Pregled posta

HVALI GARAŽU DRŽ SE PILA

Znate li đe je ulica Don Iva Bjelokosića, ili što bi se u nas reklo Dum Iva? Nijesam ni ja zno dok se juče nisam skalavo niz Bogišićev park prema Pilama. E pa ti skalini do križanja s ulicom Marijana Blažića, ulicom od Imperiala, jest ulica Don Iva Bjelokosića. Kakve veze ima ova priča s Dum Ivom? Nikakve osim što me put naveo njegovom ulicom.

Bio sam na izletu u dubrovačku garažu, ili kako kažu, nadaleko najljepšu garažu. Trebo sam poć u Grad viđet neke ljude i kako je dero šilok s dosadnom kišom nijesam mogo ić motorom. Lijepo sam sjeo u auto i iskoristio priliku obić garažu.

Bio sam već u garaži na poziv gradonačelnice na Kandeloru kad se garaža svečano i blagoslovljeno otvorila. Tad sam došo i pošo pješke. Dočekali su me s hvalom kako su evo završili projekt koji sam kao ja počeo. Istini za volju, garaža na onom mjestu, barem što ja znam, prvi put se spominje u prometnoj studiji napravljenoj 1988. Kad sam 1997. sjeo u gradonačelničku fotelju, nakon nekoliko mjeseci isporučili su nam projektnu studiju garaže koju su izradili u birou inž. Miha Lazarevića po nalogu ranijeg gradonačelnika Nikole Obuljena. Ta studija je uz garažu predviđala i pješački tunel koji bi s najnižeg kata garaže izlazio negdje pokraj pošte preko puta radio stanice na Pilama. Budući da garaža tu nije bila predviđena u tad važećim prostornim planovima, pokrenuli smo postupak izmjena i dopuna važećeg plana što je završeno negdje koncem našeg mandata. Moram priznat da je moj entuzijazam garažom opadao kako je vrijeme prolazilo. Iako je na prvu izgledalo da smještanje garaže na sam ulaz u grad predstavlja dobro rješenje, kasnija saznanja i razmišljanja poljuljala su prvotne stavove. Ali sad je kasno o tome raspravljat, garaža je tu i njeno postojanje i upotreba će vjerodostojno pokazat stvaran učinak na alarmantno loše stanje u dubrovačkom cestovnom prometu.



Srijeda, neđe oko jedanes ura sam se iz Gruža preko Sustjepana magistralom uputio u garažu. Čekajući na semaforu na dno ulice Pera Bakića zeleno svjetlo primjetio sam dva (2) auta zaustavljena u traci skretanja iz Zagrebačke ulice prema petlji, novoj prometnoj varijanti napravljenoj upravo zbog izlaska iz garaže. Ko da ne znadu da se auti ne smiju ostavljat u raskršću i na zebri??



Na ulasku u garažu svi semafori su me dočekali na zeleno što me zbunilo jer je pred vratima garaže bilo parkirano 5-6 auta. Već sam bio pomislio da je garaža prepuna. Lako sam smoto ulaz u garažu jer su smušali nezgodni kantun preko kojega su se pele zadnje rote auta. Lijepo sam uzo biljetin na rampi i ušo u garažu učinit đir. Na Kandeloru sam je obišo pješke i liftom, danas sam se provezo kroz cijelu garažu. Istina jest da garaža iznutra ne sliči na garaže u koje sam ulazio. Nekako je svijetla, prozračna, komodna, s puno prostora i za razliku od ostalih garaža – prazna. Ostale garaže zaudaraju na ispušne plinove. Ovu našu nije imo ko usmrdit i nekako je proventana budući je fasada prema Gradu otvorena, a danas šilok puše li puše.



U cijeloj garaži od 711 mjesta bila su parkirana dva (2) auta, moje je bilo treće, u srijedu, radni dan u 11 ura?!? Lijepo sam parkiro na onu kosu rampu iza ulaza i uputio se u Grad.



