Pročito sam neki dan u novinama članak pod naslovom GUŽVA U KARANTENI, Za Vlahušićev muzej u dubrovačkim Lazaretima nema mjesta. Moram priznat da mi nije krivo što je tako. Nijesam nikad s Androm razgovaro o njegovoj ideji, ali nije me gustala ko ni Dubina o virtualnoj recepciji u prvoj lađi. Zašto stvarat virtualni Dubrovnik u živomu Gradu? Možda zato što pomalo ali sigurno postaje transcendentalnim? Mi koji smo doživjeli, a pogotovo oni koji su odrasli uz www morali bi znat da je Internet pravi medij za stvaranje i postavljanje virtualnog. Nitko nikome nije ni do danas branio da na Internet postavi virtualni Dubrovnik sve tamo od stoljeća sedmog pa do danas, dostupan svima "ma gdje bili". Morali bi pomalo naučit da dubrovačka izvornost i izvrsnost ne trpi raznorazne "diznilende", pogotovo virtualne, u povijesnim gradskim prostorima.
Vratimo se Lazaretima. Ne znam kako je s vama, ali za mene Lazareti skupa sa žitnicom, kanalizacijom i vodovodom predstavljaju najveći spomenik civilizacijskih dosega ondašnjeg Dubrovnika. Daleko veći od palača, crkava ili zidina. Zbog toga Lazareti kao prvorazredno kulturno dobro zavrjeđuju najviši stupanj sustavnog i kontinuiranog očuvanja. Uz građevinsku restauraciju i konzervaciju ne manje važan element uspješnog očuvanja jest osmišljavanje budućeg sadržaja Lazareta. Budući suvremeni sanitarni standardi ne dozvoljavaju da Lazareti budu karantena recimo za svinjsku gripu, najjednostavnije bi bilo Lazarete restaurirat ko što su bili, napunit ih falsim balama, vrećama, kašunima i ostalim izvornim brodskim teretom iz onega doba. Uz nekoliko tovara, mula, ovaca i koza u prirodnoj veličini preparirat u izvornim kostimima i nekoliko domorodaca u izolirane pomorce, trgovce i putnike. Drugim riječima ubit Lazarete, pretvorit ih u grobnicu, pozornicu ondašnjeg zaustavljenog vremena. Ili bi možda neki naši suvremeni uspiješnici mogli osmislit postave živih lutaka koji će statirat onovremene junake. Što ne bi brojni posjetitelji s kruzera u Lazaretima sreli dunda Maroja izoliranog s ekipom po hepiend povratku iz Rima i tako iz prve ruke spoznali da i mi Šekspira za trku imamo? Naš problem je što se nikako ne uspijevamo odlijepiti od svog naslijeđa na način da ga jednako uspješno nadograđujemo, nastavljamo. Rađe ga besprizorno raubamo umišljajući da možemo do beskonačnosti živjet od naizgled neiscrpne rente ne stvarajući nove trajne vrijednosti.
Od davnog prestanka svoje izvorne namjene Lazareti su se koristili za sve i svašta, za njih je i planirano svašta. Sigurno je jedno, ništa od tih planiranih i učinjenih svega i svašta neće bit zapamćeno kao trajna vrijednost koja bi mogla bit renta nekih budućih generacija.
Možda je upravo smještanje nezavisnih kulturnih aktivnosti u Lazarete dobra opcija. Pretvoriti Lazarete u dubrovačku tvornicu kulture. Znam da naziv "tvornica" nije baš originalan, ali nekako mi najviše odgovara za stvaranja umjesto beskonačnog recikliranja. Ostaje za vidjet hoće li se nezavisna kulturna scena uspjet nametnut svojim vizijama kako bi uvjerila vlasnike Lazareta i potrebnih solada da su upravo oni najbolje rješenje. Za početak bi trebali shvatit, i oni i Grad, da prostor Lazareta ne smije bit parkiralište ničijih automobila niti odlagalište ičijih štandova, a da rejv partiji sigurno nisu stvaranje nego ubijanje kulture.
Post je objavljen 20.06.2009. u 10:28 sati.