Vido Bogdanović

31.03.2009., utorak

RIVA

Prije nekoliko godina poručio mi Župski karnevo da ne idem po rivi ispred kuće jer da se podamnom profundava. Umjesto na Montinjaka prebacio sam se na trotoar uz kuće. Propadanje rive se ipak nastavilo i nakon dugo priprema svečano je započeo popravak. Svi smo držali zdravo za gotovo da loše temeljena riva tone u Gruški fanag i ne razmišljajući puno zašto na potezu od velikog mula do Radeljevića još negdje riva ne legne. Napravile su se ekspertize oliti vještačenja, projekti s revizijama, ishodile dozvole i osigurali novci iz kredita. I krenulo radit. Zatvorio se prolaz od place do Radeljevića, postavili silosi i dovukli silni strojevi ko da traže naftu, pregledava se more da ne bi eksplodirala kakva zaostala mina i najavljuje se proširenje rive u zoni ulegnuća za oko metar i po. I sve bi to zajedno s popravkom kamenog opločenja trebalo bit gotovo do u ljeto. Ma niko ne govori zašto se riva ulegla. Prvo, riva nije temeljena na fangu nego na kamenu stancu prema tome nije mogla potonut zbog svoje i moje težine. Drugo, po rivi osim mene ništa teško ne prometuje niti hoda. Treće, već rečeno, na cijelom potezu ulegla je samo na ovoj lokaciji. Forenzičari su došli do jednostavnog uzroka potonuću. Tamo sad već davnih sedamdesetih Gruškom rivom se postavljala kanalizacija. Tad su, slučajno ili namjerno, neke od odvoda oborinskih voda koji su vodili u more presjekli pa su se oborinske vode «izlijevale» u nasip rive umjesto u more. Dan po dan, mjesec po mjesec, godinu po godinu, a voda i brda ruši, oborinske vode su isprale rivu na putu do mora. I riva je jednostavno legla. Ostavimo sad ondašnje izvođače i greške, ko bi ih sad pronašo. Vratimo se nama. Zbog čega čine one silne cirkuse u Gružu kad se rivu, ili stručno rečeno, obalni zid moglo razgradit, ponovo utemeljit na kamenu stancu i lijepo od istoga kamena ponovo izgradit. Jasno, uz sanaciju oborinske odvodnje. I čiča miča gotova priča! E malo sutra. Kakva bi mi to bila ekipa kad ne bi problem obaljenoga zida riješili što sofisticiranije, a time i skuplje. Neka se vidi da smo sposobni za najkompleksnije podvodne radove iako je sve mogo riješit prosječan poduzetnik s nekoliko miksera betona. U narodu bi se reklo, ko puno masla ima i guzicu maže. Bankar bi reko da je najslađi poso brojit tuđe solde, a lovac da se dlake nakupe đe se međed valja. Kakve to veze ima s popravkom rive? Nikakve, tako mi palo na pamet.

- 21:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #

30.03.2009., ponedjeljak

DUBE ili ANDRO ?

- 22:49 - Komentari (18) - Isprintaj - #

29.03.2009., nedjelja

........................

- 00:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.03.2009., četvrtak

DIVELOPMENT

Što mislim o upravo otkrivenoj mega kupoprodaji zemlje na Pelješcu? Ništa posebno, uglavnom ko i drugi. Sigurno je, a to su rekli i predstavnici investicijskog fonda da je zemlja kupljena s ciljem oplođivanja kapitala kroz nekakvu izgradnju na toj lokaciji. Ako su investitori kupili negrađevinsko zemljište da bi na njemu u dogledno vrijeme gradili, onda im je sigurno netko obećao da će to zemljište uz određene uvjete u tom i takvom roku postat građevinsko baš kako su zamišljali investitori. Sve to lijepo obrazlaže Herostrat na svome blogu. Imamo još takvih i sličnih primjera. Jedan od karakterističnih je kupoprodaja velikog zemljišta pokraj Dola. Mladi poduzetnik poznat po uspješnom nautičkom sajmu u Splitu, nesuđeni partner Gorana Štroka u jahting biznisu i vizionar Menhetna na Čiovu, za nepoznate investitore otkupljuje zemljište po 10 € kvadrat. Ovdje je prostorno planska situacija još složenija. Do prije nekoliko godina ova lokacija je nošena kao građevinska s turističkom namjenom. Onda je netko (ili neki) odlučio da to neće bit građevinsko nego zeleno zemljište. Onda se odnikle pojavio Blagaić i počeo kupovat zemljište navodno za turistički razvoj. Onda je pukla vijest da MORH na toj lokaciji planira izgradnju pomorsko vojne baze. Onda su Primorci poluđeli. U planu koji je upravo na županijskoj raspravi na toj lokaciji postoje dvije oznake: T* i LV*. T za turizam ali zbog * uvjetno i uvjetno LV za luka vojna. Interesantno, ne postoji ni uvjetno zelena ili uvjetno poljoprivredna namjena!?! Zašto je gotovo ista garnitura prije nekoliko godina ukinula građevinsku namjenu na toj lokaciji da bi je sad vraćala, bilo za turizam ili vojsku? Odgovor je jednostavan, zato da bi pogodovala investitoru na štetu originalnih vlasnika. Ako uspije ovakva operacija, investitor će zemlju vrijednu najmanje 100 € po metru dobit za 10 € što znači da će ostvarit deseterostruku dobit ili 1000%, dobit koju je nemoguće ostvarit u bilo kakvom poslu visokog rizika kao što je trgovina drogom ili oružjem. Osnovno pitanje ostaje neodgovoreno, tko je u vlasti cijelu stvar dogovorio s investitorom?? Slijedeći primjer, ali znatno manji, jesu Čemprijesi na Šipanu. Za razliku od Dola, ali slično Pelješcu, i ovdje se radi o neatraktivnom području gdje se nije nazirala mogućnost nekakvog divelopmenta. I onda su u vlasništvo nakon višestruke kupoprodaje stigli investitori koji tu namjeravaju «spašavat» Šipan isto ko i oni Dole i Dubu. Područje se što si reko keks prenamjenjuje iz lokalne vukojebine u perspektivni rizort! Sve uz Amen najviše politike. Nešto manji, ali tipičan primjer uz domaće igrače jest Nuncijata. Nakon što je gradska vlada na savjet državnog urbanista odlučila da bi moguće naselje mrtvih naružilo ulazak u grad sa zapada i prebacila mrtve izvan svoje jurisdikcije u susjednu općinu, intimus naše gradonačelnice kupuje nekoliko hektara kamenjara sjever-sjeverozapad orijentacije. Oporbenjaci kažu na prijevaru, gradonačelnica kaže da lažu, veći dio Jambovog zemljišta postaje građevno, a uloženi soldi se umnožavaju. Nakon pretvorbe i privatizacije, špekulacije u kupoprodajama i prenamjenama zemljišta postaju osnovni legalizirani kriminal u ovoj državi, sve pod krinkom interesa za opći razvitak. Procedure se provode uglavnom po propisima. Čak i kad se platu svi porezi opet ostane previše. Jedina opasnost jest razotkrivanje plaćanja usluga onima koji svojim političkim odlukama omogućuju prenamjene. Zanimljivo je da nitko ne pita kome treba takav i toliki divelopment. Ako se realiziraju svi ovi poznati i oni još neotkriveni projekti, na ovo područje će trebat dovest 5, 10, 20 tisuća ljudi. Je li netko izračuno koliko će radnika svih struka zahtijevat takvi projekti kad uđu u funkciju, odakle ćemo dovest te ljude, što će to značit u demografskom i identitetskom smislu, i da li mi koji ovdje živimo to uopće hoćemo??? Prostorno planiranje bi upravo trebalo predstavljat želju stanovnika koji žive na određenom području, a ne poslovne interese neznanih investitora koji ovdje kao na nekakvom poligonu ili stroju hoće umnožiti svoje novce. Neka ih umnožavaju u sebe doma.