Kad sam izašo na vrh garaže primijetio sam da ne postoje nikakve oznake, upute, putokazi ili nekakve turističke informacije što bi furestima pomoglo doć do Grada. Krenuo sam desno, kroz Bogišićev park pa niza skale nakon što sam po kiši gaco po blatu još nezavršene ulice. Ima još vremena do prvijeh turista, valjda će se postavit putokazi za pješake i uredit ulice. Do dna ulice Dum Iva učinio sam oko 150 skalina što bi ovako odoka izračunato značilo da sam se skalo za tridesetak metara.



I onda mi je nešto palo na pamet, pametnoga mene, da je bilo izać s najniže etaže garaže pa kroz đardine u kotlinici paralelnoj s ulicom i skalinima Don Iva Bjelokosića, došo bi na vrh ulice Marijana Blažića skoro pa po ravnome, a do vrha ulice Marijana Blažića do na Pile ima još oko stotinjak sklaina. Do Pila se može doć i niz ulicu Između vrta. Čini mi se da velikoj većini posjetitelja Dubrovnika ne bi bio nikakav problem prošetat niz i uz prigradske ulice i skaline kad bi mogli iz garaže izać na najnižoj etaži ili čak ispod nje. Ulice, kuće i đardini na Pilama su sigurno atraktivni, još da nema onega Butijerovog kašuna od Imperiala senf boje koji zaklanja pogled prema Lovrijencu i Gradu!




Nakon što sam obavio poso u Gradu krenuo sam nase u garažu. Za ne prevarit vas, nazvo sam prijatelja Štefa koji mi je otkrio da su Brsalje na nadmorskoj visini od oko 10 metara, a ulaz u garažu na oko 66. Znači da se moram uspet uz 56 metara brda ili savladat oko 280 skalina ako je svaki visok 20 cenata. Uputio sam se drugim putem, prvo ulicom Između vrta pa onda strmijom ulicom Pera Budmani. Iskreno govoreći, nijesam štopo vrijeme, borio sam se s ombrelom koju mi je šilok nastojo istrgnut iz ruka. Ma čini mi se da sam onako mokar brzo došo na Zagrebačku ispod Zvone. Nijesam se ni uspjeho iako sam iznio skoro cijelu vreću cimenta neptrebne težine.



Na kantunu od garaže me zatekla nekakva metalna kocka za koju sam ranije mislio da je dio građevinske skele. Izgleda da nije, nego nekakva instalacija za učinit garažu još ljepšom, još dubrovačkijom. Ko bi razumio nove ljepote. Mene više gustaju one starinske, ko kamen kojim je ukusno obložen garažni beton. Samo da na onoj instalaciji ne osvane kakav đambo plakat!



Zaboravio sam vam reć, na vrhu garaže, na otvorenome, parkiralište je rezervirano za invalide. Iako ne znam gdje invalidi mogu stić s garaže, bilo ljeto ili zima, sunce ili kiša, bura ili šilok, dobili su najgora mjesta. Još i u lokvi. Jučer nije bilo niti jednoga parkiranoga. Na uličici pred rampom je čekalo još 5 auta.

Pokušo sam na bijetinu otkrit gdje ću platit parkiranje. Osvrto sam se oko sebe tražeći kakav senj, ali nigdje nisam vidio ni kasu ni nekakav znak, a ni cjenik. Pokuco sam na komandni most od garaže gdje jedan mladić na pedesetak monitora gleda praznu, osvijetljenu, proventanu garažu i čita novine i pito ga đe imam platit parkiranje. Uputio me na minus prvu etažu da parkiranje platim na automatskoj kasi. Tad sam na staklu komandnog mosta primijetio i zalijepljen cjenik isprintan na A4. Dolje pa desno poslušo sam mladića pa niza metalne skale stigo do kase koja je bila označena sramežljivim P u plavom krugu.



Nema nikakvih drugih oznaka koje bi pomogle pronać kasu bez da se ometa zauzetoga kapetana. Na kasi parkiranje možete platit kovanicama i papirnatim kunama, kasa ne prima kreditne kartice. Odma sam zamislio pičvajz koji će nastat kad furesti počnu razgovarat s automatskom kasom i prebirat špage za soldima koje jedva poznaju. Za dvije ure i nešto parkiranje me došlo 18 kuna, ubacio sam dvije papirnate po 10 i dobio 2 metalne nase.



Pa uza skale do auta i na rampu.



Metalne skale između katova u garaži nisu me pogustale ni kad sam bio prvi put. Napravljene su od protuskliznih metalnih rešetaka kakve se inače postavljaju u industrijskim pogonima pa ako je neko na skalama poviše vas, onda vam se šporkeca s njegovih cipela trusi ravno na glavu. Fali i znak zabranjeno za ženske u tacima!

Nakon što sam nakon rampe skrenuo lijevo, zasto sam pred Zagrebačkom u nedoumici gdje krenut. Na kolniku je nacrtano pravo, a prometni znak uz obavezni STOP omogućava lijevo i desno. Ako krenem lijevo prema Iliinoj glavici onda na križanju moram skrenut desno prema petlji. Na petlji mogu lijevo prema Sustjepanu ili desno prema Cavtatu.



Budući sam išo u Pema to mi nije odgovaralo, nije mi se dalo okretat preko pune crte (kvotu iskoristim ispred Radeljevića) pa sam krenuo desno, preko Pila pa uz Boninovo. Primjetio sam da na izlazu u Zagrebačku nema nikakvih putokaza, stranci a i domaći će bit u nedoumici kud krenut.



Dok sam prolazio preko Pila vidio sam da je na Brsaljama na peronima za turističke autobuse uredno parkirano 10 auta, a ispred Kroacijaerlajnsa još dva, ova s upaljena sva četiri. Parkiralište iza Atlasa je bilo skoro prazno. Ko je lud u ovemu gradu. Novoizgrađena, piturana, osvijetljena, proventana, suha, nadzirana garaža prazna, parkiralište iza Atlasa prazno, na Pilama mukte 12 auta. Možda su platili vinjete ko turistički autobusi?

I na kraju što reć? Kakvi su utisci? Najlakše bi bilo slegnut ramenima i zaključit da je i tako sve uzalud. Neko ima ovako mišljenje, neko onako, ali teško je otrpjet kad te neko sustavno pokušava učinit budalom uz tezu da će vazda bit onih koji su protiv (svačega) i glavno je da nam dizalice paraju nebesa i najveći hrvatski grijeh je uspjeh.

Garaža ko garaža, betonsko ulište za metalne pčele, pa neka je i nadaleko najljepša, a mali milijun sitnih nedostataka će se valjda uklonit u hodu ko i oni smušani nogostupi na ulazu. Prvi mačići se u more bacaju, nije šala od prve odma projektirat garažu. Koliko će koristit prometu vidjet ćemo već ovo ljeto, sigurno će dobro doć brojnim auto turistima koji aute inače ostavljaju od Kantafiga do Orsule. Priče o pješačkom tunelu do Posata ili preuređenju tarace na garaži (đe će onda invalidi) u terminal za turističke autobuse obične su floskule kao i mnoge druge predizborne priče bez pokrića.

Ono što mene brine jest odgovor na pitanje ko će ovaj gust platit? Po našim ondašnjim analizama i financijskim projekcijama, cijena parkirnog mjesta u ovakvoj, sličnoj ili automatskoj garaži kretala se oko 20 tisuća maraka što bi danas bilo oko 10 tisuća eura. Garaža od 711 mjesta koštala bi 7.110.000 eura bez cijene zemljišta i troškova kapitala. Pa neka bude 8.000.000 eura. Ova garaža zajedno s dvoranom probila je trošak na oko 21 milijun eura, oko 3 milijuna više od ugovorenih 17,9 milijuna eura. U novinama se spominje da je dvorana koštala 3 milijuna nečega. Pa neka bude eura. Ako garaža s dvoranom i nije koštala više od 17, 9 milijuna eura, i ako je dvorana koštala oko 3 milijuna eura, garaža smjela koštat 8 milijuna, gdje je onda nestalo ili u što je utrošeno 7 milijuna eura?

Dobro, recimo da je u međuvremenu gradnja poskupjela, iako je željezo i cimenat bilo pojeftinilo, i da je garaža uistinu koštala koliko kažu da je koštala te da nitko ništa nije jamio, kako se misli isplatit garažu u kojoj je parkirno mjesto koštalo najmanje 25.000 eura?? Po našim proračunima, da bi se isplatila garaža u kojoj parkirno mjesto košta 10.000 eura, minimalna cijena parkiranja po satu treba biti 1 eur. Nije mi jasno kako će se isplatit ova potpuno prazna garaža s cijenom od 6 kuna po satu?

I na kraju najvažnije pitanje, ako ova garaža svojim poslovanjem ne bude pokrivala troškove uključivo i ulaganje + kamate, tko će to platit? Po svim informacijama koje se čuju po gradu, jamstvo za povrat sredstava koja će uzet poduzeće Dubrovnik garaža kako bi pokrilo eventualni minus u poslovanju dat će Grad Dubrovnik. Drugim riječima, mogući, po meni i izvjesni, gubitak u poslovanju famozne garaže na Iliinoj glavici uvećan za kamate kredita kojima će se sanirat snosit će građani Dubrovnika kroz gradski proračun.

Ovo je do sad sve bilo ako, ali, moguće i vjerovatno, reći će mnogi da se od zloćestoga Bogdanovića ništa drugo nije moglo ni očekivat, ali sljedeće je apsolutno točno i predstavlja ozbiljno kršenje važećih normi u javnom poslovanju. Grad Dubrovnik je u natječaju za gradnju garaže pozvao investitore da u ovom poslovnom pothvatu sudjeluju isključivo na vlastiti rizik e da bi onda brojne među i konačni, tajne i javne ugovore s jedinim ponuditeljem sklopio na način da ukupni rizik poslovnog pothvata snosi Grad Dubrovnik. Umjesto uobičajeno zvanog modela BOT (Build Operate Transfer) poso je završio na modelu "javno privatnog partnerstva" na hrvatski način uz neprikriveno višestruko pogodovanje opskurnom "privatnom partneru" i preuzimanje na sebe ukupnog poslovnog rizika, investicije + kamate. Drugim riječima, ukupan poso gradnje garaže nije utemeljen na javnom natječaju nego na izravnoj pogodbi. Po hrvatskim zakonima to se ne smije radit ni kad je riječ o "javno privatnom partnerstvu". Nemojmo zaboravit da "privatni partner" nije unio svjež kapital u investiciju već se zadužio kod domaćih banaka ko što je mogo i sam Grad ili bilo tko od nas. Umjesto stranog ulaganja dobili smo još jedno domaće zaduženje. Dovoljno činjenica i za Uskok.

Na otvaranju garaže, na Kandeloru, lijepo su govorili i Šuica i Luka Bebić, sve nas je i garažu blagoslovio Biskup, i onda su poslali jasnu poruku puku i šoferima. Umjesto da su ostavili aute fino parkirane u svježe otvorenoj i blagoslovljenoj garaži, koju su tako lijepo nahvalili i blagoslovili, i pješke pošli do Grada, oni su se ukrcali u limuzine i pod policijskom pratnjom sjurili prema Gradu. Hvali garažu drž se Pila.



Post je objavljen 05.03.2009. u 17:26 sati.