Uvijek sam govore piso sam. Ured gradonačelnika, 10. srpnja 1998. rano poslijepodne. Škure zatvorene kako bi preduhitrili popodnevno sunce. Zamolio sam tajnicu da me niko ne smeta. Pokušavam napisat govor za večernje otvaranje igara. Gotovo dvije ure se vrtim oko praznog papira. Ne ide pa ne ide. Polako raste nervoza, najrađe bi zaspo i probudio se sutra ujutro. Ipak zvoni telefon, traži me sanacijski upravitelj Dubrovačke banke, Niko Koncul. Par kurtoaznih riječi i govorim mu kako bezuspješno pokušavam napisat govor za uvečer. A on ko s nokta, pa to ti je lako. Kako lako? Pa lijepo, umjesto ''neka uđu'' stavi ''neka iziđu''. Tako je nasto jedan od meni najdražih govora u jeku krize Dubrovačke banke. Iako sam u početku bio skeptičan, Niko je odlično odradio sanaciju, stabiliziro banku i izvuko je iz problema. O Dubrovačkoj banci više niko i ne govori. Ko da se nije ni dogodilo. A dogodilo se da su mangupi bili doveli banku pred bankrot. Nakon nekoliko saniranih banaka državna vlast nije baš bila raspoložena sanirati još jednu. Bilo je gotovo odlučeno da se banku pusti niz vodu. U to doba sam tri puta bio na sastanku kod predsjednika Tuđmana i pokušavao mu predočiti što bi bankrot Dubrovačke banke značio za dubrovački kraj. Od stečaja se odustalo i odlučeno je da se banka sanira. Je li i koliko tu bilo moje zasluge uistinu ne znam, ali neki svjedoci vremena tvrde da je presudan bio sastanak jedne proljetne subote na Pantovčaku kad je predsjednik Tuđman okupio cijeli financijski vrh države kojemu smo nazočili tadašnji župan i ja. Nakon tog sastanka je odlučeno da se ide u sanaciju. Ostalo je povijest. Meni je osto tek dragi govor ……… Otvaranje 1998.
|