Vido Bogdanović
16.05.2017., utorak
INVENTURA (2)
|
Lazareti su proteklih godina, pa i desetljeća česta tema. I još nezavršena za kojom se vuku brojni repovi. U mom mandatu smo dio Lazareta, 2 ili 3 lađe dali na korištenje Art radionici Lazareti na 25 godina. Postojali su prilično ambiciozni planovi stvaranja značajne međunarodne umjetničke karantene. Nažalost, inicijative za komercijalizaciju u kasnijim mandatima su bile prejake i cijelu priču su odvele u drugom pravcu. Svejedno, Art radionica je bila i ostala žarište alternative i aktivizma koji se snažno osjeća u Gradu. Dugo se pričalo o dočecima 2000. i 2001. na tradiciji koju su na skalinima crkve Sv. Vlaha pokrenuli Nano i Vjeverica sredinom devedesetih. Dočeke je organizirala ekipa iz gradske uprave, Nisam se puno petljo u organizaciju osim što im za doček nisam do ni kune iz proračuna. Ekipa je ukupne troškove pokrila sponzorskim sredstvima i još financirala ukrašavanje grada tzv. ''gujicama''. U ovoj kampanji se malo ili nimalo spominju branitelji. Valjda nisu više u modi. Ili su u natjecanju uglavnom bunkeraši? I u mom mandatu je problem bio stambeno zbrinjavanje branitelja, pogotovo invalida. U prethodnom mandatu su već bili pokrenuli rješavanje prioriteta, dodijelili su nekoliko lokacija za gradnju, proveli natječaj za parcele u Hladnici. Pokušavali smo naći dodatne lokacija prikladne za gradnju pa me je tadašnji direktor Vrtlara otkanto kad sam pitao da prepusti jednu parcelu iz projekta Solitudo braniteljima riječima ''nemoj mi rušit projekt''. Preplanirali smo Hladnicu i osigurali prostor te građevinski pripremili parcelu na kojoj je Vlada izgradila zgradu za branitelje. Od dodijeljenih šest parcela tri su odmah prodane, pa se i danas pitam je li to bio najbolji način stambenog zbrinjavanja. Osim tih, dodijelili smo i još nekoliko parcela za samogradnju i stanova koje smo uspjeli osloboditi. Ima nešto što mi je draga uspomena i odnosi se na branitelje, istina u mandatu kad sam bio zamjenik gradonačelnika. U tim prvim mjesecima novokonstituiranog Grada Dubrovnika jedan od prvih poslova bila je priprema i donošenje Statuta Grada. Pokrenuo sam tad kroz Udrugu veterana, jednu od rijetkih braniteljskih udruga, inicijativu da se 6. prosinca Statutom proglasi Danom dubrovačkih branitelja. Iako je bilo nekih otpora, inicijativa je unesena u Statut pa tako od 1993. dan sv. Nikole zaštitnika djece, putnika i pomoraca 6. prosinca obilježavamo i kao Dan dubrovačkih branitelja. U mom mandatu nas je zapala i transformacija vatrogastva. Vatrogasci su iz MUPa prebačeni u jedinice lokalne samouprave pa smo osnovali ustanovu Dubrovački vatrogasci. Kao kod svake transformacije i ovdje je bilo poteškoća, i kadrovskih i rukovodećih i financijskih i prostornih, no na koncu je sve riješeno na zadovoljavajući način. U Orašcu smo kroz tamošnji DVD organizirali izmještenu postrojbu za zapadni dio grada što se pokazalo kao vrlo učinkovit potez. I jedna kundurarija. kad se promijenila vlast odmah su ugasili ''pogon'' u Orašcu. Zašto? pa zato što je to bilo napravljeno u Bogdanovićevo vrijeme. Ipak, nakon nekoliko godina su uvidjeli korisnost izmještene postrojbe u žurnim intervencijama pa je Orašac ponovo oživljen i danas uspješno djeluje. Kroz transformaciju vatrogastva smo ojačali i djelovanje DVDova zapošljavanjem po jednog profesionalca što se srećom i kasnije nastavilo i proširilo. Time je značajno