Vido Bogdanović

20.06.2009., subota

LAZARETI

- 10:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

15.06.2009., ponedjeljak

DAROVNICA

Čini mi se u zadnje doba da se stišala galama oko prodaje zemlje na Srđu, ili Bosanci, ne znam ni đe je. Kako vrijeme prolazi sve mi je čudnije čemu se galama i dizala? Koliko sve ovo iz medija razumijem ispada da je prodano skoro 5 hektara bezvrijednog krša koji ne valja ništa. Ne znam imaju li i Ilarovi tovari što pasti u toj pustinji koja svako nekoliko godina izgori pa je još treba i gasit. Kako stvari stoje, izgleda se kupce zahebalo. Uvalilo im se skoro 5 hektara bezvrijednog kamenjara za više od 2 milijuna kuna. Nije mi jasno zašto se sad žesti da se vrati zemlja, neš ti zemlje, a prevarenim kupcima će se vratit soldi. Nešto više od 2 milijuna kuna. Baš smo mi pristojna i fina čejad. Prvo preveslamo kupce pa im onda idemo pomoć da ne reču da smo lupeži. Kažu da su kupci iz Izraela koji imaju kompaniju u Zagrebu. Obično biznismeni iz Izraela, nijesu naivni. Ne kažem da bi oni nekoga prevarili, ali teško bi puštili da njih neko prevari. Đe bi finuli! Ovi put su se namjerili na veće meštre od sebe samijeh, uvalili im skoro 5 hektara za više od 2 milijuna kuna. Još su pametnjakovići metar platili 25% više nego što je bila početna cijena od, kažu, 44 kune za metar kvadratni. Ne znam po čemu metar zemlje, oprostite, kamenjara na Srđu ili Bosanci ima početnu cijenu od 44 kuna kad ne valja ama baš za ništa. Ni za gradit, ni za sijat. Osim za gasit ga svako 4, 5 godina. Nijesu tu bila čista posla. Dobro da kupac još i ne tuži zbog prevare. Loše bi se proveli. S druge strane Srđa, ove što gleda prema Gradu, ispod tvrđave upucavaju se silni soldi kako bi se pošumila izgorjena golet. Probili se puti, došli bageri, planira dovest vodu, stručnjaci za mediteransko bilje iz Jastrebarskog čine projekt pošumljavanja, dovela se neka nova zemlja iz Njemačke, kažu da se zove supstrat (?!?), a sve kako bi se bezvrijedna zemlja, oprostite, kamenjar nasadio lako zapaljivim autohtonim biljkama koje goru ko benzina. Imat će naši vatrogasci što činit. Zato će im i dovest vodu i postavit hidrante. Koliko to košta i koliko će koštat niko ne govori, ni Niko. Nema druge nego kupcima iz Izraela vratit solde i ostavit im zemlju, oprostite, kamenjar. Što će nam. Neka ga lijepo oni pošumljavaju i uljepšavaju, i dovode supstrat iz Njemačke i dovedu vodu, i neka njihovi vatrogasci gasu kad bude gorjelo. Trebalo bi im poklonit i ovu bandu od Grada, neka i to uljepšavaju i pošumljavaju, grade pute i dovode vodu, kupuju supstrat u Njemačkoj i ugovaraju projektiranje i sa izraelskim stručnjacima, oni su barem na Mediteranu. Što dulje razmišljam, neš ti pameti, oni četnici, srpski i crnogorski, ali i iz JNA, iako je tamo bilo dosta i ustaša i balija, obični su kreteni. Što im je trebalo ić u rat, ginut, trošit solde i onda na kraju pojes govno i vratit se doma povijena repa e da bi neki finuli i u Hag? Jesu li lijepo mogli pričekat pa kupit i Bosanku i Srđ, i afitat tvrđavu? Dobili bi cijelu, jer ne bi bilo muzeja. Što će nam muzej kad ne bi bilo ni rata. Baš su kreteni. Možda bi što dobili i mukte ili za male solde. Pošlo je i hotela i banaka i zemljišta i što ja znam čega sve ne za male ili nikakve solde. A oni nestrpljivi, uhvatili se oružja. Neš ti junačina. Da su ono što su ispucali po nama i ono iz čega su pucali prodali Sadamu ili nekomu drugomu ljubitelju nesvrstanoga naoružanja lijepo su mogli s time sve pokupovat. I još da im ostane. I kad mi neko reče da su Milošević, Adžić, Kadijević, Šešelj, Karadžić i kako se već sve ne zovu, zločinci, ali pametni zločinci, umrem od smijeha. Oni su obični kreteni, kretenčine i to zločinačke kretenčine. S manje solada nego što su potrošili i izgubili u ratu mogli su, kako sad stvari stoju, sve pokupovat. I još bi ispali gospoda investitori. Mi Hrvati smo dobra srca. Darežljivi po prirodi. Samo ne znam čemu je ona naša mladost ginula.