- 15:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

25.03.2009., srijeda

CRNA KRALJICA 1, 2 ,3

Nijesam našo što sam tražio na stranicama Grada Dubrovnika ali me vrag odnio otvorit GUP. Nekako je moderno gledat prostorne planove sad u doba kad se donose izmjene i dopune županijskoga plana. Nemalo sam se začudio koliko je lokacija i površina promijenilo boju iz zelene u smeđu ili rozu. I dalje mi vrag nije do mira pa sam otvorio zemlju na Guglu i usporedio satelitsku sliku s prostornim planom. Malo sam se igro i na satelitskoj slici prepituro zelene parcele u građevinske onako kako ih nosi GUP. Svuđe se zadire u zelene prostore, ali najviše na Pločama i Sv. Jakovu, Babinom Kuku, Nuncijati i Bosanci. Očito sila Boga ne moli. Pomalo ali sigurno, ko u igri Crna kraljica 1, 2, 3, zelenilo uzmiče pred betonom. Za puno parcela i površina mogu i pretpostavit objašnjenja, ali ne mogu razumjet zašto su precrtani zadnji borovi ispod magistrale na potezu od petlje do depozita poviše Zlatnog Potoka. Istovremeno dok skupo plaćamo najmoderniju tehnologiju pošumljavanja padina Srđa, nepotrebno se pogoduje javnosti nepoznatim investitorima, osim generala Zagorca, i uništava zeleni tampon između magistrale i postojećeg naselja na Pločama. Koliko jučer su panično branjeni ti borovi šumarci za posljednjeg velikog šumskog požara. Ili ih se možda baš zato odlučilo iskrčiti??

- 01:49 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.03.2009., utorak

ŽIČARA

Izgleda da se situacija sa žičarom zapetljala ko sajla, od žičare. Godinama su se stvarni problemi gurali pod tapit i stalno prozivalo Atlas da konačno krene s obnovom. I kad su Atlas nekretnine napokon odlučile krenut s investicijom, pred rekonstrukciju žičare postavile su se dvije ozbiljne prepreke. Neriješeni imovinsko-pravni odnosi i ljudi koji žive u kućama na trasi žičare. Kako će se u konačnici riješit sukob navodno općeg interesa s jedne i individualna prava manje ili više ugroženih pojedinca s druge strane ostaje za vidjet. Mnogi od nas reagirat će na uobičajeni kolektivistički način, ko što reagiraju brojni ugostitelji u Gradu na pritužbe o gužvi i buci. Što sad zajebava tih nekoliko stanara i time ugrožava naš turistički prosperitet? Ako im smeta žičara i sajle poviše glave neka lijepo prodaju kuće i presele negdje gdje nema žičare. Moram priznat da ne znam kako to izgleda kad ti svako nekoliko minuta preko tarace preleti dvaes, tries ljudi u niskom letu. Bacu pogled u pjat i proviru u banju. I točno kad ih otpratiš puzgore evo ti onih odozgo nizdolje. I tako cijeli dan. Priznajem opet, ovo izmišljam. Nikad nijesam sjedo na taraci ili na zahodu, a da mi poviše glave prelijeću grupe znatiželjnih turista i kibe me kroz prozor. I nikad nijesam koristio mast sa sajle ko ulje za sunčanje. I nikad nijesam nosio robu na kemijsko čišćenje od iste te masti. Ne mogu ni zamislit kako je tim ljudima osuđenim za bit skretničarima nebeskome tramvaju. Može li sajla puknut i kompletna im žičara panut na glavu, ne znam? Mislim da je ta vjerojatnost puno manja nego da im avion padne na glavu. U svakom slučaju, situacija ne izgleda ohrabrujuće. Hoće li vlast, nakon što se riješe imovinsko-pravna pitanja, dopustit postavljanje žičare iznad dijela naselja temeljem činjenice da je već tu postojala, iako nova po zakonu ne bi bila dopuštena, ovisit će najmanje o propisima i zdravom razumu, a više o vezama, utjecaju, moći i jasno – soldima, jednom riječju interesima. Bez obzira na sve objektivne i subjektivne poteškoće koje prate rekonstrukciju žičare, opće je raspoloženje i želja da se uspostavi žičara prema Srđu. To će se posebno intenzivirat budućim razvojnim projektima na Srđu i Bosanci. Kako i kuda? Ne znam! U ovim prijeporima oko rekonstrukcije žičare čuo sam da neki predlažu da se donja stanica žičare premjesti na magistralu?!? Ne razumijem kako bi putnici stigli do donje stanice? Premalo je ostalo slobodnog prostora kako bi se žičara mogla postavit iz gradskog područja do Srđa. Netko je jednom spominjo i mogućnost postavljanja žičare od Belvedera (Orsule) do Žarkovice. Kad je počela ova najnovija priča oko žičare, sjetio sam se jednog davnog prijedloga ili ideje Vedrana Kraljevića koji je ponudio prilično egzotičan način prijevoza putnika s kruzera od Gruža do Grada i obratno. Predložio je da ih se prevozi žičarom s Kantafiga preko Nuncijate duž hrbata Srđa do tvrđave. Na tvrđavi bi se mogli prekrcat na žičaru za spustit se u Grad. Na prvi pogled ludo, ali ako se malo bolje promisli to bi uistinu moglo bit spasonosno, a u isto vrijeme i atraktivno riješenje. Osim što bi turisti bili prevezeni do Grada bez da uopće opterete gradske prometnice, imali bi rijetku priliku vidjet cijeli Dubrovnik iz neuobičajene perspektive. I ne samo putnici s kruzera ako u luci budu postojale garaže. To bi moglo bit lijepo i korisno ako bi se riješili nesporazumi oko rekonstrukcije bivše žičare. Još jedna hrabra ideja se provlačila prije desetak godina. Bez obzira na žičaru i kasniji razvoj projekata na Bosanci, razmišljalo se o ispitivanju mogućnosti izgradnje uspinjače na Bosanku, odnosno Žarkovicu i Srđ. Uspinjača bi išla po šinama s Ploča ulicom od Bosanke koridorom starog karavanskog puta. Kad bi se popela na Bosanku mogla bi krenut lijevo prema Srđu ili desno prema Žarkovici. Osim što bi povezala Bosanku, Srđ i Žarkovicu s Gradom, koristili bi je i stanovnici gornjeg dijela Ploča. Hong Kong Victoria Peak Tram Rio de Janeiro Corcovado Tram Ovakvih uspinjača koje više sliče na male vlakiće ili starinske tramvaje ko što je bio naš, ima dosta u Alpama, a vrlo su poznate one u Hong Kongu i Rio de Janieru gdje već voze stotinjak godina. Uspinjača ima veliku prednost pred žičarom budući se veliki broj ljudi boji visine, a može imat i usputne stanice. S druge strane, žičara može prevest puno više ljudi u istom vremenu i puno je brža. Sigurno da sve ovisi o isplativosti i jedne i druge varijante, a ne znam kako bi reagirali ljudi koji stoje u ulici od Bosanke i oko nje??? Dok se stari dubrovački travanj pokušava vratit na zagušene dubrovačke prometnice, možda bi neka vrsta retro uspinjače mogla zadovoljit našu nostalgiju i riješit dio prometnih poteškoća i izazova?

- 13:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.03.2009., ponedjeljak

PAMET

Sigurno vam se puno puta dogodilo da skočite u butigu kupit sitnicu ili dvije i onda ostanete blokirani na blagajni iza konvoja kolica punih spenze. Zna li netko zašto u dubrovačkim marketima nema blagajne za one koji kupuju tek jedan ili dva artikla??

- 16:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.03.2009., subota

BLOG

- 15:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.03.2009., četvrtak

POLUOTVORENO PISMO

- 15:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

10.03.2009., utorak

HEROJ ILI ZLOČINAC ???

Nakon pronalaska još jedne masovne grobnice žrtava Narodno oslobodilačke vojske u rudniku Barbara pokraj Laškog u Sloveniji uistinu se postavlja pitanje konačnog i ukupnog vrjednovanja jugoslavenskog antifašističkog pokreta, partizanske vojske i samog zapovjednika Josipa Broza Tita. Bez obzira na sve ono dobro što je antifašistički pokret na području okupirane Jugoslavije neupitno učinio, konačno sazrijeva vrijeme da se stvari, ljudi i događaji nazovu pravim imenima. Sazrelo je vrijeme da se Tita prestane glorificirati kao neupitnog heroja te da ga se smjesti i u galeriju zločinaca prema njegovim zločinačkim zaslugama. A trgovima, ulicama, ustanovama i društvima dati imena neupitno zaslužnih, poštenih i uglednih osoba. Valjda ih je u našoj povijesti bilo?