poboljšana učinkovitost DVDa pogotovo na Elafitima. Kroz transformaciju smo uočili i nužnost iznalaženja nove lokacije za vatrogasni dom ustanove. Planski smo ga smjestiti na magistralu zapadno od vodospreme. Nažalost, kasnijim prekrajanjem planova dom je izbrisan bez da je osigurana odgovarajuća zamjenska lokacija. U situaciji smo da kad bi se i pojavili novci za izgradnju vatrogasnog doma ne znamo gdje bi ga gradili. Promet je vječna dubrovačka tema. Još od kočija i tramvaja. U mom mandatu smo imali problema i s pituravanjem horizontalne signalizacije. Pa bi nastojali pitruat je što kasnije u proljeće, odnosno u rano ljeto kako bi izdržala bez još jednog pituravanja u jesen. Ipak, uspjeli smo urediti križanje sa semaforma na Solskoj bazi s organiziranjem novog ulaza u luka umjesto dotadašnjeg ulaza ispred Petke. Nije puno ali se ipak donekle osjetilo, pogotovo kad bi došli brodovi. Osim toga, uredili smo dio tadašnje ulice Od Republike od Pema do Stanice Lapad s nogostupima. Sukladno tadašnjim zakonskim novinama utemeljili smo Ustanovu za gospodarenje sportskim objektima u čiju nadležnost je integralno upravljanje svim sportskim objektima na području Grada Dubrovnika. Na inicijativu VK Jug pokrenuli smo projekt prekrivanja bazena na Gruškom polju. Budući nije bilo ni teoretskih pretpostavki za gradnju novog bazena u Gospinom polju odlučili smo opremit postojeći bazen pokretnim krovom. Iako smo tada imali smiješna financijska sredstva u usporedbi s današnjim proračunima uspjeli smo kroz Ustanovu realizirat jedini značajniji projekt u sportskoj infrastrukturi poslije rata. Kasnije je uz pomoć Čačićevog ministarstva i europskih solada uređen bazen iznutra, a bivši hotel Stadion stoji ko ruševina u centru novog grada već 20 godina. Ovdje se potkrao propust. Silni stručnjaci iz vodenih sportova koji su tih dana komentirali planirani projekt nisu upozorili ili zahtijevali da se uz uređenje bazena treba izgradit i uredit bazen za zagrijavanje, rasplivavanje kako bi se mogla organizirati velika plivačka natjecanja. Budući je očekivani vijek ovakvog bazena kakvih tridesetak godina, treba na parkiralištu uz bazen izgradit interpolaciju s bazenom za zagrijavanje. U mandatu smo naslijedili veliki projekt urbanizacije Solituda u organizaciji Vrtlara i Dubrovačke banke. Nakon pada banke u veljači 1998. pao je i Solitudo s brojnim obvezama prema banci. U traženju rješenja za realizaciju projekta pukla je i tada vladajuća koalicija budući dva vijećnika iz koalicijske stranke nisu smatrali problematičnim da jedan od njih istovremeno radi i za zainteresiranog investitora iz inozemstva. Očito su i oni to smatrali ''zajedničkim interesima'', a ne ''sukobom interesa''. U svakom slučaju, gradska uprava je preživjela te nakon što nismo uspjeli dogovorit investiciju s nekim od potencijalnih partnera budući su svi postavljali ne fer uvjete za Vrtlar, odlučili smo da Vrtlar sam pokrene investiciju kroz posebnu investicijsku tvrtku Dogana d.o.o. koju smo osnovali s isključivom namjenom izgradnje, prodaje i eventualno kasnije upravljanja naselja Solitudo. U međuvremenu je Vrtlar prodao nekoliko parcela namijenjenih individualnoj izgradnji i time dijelom konsolidirao poslovno stanje. Promjenom vlasti došlo je do promjene modela realizacije Solituda, Dogana je ugašena, zemljište vraćeno u Vrtlar koji ga je prodao na natječaju privatnom investitoru. Upravo negdje na promjeni