prihvaćaju jedno od najvećih znanstvenih dostignuća suvremene civilizacije - cijepljenje. Kakvo to mora bit stanje svijesti da bi zdravlje i život vlastitog djeteta prepustili slučaju ne dajući cijepit ga zbog nekakvih razloga iz bapskih priča. Pa onda ne žele ratificirat Istambulsku konvenciju kojom bi se konačno trebale zaštitit žene od tisućljetnog neprekidnog muškog terora. Ali ne, konvenciju ne žele ratificirati čak i neke žene?!? Onda se nije za čudit što gotovo pedeset posto srednjoškolaca smatra da je korisno i opravdano zviznut šamarčinu curi ili ženi s vremena na vrijeme. Ne znam koje je to vrijeme u kojemu su se štovale mumije. Obrađena mrtva tijela nekad su davno vješali i sušili po stablima, kasnije umotavali u mirisne tkanine po grobnicama, onda komadali i optakali zlatom i draguljima, čak i trgovali dijelovima mrtvaca pa izlagali pod staklenim pokrovima zazivajući mrtvačevu pomoć. I onda na koncu sve to institucionalizirali praveći od svega protokolarnu predstavu. Je li to pokušaj produžetka života nakon smrti? Je li to priprema za uskrsnuće? Ne znam, ali dugo traje, predugo. Forma se mijenja, a sadržaj ostaje isti. Bez obzira na veličinu čovjeka za života i svu plemenitost njegovog ili njenog djela, mrtvo tijelo ostaje mrtvo tijelo bez obzira na posmrtnu kozmetiku. I tako dalje i tako dalje. Bezbroj je još primjera bježanja i zadržavanja u prošlosti, ljudske gluposti i praznovjerja zbog koje ne možemo skupit kritičnu masu zdravog razuma kako bi konačno uskočili u društveni evolucijski vlak koji nezaustavljivo ide naprijed. Ide kažu već više od 150.000 godina i ne zaustavlja se. I onda se nađu mudraci koji bi taj vlak zaustavili, zaustavili u vremenu koje baš njima odgovara. Osvjedočili smo se u prošlosti o nebrojeno takvih kretena koje je vremenski žrvanj jednostavno zdrobio i ispljunuo. Kako u cijelom tom košmaru bit jedinstven? Jedinstven oko koje ideje? Jedinstven s ljudima koji odustaju od budućnosti na ovaj ili onaj način, na bezbroj načina, kombinirano? Jedinstven s ljudima koji misle da je suvremenost imat ajfon osmicu, vozit audi četvrticu i nosit rasparane brendirane rebatinke? Pomalo me hvata strah da nemamo šanse. Zajednicu bi trebali vodit ljudi koji su ispred našeg vremena. Ljudi koji ne sanjaju o Dubrovačkoj republici, koji ne padaju u trans na Perkovićevim koncertima, kojima ne trebaju povjerenstva da ima objasne kakva je bila naša prošlost, koji cijepe svoju djecu, koji ne tuku svoju curu ili ženu, koji se na zavjetuju mumijama ……. Ljudi koji živu u prošlosti ne mogu stvarat budućnost. I to nije ideologija ili svjetonazor, to je stanje duha. |
- 23:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||