- 07:10 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.06.2009., ponedjeljak

SIROTINJO I BOGU SI TEŠKA

Početak radova na uređenju stare bolnice u sveučilišni kampus ponovo je otvorio dugo ignorirano pitanje, stanovanje obitelji lošeg imovinskog stanja ili uobičajeno rečeno, socijalnih slučajeva. Pitanje smještaja tih obitelji ili pojedinaca ponekad se spominjalo i kad se raspravljalo o hotelu Vis 2 u Lapadu. Ništa konkretno nije učinjeno na osiguranju potrebnog broja «socijalnih stanova» još od doba gradonačelnika Obuljena. Za njegovog mandata je započeta gradnja zgrade sa socijalnim stanovima u Mokošici i nakon useljenja – ništa, nada! Često, prečesto se volimo hvalit kako smo sljednici uzorne zajednice koja je prije stoljeća i stoljeća znala i htjela brinut o potrebitim. Liberalni kapitalizam (čitaj: divlji kapitalizam), tržišno društvo i ostala bla, bla dostignuća naše slavljene tranzicije učinio nas je bešćutnim za tuđe nevolje osim kad je briga za potrebite unosan biznis. I tako se iz tjedna u tjedan već dulje od desetljeća javnost bombardira razno raznim modelima Posa stalno zaboravljajući da nažalost u našem društvu ima i još će dugo biti onih koji nisu u stanju zbog raznih razloga otkupit sebi stan pa čak i po Posovim povoljnim uvjetima. Drugim riječima, uvijek ima onih koji su osuđeni cijeli život biti podstanari. Naše političke elite nas uče kako sve treba prepustit tržištu pa i iznajmljivanje stanova. Neka se gospoda beskućnici lijepo snađu kod privatnih ili korporativnih stanodavaca. Ugovore najamninu, lijepo plaćaju i kud ćeš bolje. Istina, dubrovačka gradska uprava je stanarima najmoprimcima financijski pomagala sufinancirajući stanarinu. No je li to jedini ispravni model? Pogotovo za one slabog imovnog ili zdravstvenog ili što ja znam kojeg drugo stanja zbog čega nijesu u mogućnosti plaćat stanarinu u privatno-privatnom partnerstvu. Smještaj nesretnika na bivšu patologiju ili kako čujem u hotel Gruž tek su interventna rješenja. Ukupne slike i prilike u ovemu gradu, ali čini mi se i ostalim sredinama, ukazuju da su se stekli uvjeti kako treba ozbiljno razmotrit i osmislit politiku kontinuiranog stambenog zbrinjavanja osoba lošeg imovinskog stanja, odnosno socijalnih slučajeva. Recimo da se godišnje osigura desetak milijuna kuna što za vrijeme proteklih debelih godina ne bi trebo bit problem, time bi se svake godine moglo izgradit najmanje 1.300 stambenih kvadrata što je oko 20 stanova po 60 kvadrata. Vjerujem da gradske zemlje ima, ako sve nije poklonjeno golferima. Desetak milijuna kuna godišnje bio bi značajna injekcija građevinarima i opremašima. Što bi tranzicijski Hrvati rekli, stvorila bi se pozitivna sinergija, ma što to značilo. OK, nemojte vikat. Znam da sad nema solada, odnosno ima ali u banani. I pitanje je kad će ih bit. Amo provat okrenut pilu. Društvo prijatelja dubrovačke starine godišnje upuca tridesetak milijuna kuna u obnovu baštine pa i za osvjetljavanje iste te baštine. O tom potom ko će platit struju što je svake večeri spržu oni silni reflektori. Osim građevinskog i konzervatorskog obnavljanja baštine, drugim riječima nežive obnove, dobro bi bilo da se spomenici i ožive. Odnosno da se u objekte koji predstavljaju registrirane spomenike, a namijenjeni su stanovanju, jednostavno vrati život. Recimo da Grad ko vlasnik zidina i javni partner u ovom partnerstvu naredi Društvu da pola od inkasa sa zidina mora utrošit u oživljavanje «stambenih» spomenika. Drugim riječima, stambeni objekti se mogu kupit i obnovit za recimo 2500 eura po kvadratu, ajde neka bude 3 tisuće. To je oko 22.000 kuna po kvadratu. Znači da bi se za petnaestak milijuna kuna godišnje moglo kupit i obnovit gotovo 700 stambenih kvadrata u starim kućama. Sad će neki reć da sanjam. Možda, samo nemojte zaboravit da je ukupni godišnji buđet Zavoda za obnovu manji od 10 milijuna kuna pa se opet stalno hvalu da s time činu čuda. Nevidljiva. Puno bi se ljepše osvijetlio Grad i priGrad da se svake godine u puste kuće mrtvijeh prozora useli desetak potrebitijeh familja. Grad i priGrad bi svijetlio nekom toplom svjetlošću koja bi grijala i dušu, a ne samo hladne mire. Je li ono neko pito kako revitalizirat Grad?