- 08:16 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.03.2009., nedjelja

NE PADA MI NA PAMET NIKAKAV PAMETAN NASLOV

U subotu sam u Slobodnoj pročito intervju gradonačelnice koji je valjda tempiran ko soft opening predizborne kampanje. U tom nadahnutom i vizionarskom tekstu ponovo je, onako ko o špondu, spomenut pješački tunel od garaže do Pila. Izgleda da zbilja mislu ozbiljno. Pokušo sam pronać novine u kojima je pred nekoliko izvještavano o prezentaciji studije tega projekta na nekom od gradskih tijela, ali ih nijesam uspio nać. Pokušo sam na službenoj stranici grada nać nešto o projektu ali opet ništa. Na stranici koja izgleda ko pozivnica za cigansku svadbu našo sam pak spomenuti intervju. Pokušavam se ovako sjetit priče o tunelu i koliko se sjećam bile su dvije varijante. Obje su polazile iz nekakvog paviljona u Bogišićevom parku odakle se liftom spuštalo u podzemlje. Po jednoj varijanti tunel bi izlazio negdje oko ljetne pozornice iza Preparandije, a po drugoj izlazio bi u park u Posatu?!? Čini mi se da su rekli da ona prva varijanta ne igra, bio bi to samo pothodnik ispod ulice od branitelja. Druga varijanta ima problema s visinama, zbog nedovoljnog sloja iznad zamišljenog tunela, tunel bi se spustio skoro na razinu mora e da mu se ne bi svod profundo. Zbog toga ne bi mogo izać na Pile nego u Posat. Moram priznat da nijesam razumio kud će ljudi kad se nakon prolaska kroz tunel nađu u Posatu? Tunel ima još jedan problem, velikim dijelom, baš ko i garaža i dvorana, leži na geološkom rasjedu što znatno usložuje izvedbu. Jednim dijelom bi se moro radit ko i «tunel» na petlji gdje je prvo izgrađen usjek na koji je nalivena ploča i eto ti tunela. Ako su već zapeli za taj prokleti tunel, što je ludost svoje vrste, što ga onda ne učinu kroz tvrdu stijenu po trasi na kojoj imaju dovoljno sloja da im se sve ne profunda na glavu. Ako bi se u podzemlje spustili u kantunu garaže uz Zagrebačku ulicu i trasom je pratili, tunel bi mogo izać negdje oko Zorke. Tunel bi bio gotovo pravocrtan, na jednoj razini i dug oko 430 metara. Znam da sve nas provincijske seljačiće impresioniraju pothodnici ko onaj ispod glavnog kolodvora u Zagrebu. Čist, uredan, blještavo osvijetljen s puno butiga i još više ljudi. Ko ne bi volio imat onakav pothodnik ili pješački tunel u svome malome gradu. Pa da ima osjećaj ko da je u metropoli. Problem je što se onaj njihov i ovaj možda naš ne mogu nikako uspoređivat, ko što se po velikosti ne mogu uspoređivat Zagreb i Dubrovnik. Reko bi da kroz zagrebački pothodnik dnevno prođe više ljudi nego što Dubrovnik ima stanovnika. S druge strane, zagrebački je dug 150 metara, a naš bi bio skoro tri puta dulji. Što je Zagreb kontra Dubrovniku gradu? Ne znam pođete li zimi u Grad. Dogodi se ponekad da na Stradunu ne možete izbrojit više od nekoliko ljudi. Čisto vam je neugodno. E zamislite se sad u podzemnoj cijevi još stotinjak metara duljoj od Straduna kako ubrzano hodate osluškujući neugodan zvuk tuđih koraka iza sebe. Ako vas interesa kako bi izgledo naš tunel, onda se prošetajte do Novoga Zagreba, recimo pokraj Velesajma gdje kroz desetak puta kraći pothodnik dnevno prolazi neusporedivo veći broj ljudi nego što bi to ikad bilo u Dubrovniku. I kako izgleda pothodnik? Neuredan, prljav, s rasvjetom koja djelomično radi, sav iscrtan grafitima, i s onih nekoliko buža zakovanih šticama koje su valjda trebale biti poslovni prostori. I onda se čudite zašto ljudi, pogotovo žene pretrčavaju Aveniju Dubrovnik preko nekoliko prometnih traka i tramvajskih pruga. Eto tako bi otprilike nekoliko mjeseci nakon otvaranja i blagoslova izgledo i naš tunel. Ili možda ko pothodnik na Buži, parkiralište za motocikle? Garaža je tu, htjeli mi to ili ne. Zadatak je olakšat ljudima koji u garaži ostave auto doć do Grada, a čini se i ne samo do Grada nego sve do Viktorije. Šatl je svakako prihvatljiva opcija, time da će bit problema kad ljeti krene s Pila i zapne već kod bolnice. Za većinu posjetitelja šetnja pitoresknim ulicama i skalinima prigrada bit će poseban doživljaj. Ne zaboravite da je garaža jednako udaljena od Pila ko i parkiralište na Gracu, istina uz veću visinsku razliku. Ukoliko bi se s najdonje razine, ili čak ispod nje, učinio pješački izlaz i šetnica kroz đardine do križanja ulica Don Iva Bjelokosića i Marijana Blažića mislim da bi to bilo najelegantnije rješenje za najmanje solada. Interesa me samo koliko će koštat ove puste studije o tunelu koji se neće nikad gradit.

- 22:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.03.2009., subota

HEBRANGOVI

Neko veče sam se umalo rasplako kad sam čuo Hebranga kako se žali na odnos medija i javnosti prema saborskim zastupnicima koji se žrtvuju i pate radeći za nacionalne interese. Čak i po dva auta unište za mandata što ne mogu pokrit naknadom po kilometru isto ko što s onih paušalnih 1.700 kuna ne mogu poplaćat spajalice, hefterice, fotokopiranje i laptope. Čovjeku srce pukne kad vidi tu nepravdu. U jednom od prethodnih saborskih mandata tri zastupnika iz Dalmacije su zajedno autom išla na zasjedanja u Zagreb. Najudaljeniji bi usput pokupio ostala dva i tako su ekološki svjesno putovali. Kad bi podnosili na obračun putne naloge onda su uredno prikazivali da je svaki došo svojim autom pa bi svaki naplatio svoje kilometre. Onda se otkrilo da jedan od njih, onaj kojega bi zadnjega krcali, uopće nije imo vozačku dozvolu. Toliko o uništavanju auta. Naplaćene kilometre nijesu vratili. I nikome ništa. U potpunosti razumijem zastupnike što se rijetko zadržavaju u sabornici, jednom od 5-6 svojih radnih mjesta. Nije lako po cijeli dan slušat onu gomilu gluposti. Šalu na stranu, zastupnički poso ili dužnost uistinu ne zahtjeva svakodnevno i cjelodnevno sjedanje u Saboru, slažem se da imaju puno posla i u kabinetima, na odborima ili jednostavno na terenu. Nije mi to sporno. Kao što mi nije sporno da za hrvatske prilike imaju visoke plaće. Ljudi iznad kojih je samo Bog moraju bit odgovarajuće plaćeni. Tolika odgovornost mora bit nagrađena. Nije problem u visini plaće, problem je u učinku tih ljudi. Formalno, sve strateške odluke u posljednjih 19 godina donio je ili amenovao Sabor. Prema tome, na njima leži ukupna odgovornost za sve ono što se događalo i dogodilo. Nakon 19 godina višestranačja Hrvatska je upropaštena i dovedena pred bankrot. Tko je za to odgovoran? Oni koji su donosili odluke kojima smo dovedeni u ovakvo stanje. Trebali bi iz svojih ušteđevina, mirovina i plaća barem djelomično nadoknadit prouzročenu štetu. Drugi dokaz njihovog aljkavog rada je često opozivanje ili dorađivanje tek donesenih zakona. Ili čak tvrdoglavo ustrajavanje na lošim zakonima koje donesu. Neprihvatljivo je da tijelo takvog ugleda i potencijala radi po sistemu pokušaja i pogreške. Donesu neki propis i onda u praksi provjeravaju je li valja, je li u skladu sa ustavom itd. Druga priča su penzije. Ne znam kakva je «demokratska» praksa u drugim zemljama, ali u Hrvatskoj imamo čudnu praksu povlaštenih. Tako saborski zastupnici, policajci i vojnici mogu u penziju u punoj snazi još daleko od uobičajene umirovljeničke dobi. Zbog čega se ne bi zastupnici nakon završetka mandata vratili svome poslu pa lijepo čekali da napune staž ili godine. I neka im saborska plaća uđe u obračun penzije ko i svakome drugome. Malo sutra. Kad smo već na Hebrangu, već dugo me muči jedna druga stvar. Može li mi iko reć čime je to Andrija Hebrang stariji zadužio Dubrovnik u kojemu ima najdulju ulicu, od Iliine glavice do Solske baze u Gružu, ili obratno. Čini mi se da je to jedini antifašist čijim imenom je nešto u gradu nazvano uz Dr. Franja Tuđmana. Ako već trebamo, a mislim da bi trebali, sačuvat uspomenu na neke antifašiste, zašto to onda ne bi bila dubrovačka omladina koja je čista srca i obraza branila svoj kraj i narod od stranih i domaćih zločinaca. U svoje doba išo sam u osnovnu školu Miše Simoni i gimnaziju Marija Radeljević. Auto i sad parkiram ispred Radeljevića. Ne znam čime ih je Andrija stariji nadmašio, osim možda suradnjom sa Eseseserom. U svakom slučaju njegovo ime i dijelo krasi više od 2 kilometra dugu ulicu, jedino mu se približio Frano Supilo od Ploča do Belvedera. Antu Starčevića i Od Republike isparcelirali su kako bi smjestili branitelje i Vukovar.

- 10:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.03.2009., četvrtak

HVALI GARAŽU DRŽ SE PILA

Znate li đe je ulica Don Iva Bjelokosića, ili što bi se u nas reklo Dum Iva? Nijesam ni ja zno dok se juče nisam skalavo niz Bogišićev park prema Pilama. E pa ti skalini do križanja s ulicom Marijana Blažića, ulicom od Imperiala, jest ulica Don Iva Bjelokosića. Kakve veze ima ova priča s Dum Ivom? Nikakve osim što me put naveo njegovom ulicom. Bio sam na izletu u dubrovačku garažu, ili kako kažu, nadaleko najljepšu garažu. Trebo sam poć u Grad viđet neke ljude i kako je dero šilok s dosadnom kišom nijesam mogo ić motorom. Lijepo sam sjeo u auto i iskoristio priliku obić garažu. Bio sam već u garaži na poziv gradonačelnice na Kandeloru kad se garaža svečano i blagoslovljeno otvorila. Tad sam došo i pošo pješke. Dočekali su me s hvalom kako su evo završili projekt koji sam kao ja počeo. Istini za volju, garaža na onom mjestu, barem što ja znam, prvi put se spominje u prometnoj studiji napravljenoj 1988. Kad sam 1997. sjeo u gradonačelničku fotelju, nakon nekoliko mjeseci isporučili su nam projektnu studiju garaže koju su izradili u birou inž. Miha Lazarevića po nalogu ranijeg gradonačelnika Nikole Obuljena. Ta studija je uz garažu predviđala i pješački tunel koji bi s najnižeg kata garaže izlazio negdje pokraj pošte preko puta radio stanice na Pilama. Budući da garaža tu nije bila predviđena u tad važećim prostornim planovima, pokrenuli smo postupak izmjena i dopuna važećeg plana što je završeno negdje koncem našeg mandata. Moram priznat da je moj entuzijazam garažom opadao kako je vrijeme prolazilo. Iako je na prvu izgledalo da smještanje garaže na sam ulaz u grad predstavlja dobro rješenje, kasnija saznanja i razmišljanja poljuljala su prvotne stavove. Ali sad je kasno o tome raspravljat, garaža je tu i njeno postojanje i upotreba će vjerodostojno pokazat stvaran učinak na alarmantno loše stanje u dubrovačkom cestovnom prometu. Srijeda, neđe oko jedanes ura sam se iz Gruža preko Sustjepana magistralom uputio u garažu. Čekajući na semaforu na dno ulice Pera Bakića zeleno svjetlo primjetio sam dva (2) auta zaustavljena u traci skretanja iz Zagrebačke ulice prema petlji, novoj prometnoj varijanti napravljenoj upravo zbog izlaska iz garaže. Ko da ne znadu da se auti ne smiju ostavljat u raskršću i na zebri?? Na ulasku u garažu svi semafori su me dočekali na zeleno što me zbunilo jer je pred vratima garaže bilo parkirano 5-6 auta. Već sam bio pomislio da je garaža prepuna. Lako sam smoto ulaz u garažu jer su smušali nezgodni kantun preko kojega su se pele zadnje rote auta. Lijepo sam uzo biljetin na rampi i ušo u garažu učinit đir. Na Kandeloru sam je obišo pješke i liftom, danas sam se provezo kroz cijelu garažu. Istina jest da garaža iznutra ne sliči na garaže u koje sam ulazio. Nekako je svijetla, prozračna, komodna, s puno prostora i za razliku od ostalih garaža – prazna. Ostale garaže zaudaraju na ispušne plinove. Ovu našu nije imo ko usmrdit i nekako je proventana budući je fasada prema Gradu otvorena, a danas šilok puše li puše. U cijeloj garaži od 711 mjesta bila su parkirana dva (2) auta, moje je bilo treće, u srijedu, radni dan u 11 ura?!? Lijepo sam parkiro na onu kosu rampu iza ulaza i uputio se u Grad. Kad sam izašo na vrh garaže primijetio sam da ne postoje nikakve oznake, upute, putokazi ili nekakve turističke informacije što bi furestima pomoglo doć do Grada. Krenuo sam desno, kroz Bogišićev park pa niza skale nakon što sam po kiši gaco po blatu još nezavršene ulice. Ima još vremena do prvijeh turista, valjda će se postavit putokazi za pješake i uredit ulice. Do dna ulice Dum Iva učinio sam oko 150 skalina što bi ovako odoka izračunato značilo da sam se skalo za tridesetak metara. I onda mi je nešto palo na pamet, pametnoga mene, da je bilo izać s najniže etaže garaže pa kroz đardine u kotlinici paralelnoj s ulicom i skalinima Don Iva Bjelokosića, došo bi na vrh ulice Marijana Blažića skoro pa po ravnome, a do vrha ulice Marijana Blažića do na Pile ima još oko stotinjak sklaina. Do Pila se može doć i niz ulicu Između vrta. Čini mi se da velikoj većini posjetitelja Dubrovnika ne bi bio nikakav problem prošetat niz i uz prigradske ulice i skaline kad bi mogli iz garaže izać na najnižoj etaži ili čak ispod nje. Ulice, kuće i đardini na Pilama su sigurno atraktivni, još da nema onega Butijerovog kašuna od Imperiala senf boje koji zaklanja pogled prema Lovrijencu i Gradu! Nakon što sam obavio poso u Gradu krenuo sam nase u garažu. Za ne prevarit vas, nazvo sam prijatelja Štefa koji mi je otkrio da su Brsalje na nadmorskoj visini od oko 10 metara, a ulaz u garažu na oko 66. Znači da se moram uspet uz 56 metara brda ili savladat oko 280 skalina ako je svaki visok 20 cenata. Uputio sam se drugim putem, prvo ulicom Između vrta pa onda strmijom ulicom Pera Budmani. Iskreno govoreći, nijesam štopo vrijeme, borio sam se s ombrelom koju mi je šilok nastojo istrgnut iz ruka. Ma čini mi se da sam onako mokar brzo došo na Zagrebačku ispod Zvone. Nijesam se ni uspjeho iako sam iznio skoro cijelu vreću cimenta neptrebne težine. Na kantunu od garaže me zatekla nekakva metalna kocka za koju sam ranije mislio da je dio građevinske skele. Izgleda da nije, nego nekakva instalacija za učinit garažu još ljepšom, još dubrovačkijom. Ko bi razumio nove ljepote. Mene više gustaju one starinske, ko kamen kojim je ukusno obložen garažni beton. Samo da na onoj instalaciji ne osvane kakav đambo plakat! Zaboravio sam vam reć, na vrhu garaže, na otvorenome, parkiralište je rezervirano za invalide. Iako ne znam gdje invalidi mogu stić s garaže, bilo ljeto ili zima, sunce ili kiša, bura ili šilok, dobili su najgora mjesta. Još i u lokvi. Jučer nije bilo niti jednoga parkiranoga. Na uličici pred rampom je čekalo još 5 auta. Pokušo sam na bijetinu otkrit gdje ću platit parkiranje. Osvrto sam se oko sebe tražeći kakav senj, ali nigdje nisam vidio ni kasu ni nekakav znak, a ni cjenik. Pokuco sam na komandni most od garaže gdje jedan mladić na pedesetak monitora gleda praznu, osvijetljenu, proventanu garažu i čita novine i pito ga đe imam platit parkiranje. Uputio me na minus prvu etažu da parkiranje platim na automatskoj kasi. Tad sam na staklu komandnog mosta primijetio i zalijepljen cjenik isprintan na A4. Dolje pa desno poslušo sam mladića pa niza metalne skale stigo do kase koja je bila označena sramežljivim P u plavom krugu. Nema nikakvih drugih oznaka koje bi pomogle pronać kasu bez da se ometa zauzetoga kapetana. Na kasi parkiranje možete platit kovanicama i papirnatim kunama, kasa ne prima kreditne kartice. Odma sam zamislio pičvajz koji će nastat kad furesti počnu razgovarat s automatskom kasom i prebirat špage za soldima koje jedva poznaju. Za dvije ure i nešto parkiranje me došlo 18 kuna, ubacio sam dvije papirnate po 10 i dobio 2 metalne nase. Pa uza skale do auta i na rampu. Metalne skale između katova u garaži nisu me pogustale ni kad sam bio prvi put. Napravljene su od protuskliznih metalnih rešetaka kakve se inače postavljaju u industrijskim pogonima pa ako je neko na skalama poviše vas, onda vam se šporkeca s njegovih cipela trusi ravno na glavu. Fali i znak zabranjeno za ženske u tacima! Nakon što sam nakon rampe skrenuo lijevo, zasto sam pred Zagrebačkom u nedoumici gdje krenut. Na kolniku je nacrtano pravo, a prometni znak uz obavezni STOP omogućava lijevo i desno. Ako krenem lijevo prema Iliinoj glavici onda na križanju moram skrenut desno prema petlji. Na petlji mogu lijevo prema Sustjepanu ili desno prema Cavtatu. Budući sam išo u Pema to mi nije odgovaralo, nije mi se dalo okretat preko pune crte (kvotu iskoristim ispred Radeljevića) pa sam krenuo desno, preko Pila pa uz Boninovo. Primjetio sam da na izlazu u Zagrebačku nema nikakvih putokaza, stranci a i domaći će bit u nedoumici kud krenut. Dok sam prolazio preko Pila vidio sam da je na Brsaljama na peronima za turističke autobuse uredno parkirano 10 auta, a ispred Kroacijaerlajnsa još dva, ova s upaljena sva četiri. Parkiralište iza Atlasa je bilo skoro prazno. Ko je lud u ovemu gradu. Novoizgrađena, piturana, osvijetljena, proventana, suha, nadzirana garaža prazna, parkiralište iza Atlasa prazno, na Pilama mukte 12 auta. Možda su platili vinjete ko turistički autobusi? I na kraju što reć? Kakvi su utisci? Najlakše bi bilo slegnut ramenima i zaključit da je i tako sve uzalud. Neko ima ovako mišljenje, neko onako, ali teško je otrpjet kad te neko sustavno pokušava učinit budalom uz tezu da će vazda bit onih koji su protiv (svačega) i glavno je da nam dizalice paraju nebesa i najveći hrvatski grijeh je uspjeh. Garaža ko garaža, betonsko ulište za metalne pčele, pa neka je i nadaleko najljepša, a mali milijun sitnih nedostataka će se valjda uklonit u hodu ko i oni smušani nogostupi na ulazu. Prvi mačići se u more bacaju, nije šala od prve odma projektirat garažu. Koliko će koristit prometu vidjet ćemo već ovo ljeto, sigurno će dobro doć brojnim auto turistima koji aute inače ostavljaju od Kantafiga do Orsule. Priče o pješačkom tunelu do Posata ili preuređenju tarace na garaži (đe će onda invalidi) u terminal za turističke autobuse obične su floskule kao i mnoge druge predizborne priče bez pokrića. Ono što mene brine jest odgovor na pitanje ko će ovaj gust platit? Po našim ondašnjim analizama i financijskim projekcijama, cijena parkirnog mjesta u ovakvoj, sličnoj ili automatskoj garaži kretala se oko 20 tisuća maraka što bi danas bilo oko 10 tisuća eura. Garaža od 711 mjesta koštala bi 7.110.000 eura bez cijene zemljišta i troškova kapitala. Pa neka bude 8.000.000 eura. Ova garaža zajedno s dvoranom probila je trošak na oko 21 milijun eura, oko 3 milijuna više od ugovorenih 17,9 milijuna eura. U novinama se spominje da je dvorana koštala 3 milijuna nečega. Pa neka bude eura. Ako garaža s dvoranom i nije koštala više od 17, 9 milijuna eura, i ako je dvorana koštala oko 3 milijuna eura, garaža smjela koštat 8 milijuna, gdje je onda nestalo ili u što je utrošeno 7 milijuna eura? Dobro, recimo da je u međuvremenu gradnja poskupjela, iako je željezo i cimenat bilo pojeftinilo, i da je garaža uistinu koštala koliko kažu da je koštala te da nitko ništa nije jamio, kako se misli isplatit garažu u kojoj je parkirno mjesto koštalo najmanje 25.000 eura?? Po našim proračunima, da bi se isplatila garaža u kojoj parkirno mjesto košta 10.000 eura, minimalna cijena parkiranja po satu treba biti 1 eur. Nije mi jasno kako će se isplatit ova potpuno prazna garaža s cijenom od 6 kuna po satu? I na kraju najvažnije pitanje, ako ova garaža svojim poslovanjem ne bude pokrivala troškove uključivo i ulaganje + kamate, tko će to platit? Po svim informacijama koje se čuju po gradu, jamstvo za povrat sredstava koja će uzet poduzeće Dubrovnik garaža kako bi pokrilo eventualni minus u poslovanju dat će Grad Dubrovnik. Drugim riječima, mogući, po meni i izvjesni, gubitak u poslovanju famozne garaže na Iliinoj glavici uvećan za kamate kredita kojima će se sanirat snosit će građani Dubrovnika kroz gradski proračun. Ovo je do sad sve bilo ako, ali, moguće i vjerovatno, reći će mnogi da se od zloćestoga Bogdanovića ništa drugo nije moglo ni očekivat, ali sljedeće je apsolutno točno i predstavlja ozbiljno kršenje važećih normi u javnom poslovanju. Grad Dubrovnik je u natječaju za gradnju garaže pozvao investitore da u ovom poslovnom pothvatu sudjeluju isključivo na vlastiti rizik e da bi onda brojne među i konačni, tajne i javne ugovore s jedinim ponuditeljem sklopio na način da ukupni rizik poslovnog pothvata snosi Grad Dubrovnik. Umjesto uobičajeno zvanog modela BOT (Build Operate Transfer) poso je završio na modelu "javno privatnog partnerstva" na hrvatski način uz neprikriveno višestruko pogodovanje opskurnom "privatnom partneru" i preuzimanje na sebe ukupnog poslovnog rizika, investicije + kamate. Drugim riječima, ukupan poso gradnje garaže nije utemeljen na javnom natječaju nego na izravnoj pogodbi. Po hrvatskim zakonima to se ne smije radit ni kad je riječ o "javno privatnom partnerstvu". Nemojmo zaboravit da "privatni partner" nije unio svjež kapital u investiciju već se zadužio kod domaćih banaka ko što je mogo i sam Grad ili bilo tko od nas. Umjesto stranog ulaganja dobili smo još jedno domaće zaduženje. Dovoljno činjenica i za Uskok. Na otvaranju garaže, na Kandeloru, lijepo su govorili i Šuica i Luka Bebić, sve nas je i garažu blagoslovio Biskup, i onda su poslali jasnu poruku puku i šoferima. Umjesto da su ostavili aute fino parkirane u svježe otvorenoj i blagoslovljenoj garaži, koju su tako lijepo nahvalili i blagoslovili, i pješke pošli do Grada, oni su se ukrcali u limuzine i pod policijskom pratnjom sjurili prema Gradu. Hvali garažu drž se Pila.

- 17:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.03.2009., srijeda

KOMISIJA

Zanimljiva je spin reakcija i prijekor Dubravke Šuice na račun Andra Vlahušića i njegove inicijative za sudom istjerivanje pravde oko zemlje na Babinom Kuku. Gospođa gradonačelnica spočitava Vlahušićevo "nestručno" korištenje pravnih dokumenata navodno anonimnih autora te ih poziva na sastanak zatvoren za javnost s njenim pravnim stručnjacima. Valjda istim onim koji su joj pripremali natječajnu i ugovornu dokumentaciju za famoznu garažu na Iliinoj glavici. Za razliku od nje koja je ugovore potpisivala, a da ih nije ni pročitala, tako je barem rekla, Andro Vlahušić se barem potrudio dokumente pročitat, i to javno. Bez obzira na predizbornu kampanju, za koju i tako mislim da je đentlmenski usklađena, i ako se već radi o interesima Grada, zar ne bi bilo dovoljno da gradonačelničini pravni savjetnici razmotre dokumente koje im je pripremila koalicija HNS-SDP i odluče što činit. Ili što ne učinit, ako bi se to kosilo s već dogovorenim dilom s vlasnicima Babinog Kuka. Ali ne, kad želiš ništa ne učinit onda je najbolje osnovat komisiju ili zajedničko povjerenstvo koje će mlatit praznu slamu dok se stvar ne ohladi. A odgovornost podijelit.

- 08:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.03.2009., utorak

RAGUZINA

Danas smo saznali za još jednu prometnu studiju u kojoj se ponovo razmatraju "scenariji" prolaska cesta prema i oko Dubrovnika. Kako vrijeme prolazi postaje sve jasnije da novoizgrađeni most Dubrovnik i/ili Dr. Franja Tuđmana, kako ko voli, predstavlja ozbiljnu infrastrukturnu pogrešku koja ograničavajuće utječe na budući razvoj cestovne infrastrukture oko Dubrovnika. No o tom potom. U ovoj novoj studiji, navodno Građevinskog fakulteta iz Zagreba, posebno su interesantna prenesena razmišljanja koja se odnose na koridor buduće autoceste od Dubrovnika prema zapadu. Poznato je da se već odabire izvođač za dionicu buduće autoceste od Osojnika do Dola (Rudina) time da nije baš najjasnije kud će se od čvora Doli, preko Pelješca i mosta na Komarnu ili preko Rudina i koridorom iza Neuma na Neretvu?? Ni najnovija studija nije dala odgovor, već ponudila oba alternativna scenarija. Ko što bi rekli političari, neka struka reče svoje, tako su sad stručnjaci rekli neka političari reču svoje. Još prije nekoliko godina struka je rekla svoje, optimalnim je smatrala da se autocesta nakon ulaska u Hercegovinu iza Neuma više ne vraća na teritorij Hrvatske već da južnim rubom Popovog polja produži prema Trebinju i Crnoj Gori. Na tako postavljenu cestu Dubrovnik bi se spajo negdje oko Ivanice. Tako je bila rekla struka, a onda je došla politika u liku i djelu dr. Iva Sanadera i odlučila da struka nema pojma i odlučila cestu vratit doma, u Primorje. Razumijem da smo ksenofobični, ali ne mogu razumjet da smo glupi. Nakon što je valjda svakome jasno da je ruta Dalmatine potpuno pogrešno povučena iz jednostavnog razloga da ne prođe općinama s većinskim srpskim stanovništvom, pa se sad, ako nije zatvorena zbog bure, do Zagreba vozimo 100 km dulje nego što bi se vozili Plitvicinom kroz Liku, tako sad isti ksenofobni mudraci postavljaju Raguzinu preko Dubrovačkog Primorja koje će koridor ceste jednostavno poklopit. Amo postavit jednostavno pitanje, što Primorje i Primorci dobivaju prolaskom autoceste? Odgovor je jednostavan, ništa osim naknade za oduzetu zemlju. Odnosno, usporedimo što sve općenito gubi Primorje prolaskom ceste u odnosu na jednokratnu novčanu korist pojedinaca. U ovim razmišljanjima je važno napomenuti da Primorci neće imat posebne prometne koristi od autoceste budući će u Primorju imat tek jedan čvor, onaj na Rudinama. Što znači da će svi oni koji žive u istočnom dijelu Primorja do Dubrovnika na stari način, a oni zapadno od čvora Doli kalkulirat će zavisno o cijeni vožnje autocestom. Koridor ceste, širok 80 do 120 metara presjeći će već pusto Primorje na donekle živi priobalni dio i napušteno zaleđe. Komunikacija između te dvije fjelice bit će gotovo potpuno onemogućena. Posebnu opasnost predstavlja mogućnost skretanja punog profila autoceste preko Stona i Pelješca do famoznog mosta Pelješac. Ukoliko bi se to dogodilo, istočni dio Pelješca bi bio potpuno upropašten. Osim neimanja ikakvog osjećaja za očuvanje okoliša, životnog područja, za životnu ugroženost stanovništva na području koje će poklopit cesta, planeri ovakvih koridora pokazuju svekoliku političku glupost kao što su je već pokazali izolacijom Knina. Umjesto da autocestom prigrlimo Neum i područja oko Neuma i duž Popovog Polja, mi se ponašamo ko sebična djeca zatvarajući se u svoje dvorište ostavljajući rođake i prijatelje s one strane plota. Osim fizičkog upropaštavanja prostora nepotrebno navlačimo budući Jadransko-Jonski tranzitni promet u priobalje. Kao što se cesta od Dugopolja do Ravče smjestila u svoj «prirodni» koridor tako je trebala i nastavit preko Neretve, Ravnog, Trebinja prema Nikšiću. Time bi se postigli maksimalni učinci ceste na ukupnost življenja na ovim prostorima s posebnim naglaskom na povezivanje naroda i država, a ne nužno razdvajanje i otuđivanje. Ko što je nekad, uz animozitet prema ne hrvatskom stanovništvu, koridor Dalmatine presudio na krivom mjestu izgrađeni most, tako će i Raguzini presudit opet jedan, ovaj put još luđi, most. Čudi me samo da politika nije s Pelješca autocestu povukla preko Marčuleta, Jakljana, Šipana, Lopuda i Kalamote na Babin Kuk? Još prije nego što su stručnjaci počeli šarat pute po Primorju, govorili su dubrovački Hercegovci kako bi bilo dobro izgradit cestu od Grada preko gornjih sela prema Ravnome kako bi bili bliže zavičaju, odnosno kako bi zavičaj bio njima bliži. Zadnji koga sam čuo spominjat projekt ceste kroz gornja sela bio je Andro Vlahušić. Često se sjetim te priče o cesti koja bi kretala s mosta, bio je već tad izgrađen, pa ispod Osojnika, preko Ljubča i Gromače ravno iza Slanoga preko Rudina do Imotice sa spojem na većim dijelom izgrađenu cestu od Čepikuća do Ravnoga. Kako vrijeme prolazi, sve više sam uvjeren da bi upravo ta, obična prigradska cesta donijela preporod gornjim selima Dubrovačkog Primorja, i onim u Gradu Dubrovniku i onim u Općini Dubrovačko Primorje. I ne samo njima, već i stanovnicima gravitirajućih područja susjedne države. Zašto? pa zato što bi tako postavljena cesta služila upravo ljudima koji žive na području kojim cesta prolazi. Za razliku od autoceste koja uglavnom služi nekim drugim, višim interesima.

- 22:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #