Nekoliko sam puta već započinjao inventuru svog političkog djelovanja potaknut prvenstveno izjavama, nekad potpisanim, a češće anonimnim, kao ''što se debeli javlja, imo je priliku, a nije ništa učinio''. Razjasnimo odmah na početku, niti se smatram super gradonačelnikom niti super čovjekom, ni posebno uspješnim niti neuspješnim. Do pola napunjena čaša se u isto vrijeme može smatrati na pola punom, ali i na pola praznom. Stoga je potrebno čašu iznijeti pred javnost pa neka ona ocijeni. Priča je posebno postala osjetljiva u vrijeme aktualne predizborne kampanje kada se često olako iznose ocjene, i pozitivne i negativne, bez da se zna stvarno stanje dok se kontekst obično zaboravlja.
Neke rezultate smatram uspješnim, neke neuspješnima, a za neke ne znam što bi mislio? ''Slučajeve'' ću nabrojit po sjećanju, bez kopanja po papirima, nasumce, onako kako mi padnu na pamet dok ovo pišem.
Ponekad dok idem po Gradu zna me presrest neki čovjek, često malo trampan, koji svoje obraćanje uvijek započne s ''govno jedno, zašto si Dubravku prodo Turcima?''. Razgovor obično brzo završim odgovorom ''zato jer su Turci najviše ponudili i platili''. Prvo, Dubravku nisam ''ja'' prodo, prodalo je dioničko društvo UTD Ragusa d.d. većinski paket dionica kojeg je Gradu Dubrovniku poklonila Vlada Republike Hrvatske u doba premijera Zlatka Mateše. UTD Ragusa je bila u poslovnim problemima, s dospjelim potraživanjima brojnih vjerovnika, s neredovito isplaćenim plaćama. Nekoliko pokušaja da se Dubravka iznajmi zainteresiranim ulagačima nije uspjelo prvenstveno zbog brojnih tereta upisanih na Dubravku. Prijelomni trenutak je bio kad se odlomio veliki komad kamenog konala koji u sred bijelog dana pao na Zelenu placu. U nemogućnosti pokrenuti obnovu oštećene i zapuštene zgrade odlučeno je pokrenuti postupak javne prodaje. Na natječaj su se javili tvrtka Gorana Štroka i turski investitori. Turci su ponudili milijun maraka više i valjanu bankovnu garanciju da će zgradu urediti u hotel, a ne promijeniti namjenu. Nakon provjere boniteta ponuditelja odlučili smo zgradu prodati Turcima. Tu stižemo do osjetljivog trenutka u cijeloj priči. Odluku da se podrži prodaja zgrade hotela Dubravka donesena je na sastanku kluba vijećnika, a ne na sjednici Gradskog vijeća čime bi postigli puni legitimitet nekima sporne prodaje. Inače nemam posebne rezerve prema učinjenom. Hotel je obnovljen i nakon početnih poteškoća uspješno posluje kao prvi uređeni boutique hotel u Dubrovniku. Iz čisto lokal patriotskih pobuda možda bi mi bilo draže da je hotel kupio neki od dubrovačkih investitora, ali ni to po ničemu ne bi jamčilo da će hotel zauvijek ostati u dubrovačkom vlasništvu. Kao što nitko ne može tvrditi da Dubravka opet nekad neće biti dubrovačka?
Jedan od najvažnijih zadataka svake gradske uprave jest prostorno planiranje. Mi smo veći dio mandata utrošili u izradu prvog prostornog plana nakon osamostaljenja pa smo zgotovljeni plan ukrašen svim pečatima i suglasnostima sukladno proceduri stavili na posljednju sjednicu vijeća na donošenje. Po mom mišljenju, plan je bio prilično konzervativan u smislu zaštite negrađevinskog zemljišta, zelenih površina, javnih površina, spomeničke baštine. Što više, upravo zbog tog plana započeo je raskol u dubrovačkom HaeSeSu. Dvojica utjecajnih članova HeeSeSa, vijećnici u Gradskom vijeću, tražili su da se njima interesantna parcela na Gorici sv. Vlaha, pored meteorološke stanice prenamjeni u građevinsku. Struka uz moju podršku je to odbila i ljubav je pukla. Tada oporbeni HDZ je napuštanjem sjednice srušio kvorum i spriječio donošenje dugo očekivanog plana. Nakon preuzimanja gradske uprave 2001. plan su ''dorađivali'' pune četiri godine te ga izmasakriranog donijeli tek 2005. nakon što su iskoristili sve mogućnosti političke trgovine i pogodovanja koje prostorno planiranje omogućuje. Među ostalim i parcela na Gorici zajedno s parcelama prema Hladnici postale su građevne i tamo upravo svjedočimo daljnji dubrovački razvitak.
Kad je u pitanju konačni ishod događaja u vezi donacije jedne velike farmaceutske firme koju je uspjela dogovorit gospođa Pavica Obuljen u vrijeme kad je Nikola Obuljen bio gradonačelnik, postupio sam ne baš pametno. Isprovociran prijetnjama nekakvog predstavnika te firme iz Zagreba da će mene ili Grad tužit britanskom veleposlaniku i tražit povrat donacije koja je inače uredno stala nepotrošena na deviznom računu Grada, brzopleto sam, ne prespavajući, dao nalog da se ti novci odmah vrate donatoru. Zašto su ti novci relativno dugo stali nepotrošeni, druga je priča. Jedan od bitnih razloga je to što predstavnici donatora nikako nisu mogli odlučit u koji element obnove Graca utrošit donaciju (a da se to vidi!) iz ukupnog prilično opsežnog i skupog projekta revitalizacije cijelog parka. Postavio sam se ne dubrovački. Trebalo je spustit loptu, ako treba nešto i slagat, pospješit utrošak i ogrebat se još solada. Fata je žalit, neugodno mi je što su neki tome davali političke konotacije, navodno sam vratio solde zato što je donacija ostvarena za mandata gradonačelnika Obuljena ?!?
Nedostatak ukopnih mjesta već desetljećima predstavlja ozbiljan civilizacijski i komunalni problem Dubrovnika. Svjesni tog problema odmah smo pristupili analizi ukupnog stanja i ocjeni svih mogućnosti. Naručena studija je dala dvije mogućnosti, lokaciju Lokvice iza Nuncijate i lokaciju na Pobrežju. Odlučili smo se za Lokvice i tu lokaciju unijeli u prostorni plan koji se upravo tada izrađivao. Započela je komunikacija s vlasnicima zemljišta i očekivali smo oko 2003. početi koristiti groblje na Nuncijati. Nakon promjene vlasti donesena je odluka da se od lokacije odustane, navodno zbog neprimjerenosti da na zapadnom cestovnom ulazu u Dubrovnik dominira groblje, a stvarni razlog je bio pogodovanje stranačkom poduzetniku koji je još i prije rata bio involviran u projekt groblja na Dupcu. U svakom slučaju, već petnaestak godina svjedočimo svojevrsnom rašomonu oko izgradnje groblja umjesto da se groblje na Nuncijati otad koristi. I nakon izgubljenih petnaestak godina, još uvijek nije jasno kad će prvi sprovod na Dupcu i kako će Grad Dubrovnik to sufinancirat budući se radi o imovini druge jedinice lokalne samouprave. Živi bili pa viđeli.
Kad se komentira moja gradonačelnička (ne)uspješnost onda se obično posegne za pješačkim prelazom na obali Stjepana Radića na dnu ulice Antuna Gustava Matoša.
Zebra na dno ulice u kojoj stojim je česta ironična poštapalica, jer je to navodno jedino što sam uspio napravit za svog mandata. Ako je temu tako, ako nisam ništa uspio učinit osim te zebre, onda je istina po mene još gora budući s postavljanjem zebre, a kasnije i semafora nemam nikakve veze. Pa bi to značilo bi da za svoga mandata nisam amo baš ništa učinio. U to doba je otvorena poslovnica Privredne banke na obali S. Radića pa je zbog lakšeg pristupa banci poslovodstvo tražilo nekoliko parkirališnih mjesta i zebru ispred banke. U to doba su kolnikom na obali upravljale Županijske ceste koje su bile mišljenja da zebra ne može bit ispred banke budući je preblizu križanju na Stanici Lapad pa su odlučili iscrtat zebru na dno ove ulice kojom se ujedno ide i u osnovnu školu Ivana Gundulića. A onda je zaslugom mirnodopskog džepnog domobrana potpuno nezasluženo zebra postala moje djelo.
Jedan od mojih najvećih neuspjeha jest pekara Orlando. Neću ovdje sad ponavljat bezbroj puta ponovljene priče o ulozi djelatnika pekare za vrijeme opsade, to manje više svi znamo. Smatro sam, a i danas smatram da pekara u gradu ko što je Dubrovnik ima stratešku ulogu te posebno u izvanrednim situacijama. Usprkos priličnim protivljenjima odlučio sam da Grad kupi pekaru od Dubrovačke banke u sanaciji. Pekara je bila u prilično teškom poslovnom stanju prvenstveno iz razloga što su se okončanjem opsade Dubrovnika ko gljive pojavile brojne pekare i pekarice, a svi mi koje je Orlando kruhom hranio pod granatama, iz komoda ili interesa smo se okrenuli privatnim pekarama. Čak se i vojska, organizirani smještaj ratnih stradalnika i stradalnika od potresa, te hoteli koji su pomalo počeli primati poratne turiste odustali od kruha iz Orlanda okrenuvši se privatnicima. Zašto? Pokušajte sami zaključiti. Iako smo napravili prilično precizan i obećavajući plan osuvremenjivanja proizvodnje, napravio sam ključnu pogrešku – nisam uspio angažirat poslovodstvo kadro provest taj plan. Te nisam pokušao političkim utjecajem osigurat strateške kupce. I pekara je pošla u stečaj. Ostaje mala utjeha da su svi zaposleni naplatili svoja ne mala potraživanja nastala dugim neisplatama plaća. Ipak ostaje gorčina zbog neuspjeha u spašavanju jednog od istinskih heroja obrane Dubrovnika koja bi, da smo uspjeli provest plan restrukturiranja, sad predstavljala strateški gospodarski subjekt u Gradu pogotovo imajući u vidu sve zahtjevniji dubrovački turizam. Neuspjelo spašavanje Orlanda za posljedicu ima i onakvo (ne)urbano stanje lokacije u središtu Dubrovnika za koju smo imali potpuno drugačije planove.
Uz veliko razumijevanje tadašnjeg premijera, gospodina Zlatka Mateše, država je prenijela svoje dionice UTD Ragusa d.d. na Grad Dubrovnik bez naknade. Rezultati poslovanja UTD Raguse su potvrdili razmišljanja da se djelatnostima kao što je ugostiteljstvo nemaju što baviti javne tvrtke. Ne bi ovdje špekulirao o razlozima, ostaje činjenica da je UTD Ragusa tonula usprkos financijskoj infuziji iz prodaje Dubravke. Za nadati se da će se Ragusa izvući iz krize te da će nekoliko preostalih nekretnina ostati pod kontrolom Grada.
Osim UTD Raguse, premijer Mateša je pomogao i kod našeg zahtjeva za prijenos dionica društva Hotel Gruž d.d. s namjerom da u njemu uredimo dom za starije. Uredili smo restoran na obali i u njemu formirali pučku kuhinju koja i danas radi. Već dulje od sedamnaest godina čekamo početak preuređenja hotela Gruž u dom za starije.
Iako u potpunoj besparici, iskoristili smo pravo prvokupa te uz operativnu pomoć tada još uvijek Dubrovačke banke d.d., kupili smo bivši Riblji restoran na Širokoj ulici s pripadajućim pomoćnim prostorima, taracom i nekoliko manjih poslovnih prostora za oko milijun maraka. U tom prostoru je uređen jedan od najboljih dubrovačkih restorana iz čega Grad vuče zanačajnu rentu.
Pretvorbom UTP Raguse u kapital društva su unesene i nekretnine koje u naravi čine Gradsku kavanu, tvrđavu svetog Luke sa slanicom i pripadajuće gradske zidine između arsenala i tvrđave svetog Luke. Od samog početka pretvorbe, 1993. tada kao zamjenik gradonačelnika nastojao sam iznaći načina kako rečene nekretnine izuzeti iz kapitala društva. Iako su na mjestima na kojima se odlučivalo sjedali brojni Dubrovčani nismo uspjeli izuzeti nekretnine iz kapitala društva. Tročlani Upravni odbor Raguse je odbio zaštiti interese Grada te vratiti Gradu te nekretnine koje je Ragusa odnosno Lovrijenac odlukom nekadašnje Općine dobio na korištenje bez plaćanja i bez ikakve naknade. Dolaskom na dužnost gradonačelnika ponovo sam pokušavao iznaći način povrata nekretnina. Srećom UTD Ragusa d.d. je bila po raznim osnovama dužna Gradu više od 13 milijuna kuna. Uz pomoć gospode Ivice Sentića iz nadzornog odbora i Nika Koncula, sanacijskog upravitelja Dubrovačke banke (oba Hercegovci!!!) uspio sam kompenzirati potraživanja nekretninama. Time su dio starog dubrovačkog fortifikacijskog sustava skupa sa starim arsenalom ponovo postali vlasništvo Grada Dubrovnika a dubrovačke zidine cjelovite. UTD Ragusa je imala pravo koristiti kavanu bez naknade deset godina, a tvrđava svetoga Luke je dana u zakup temeljem natječaja. Ovo smatram najvećim uspjehom svog djelovanja u gradskoj upravi, jer sam osobnom inicijativom uspio spriječiti da dio dubrovačkih zidina postane privatno vlasništvo.
Iako u kroničnoj besparici uspjeli smo za oko 4.000.000 kuna kupiti zemljište Sakupljača u stečaju u servisnoj zoni u Župi Dubrovačkoj te time omogućili preseljenje mehanizacije i voznog parka te dijela operative JP Čistoća d.o.o. sa lokacije Pod dubom u središtu Dubrovnika.
Čitam neki dan kako sam kriv i za stanje s odlagalištem otpada Grabovica. Možda i jesam. Zaključite sami. Naslijedili smo postupak navodne sanacije Grabovice koju je vodilo JP Čistoća d.o.o. financirano iz kredita PBZ. Budući Čistoća nije mogla servisirati ugovoreni kredit upozoreni smo da se to očekuje od Grada temeljem jamstva. Uvidom u mizernu projektnu dokumentaciju shvatili smo da se sanacija odvija bez projekta i odgovarajućeg troškovnika, da su radovi ugovoreni bez natječaja, da radove izvodi u HV mobilizirana mehanizacija GP Dubrovnika, da račune ispostavlja GePe, da Čistoća za to nema predviđena sredstva, da je jamstvo u ime Grada pečatio i potpisao pročelnik komunalnog upravnog odjela bez punomoći i odluke nadležnih tijela Grada, da u proračunu nisu predviđena sredstva za isplatu tog jamstva. Nekako smo uspjeli s PeBeZeom dogovorit reprogram kredita, osigurat stavku u proračunu s namjenskim sredstvima te ''resetirat'' ukupan projekt sanacije. Napravljena je studija utjecaja na okoliš postupka sanacije, revidiran projekt i propisno ugovoren nastavak sanacije ''in situ'' koja je okončana kako je jedino mogla. Otkrili smo da nedostaje gotovo 40.000 kvadrata posebne folije za izolaciju odlagališta za što se nikad nije otkrio vinovnik. Nažalost, nikakva sanacija ne može izmjestit desetke tisuća tona fermentiranog smeća iz zone zaštite izvora Ombla, a to bi bilo jedino konačno rješenje. Od tada je prošlo gotovo dvadeset godina za vrijeme kojih se nastavilo odlaganje smeća na Grabovicu, a da se nije napravilo ništa kad je u pitanju sređivanje stanja u gospodarenju otpadom.
Često sam na Lopudu, i često srećem ljude koji mi se ne javljaju već dvadesetak godina. Razlog? Pokretanje bankrota hotelskog društva Lopud d.d. Kao i brojna poduzeća nakon rata i tranzicije hotelsko Lopud je bilo u poslovnim problemima s neisplaćenim plaćama, neobnovljenim i neuređenim objektima, brojnim blokadama, isključenom strujom …… Nakon pada Dubrovačke banke stanje se pogoršalo. Uspjeli smo preko hotela Gruž odraditi dvije sezone da poslovna aktivnost ne bi potpuno prestala, da bi radnici dobili plaće. Uz pomoć lopudske punice, tadašnje ministrice turizma pokrenuli smo inicijativu da se nacionalizirane i na druge načine oduzete nekretnine izuzmu iz kapitala društva u teškoćama i vrate nasljednicima ranijih vlasnika. Nažalost, tadašnji potpredsjednik Vlade nije htio o mogućem presedanu niti razgovarati. Stanje u društvu je postajalo sve teže te su se pojavili neki vjerovnici s željom ovrhe nad nekretninama nad kojim su imali hipoteke. Da bi spriječio kokošarenje i lešinarenje nad nekretninama društva te budući su postojali zakonski obvezujući uvjeti za pokretanje stečaja (visina dospjelih obveza u odnosu na kapital, dugotrajnost financijske blokade, dugotrajnost neisplate plaća) pokrenuo sam stečaj temeljem potraživanja Grada Dubrovnika po osnovi komunalne naknade. Stečaj je uspješno proveden, gotovo okončan, nekretnine su dobile nove vlasnike koji su ih manje ili više obnovili te je Lopud gotovo u punoj gospodarskoj funkciji.
Tema koja se često spominje jest i ugovor kojim sam 1998. temeljem zaključka Poglavarstva noveliro ugovor između Društava prijatelja dubrovačkih starina i ondašnje Općine Dubrovnik iz 1969. Predbacuje mi se, a predbacujem i sam sebi, ugovorna odredba kojom se ''ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme''. Koliko je ta odredba kardinalna imajući u vidu da se i raniji ugovori mogu tumačit da su ''na neodređeno'' neka prosuđuju pravnici. U svakom slučaju, vodili smo se dobrom vjerom impresionirani više desetljetnim uspješnim djelovanjem društva i rezultatima koje su postigli integralnim gospodarenjem fortifikacijskog sustava. U to poratno vrijeme, u godini pada Dubrovačke banke, potpunoj besparici, ni najsmioniji optimisti nisu mogli pretpostaviti kakve rezultate će doseći kapitalizacija zidina. U svakom slučaju, puno povoljnija situacija bila bi da je tom prilikom ugovorena suradnja na određeno vrijeme. Slažem se.
Lokrum predstavlja dio područja upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Po zakonu je spadao u nadležnost županije. Predratni rezervat nije bio uskladio svoj status s pravilima nove države pa sam pokrenuo inicijativu te uz pomoć Rikarda Rossettia i Pera Cvjetovića s županom Ivanom Šprljom postigao dogovor oko prijenosa osnivačkih i upravljačkih prava na Grad Dubrovnik. Osnovali smo ustanovu koja uspješno djeluje u sklopu mreže ustanova Grada Dubrovnika. Dali smo ''dite materi''.
Vidjevši u nekoj emisiji reportažu o postavljanju spomen sobe poginulih pripadnika 4. gardijske brigade u Split pokrenuo sam inicijativu za uspostavu i postavljanje spomen sobe poginulih dubrovačkih branitelja. Odluku je bilo lako donijet no realizacija nije tekla lako. Najteže je bilo utvrditi popis poginulih osoba čije slike i podatke je opravdano postaviti u spomen sobu. Povjerenstvo za utvrđivanje konačnog popisa je provelo sate i sate, dane i dane u često mučnim razgovorima utvrđujući okolnosti pogibije pojedinog branitelja te nakon brojnih razgovora sa svjedocima, suborcima te ponekad članovima obitelji nakon nekoliko mjeseci uspjelo završiti rad. Od prvog trenutka je odlučeno da soba mora biti u Gradu u nekoj od reprezentativnih zgrada, ciljajući na Dvor ili Sponzu. Napokon, odluka ja pala na Sponzu time da je tadašnji ravnatelj arhiva, inače moj stranački drug, prepustio tek dvosobni prostor u dnu Sponze inzistirajući da mu ostali, po meni prikladniji prostori trebaju za druge namjene. Spomen soba je otvorena, no većina obitelji pa ni ja nismo bili zadovoljni prostorom. Srećom, ravnatelj je, valjda da spasi glavu, popustio nakon što je Dubravka Šuica preuzela gradsku upravu i spomen soba je premještena u prikladni prostrani prostor na ulazu u Sponzu gdje se brojni posjetitelji Dubrovnika osvjedoče o žrtvi podnesenoj za slobodu Dubrovnika i juga Hrvatske.
Za razliku od brojnih kinematografa u Hrvatskoj koje je progutala tranzicijska neman, u Dubrovniku smo odlučili zaštiti kinematografiju osnivanjem ustanove u kulturi koja uz pomoć proračunskih sredstava uspješno upravlja dubrovačkim kinima. Jedna od kolateralnih posljedica je kandidatkinja za moju zamjenicu, dugogodišnja ravnateljica ustanove, gospođa Đive Galov.
Kraj prvog dijela.(umorio sam se, dosta je za danas)
Post je objavljen 12.05.2017. u 02:19 sati.