Početak radova na uređenju stare bolnice u sveučilišni kampus ponovo je otvorio dugo ignorirano pitanje, stanovanje obitelji lošeg imovinskog stanja ili uobičajeno rečeno, socijalnih slučajeva. Pitanje smještaja tih obitelji ili pojedinaca ponekad se spominjalo i kad se raspravljalo o hotelu Vis 2 u Lapadu. Ništa konkretno nije učinjeno na osiguranju potrebnog broja «socijalnih stanova» još od doba gradonačelnika Obuljena. Za njegovog mandata je započeta gradnja zgrade sa socijalnim stanovima u Mokošici i nakon useljenja – ništa, nada!
Često, prečesto se volimo hvalit kako smo sljednici uzorne zajednice koja je prije stoljeća i stoljeća znala i htjela brinut o potrebitim. Liberalni kapitalizam (čitaj: divlji kapitalizam), tržišno društvo i ostala bla, bla dostignuća naše slavljene tranzicije učinio nas je bešćutnim za tuđe nevolje osim kad je briga za potrebite unosan biznis. I tako se iz tjedna u tjedan već dulje od desetljeća javnost bombardira razno raznim modelima Posa stalno zaboravljajući da nažalost u našem društvu ima i još će dugo biti onih koji nisu u stanju zbog raznih razloga otkupit sebi stan pa čak i po Posovim povoljnim uvjetima. Drugim riječima, uvijek ima onih koji su osuđeni cijeli život biti podstanari. Naše političke elite nas uče kako sve treba prepustit tržištu pa i iznajmljivanje stanova. Neka se gospoda beskućnici lijepo snađu kod privatnih ili korporativnih stanodavaca. Ugovore najamninu, lijepo plaćaju i kud ćeš bolje. Istina, dubrovačka gradska uprava je stanarima najmoprimcima financijski pomagala sufinancirajući stanarinu. No je li to jedini ispravni model? Pogotovo za one slabog imovnog ili zdravstvenog ili što ja znam kojeg drugo stanja zbog čega nijesu u mogućnosti plaćat stanarinu u privatno-privatnom partnerstvu.
Smještaj nesretnika na bivšu patologiju ili kako čujem u hotel Gruž tek su interventna rješenja. Ukupne slike i prilike u ovemu gradu, ali čini mi se i ostalim sredinama, ukazuju da su se stekli uvjeti kako treba ozbiljno razmotrit i osmislit politiku kontinuiranog stambenog zbrinjavanja osoba lošeg imovinskog stanja, odnosno socijalnih slučajeva. Recimo da se godišnje osigura desetak milijuna kuna što za vrijeme proteklih debelih godina ne bi trebo bit problem, time bi se svake godine moglo izgradit najmanje 1.300 stambenih kvadrata što je oko 20 stanova po 60 kvadrata. Vjerujem da gradske zemlje ima, ako sve nije poklonjeno golferima. Desetak milijuna kuna godišnje bio bi značajna injekcija građevinarima i opremašima. Što bi tranzicijski Hrvati rekli, stvorila bi se pozitivna sinergija, ma što to značilo.
OK, nemojte vikat. Znam da sad nema solada, odnosno ima ali u banani. I pitanje je kad će ih bit. Amo provat okrenut pilu. Društvo prijatelja dubrovačke starine godišnje upuca tridesetak milijuna kuna u obnovu baštine pa i za osvjetljavanje iste te baštine. O tom potom ko će platit struju što je svake večeri spržu oni silni reflektori. Osim građevinskog i konzervatorskog obnavljanja baštine, drugim riječima nežive obnove, dobro bi bilo da se spomenici i ožive. Odnosno da se u objekte koji predstavljaju registrirane spomenike, a namijenjeni su stanovanju, jednostavno vrati život. Recimo da Grad ko vlasnik zidina i javni partner u ovom partnerstvu naredi Društvu da pola od inkasa sa zidina mora utrošit u oživljavanje «stambenih» spomenika. Drugim riječima, stambeni objekti se mogu kupit i obnovit za recimo 2500 eura po kvadratu, ajde neka bude 3 tisuće. To je oko 22.000 kuna po kvadratu. Znači da bi se za petnaestak milijuna kuna godišnje moglo kupit i obnovit gotovo 700 stambenih kvadrata u starim kućama. Sad će neki reć da sanjam. Možda, samo nemojte zaboravit da je ukupni godišnji buđet Zavoda za obnovu manji od 10 milijuna kuna pa se opet stalno hvalu da s time činu čuda. Nevidljiva.
Puno bi se ljepše osvijetlio Grad i priGrad da se svake godine u puste kuće mrtvijeh prozora useli desetak potrebitijeh familja. Grad i priGrad bi svijetlio nekom toplom svjetlošću koja bi grijala i dušu, a ne samo hladne mire. Je li ono neko pito kako revitalizirat Grad? 
|