- 22:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.06.2009., nedjelja

PROJEKAT

- 21:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.06.2009., četvrtak

GRAD

U Jutarnjem (opet Jutarnji) od jučer, srijede u podlisku Nekretnine naletio sam na članak Kruna Ivanišina. Naslov je DUBROVNIK grad po mjeri čovjeka, a ne samo turista. Neću vas puno davit člankom koji se uglavnom odnosi na urbanizam i arhitekturu. Uostalom pročitajte ga sami. Samo ću citirat dvije nepune rečenice: ….jer Dubrovnik nije zabavni park za turiste nego stvarni grad normalnih potreba za stanovanjem i ostvarivanjem prihoda. Konačno, po mjeri građana, jer kad oni budu sretni u svom gradu, bez sumnje će zadovoljni biti i turisti. Ove dvije rečenice su me opet podsjetile na nikad odgovoreno pitanje, kakav Dubrovnik hoćemo, u što će se Dubrovnik razvijati, u kakvom Dubrovniku ćemo živjeti, kakav ćemo Dubrovnik ostavit našim potomcima? Ne čini li vam se da bi netko napokon trebo odgovorit na ova pitanja?

- 19:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.06.2009., srijeda

NO SMOKING

Kad se netko popne na vrh nebodera ili mosta s namjerom skočit u dubinu, zajednica će preko svojih službi učinit sve da samoubojicu spriječi u nakani i spasi mu život. Čak riskirajući živote svojih policajaca, vatrogasaca i ostalog interventnog osoblja. Kad se neko naguta tableta zbog ljubavnih jada ili loših ocjena, zajednica će opet učinit sve da spasi svog člana. I bez da ga pita za dopuštenje. Zajednica je ocijenila da konzumiranje raznoraznih prirodnih i sintetskih droga izravno ugrožava živote konzumenata pa je takvu rabotu zakonski zabranila uz rigorozne kazne za počinitelje. Sve u cilju fizičkog i duhovnog očuvanja zdravlja svojih članova. Nitko se normalan ne suprotstavlja stavu zajednice braneći nekakva osobna prava samoubojica ili narkomana da od svoga života čine što ih je volja. Kad dođemo na alkohol tu počinje kolektivno i individualno licemjerje. Iako alkohol, odnosno alkoholna pića nije ništa drugo do opijat, često snažniji i od lakih narkotika, pa i sa trajnim i nepopravljivim posljedicama, zajednica uživanje alkohola dozvoljava, a nekad čak i potiče dozvoljavajući reklamiranje alkoholnih pića. I tićima u gnijezdu je jasno da je alkohol otrov te da njegova pretjerana (a što je to pretjerana?) konzumacija izravno i posredno ugrožava zdravlje i život konzumenta, socijalno stanje njegove okoline, a često je pogibeljno za osobe koje se nađu na putu alkoholiziranoj osobi. Zabrane se odnose tek na maloljetnike i posebna stanja kao što su vozači, piloti i slično. Na zdravlje, a time i na život ljudi utječe i prehrana, pogotovo sve brojniji sastojci korišteni u prehrambenoj industriji. Zajednica s pravom propisuje što se smije nać u sokovima, slatkišima, konzervama, mesnim prerađevinama, a da ne govorimo o dječjoj hrani. Nismo još došli do toga civilizacijskog stanja pa da zajednica sustavno pomaže pojedincu odabrati zdravu, neškodljivu hranu, odnosno da zabrani ili smanji unos namirnica koji izravno narušavaju ljudsko zdravlje i time posredno rastereti zdravstveni sustav od nepotrebnih bolesnika. Nedavno je hrvatska Vlada donijela propise kojima izravno poboljšava stanje, propise kojima loše navike i običaje, nezdrave navike i običaje nastoji promijeniti u poželjne. Samo budalama nije jasno da je pušenje aktivnost koja izravno ugrožava ljudsko zdravlje, odnosno brže ili sporije ubija pušače. Za razliku od pretilog čovjeka koji se (ne)svjesno ubija svojim salom, samoubojice koji pazi da ne skoči kome na glavu, tihog pijanca ili narkomana koji se ubijaju ne ugrožavajući svoju okolinu, većina pušača je još donedavno nesebično dijelila trovanje i ubijanje sa svojom okolinom, pa i onom najdražom, vlastitom djecom. Jedna od rijetkih nedvojbenih odluka hrvatske vlasti jest zabrana pušenja u zatvorenim javnim prostorima, drugim riječima zabrana samoubijanja i ubijanja. Pušači su još i mirno prihvatili ovaj oblik diskriminacije u odnosu na nepušače, ali su se na zadnje noge digli ugostitelji, jer im pada poso. I što ćemo sad? Hoćemo li dozvolit pušenje u zatvorenim ugostiteljskim objektima kako bi omogućili ugroženo poslovanje? Hoćemo li zaustavit pomak naprijed prema dobro uređenom društvu ili se čak vratit natrag. Apsurd je da se bune ugostitelji ako se zna da pušenje smanjuje ili ograničava osjetila okusa i mirisa za najmanje 50 posto. Ugostitelji bi trebali bit prvi u borbi protiv pušenja ukoliko iskreno žele da njihovi gosti uživaju u mirisima i okusima koje spravljaju.

- 17:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.06.2009., utorak

RAGUZINA

Jeste li čitali Jutarnji od prošle, predizborno šutljive subote? Jutarnji redovito listam, a subotom obavezno čitam, ne propuštam Juricu Pavičića, Antu Tomića i Zvonimira Čička. Ove subote u Magazinu, na stranicama 28 i 29 pojavio se, istina sramežljivo, tračak zdravog razuma kad je u pitanju autocesta Osojnik – Doli. Zašto zdravog razuma? Pa zato što je netko ili neki smogli hrabrosti preispitat, barem novinski, isključivo političku odluku da se autocesta probija na način da za velike solde pregazi Dubrovačko Primorje. Iako se hrvatski političari stalno pozivaju, ili izvlače, na institucije ili struku, u ovome slučaju struku nisu poslušali ni pet posto. Počet ću od struke, pa tako Mario Crnjak iz HAC-a (nekad i direktor HAC-a) kaže: «gradnja autoceste kroz Dubrovačko-neretvansku županiju bila bi nepotrebno, neracionalno i neodgovorno trošenje sredstava, bez ikakvog stručno-profesionalnog pokrića, čak i u najširem kontekstu sagledavanja dugoročnih potreba južnojadranskog prostora Republike Hrvatske»! Čak je i sveprisutni Jure Radić iz IGH žestoko istupao protiv, kako je tvrdio, dovođenja kamiona pred dubrovačke zidine. Njihova je ideja bila da se sav kamionski promet prebaci u BiH. Građevinari, ma ko oni bili, predlagali su da se autocesta od Ploča podigne u BiH i da kroz Hercegovinu dođe do Crne Gore. Amo pokušat sredit misli. Dežurni kritičari su već graknuli, Bogdanović je opet protiv ceste ko što je bio i protiv mosta. Na most ćemo se vratit nekom drugom prilikom. Kome ili čemu služi dionica autoceste od Dola (sutra Neuma) do Osojnika? Osim što će povezat Dubrovnik u europski cestovni sustav, ova dionica predstavlja i dio buduće Jadransko – Jonske ceste od Trsta, odnosno Zagreba do Crne Gore, Albanije, Grčke i Makedonije, pa i dalje. Predstavlja dio buduće već nazvane autoceste «bez snijega». Koliku će prometnu korist u lokalnom smislu imat Dubrovačko Primorje od ove dionice autoceste? Gotovo nikakvu, odnosno imat će štetu, jer će na određeni način predstavljat novostvorenu barijeru između gornjih sela i mora. Cjenovno, to je već potvrđeno provedenim nadmetanjima, ova dionica autoceste bit će najskuplji dio autocestovnog sustava u Hrvatskoj. Sad se procjenjuje da će ovom autocestom kad na nju bude spojena Crna Gora i Albanija godišnje tutnjat više od 15.000 teških kamiona i cistrena. Nije da dolaze do pod gradske zidine, ali skoro, tutnjat će od Imotice do Osojnika. Amo viđet što bi bilo kad bi bilo kad bi autocesta iz Neretve zaparala put istoka kroz Hercegovinu, kroz Popovo Polje pa preko Trebinja dalje na istok. Dubrovnik bi se isto povezo na europski cestovni sustav. Istina, ne na Osojniku nego negdje na Ivanici. Na auto cestu bi se povezo i Pelješac. Istina, ne na Rudinama nego u Zavali. Iz Dubrovačkog Primorja čuju se sramežljivi prigovori da će ih autocesta, ovako kako je zamišljena uništit. Dobivaju autocestu na rego i još prigovaraju. Ali amo okrenut pilu naopako. Područje od Neuma do Rijeke Dubrovačke te između magistrale i granice prema Hercegovini gotovo uopće nije devastirano divelopmentom. Austrijskim, starojugoslavenskim, mladojugoslavenskim i novohrvatskim. Osim depopulacije to područje je uglavnom zadržalo sve značajke izvornosti. Ostalo je nekako sa strane. Amo se malo okrenut Konavlima kojima, pogotovo u zadnje vrijeme, često tepamo kao o južnohrvatskoj Toskani. A što je i Istra kontra Konavala? Još samo da nasadimo loze i maslina, izgradimo podrume i uljare, ucrtamo pute, vinske i od ulja, i jebeš Toskanu, i Istru također. A nikako nećemo priznat da su gradnjom te kasnijim proširenjem aerodroma Konavle definitivno postale zračna baza Južne Hrvatske. Zasad civilna. Možemo se ubit uređivajući vinograde, maslinike, podrume i uljare, ali više ne možemo fermat avione da svako par minuta slijeću i uzlijeću. Gdje god se u Konavlima postaviš vazda ti aeroplani letu poviše glave, a buku možeš izbjeć samo ako izbjegneš Konavle. Da ne govorimo o Iljušinima koji nam dovoze Ruse spasa. Najdraži su mi oni prdavci na kojima nekakvi stručnjaci non stop kruže oko i preko aerodroma, valjda nešto vježbaju, a ja pazim da mi ne padnu na glavu u Močićima. Neš ti atmosfere za eko-agro-turizam kako mu Mujo tepa. Gotovo je s ruralnim, na hrvatski valjda seoskim ugođajem u Konavlima. U pola konavoskih kuća mogo bi postavit kontrolu letenja umjesto izvornog seoskog domaćinstva. Gradnjom aerodroma i turističkih kapaciteta u Cavtatu Konavle su industrijalizirane. Ko se zaželi atmosfere Toskane najbliža mu je Istra, još uvijek. Vratimo se Primorju. Što će se dogodit kad Sanader i društvo izgrade autocestu od Neuma do Osojnika? Očuvani primorski autohtoni prostor pretvorit će se u prometni koridor. Prometna industrijalizacija ubit će Primorje. Kao da nijesmo svjesni nemjerljive vrijednosti tog prostora na pragu Dubrovnika koji se može vrlo jednostavno revitalizirat kao rezidencijalni prostor, kao etno-turistički prostor, a ako nekoga bude volja kopat i sadit, i kao poljoprivredni prostor, pa ako ovi ili neki budući Mujo bude inzistiro, i kao eko-agro-etno-turistički prostor. Dobro, ako mi kukumari razumijemo da je glupo, odnosno super glupo gradit autocestu kroz Primorje, zašto onda vrhunska proEuropska i proNATOvska politika insistira na autocesti baš kroz Primorje? Netko ko se zove Marijo Lovrinčević, inače član Uprave Haca, u istom onemu članku s početka tvrdi da je «trasa dionice autoceste bila zadana prostornim planom». Čini mi se da osnovni preduvjet da netko postane član Uprave Haca jest da ne bude glup. Možda gospodin Lovrinčević misli da smo mi glupi. E budući da nismo, onda pitamo gospodina člana Uprave Haca ko je donio prostorni plan? Da se gospodin Lovrinčević ne bi puno mučio, pomoć ćemo mu – POLITIKA, državna, regionalna i lokalna! A zašto je politika glupa pa ne vidi da svojom odlukom ubija izvorni hrvatski prostor? Politika nije glupa nego ksenofobna, isto ko što je bila ksenofobna kad je gradila Dalmatinu preko Gospića, a ne preko Knina. Da ne bi slučajno prošla općinom ili gradom s većinskim srpskim stanovništvom. Pa se tako sad do Zagreba vozimo 100 kilometara dulje nego da je autocesta išla preko Knina i Plitvica. I još 100 kilometara viška od Zagreba do Dubrovnika. Amo malo o strateškim interesima. Svi smo se ko djeca igrali na Crne kraljice 1, 2, 3. Cilj igre je napredovanje, da ne rečem osvajanje, a ne povlačenje. Naši političari se očito nijesu igrali Crne kraljice. Umjesto da napredujemo u cilju ostvarenja naših nacionalnih interesa mi se povlačimo. Umjesto da Dalmatinu provučemo preko Knina uz granicu prema BiH prema Zagrebu mi se povlačimo prema Gospiću i Zadru. Umjesto da u dogovoru s BiH Raguzinu provučemo kroz Popovo polje mi se povlačimo na Pelješac i ispod gornjih sela. Zatvaramo se u svoj atar dok se falso busamo u prsa našim europejstvom i regionalnim liderstvom. I što je najgore, sve to plaćamo tri puta skuplje nego što treba. Ostaje tek utjeha da za Raguzinu nema solada. Nema solada ni za uhvatit se Ploča, a kamo li Osojnika. Možda se u međuvremenu i političari opamete, ili ih pametniji zamjene.

- 23:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.06.2009., ponedjeljak

OBJE SU PALE

- 18:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #