Marketing
HEBRANGOVI
Neko veče sam se umalo rasplako kad sam čuo Hebranga kako se žali na odnos medija i javnosti prema saborskim zastupnicima koji se žrtvuju i pate radeći za nacionalne interese. Čak i po dva auta unište za mandata što ne mogu pokrit naknadom po kilometru isto ko što s onih paušalnih 1.700 kuna ne mogu poplaćat spajalice, hefterice, fotokopiranje i laptope. Čovjeku srce pukne kad vidi tu nepravdu.
U jednom od prethodnih saborskih mandata tri zastupnika iz Dalmacije su zajedno autom išla na zasjedanja u Zagreb. Najudaljeniji bi usput pokupio ostala dva i tako su ekološki svjesno putovali. Kad bi podnosili na obračun putne naloge onda su uredno prikazivali da je svaki došo svojim autom pa bi svaki naplatio svoje kilometre. Onda se otkrilo da jedan od njih, onaj kojega bi zadnjega krcali, uopće nije imo vozačku dozvolu. Toliko o uništavanju auta. Naplaćene kilometre nijesu vratili. I nikome ništa.
U potpunosti razumijem zastupnike što se rijetko zadržavaju u sabornici, jednom od 5-6 svojih radnih mjesta. Nije lako po cijeli dan slušat onu gomilu gluposti. Šalu na stranu, zastupnički poso ili dužnost uistinu ne zahtjeva svakodnevno i cjelodnevno sjedanje u Saboru, slažem se da imaju puno posla i u kabinetima, na odborima ili jednostavno na terenu. Nije mi to sporno. Kao što mi nije sporno da za hrvatske prilike imaju visoke plaće. Ljudi iznad kojih je samo Bog moraju bit odgovarajuće plaćeni. Tolika odgovornost mora bit nagrađena.
Nije problem u visini plaće, problem je u učinku tih ljudi. Formalno, sve strateške odluke u posljednjih 19 godina donio je ili amenovao Sabor. Prema tome, na njima leži ukupna odgovornost za sve ono što se događalo i dogodilo. Nakon 19 godina višestranačja Hrvatska je upropaštena i dovedena pred bankrot. Tko je za to odgovoran? Oni koji su donosili odluke kojima smo dovedeni u ovakvo stanje. Trebali bi iz svojih ušteđevina, mirovina i plaća barem djelomično nadoknadit prouzročenu štetu.
Drugi dokaz njihovog aljkavog rada je često opozivanje ili dorađivanje tek donesenih zakona. Ili čak tvrdoglavo ustrajavanje na lošim zakonima koje donesu. Neprihvatljivo je da tijelo takvog ugleda i potencijala radi po sistemu pokušaja i pogreške. Donesu neki propis i onda u praksi provjeravaju je li valja, je li u skladu sa ustavom itd.
Druga priča su penzije. Ne znam kakva je «demokratska» praksa u drugim zemljama, ali u Hrvatskoj imamo čudnu praksu povlaštenih. Tako saborski zastupnici, policajci i vojnici mogu u penziju u punoj snazi još daleko od uobičajene umirovljeničke dobi. Zbog čega se ne bi zastupnici nakon završetka mandata vratili svome poslu pa lijepo čekali da napune staž ili godine. I neka im saborska plaća uđe u obračun penzije ko i svakome drugome. Malo sutra.
Kad smo već na Hebrangu, već dugo me muči jedna druga stvar. Može li mi iko reć čime je to Andrija Hebrang stariji zadužio Dubrovnik u kojemu ima najdulju ulicu, od Iliine glavice do Solske baze u Gružu, ili obratno. Čini mi se da je to jedini antifašist čijim imenom je nešto u gradu nazvano uz Dr. Franja Tuđmana. Ako već trebamo, a mislim da bi trebali, sačuvat uspomenu na neke antifašiste, zašto to onda ne bi bila dubrovačka omladina koja je čista srca i obraza branila svoj kraj i narod od stranih i domaćih zločinaca. U svoje doba išo sam u osnovnu školu Miše Simoni i gimnaziju Marija Radeljević. Auto i sad parkiram ispred Radeljevića. Ne znam čime ih je Andrija stariji nadmašio, osim možda suradnjom sa Eseseserom. U svakom slučaju njegovo ime i dijelo krasi više od 2 kilometra dugu ulicu, jedino mu se približio Frano Supilo od Ploča do Belvedera. Antu Starčevića i Od Republike isparcelirali su kako bi smjestili branitelje i Vukovar.
Post je objavljen 07.03.2009. u 10:23 sati.