mandata započela je nekretninska konjuktura u Dubrovniku, cijene nekretnina su poletjele u nebo. Promjenom modela izgradnje Vrtlar je izgubio značajna financijska sredstva. Nakon uspostavljanja nove teritorijalne organizacije države 1993. trebalo je izvršiti diobu imovine bivše općine Dubrovnik na grad i sve nove općine te županiju. Taj posao nas je dočekao, ne znam zašto se nisu uspjeli dogovoriti u 4 godine budući je svugdje na vlasti bio HDZ. Ipak, relativno brzo smo postigli dogovor i nekretnine podijelili po teritorijalnom principu, a vlasništvo javnih poduzeća prema odnosu broja stanovnika novih općina prema popisu iz 1991. Svu poznatu imovinu smo uknjižili, a javna poduzeća preregistrirali u trgovačka društva u suvlasništvu općina i grada. Županija je zadržala neke nekretnine i pravo služnosti u dijelu vijećnice Pred Dvorom. Kao jedan od pokušaja institucionalne pomoći pogotovo malim poduzetnicima osnovali smo Centar za poduzetništvo i preko njega pokušavali provoditi nekakvu podršku razvoju gospodarstva. Ne znam koliko smo bili uspješni, koliko znam, Centar je kasnije preuzela županija, a Grad Dubrovnik osnovao razvojnu agenciju DURA-u. Mislim da je to bila 1998. kad su nam se obratili iz Linđa suočeni s golom borbom za opstanak. Linđo je funkcionirao kao udruga i u principu se financirao iz vlastitih prihoda. Zbog okolnosti u doba agresije i poraća ti prihodi su izostali i Linđo se suočio s gašenjem. Predložili su da ih prihvatimo kao ustanovu i preuzmemo obvezu financiranja kao i ostale ustanove u kulturi u vlasništvu Grada. Bez potreba je obrazlagati što je Linđo značio i što uvijek znači za Grad pa smo kroničnoj besparici unatoč prihvatili tu inicijativu te je od tad Linđo dio gradske obitelji u kulturi. Smogli smo snage pa smo prihvatili ponudu prvokupa i kupili nekretninu u ulici Sv. Dominika poznatu pod imenom ''krvnikova kuća''. Mislim da je sad tamo smješteno komunalno redarstvo. Veliki dug Babinog Kuka prema Gradu prihvatili smo na način da smo u zamjenu uzeli, odnosno kupili dio njihove upravne zgrade poznate kao ''Pentagon''. Sad je tamo smještena vojska iz nekoliko upravnih odjela. U sporu oko zahtjeva za povrat kompleksa Sv. Klare od strane Dubrovačke biskupije, Grad Dubrovnik i Županiju zastupalo je državno odvjetništvo. Nakon jedne negativne presude u procesu te nakon konzultacija s nekoliko odvjetničkih ureda zaključili smo da nema smisla odugovlačiti s povratom. Postojale su neke pravne mogućnosti odugovlačenja zbog ovih ili onih razloga, ali sve u svemu nekretninu je trebalo vratit. Dogovorno smo odustali od žalbe na nepovoljnu presudu i time je kompleks Sv. Klare vraćen Biskupiji. Kao odgovor onim koji se ne slažu s našom odlukom, da Sv. Klara kojiom slučajem nije vraćena Biskupiji postala bi državno vlasništvo, a svi dobro znamo kakva je sudbina državnog vlasništva. Uostalom bliža nam je košulja nego kaput. Kao jedan mali korak ka transparentnosti trošenja proračuna, svaka tri mjeseca smo pripremali izvješće o utrošku sredstava za reprezentaciju, stavku po stavku. Ne trebam napominjat da je promjenom vlasti ta praksa odmah ukinuta i ukupno trošenje obavijeno maglom. U ono doba mi nije bilo jasno zašto brojne ustanove, barem ustanove u vlasništvu Grada ne bi imale objedinjeno knjigovodstvo. Pa smo osnovali ''Dubrovački konat d.o.o.'' društvo za knjigovodstvene usluge s nekoliko zaposlenih. Pokrenula se kuka i motika, očito smo dirnuli u vražje leglo. Sve u svemu, prije je nama završio mandat nego smo uspjeli Konat stavit u punu funkciju. Tavorijo je neko vrijeme i onda bio ugašen. Konat nije bio ništa drugo do preteča sada obvezne gradske riznice preko koje će se vodit financijsko poslovanje Grada i povezanih ustanova. Uljara na Šipanu je posebna priča. Na inicijativu zainteresiranog investitora, nekih vijećnika te uz pomoć Centra za poduzetništvo pokrenuli smo kroz novoosnovanu zadrugu projekt revitalizacije maslinarstva na Šipanu. Nakon relativno uspješnog starta pukla je ljubav između investitora i zadruge (čitaj: Šipanjaca) upravo pred montažu uljare. Dovedeni pred zid s prijetnjom povlačenja uljare sa Šipana preokrenuo sam projekt da obveze oko uljare preuzme Vrtlar kao jedini element gradske organizacije koji ima neke veze s poljoprivredom. Par godina nakon promjene vlasti projekt na Šipanu je stajao mrtav, a obveze Vrtlara su rasle. Napokon je uljara stavljena u funkciju i odmah pokazala svu korisnost osiguravajući maslinarima vrhunsku uslugu prerade maslina ne samo sa Šipana već i šire. Nažalost, proces prema investitoru je vođen traljavo, odbačena je ponuđena mogućnost nagodbe pa je na koncu cijeli projekt plaćen preskupo. Uljara je privatizirana i dalje pruža vrhunsku uslugu maslinarima čime se omogućuje revitalizacija maslinarstva koja je mogla ići puno brže i plodonosnije da nije pukla prva ljubav između investitora i Šipanjaca. Dvoranu u Gospinom polju smo naslijedili izranjavanu od rata i vremena, kalendarskog i meteorološkog. Budući nismo imali na raspolaganju novce za njenu obnovu dogovorili smo kroz Ustanovu faznu obnovu prema priljevu sredstava. Kroz nekoliko godina smo uspjeli sanirati sva ključna oštećenja i obnoviti dio opreme. Uz državu i županiju sudjelovali smo u financiranju izgradnje školske dvorane u Mokošici. Nisu to bili veliki soldi, ali je naše sudjelovanje bio preduvjet da se u izgradnju krene. I dvorana dovrši!!! Obnova Revelina je započeta prije rata i prekinuta agresijom na jug Hrvatske. Nakon što je poslužio kao izvrsno sklonište, u poraću je trebalo nastavit i završit obnovu. Novelirali smo dokumentaciju i krenuli u izbor izvođača. Javio se neki uporni izvođač s kontinenta koji nikako nije htio prihvatit istinu da baš ne zna puno radit s kamenom. Ipak smo ih nekako uvjerili da odustanu u na poslove završetka obnove smo uveli domaćeg izvođača. Malo lokalnog protekcionizma. Pozitivnog. I opet se promijenila vlast pa je odmah prebrisano tehničko unapređenje kojim smo toplinske pumpe za klimatizaciju htjeli prebacit na morsku vodu umjesto na zrak. Pa tako sad ispod mosta na Pločama imamo dva inače potpuno nepotrebna helikoptera. I onda se čudimo što nam vanjske jedinice niču svuđe po Gradu. Pri kraju mog mandata neko je u Zagrebu raspiso natječaj za prodaju/kupnju paketa dionica poduzeća Luka Dubrovnik d.d. Uvijek smatrajući luku strateškim elementom gradske infrastrukture, prometne, gospodarske, turističke - svejedno, podnijeli smo ponudu za kupnju. I promijenila se vlast, ali ovaj put srećom Vidov projekt nije odbačen iz jednostavnog razloga što je Vidov. Kad je dobila pozitivan odgovor na našu ponudu, Dube me zvala i prihvatila moje razloge podnošenja ponude. Grad je kupio dionica u visini od oko 48% vlasništva te i danas predstavlja najvećeg pojedinačnog dioničara Luke. Iako najuspješnije društvo u vlasništvu Grada i strateški među najvažnijim, prema društvu se Grad ponaša maćehinski često djelujući protiv interes društva, a time i protiv interesa Grada. Ne razumijem. Sjećate li se kad je Most došo na vlast u Omišu pa kad je novi gradonačelnik prodo službeno auto i smanjio plaće. I posto hrvatska senzacija. Umro sam od smijeha. Još tamo '97. ili '98. sam naložio prodaju službenog mercedesa pa to nije bila nikakva senzacija. A onda sam i smanjio plaće jer nije bilo novaca. I to ne linearno. Meni najviše, 20%, a najmanju plaću, mislim čistačice nisam diro. Ono između je smanjivano razmjerno visini plaće. I opet nije bilo senzacije osim što sam izgubio izbore. 1000 plaća x 4 glasa i odeš u povijest. Pred kraj osamdesetih građen je vodovod Palata - Orašac s podmorskim cjevovodima za Elafite. Na koncu, kroz čarobnu pretvorbu ili tranziciju vodovod se obreo u kapitalu društva Dubrovačko primorje d.o.o. iako se samo vodo privredna društva smiju bavit vodnom privredom. U svakom slučaju natezo sam se godinama s direktorom, a kasnije i suvlasnikom Dubrovačkog primorja da prenese vodovodnu infrastrukturu u koju uglavnom nije ulagao i kojoj ne smije biti vlasnik u kapital javnog poduzeća Vodovod. I jedva sam na koncu uspio isposlovat da predaju taj vodovod na operativno upravljanje Vodovodu. Ne znam kakvo je sad stanje s vlasništvom ali nije mi padalo na pamet da pripremim dva poslovna prostora na Stradunu u zamjenu za vodovod. Jedan projekt je imao gotovo filmski zaplet, i još se zapliće. Došo meni jedan dan župnik župe Svete obitelji u Novoj Mokošici. Redovnik Salezijanac, mislim da se zvo Marijan. I objasnio mi da dolazi iz Njemačke te da na raspolaganju imaju dostatna sredstva za izgradnju pastoralnog centra sa crkvom u novoutemeljenoj župi. Da njima treba jedino parcela na kojoj su svojim sredstvima spremni izgraditi i urediti sve što jednom naselju ko što je Mokošica treba, i u duhovnom i u društvenom smislu. Vidim da je ozbiljan čovjek s konkretnim prijedlozima pa smo se stavili nać odgovarajuću parcelu. I našli smo je, ne znam kako se to točno zove, ali između velikog naselja i naselja ''naš dom'', gore poviše raskrižja i puta. Cijelu parcelu ili parcele stavili u plan kao ''pastoralni centar'' donijeli odluku o prijenosu vlasništva na Crkvu. Tada je crkva funkcionirala u nekom prostoru od Dubrovkinje u opskrbnom centru, Mokošica dauntaun, potpuno neprimjereno i frustrirajuće. Crkveni vladari i lokalni arhitekti/urbanisti stalno su govorili o nužnosti smještanja crkve u središte Nove Mokošice, poviše opskrbnog centra. Nekoliko puta sam sudjelovao u tim razgovorima i nisam mogao prihvatiti njihova objašnjenja za nemogući projekt. U svakom slučaju mi smo zemlju poklonili, ona je stala i ništa se nije događalo. Ni P od pastoralnog centra. Otac Marijan je često dolazio i pokušavao preko mene ubrzati cijeli projekat, ali nije išlo. Pošo ja, pa vjerojatno pošo i otac Marijan, a od crkve i pastoralnog centra ni traga. Na koncu je zemlja vraćena Gradu, a Grad je koliko se meni čini prodo Gazdi. Gazdina potrčkala iz uspješne gradske uprave, molim naglasak na ono ''uspješne'' - oni vole da ih se tako zove, pričala su nam kako će gradnja evo početi ko sutra, samo što nije. Na koncu ni zemlje, ni pastoralnog centra, ni crkve, ni opskrbnog centra, ne znam što je sa soldima, je li Gazda platio zemlju?? Dugo mi nije bilo jasno zašto otac Marijan nije uspio realizirati svoj životni plan. I onda skužim, trebalo mi je vremena. Lokacija se nalazila točno na granici dvije župe, župe Rožat i župe Nove Mokošice. Ostalo zaključite sami. Mene bije glas da nijesam baš faca od kulture. Možda i nijesam. Osim Art radionice Lazareti, kina i Linđa bez velikog premišljanja smo kupili dva klavira Yamaha te violinu za mladu nadarenu violinisticu. Kad sam ušao ured dobio sam zgotovljeni od ranije uprave naručeni projekt garaže na Iliinoj glavici, tamo gdje je i danas. Budući nisu postojale prostorno planske pretpostavke za izgradnju garaže pokrenuli smo postupak izmjena i dopuna prostornog plana kako bi se u njega unijela garaža. Izmjene i dopune smo uspjeli donijeti prije kraja mandata i tako stvorili pretpostavke za pokretanje investicije. Ostalo znate ……. Grad se diči čestim turističkim nagradama i priznanjima, i to je lijepo. Samo mi nije jasno kako neko turističko mjesto može dobit najprestižnija priznanja, a nema zahod kakav i koliki zaslužuje toliki broj posjetitelja. Naslijedili smo od Zavoda za obnovu pokrenuti projekt javnog zahoda u Portu. Privremeno smo ga bili zaustavili zbog nedostatka novaca. Kasnije stavili projekt zahoda na Gradsko vijeće uz prezentaciju autora projekta, prof. Fabijanića. Odlučili smo nastaviti i završiti projekt svjesni ograničenosti zahoda i nepostojanja kabine za invalide. Stoga smo tražili drugu lokaciju, pronašli je i ugovorili projekt za veliki zahod s kabinama za invalide i posebnim prostorom za majku i dijete. Proveli smo natječaj za izvođača usprkos protivljenjima stoga što smo zahod stavili u susjedstvo lokala u kojemu se osnovo dubrovački HDZ. Nastavak se zna, uprava se promijenila, projekat se odložio, došlo je do promjene vlasnika prostora i Dubrovnik još uvijek nema odgovarajući zahod. Proces pretvorbe Dubrovačkog veleučilišta u Sveučilište nije tekao glatko i bez poteškoća. Kao i u svemu, i u ovom procesu bilo je dosta protivljenja i podmetanja. Shvaćajući značaj daljnjeg razvitka obrazovanja i znanstvenih aktivnosti u Dubrovniku, u suradnji s Veleučilištem i Ministarstvom znanosti, a pod vodstvom prof. Milkovića pokrenuli smo postupak donošenja deklaracije o daljnjem razvitku Dubrovnika kao međunarodno prepoznatog sveučilišnog (znanstvenog) središta. Uspjeli smo animirati sve važne političke, vjerske, znanstvene i sveučilišne institucije da supotpišu tu deklaraciju te time i formalno daju potporu osnivanju sveučilišta. Kroz izradu prostornog plana prostor stare bolnice smo namijenili za znanost i obrazovanje. U kasnijem prekrajanju plana namjena je prvo bila zamijenjena hotelsko turističkom, da bi na koncu ipak ostala i obrazovna i turistička. Čak se i na sastanku u premijera pokušavalo prostor stare bolnice namijeniti turizmu. Ipak, razum je presudio i stara bolnica je postala kampus novog sveučilišta. Jednog dana se u Dubrovniku pojavio francuski investitor Rajon s inicijativom za nastavak projekta započetog prije rata, uređenje Gruške vale i dijela Lapada u nautički centar. Agresija na Dubrovnik je projekt prekinula i ukupna dokumentacija u luci je izgorila. Osim ratnih okolnosti došlo je i do značajnih promjena u vlasništvu brojnih nekretnina u Lapadu koje su originalno bile interesantne investitoru za realizaciju projekta. Postojala je još jedna prepreka nastavku razvoja projekta, nepostojanje odgovarajuće zakonom propisane studije utjecaja na okoliš. Stoga smo kao prvi korak u međusobnoj suradnji pokrenuli izradu studije utjecaja na okoliš za cijeli akvatorij od strane Instituta za oceanografiju u Splitu. Ne znam što se dogodili s tom studijom i gdje je ona sad, ali smo svjedočili da su kasniji investitori izrađivali studijice samo za zone njihovog zahvata. Grad je vlasnik palače Restić u Restićevoj ulici u Gradu kooja je bila obnovljena u stanje roh bau. Bilo je dosta interesenata za kupnju palače koje smo sve odbili iako bi nam novci bili dobro došli. Palača ko palača, vrlo je teško u nju smjestiti gradske urede pa smo odlučili palaču bez naknade dati na korištenje konzervatorskom uredu Ministarstva kulture kao jednom od po Dubrovnik najvažnijih državnih ureda. Čujem da je ured nedavno uselio u palaču i vjerujem da se i time donekle oživljava Karmen. Taksisti su također never ending story kad je Dubrovnik u pitanju. Tako je bilo i u moje vrijeme. Gotovo cijeli mandat smo pregovarali i natezali se oko nove odlluke o auto taksi prijevozu. Time da smo ga dogovarali za područja tri općine i grada. I na koncu smo uspjeli dogovoriti međusobne odnose i donijeti odgovarajuću odluku, Negdje pred kraj mandata smo dodijelili koncesiji. Nakon toga opet ispočetka. Pukla lopta - raspo se tim. Konavle se odvojile sa svojim taksistima, a odluka se stalno dorađuje i namješta, sad ovima pa onda onima. Taksi koncesija je postala moneta za potkusurivanje izbornih glasača. Uvidjevši nužnost izrade strateških dokumenata u odnosu na turizam angažirali smo za smiješan iznos gospodina Veljka Barbieria koji je sa svojom ekipom izradio jedan dokument nazvan Polazišta za razvoj turizma ili tako nekako. To je bilo zamišljeno i napravljeno kao svojevrsna pred studija koja bi se kasnije mogla koristiti kao podloga za izradu strateških dokumenata u turizmu, a odnosila se na cijelo područje bivše Općine Dubrovnik. Neću ni napominjat da taj dokumenat nikoga nije interesirao i sumnjam da ga je iko kasnije koristio. Boravak Veljka Barbieria u Gradu izrodila je jednu kontroverznu ideju koja jasno nije realizirana, ali je pokrenula određeni brain storming i dokazala da uvažavamo stav javnosti i struke. Radi se o Veljkovom prijedlogu za postavljanje ljetnog pontonskog privezišta ispod Lazareta. Održano je javno predstavljanje i rasprava na kojoj je većina okupljenih, ''civila'' i struke napala ideju kao nedopustivu iz jednog jedinog razloga - ugrožava vizuru Grada. Prihvatio sam takva mišljenja pa smo odustali od te ideje temeljem jedne održane javne rasprave. To najbolje dokazuje moju autokratičnost i pomanjkanje uvažavanja drugih mišljenja. U naše vrijeme smo preuredili red plovidbe za Elafite. Pa tako Postira vozi 4 puta dnveno, a Šipan je dobio autobus kako Postira ne bi trebala plovit do Luke. Mislim da je u Čićovo doba Bosanka dobila vodu preko Srđa, a da je u naše uvedena autobusna linija, iako nisam baš siguran. Eto, koliko me služe moji 63 godine stari moždani to bi uglavnom bilo najvažnije, i dobro i loše, što smo činili s oko 120 zaposlenih i proračunima koji bi za sve četiri godine stali u jedan godišnji proračun kasnijih mandata. To smo činili, a koliko smo učinili? To bi trebali Vi ocijeniti! I još nešto. Osnovali smo Domoupravu sukladno zakonskim obvezama kao zamjenu za nekadašnji fond stambenog koji je ukinut u Čićovom ili mome mandatu, ne sjećam se više ………………………………. |
- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||