Linkovi
Blog
Monitor
Herostrat
Salvavanje tirintina

Vido Bogdanović

28.03.2006., utorak

U pijanu tijelu vatreni duh!

Mi smo zbilja falas svijet, a političari bome najviše. Ubijamo se od zabrinutosti zbog sve većeg broja mladih i starih koji su ovisni od cigareta preko alkohola do lakih i valjda teških droga. Rekli bi stručnjaci opijata. Svakodnevno u medijima nalazimo vijesti i priče o tragedijama pojedinca i problemima uže i šire društvene zajednice zbog uživanja ovega ili onega. Osim što zajednica trpi ogromne troškove i štete na saniranju posljedica uživanja legalnih i ilegalnih opijata, njihovi uživaoci trpe trajne posljedice ili vrlo često nasilnu smrt.

Zajednica se odlučila boriti protiv tog zla. Zabranila je sve vrste droga, njihovu proizvodnju i distribuciju, a time valjda i promidžbu. Sve droge, od trave pa naviše stavila je izvan zakona. Zabranila je reklamiranje žestokih alkoholnih pića i vina osim vrhunskih. Ne znam koja je razlika napit se od vrhunskog vina ili od vrhunske rakije? A dopustila je reklamiranje piva. Neograničeno.

Nedostatak reklamnog biznisa za cigarete i teški alkohol sad se nadomješta agresivnim reklamiranjem piva. Toliko agresivnim da čak i nacionalna liga nosi ime piva, pivuša je sponzor naših reprezentacija, piva se skija na Olimpijadi, piva je zakon, piva se dere na vrh nebodera po sred najboljega filma. Da poludiš! Naši pametni vladari su dopustili reklamiranje najprimitivnijeg i najštetnijeg alkoholnog pića. Odurnog mirisa, nestalnog okusa, skromnog alkohola i masovno proizvedenoga.

Ko pije obično je počeo pit mlad. Piće amo, piće tamo pa onda piće stalno. Kako mlade najlakše navuć na piće? Jednostavno, iskombiniraš jeftino piće, sport i efektnu reklamu + nagradnu igru. Što bi neko pio rakiju, vino ili konjak ako će ga jeftinija pivuša još odvest i na Svjetsko u Njemačku. A može se i svuđe kupit. Skoro pa i u automatima u školi.

S jedne strane se prenemažemo od navodne brige za mlade i probleme u društvu koje stvara oblejavanje i drogiranje, a s druge strane dopuštamo i promičemo agresivno reklamiranje opijata koji je djeci dostupan ko sladoled. Falsi smo da ne možemo bit falsiji. Skoro sam zaboravio! Onda još uvedu i famoznih 0,0 promila za vozače. Ko da vatreno nalizani mulac razlikuje 0 od 10? Zaludu nam priča, moćni lobiji proizvođača piva udruženi s medijskim i marketinškim interesima jači su od interesa zdravog društva i bezbrižne mladosti. Ni sportašima ne smeta kapitaliziranje njihovih vrijednih rezultata na zdravlju i životima njihovih navijača. A političari? Političari će uvijek nać opravdanje. I za sebe i za pivare i za televiziju i za sportaše, kriva je mladost. Što pije kad joj škodi!

- 23:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.03.2006., ponedjeljak

Pilana

Čovjeku u debuleci padaju na pamet svakakve stvari. Ne može više gledat televiziju, a kamo li čitat novine. Ostane mu samo vrtit se u postelji, pit ljekove i mislit gluposti. Tako je i meni zamantranome neki dan palo na pamet kombinirat kako bi se moglo naštelit javni natječaj. Sve sam kombiniro i kombiniro, dvaput se preznojio, popio antibiotik, na koncu ipak nešto iskombiniro i zaključio da je to u stvari nemoguće. A skočila mi je i febra.

Kako ne znam što bi danas piso, ipak ću vam prepričat tu moju fantaziju koja nema nikakve veze sa stvarnošću.

Recimo da se nešto u nas prodava, veliko. Tega je barem bilo koliko hoćeš. I sve je lijepo transparentno i pošteno prodano i naplaćeno. Recimo da se prodava nekakvi kamenolom. To mi je nekako egzotično, naročito nakon onega Đapićevog i Sanaderovog Zeca.

I onda taj što prodava kamenolom iliti vodi prodaju kamenoloma, odredi početnu cijenu od recimo 5 milijuna kuna, raspiše natječaj i obavijesti javnost da treba ponude u kuverti predat najkasnije do nekijeh ura nekoga datuma na poštu ili nekome od onih expresa. Kad to čuju moji tajkuni i tajkunčići, odma ih uhvati nervoza. Svi bi to kupili, ali ne bi puno platili. Nijesu oni ni postali tajkuni zato što su u životu puno plaćali. Jasno, moji izmišljeni tajkuni, ne ovi naši pravi. Vrpolje se, vrpolje, i na kraju, recimo, ostane ih trojica koji bi bili spremni bacit koji solad u kamenolom rađe nego na rulet ili u majbaha. Samo, kad već igraju onda bi i da dobiju. Sad je glavno njuškanje i ako se može ikako, barem otprilike, saznat koliko je spremna ponudit konkurencija. Treba imat dobar pregled igre i bit siguran koliko će igrača uopće bit u igri, da ne ukliže neko nepoznat i ne pokupi banak.

Ko u svakoj igri, tako i u ovoj mojoj izmišljenoj, imamo dobroga igrača, zločestoga nesposobnog i zločestoga sposobnog. Već znate koji će pobijedit, a nijesam vam ništa reko. Nazovimo ga Zloćo. Prvi zadatak je pazit na broj igrača. Kako su igrači samo oni koji uplate polog, treba u banci na kojoj je račun nać krticu koja će račun držat na oku i odma javit kako ko uplati solde. To se riješi recimo s nešto solada ili se pozove na neke stare usluge ili ljubavi. Priči bi tu najviše odgovarala, recimo ljubavnica i to bi se još dalo razradit.

Tako imamo situaciju u kojoj Zloćo već dobrim dijelom nadzire igralište, ali što će mu to kad ne zna koliko će nadzirani igrači na kraju ponudit. Mogo bi on zveknut recimo 10 milijuna, ali što ako konkurencija ponudi 5 i po i 6? Zato treba aktivirat spavače u svim strukturama kuda se kreće konkurencija. Kako se Zemlja zaklela Raju da se sve tajne znaju, nakon nekog vremena se slika počne bistrit. Kako stvari stoje jedan ne bi mogo platit više od 5 i po milijuna, a drugi ne bi cio platit više od 7. Sad budi pametan, što ako je pilana?

Nema druge, treba uklizat u Prodavača. Od kad su Feničani izmislili solde pitanje metode je riješeno. Ostalo je samo pitanje količine. Tako barem kažu oni koji imaju solde, a njih svak sluša. Daklem, Zloćo je s Prodavačem dogovorio količinu, a ja ću im izmislit način kako preveslat onu dvojicu.

Treba se dogovorit s Dostavljačem ponuda da od Zloća zaprimi dvije ponude pod istim brojem zadnjih pet minuta isteka roka. To se isto riješi po feničkom modelu. Nakon što bankovna krtica javi da nema nepoznatih igrača, predaju se dvije kuverte iste ponude. U jednoj kuverti ponuda glasi na recimo 6 milijuna, a u drugoj na 8 milijuna. A što mi se drago razbacivat ovim izmišljenim milijunima, ko Monopoli. Dostavljač lijepo preda dvije izvanka označene kuverte Prodavaču.

Na dan otvaranja Prodavač prvo otvori konkurentske ponude i utvrdi da je jedan ponudio 5 milijuna i 100, a drugi 5 milijuna i 900. Ne sjećam se više je li kuna ili eura. Kad vidi da je najveća ponuda 5 i 900, onda Prodavač otvori kuvertu koja je senjana na 6 milijuna. Onu od 8 milijuna i ne otvara nego je uništi. I sve bati. Da je slučajno neko ponudio više od 6 milijuna onda bi Prodavač aktiviro kuvertu od 8 milijuna. Znam, sad će te vi pitat, a što bi Prodavač aktiviro da je neko ponudio više od 8 milijuna. Ništa, ne bi odabro nijednoga kupca nego bi ponovio natječaj s početnom cijenom od 8 milijuna.

Slažem se s vama, prećero sam. Ovake gluposti mogu panut na pamet samo bolesnicima s febrom od 39 grada ili više. Zato neću više gnjavit. Idem popit andol.

- 23:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.03.2006., nedjelja

JPP

Ima dva dana da me obalila febra, i to visoka, preko 40. U onoj debuleci nijesam imo što činit nego tu i tamo gledat televiziju.

Kad sam vidio vijest na «Hrvatska danas» o najavi novog hrvatskog izuma zvanog JPP mislio sam da mi se to pričinja od febre, ali kad su istu vijest ponovili na jednim pa na drugim vijestima, onda sam zaključio da nemam febru ja nego oni. Nakon blefova o PDV-u i ukidanju HTV pretplate (među ostalim) pred zadnje izbore, Ivo Sanader, sad ko pozicija, a ne opozicija, krenuo je u novu predizbornu kampanju s novim štosem, JPP-om!!! Ješku su ko gladni glavoči agvantali i vladajući i oporbeni na čelu s, gle čuda, glavnim galebom, Radimirom Čačićem. Za ne falit, još su se neki i pohvalili kako oni već «implementiraju» taj model, a kandidat za budućeg premjera je puku gladnom obećanja objasnio da je to uobičajeni Europski model. Bolje bi mu bilo da objasni kako u Europi ne postoji mogućnost da osoba njegovog poslovnog angažmana bude istovremeno župan ili ne daj Bože ministar, a tek premjer! Ostavimo to za neku drugu priliku.

Nakon što mi je febra pala, nijesam imo mira pa sam u glavi preispito ko je ovdje lud i zaključio sljedeće.

Magična skraćenica JPP stoji za magični model Javno Privatno Partnerstvo. To smo i ranije negdje čuli, ali ovdje se po prvi put koristi u javne svrhe. Naime premijer predlaže da javni vlasnik (općina, grad, županija ili država, ili kombinirano) da pravo građenja zainteresiranom investitoru za građenje javnog objekta (škola, bolnica, ambulanta, garaža ili nešto slično). Nakon što investitor izgradi objekt o svom trošku (javni vlasnik ulaže samo zemljišta) daje ga ne korištenje općini, gradu, županiji, državi ili kombinirano na određeni rok po modelu lizinga (leasing). To hoće reć da korisnik plaćanjem naknade za korištenje objekta postaje njen vlasnik isplatom posljednjeg obroka i simbolične otkupne cijene. Na prvi pogled sve izgleda jasno i ne predstavlja nikakvu opasnost ili opterećenje za zajednicu, ali samo na prvi pogled. Nažalost, velika većina je vijest prihvatila «na prvi pogled» i o njoj više ne razmišlja. Ko o smanjenju PDV-a na 20%.

Pokušajmo izanalizirat što se to krije u ovoj priči. Na prvi pogled izgleda da se korisnik (općina, grad, županija ili država, ili kombinirano) ne zadužuje i financijski ne obvezuje – što nije istina. Preuzimanje obveza otplate lizinga je isto ili vrlo slično kreditnom zaduženju. Osnovna razlika je u tome da objekt ostaje vlasništvo investitora sve dok se u potpunosti ne otplati lizing aranžman. Dakle, nitko nam ništa ne poklanja! Investitor, ma kako dobronamjeran bio, mora kroz ovakav projekt vratit uložene novce, naplatit cijenu kapitala (kamata) i nešto zaradit. Ovako predloženim modelom u lancu izgradnje javnog objekta dobijamo još jednu teško kontroliranu kariku, investitora, a time i teško kontrolirano povećanje troškova, drugim riječima, u konačnici skuplji objekt.

Dosadašnji način, koji nam je iz teško dokučivih razloga dosadio, puno je jednostavniji. Korisnik (općina, grad, županija ili država, ili kombinirano) nakon što odluči izgradit određeni objekt, povjeri putem natječaja vođenje ukupnog projekta za to specijaliziranoj tvrtki. Voditelj projekta, uz stalni nadzor korisnika, pripremi (opet putem javnih natječaja) projektnu i graditeljsku dokumentaciju i sve potrebne dozvole. Na temelju troškovnika korisnik odabere izvođača(e). Temeljem odabrane ponude korisnik osigura financiranje kod najpovoljnije financijske institucije, odnosno brojnih međunarodnih fondova ili emitiranjem vlastitih obveznica. Važno je naglasiti da nema investitora koji može dobiti novce uz povoljnije uvjete od javnog subjekta, što više, s ovakvim projektima javni subjekt se može natjecati i dobiti nepovratna sredstva od namjenskih fondova. Nakon osiguranja financijskih sredstava, voditelj rukovodi izgradnjom objekta i puštanjem u rad. Čiča miča svršila priča! Što će nam onda u ovoj priči investitor? Za to može postojat samo jedan razlog – skriveni interesi promotora ovakvog modela.

Po JPP modelu je nemoguće kontrolirati investiciju, dobijanjem prava građenja investitor samostalno vodi ukupnu investiciju i kasnije je vrlo teško otkriti napuhane situacije i neizvršene radove.

Javni subjekt će samostalno uvijek pribavit jeftiniji kapital nego bilo koji investitor.

Javni subjekt može umanjit cijenu investicije dobijanjem nepovratnih sredstava iz međunarodnih fondova.

I po uobičajenom modelu i po JPP modelu javni subjekt se zadužuje i stvara financijsku obvezu. Prema tome, i za jedan i za drugi slučaj preduvjet je kreditna sposobnost javnog subjekta.

Ostaje na stolu još samo usporedba cijene usluge voditelj projekta, koja se obično kreće kroz nekoliko postotaka ukupne investicije, i očekivane zarade investitora. Ma koliko dobronamjernog i poštenog investitora našli, on sigurno neće uć u ovako dugoročni angažman i vezanje svojih ili pozajmljenih sredstava bez opipljive zarade. Ovih nekoliko postotaka bi mogo zaradit vežući novac na banci i ne radeći ništa.

U ovu priču nisam uključio još jedan problem, održavanje objekta. Objekt je vlasništvo investitora, koristi ga javni subjekt i to može stvarati nesagledive probleme u održavanju, odnosno financiranju održavanja.

Moj zaključak je da ponuđeni model ide na štetu javnog subjekta, odnosno naše zajednice, jer koliko god ga precizno primjenjivali uvijek ćemo u konačnici dobit objekt skuplji nego što bi to bilo da ga gradimo «klasičnom» metodom, ma što o tome mislili ministri koji su šutke klimali glavom u prvom redu škole za pačiće male.

- 21:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.03.2006., četvrtak

PUŠIONA

U vremenu smo od izvanrednih izbora za Županijsku skupštinu najjužnije županije. Istovremeno, u Sabor je stigo na drugo čitanje zakon o izravnom izboru (grado)načelnika i župana. Prošlo ljeto sam objavio nekoliko kolumna na temu funkcioniranja lokalne vlasti i samih izbora. Ko da sam ih danas piso pa sam ih reciklirane posto:

Prošlo je već više od dva mjeseca od zadnjijeh izbora. Pomalo bi već zaboravljali na njih da nije općeg nezadovoljstva. Prvo su nezadovoljni birači, posebno onih šezdesetak posto koji su ostali doma na izbore. Oni su bili nezadovoljni prije, za vrijeme i sad su nakon izbora. Opozicija je vazda nezadovoljna, to joj je poso. Nezadovoljni su i neki pobjednici koji su morali ulazit u nemoguće koalicijske kombinacije kako bi osigurali dobivenu vlast. A rijetki zadovoljni su oni koji su se ni krivi ni dužni sa svoja 2 – 3 glasa našli u vlasti.

Nisu se bili ni prebrojili glasovi, a već je bila počela općenarodna akcija za izmjenu izbornog zakona na način da se načelnici i župani biraju izravno. Prihvatila je to i vlast i opozicija šireći raspoloženje o konačnom rješenju hrvatskih izbornih zavrzlama. I jedni i drugi su navijali za izravne izbore držeći u špagu pike pomoću kojih su nastojali preveslat protivničku stranu na nekom od sljedećih izbora. A ko je to i jednoj i drugoj političkoj eliti smeto donijet takve izborne zakone i dosad? Vlastita (kriva) računica da će baš pomoću ovakvih zakona uspjet ostat ili doć na vlast te držat pod stranačkom kontrolom lokalne matadure. Polako se ohladilo užareno raspoloženje za hitnom izmjenom zakona. Političke elite su se raštrkale na grebatorska ljetovanja, ostavivši dežurnim stranačkim aparačicima da razrađuju varijante budućeg izbornog zakona daleko od oči javnosti.

Amo pokušat i mi glasno razmišljat o spasonosnom zakonu, koliko nam to ove setemane dozvoljavaju dvije kartice teksta,. Prvo, u čijem interesu i za čije dobro treba donijet ovakav ili onakav zakon? Političari, vladajući i oporbeni, u glas će odgovorit, u interesu i za dobro građana! I odma su vas slagali. Lokalni ili državni izborni zakon bit će donesen u obliku i na način da prvenstveno štiti i promiče interese elita velikih političkih stranaka! A ako usput bude i na dobro građana, tim bolje. Niti jedan vodeći hrvatski političar koji će se pitat u donošenju novih izbornih zakona, neće stavit opće interese ispred vlastitih stranačkih i vlastite pozicije u stranci. Zvuči li vam poznato? Činjenica da će izborni zakoni biti pripremljeni i doneseni bez sudjelovanja javnosti u čije dobro se navodno donose, dovoljan je dokaz za gornje tvrdnje. A bilo bi ih još!

Stvorena je lažna atmosfera da će izmjenom izbornih zakona, prvenstveno uvođenjem izravnog biranja načelnika i župana, bit riješeni svi problemi u funkcioniranju lokalne i regionalne samouprave. A problemi u izboru i konstituiranju lokalne vlasti su tek vršak ledenog brijega brojnih poteškoća u funkcioniranju s kojima se dnevno susreću lokalne zajednice. Prije upuštanja u izmjene izbornih zakona, javnost i politička elita bi se trebala konačno dogovorit o neriješenim (ili loše riješenim) pitanjima organizacije (po ruski i hrvatski: ustroja) lokalne i regionalne vlasti te pokušat iznać optimalna rješenja.

Prvo treba riješit pitanje teritorijalne podjele u Hrvatskoj, zatim nadležnosti i način financiranja lokalnih i regionalnih zajednica, potom unutarnju organizaciju predstavničkih i izvršnih tijela, te konačno način izbora članova predstavničkih i izvršnih tijela lokalnih i regionalnih jedinica lokalne samouprave. Sve ovo uz pretpostavku da se većina građana Hrvatske odredi živjet u uređenoj državi gdje vlada red i zakon jednako za sve njene građane. Kako sad stvari stoje, stječe se utisak da velika većina građana tiho prihvaća živjeti u neredu pokušavajući i sami jamit ili manut pokoju mrvicu koja padne s tajkunske trpeze. Odakle mi takav zaključak? Pa iz činjenice da se nitko, ama baš nitko ne buni protiv organiziranog nereda i nepravdi u državi. A kad se nitko ne buni, znači da većina prihvaća nered kao način življenja.

Kad i ako se u zajednici stvori kritična masa koja prihvati činjenicu da se uspješna moderna građanska država zasniva na pravednom redu i radu, tek tad će izabrani predstavnici te političke opcije biti kapači uz potporu javnosti donijeti zakone koji će omogućit pravednost i uspješnost.

Amo nastavit glasno razmišljat o očekivanom novom izbornom zakonu. Ali prije zakona, pokušajmo razjasnit jedan od temeljnih pretpostavki očekivane reforme lokalne i regionalne samouprave.

Teritorijalni ustroj

Negdje kroz 1992. zamišljen je, a nakon lokalnih izbora 1993. instaliran ovakav sustav županija, gradova i općina. Ukinute su mega općine naslijeđene iz socijalizma, načelnici, gradonačelnici i župani su zamijenili predsjednike skupština općina, a poglavarstva, stara izvršan vijeća. Osim oduzimanja gotovo svih nadležnosti lokalnoj samoupravi, oduzeti su joj i izvori financiranja, a Hrvatska je podijeljena u dvadesetak županija, navodno povijesnih, i petstotinjak gradova i općina. Dok se hrvatski narod branio od srpsko-crnogorske agresije i mukotrpno oslobađao privremeno okupirane krajeve, hadezeova birokracija je, po principu podijeli pa vladaj, izmasakrirala Hrvatsku stvorivši neučinkovitu i nemoćnu upravnu infrastrukturu istovremeno joj oduzevši novce. Bez obzira po kojem zakonu birali načelnike i župane, ovakva Hrvatska jednostavno ne može podnijet dvadeset županija i petstotinjak općina i gradova. Pogotovo, Hrvatska bez Zagreba ne može ni financijski ni organizacijski, a ni kadrovski podnijet ovoliki broj jedinica lokalne i područne samouprave. Ne samo da ih ne može podnijet, već državna administracija nije u stanju donijet potrebne propise koji bi omogućili učinkovito djelovanje ovako instalirane upravne infrastrukture. Zamislite kad bi u autobus od 50 sjedala nagurali 200 ljudi, a u rezervar ulili vodu umjesto nafte. Nizbrdo bi još i krenuo, a ako ne bi izletio na nekoj okuci, sigurno bi stao na prvoj uzbrdici!

Svakome u ovoj državi je jasno da ovako zamišljena i uspostavljena teritorijalna podjela jednostavno ne može funkcionirat. Ali nitko, baš nitko se ne usuđuje prigovorit ili tražit promjene.

Partijske elite ne žele odustat od ovolikog broja općina i gradova jer im on omogućava veći broj varijacija za osvajanje vlasti ili prisutnosti na određenom terenu. Lokalni partijaši također ne odustaju od ovakve rascjepkanosti jer većem broju omogućava moć u vlasti i bogate sinekure. Prije je Općina Dubrovnik imala jednog predsjednika Skupštine, jednog predsjednika izvršnog vijeća i tri predsjednika skupštinskih vijeća, a danas na istom području ima, ako sam dobro brojio, osam načelnika ili gradonačelnika, neznani broj zamjenika, te nekoliko predsjednika vijeća. Sve to pomnožite s uredima, tajnicama, autima, šoferima, mobitelima pa će vas zabolit glava. Ako vam se da, onda izračunajte za cijelu Županiju! Ko bi od političara od toga odusto? Nitko! A godišnji prihod od ulaznica na dubrovačke zidine veći je od izvornih prihoda proračuna u većini gradova i općina naše županije.

Zašto šuti narod? Osim što su kreatori ovakvih podjela računali na lokalne iracionalne antagonizme, narod je čini se štufan politike, a i nema mogućnost iskazat svoje mišljenje, da ne govorimo o zahtjevima. Oni s boljim pamćenjem će se sjetit suludih inicijativa za cijepanje Općine Konavle i Općine Mljet koje su igrale upravo na lokalne animozitete, selo protiv sela. Inicijative srećom nisu prošle.

A što ćemo sa županijama. Njih nekoliko je opravdalo svoje osnivanje, ostale jednostavno ne služe ničemu. Već 12 godina pokušavaju saživit i nać svoje mjesto i ulogu u javnom životu Hrvatske, ali uzalud. Pogotovo je smiješna priča o povijesnoj uvjetovanosti ovakvog rasporeda i područja županija. Neka mi neko pokuša objasnit povijesnu utemeljenost naše županije. Toliko je povijesno utemeljena da sad moramo gradit i najveći most u državi ne bi li je spojili iz dva dijela! Ovakva županija je proizvod veliko Hrvata paranoično opsjednutih navodnim manjkom hrvatstva u Dubrovčana i opasnošću od dubrovačkog bježanja iz Hrvatske. Slično je bila uspostavljena i Zadarsko-kninska da bi se kasnije dijelom transformirala u Šibensko-kninsku. Kad već Knin nije pobjego iz Hrvatske, neće valjda ni Dubrovnik. Možda i nama sad mogu dozvolit Dubrovačku županiju, ili po modernu: regiju Dubrovnik.

Nažalost, ovaj problem će ostat tek na ovakvim i sličnim razmišljanjima. Političke elite će narodu i dalje prodavat bozu u obliku novog izbornog zakona, a neće imat ni volje ni snage reorganizirat teritorijalnu podjelu zemlje.

Uzalud vam trud junaci!

Unutarnja organizacija

Nakon što eventualno netko pametan promjeni teritorijalni ustroj hrvatske države te nadležnosti (odgovornosti) i financiranje jedinica lokalne samouprave, prije izmjena samog izbornog zakona bilo bi dobro promijenit unutarnju organizaciju predstavničkih i izvršnih tijela naših općina i gradova. Ovo što sad imamo, potpuna je imbecilnost proizvedena u laboratoriju demokratske koalicije pod ravnanjem tadašnjeg ministra Ivaniševića. Ako bi pitali bilo kojeg vinovnika ovakve organizacije lokalne administracije, uvjeren sam da niti jedan ne bi imao iole razumno objašnjenje ovakvog administrativnog kupusa.

O čemu se radi? U gradovima i većim općinama postoje vijeća s predsjednicima na čelu kao predstavnička tijela, zatim postoje poglavarstva kojima su na čelu načelnici i gradonačelnici, a predstavljaju izvršnu vlast, te profesionalno činovništvo koje na određeni način vode pročelnici. Postoje znači tri razine vlasti: vijeće, poglavarstvo i pročelnici. Već zbog brojnosti takav sustav se čini nedjelotvornim, a kad spoznate pravila komunikacije između te tri razine, tad će te se uvjerit da ovako postavljena organizacija teško može donijet zadovoljavajuće učinke. Na samu gradsku ili općinsku upravu treba dodat i brojna komunalna društva, te kulturne, socijalne i obrazovne institucije.

Nakon što narod kroz one smiješne liste izabere gradska i općinska vijeća, nakon uspješno provedene trgovine vijeća izabiru načelnike i gradonačelnike te članove poglavarstava uglavnom iz svojih redova. Tu uglavnom prestaje svaka konstruktivna uloga vijeća! Vijeća nakon toga postaju kvazi demokratska kulisa gdje se na sjednicama punim farse nakon rasprave u kojoj uglavnom ne sudjeluju vladajući vijećnici prihvate prijedlozi poglavarstva pukim preglasavanjem manjinske opozicije. Gradom ili općinom u potpunosti upravlja ili vlada profesionalna vrhuška u poglavarstvu koja suptilnim korupcijskim instrumentima osigurava unutarstranačku i koalicijsku stabilnost kako bi njihove već donesene odluke bile i formalno prihvaćene te time zakonski osnažene. Skočit će neki, kakva korupcija? Prva korupcija su naknade. Vijećnici i članovi poglavarstva ni krivi ni dužni dobivaju od tisuću do nekoliko tisuća kuna mjesečno da uglavnom ne bi ništa radili do skladno glasanjem potvrdili podnesene prijedloge kad se to od njih zatraži. Druga korupcija su nadzorni odbori i upravna vijeća gdje se članovi imenuju isključivo po logici željene unutarstranačke i koalicijske stabilnosti. Takvi stabilizatori opet ni krivi ni dužni dobivaju po nekoliko tisuća kuna mjesečno za ne radit ništa nego eventualno provest ono što im naloži politička vrhuška ili čak i ravnatelj ili direktor kojima su oni formalno nadređeni. Treća korupcija su provizije. Davno je narod već spozno da je najbolji poso brojit tuđe solde, i da tamo gdje se medo valja uvijek ostane dlaka. Bitno je znalački raspodijelit provizijski kolač, dobro ocijenit komu idu velike fete, a komu mrvice, kako se ne bi vladajuća balanča nakrivila. Četvrta korupcija su razna pogodovanja. Zaslužnim ili zahtjevnim pojedincima namještaju se poslovni prostori, razne koncesije, poslovi koje financira grad. Gdje je kraj ovakvoj institucionalnoj korupciji – nema ga, ovako postavljena politička uvjetovanost generira korupciju kao svoju egzistencijalnu pretpostavku.

Koja je uloga pročelnika u ovako postavljenom sustavu? Najjednostavnije, ali nezadovoljavajuće objašnjenje jest da su pročelnici profesionalni lokalni ministri dok su članovi poglavarstva volonterski ili počasni ministri. Članovi poglavarstva su politički uvjetovani dok bi pročelnici trebali biti odabrani temeljem stručnosti. Čemu ova dvojnost, nikome nije jasno. Pročelnike imenuje poglavarstvo temeljem javnog natječaja na neodređeno vrijeme?!? Kakvi su to javni dužnosnici koji ne podliježu ocjeni javnosti kroz izbore već im profesionalna sudbina ovisi o sljubljenosti s gradskom ili općinskom vrhuškom. Iako odrađuju glavninu posla na artikulaciji gradske ili općinske politike, nema im mjesta u poglavarstvu, njihovi kolegiji se rijetko ili nikako sastaju, gura ih se u prve redove u nezgodnim situacijama kada moraju objašnjavat i predlagat nepopularna rješenja.

Ukoliko u ovakvom stanju organiziranosti lokalne uprave dođe do izravnog izbora gradonačelnika i načelnika, doći će do još većeg marginaliziranja već i sad marginaliziranih vijeća. Načelnici još uvijek imaju nekakvog straha od vijeća, a kad budu izabrani izravno onda će im vijeća služit tek ko usputni otirač. Stoga je presudno osmislit organizaciju lokalne vlasti tako da se istaknu i iskoriste sve prednosti izravnog biranja načelnika, ali da se istovremeno sačuvaju i unaprijede mehanizmi sudjelovanja javnosti u upravljanju gradom kroz vijeća kao tijela koja odlučuju o strateškim pitanjima i koja potpuno neovisno od (grado)načelnika donose propise na razini lokalne samouprave. Što ćemo s poglavarstvom? O tome ćemo iduće setemane.

Izbor vijeća

Amo zamislit da se našo neko pametan i dovoljno politički snažan pa stvorio osnovne pretpostavke za uspješno funkcioniranje lokalne samouprave (i regionalne, ako se neko baš zaintačio). Recimo da je Hrvatska podijeljena na razuman broj gradova i općina sukladno zemljopisnim, povijesnim, gospodarskim i inim uvjetima i okolnostima, te da su tako formiranim općinama i gradovima propisane odgovarajuće nadležnosti i odgovornosti. Zamislimo dalje da se sebična država odrekla još jednog dijela svog proračunskog kolača i prepustila ga lokalnoj samoupravi koja će s takvim prihodima bit kapača ispunit glavninu prepuštenih joj obveza. Amo dalje zamišljat kako je taj neko pametan presložio i organizaciju lokalne administracije. I sad za tako optimalno posložen sustav lokalne samouprave treba izabrat, po hrvatski rečeno, dužnosnike. Tako smo se vratili na početak naše priče od prije nekoliko setemana, na izborni zakon. Ajmo je pokušat završit.

Skoro je sigurno da će se (grado)načelnici (i gradonačelnice) ubuduće birat izravno. Ali ostavimo to momenat sa strane. U našoj optimalno posloženoj jedinici lokalne samouprave za očekivat je da će postojat vijeće kao predstavničko i «zakonodavno» tijelo, te gradonačelnik sa svojim kolegijem kojeg bi uglavnom trebali činit pročelnici upravnih odijela.

Amo prvo izabrat vijeće. Znam da će mnogi od vas sad graknut, kakvo vijeće ako gradonačenika(cu) biraju građani izravno? Oli vijeće ne služi samo za izabrat gradonačelnika? E, upravo tu će se lomit koplja, i u pripremi, i u donošenju. i u kasnijoj provedbi izbornog zakona. Bez obzira kako će bit izabran, gradonačelnik je tek izvršna poluga vlasti, osim ako nije Bandić! Tzv. opće akte, u normalnoj proceduri smije i treba donositi isključivo predstavničko tijelo, odnosno gradsko ili općinsko vijeće. Sad se vijeća biraju putem takozvanih jedinstvenih lista za cijelu jedinicu lokalne samouprave. Za očekivat je da će takav razmjerni sistem uz manje dorade ostat i ubuduće. Postoje brojne rasprave za i protiv razmjernog sistema glasovanja, zadržat ću se tek na nekoliko mojih stavova protiv. Liste predstavljaju svojevrsnu manipulaciju glasačima budući ih sastavljaju stranačke vrhuške koje kasnije bez sudjelovanja birača određuju zamjenike za ispražnjena vijećnička mjesta. Tako kroz liste i preko lista u vijeća dospiju i osobe za koje ni familja ne bi glasala. Izborni prag od 5 % je smiješan. Po čemu u vijeću trebaju sjedat ljudi čija lista ima potporu birača od tek 5 do 10 %. I po pravilu upravo oni političkom trgovinom donesu prevagu određenoj političkoj opciji. Zbog čega su vijećnici neopozivi? Ne bi li upravo opozivost vijećnika bila dodatna demokratska vrijednost sustava koji bi to dozvoljavao?

Lako je kritikat, a ništa ne predlagat! Zato predlažem da se i vijećnici biraju izravno po jednostavnom načinu. Umjesto da za cijeli Dubrovnik imamo jedinstvene liste od po 25 kandidata, bolje i poštenije bi bilo da se područje grada podijeli u 25 izbornih jedinica i da se u svakoj izravno bira predstavnik za vijeće. Tad i samo tako izabrano vijeće i postaje uistinu predstavničko tijelo građana, a ne predstavničko tijelo partija ili nekih drugih organizacija. Za svakog izravno izabranog vijećnika tad bi se točno znalo koga i kako predstavlja. Kandidati ne bi trebali imat zamjenike i bili bi opozivi od birača s područja koje predstavlja u vijeću. Ostali proceduralni detalji oko izbora i konstituiranja vijeća lako bi se uredili.

Izbor gradonačelnika

Osto je gradonačelnik, a nama gradonačelnica. Uz kandidata za izravan izbor gradonačelnika trebalo bi odma istaknut i kandidata za zamjenika. Za razliku od vijećnika koji se ne bi trebali birat dvokružno, gradonačelnik sa zamjenikom bi se obavezno trebo birat dvokružno ukoliko u prvom krugu ne bi osvojio 50%+1 glas. Tako izabranom gradonačelniku svi dotadašnji pročelnici bi trebali stavit mandat na raspolaganje, a gradonačelnik bi u razumnom roku trebao imenovat nove/stare pročelnike i tako formirat svoj kolegij koji bi na određeni način preuzeo ulogu poglavarstva i dosadašnjeg kolegija pročelnika. Jedna od bitnih razlika između starog poglavarstva i novog kolegija je način odlučivanja. U kolegiju više ne bi bilo glasovanja, odluka bi bila na gradonačelniku.
Tako bi dobili izravno izabranog gradonačelnika i izravno izabrano vijeće. A kako bi međusobno funkcionirali? Svakojako, i u tome je sljedeći problem. Ostavimo ga onda za sljedeću setemanu.

Suživot gradonačelnika i vijeća

Predlagači i sastavljači novih izbornih zakona postavljaju dva pitanja na koja je navodno teško dati odgovor, i koja, po njima, predstavljaju ozbiljne prepreke bržem donošenju od javnosti zahtijevanih zakonskih promjena. Prvo pitanje je, kako djelotvorno nadzirat rad izravno izabranog načelnika, a drugo je, kako uredit odnose između vijeća i načelnika. Bez obzira koliko se političke elite i njihovi dežurni politički komentatori trudili dokazati da bi izravan izbor načelnika destabilizirao sustav vlasti na lokalnoj razini, to jednostavno nije točno. Svjedoci smo da upravo postojeći sustav često uzrokuje potrese u brojnim jedinicama lokalne samouprave uz to što obično ne predstavlja stvarnu volju biračkog tijela.

Postoje brojne moguće varijante ishoda izbora u kojima bi načelnik bio izravno biran uz vijeće birano na ovaj ili onaj način. Vjerojatno bi u mnogim općinama i gradovima izravno izabrani načelnik i većina u vijeću bili istih političkih boja. U tim slučajevima ne bi trebalo očekivat veće probleme u funkcioniranju vlasti. U suprotnom slučaju, gdje bi načelnik bio druge političke orijentacije u odnosu na većinu u vijeću, mogle bi se očekivat određene poteškoće u međusobnim odnosima. Ali i to je već viđeno u svijetu politike i naziva se kohabitacija. Treći osnovni slučaj bi bio kad u vijeću ne bi postojala homogena većina bilo koje političke boje ili prepoznatljive koalicije. Za kvalitetnu, odgovornu, transparentnu, jednom riječju poštenu vlast, najbolje bi bilo da načelnik i većina u vijeću ne budu iste političke orijentacije ili da u vijeću ne bude homogene vijećničke većine. Tad bi se najteže ili nikako sklopio politički brak iz interesa između načelnika i vijeća, te bi jedni vrlo intenzivno nadgledali rad drugih.

Opravdano se postavlja pitanje i iskazuje bojazan, bili tako izabrani načelnik bio nedodirljiv i izvan svake kontrole. Ne bi, postoje vrlo jednostavni mehanizmi kontrole rada načelnika uvijek uvažavajući činjenicu da je izravno izabran te da do određene mjere treba poštovat volju birača. Moramo isto tako uvijek biti svjesni činjenice da je određena osoba izabrana za načelnika u određenom trenutku temeljem manje ili više trenutnog raspoloženja birača, te da tijekom vremena može, prvenstveno zbog ponašanja i djelovanja samog načelnika, doći do objektivne promjene u raspoloženju birača prema svom izabraniku.

Rad načelnika prvenstveno kontrolira vijeće te razne državne službe zadužene za praćenje zakonitosti rada javnih institucija. Osim nadležnih službi i institucija, djelovanje načelnika nadzire i javnost. Stoga je ukupno djelovanje gradskih ili općinskih službi potrebno učiniti potpuno transparentnim.

Načelnika bi prvo mogli razriješit građani. Propisima je lako predvidjet način raspisivanja referenduma na kojemu bi građani mogli opozvat svog načelnika. Kud ćeš poštenije, sami ga izabrali, sami ga opozvali!

Nezadovoljni radom načelnika, mogli bi ga razriješit i vijećnici, recimo dvotrećinskom ili tročetvrtinskom većinom.

Načelnika bi mogla razriješit i Vlada zbog precizno utvrđenih prekršaja na temelju ranije donesenih jasnih propisa i postupaka. Najjednostavnija kontrola rada načelnika i njegovih službi jest kontrola izvršenja proračuna, čista matematika bez uvijek prisutnih političkih konotacija. Jednostavno je donijet propise koji će precizno uredit situacije kada načelnik treba bit razriješen zbog takvih i takvih propusta u izvršenju proračuna. A tko će kontrolirat izvršenje proračuna? To je pak najjednostavnije, treba samo propisat da se izvršenje proračuna mora dnevno objavljivat na Internetu kako bi ga mogao kontrolirat tko god hoće! I recimo, lako bi bilo propisat da nema tajnih ugovora pa taman se radilo i o podzemnoj garaži. Jednostavno, u modernoj lokalnoj upravi ne smije bit podzemnih poslova!

Načelnike se može razriješit i zbog razloga koji postoje i sad, ako polude ili budu pravomoćno kažnjeni zbog nedjela određene težine.

A što je s vijećem? Već smo ranije rekli da bi izravno izabrani vijećnici mogli biti opozvani od birača s područja na kojemu su izabrani, no treba ostavit mogućnost i načelniku da se riješi vijećnika ukoliko nije zadovoljan njihovim radom. Postoji jednostavan i opravdan razlog za razrješenje vijeća – ukoliko u zakonskom roku ne donese proračun svoje općine ili grada.

Problematika je jednostavna ukoliko se njenom rješavanju ne pristupa sa šporkim mislima. Osnovni nedostatak sustava u kojemu bi dužnosnici bili izravno birani od građana jest smanjenje utjecaja stranačkih vrhuški na lokalne dužnosnike, a time i otežana politička kontrola brojnih uspješnih pojedinaca na nižim razinama vlasti diljem države. Izravno izabrani postaju odgovorni svojim biračima, a ne više stranačkim šefovima, a da ne govorimo o nezavisnim dužnosnicima. Narod je jasan, on traži izravne izbore za sve razine vlasti. I političke elite su jasne, one će se dogovorit i s crnim vragom oko modela koji će im omogućit daljnju kontrolu svega i svačega. Tako će dužnosnici uglavnom ostat odgovorni svojim stranačkim šefovima. A narod, narod će opet popušit.

- 22:47 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.03.2006., srijeda

GOLF

Jutros sam opet cijepo drva nakon nekog vremena. Omelo me spravljanje liste i skupljanje potpisa, a zima se odužila. Skoro nestalo drva.

Cijepanje drva izgleda ko dosadan, rutinski poso. Sagneš se, uzmeš komad drva, ocijeniš kako ga udarit, postaviš ga na tak, uspraviš se, odabereš pravu sjekiru, uzmeš sjekiru, odmjeriš i zviz! Pogodiš ili ne pogodiš, ili umalo pogodiš. Sagneš se, pokupiš bilice i baciš ih na hrpu. Ili promašeno drvo ponovo staviš na tak tražeći krivca za promašaj. Onda ispočetka. I tako uru dvije. Izgleda ko rutina, ali nije. Svaki udarac je drugačiji, zahtjeva taktičku pripremu. Kako ne bi falio, prejako udario pa oštetio palicu, zaglavio sjekiru itd. itd. Sve se nešto mislim kako cijepanje drva ima slične elemente ko golf. Pravilan stav, čvrst zahvat palice, oštro oko, dobra koordinacija zamaha, odmjeren udarac i …. pogodak, ili promašaj. I u golfu i u cijepanju drva promašaj nije konačan gubitak, jer nastavljaš igrat, odnosno cijepat. I tamo i amo imaš hendikep.

Možda cijepanju nedostaje natjecateljska komponenta, ali i temu se može doskočit natječući se sa zimom. Oćeš li ostat bez drva prije kraja zime ili će drva preforat zimu?

Dok ne budu gotovi golf tereni na Srđu ili u Konavlima, članovi našega dubrovačkoga golf kluba bi mogli trenirat cijepajući drva. To bi bilo višestruko korisno. Uhvatili bi ruku i oko bez da se bacaju u trošak pohađajući golf škole na furestim igralištima. Bili bi više na zraku i riješili bi se nagomilanog stresa. Nema boljeg lijeka za stres od udaranja sjekirom po zamišljenim neprijateljima i konkurentima. Mogli bi organizirat i natjecanja. Recimo, svaki dobije po metar drva i onda se štopa ko će ga prije iscijepat. Ili se nacrta crta na drvu i onda mjeri ko će je sjekirom bolje pogodit. Moglo bi bit stotine varijanata. A da ne govorimo o koristi što bi neko mukte iscijepo drva. A kad igrališta budu gotova, imali bi spremnu prvu golf vrstu od Grada za nastupit na natjecanjima. Kud ćeš boje!

- 15:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.03.2006., utorak

PORTRET

Nijesam se bio najedio. Dapače. Uzo sam malo vremena za promislit, a montaža u Dubrovačkom vjesniku mi je samo pomogla.

Prije nekoliko godina, davno prije Bandića, dobio sam mail iz Grada da im treba moja fotografija, jer su namjeravali portrete gradonačelnika od 1990. na ovamo izvjesit negdje u vijećnici. Zašto od 1990.? Ovaj Grad je postojo dugo prije devedesete, i među brojnim gradonačelnicima sigurno imo mnoge koji su zaslužili više od nas tu čast. Po čemu smo to baš mi posebno zaslužni da nam Grad, kojem smo na čelo došli temeljem čudne izborne matematike i poslijeizborne trgovine, oda počast postavljanjem naših portreta na mire njegove vijećnice? I to baš u Gradu koji je stoljećima izbjegavo postavljat spomenike i svojim najzaslužnijim građanima. Svima osim Mihu Pracatu čije su zasluge nadvladale uzancu.

Nisu ni meni bili dragi oni koji sami sebi podižu spomenike ili za života dozvoljavaju nazivat ulice i trgove svojim imenima. Još se sjećam samopromotora koji su sve organizirali da ih se predloži za neku od nagrada Grada ili bi čak sami sebe predlagali. Zašto bi mi sami sebi odavali čast i postavljali se na zid vijećnice? Ako su neki od nas uistinu bili toliko zaslužni da bi im Grad trebo odat počast, onda to treba napravit netko drugi, a ne mi sami, ili naša nasljednica koja će tako i sebi osigurat mjesto u nizu «velikana».

Uostalom, tko bi to u ime Grada trebo odlučit koga počastit. Vijeće? Više ne, nakon što je, po nalogu Sanadera i Žužula svojoj dubrovačkoj podružnici, odlučilo počasnim građaninom proglasiti ni krivog ni dužnog Chrisa Pattena. Time je Patten dobio izuzetnu čast, a da niko ne zna zašto, a Vijeće izgubilo vjerodostojnost za još dugo vremena.

Što bi se dogodilo s našim portretima nakon što za nekoliko godina uđemo u Europu? Hoće li se tad povijest Grada računat od udruživanja u Europu ko što se sad računa od razdruživanja iz Jugoslavije? Bili onda makli slike nas hrvatskih gradonačelnika i niz počeli europskim gradonačelnicima?

Du vjesnikove fotomontaže su najbolji odgovor toj inicijativi. Možda bi umjesto naslikanih ili fotografiranih portreta najbolje bilo izvjesit karikature. Barem bi se posjetitelji Vijećnice imali čemu smijat i ne bi se trebali brinut kako nam na slici izgleda frizura.

Na koncu, zbog čega bi uopće trebo dat dozvolu da se moj portret izvjesi u Vijećnici? Ne znam je li itko pito počasne građane, koji se također broje od 1990., za dozvolu da se njihovi portreti izvjese? Ili za slikovnicu koja svjedoči o povijesnom posjetu delegacije Grada Ivanu Pavlu II.? Ako je netko zaželio da se njegova ili njezina fotografija sutra izvjesi u Gradskoj vijećnici onda to treba odlučit sam ili sama, a ne tražit skužu u privoli prethodnika.

Bez obzira koliko sam i što napravio za vrijeme svog gradonačelničkog mandata, meni je dovoljna čast i zadovoljstvo što mogu još uvijek mirno i čista obraza proć Stradunom.

- 00:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.03.2006., ponedjeljak

GUN FREE

Ponovo mrtvi na ulici. Ovaj put pogrešna osoba i automatsko oružje. Kad su ubojstva i ranjavanja u pitanju, uvijek je pogrešna osoba. Problem je što smo se na to navikli i više se nitko ne uzbuđuje na vijesti o oružanim obračunima. Novi oblik nasilja je postao svakodnevna pojava. Nema nikakvih naznaka da itko od odgovornih čini nešto kako bi se tome stalo na kraj. Ili barem smanjio broj ubojstava i ranjavanja.

Rekli su sinoć na vijestima da se pretpostavlja da u Hrvatskoj ima oko 400.000 komada vatrenog oružja. Od toga polovica legalno. Za razbojnike mogu pretpostavit razloge za nosit oružje, ali mi nije jasno što će običnim, normalnim ljudima doma vatreno oružje. Bez obzira koliko ga dobro čuvali i osigurali, i najbolje sakriveno oružje može lako postat smrtonosna igračka ili sudbonosni argument.

Hrvatsku treba proglasit zemljom bez vatrenog oružja, «Gun Free». Nitko ne smije držat ili nosit oružje. Zaljubljenici u puške, pištolje, revolvere i slične kaubojske igračke mogu ih imat i držat u za to organiziranim prostorima, strjeljanama s oružarnicama gdje bi oružje bilo čuvano u sigurnosnim depoima. Tamo oni mogu dolazit glancat svoje ljubimce, vježbat gađanje, pričat lovačke i ratne priče. I ostavit obične ljude na miru.

Ni lovačko oružje se ne smije držat doma. Jer možeš greškom koknut susjeda misleći da je lisica u kokošinjcu. Lovci svoje oružje mogu držat deponirano u policijskim postajama gdje ga uzmu kad idu u lov i tamo ga vrate nakon što, kao pravi zaljubljenici u prirodu, koknu nekoliko ptičice i kojega zeca.

Nemaju ni policajci što nosit doma oružje kad nisu u službi. Nakon što izađu iz službe, oružje ostave u svojoj postaji gdje ih čeka do nove smjene. Jedino oni koji su stalno u službi, nacionalni James Bondovi, mogu potezat kratke cijevi sa sobom.

Trofejno oružje treba potpuno onesposobit i jedino tako se može držat doma poviše kamina. U slobodnoj prodaji se ne može kupit nikakva municija.

Neovlašteno držanje, nošenje i upotrebu vatrenog oružja treba proglasit terorističkim činom i kao takvo kažnjavati. Znam da ovo neće u potpunosti eliminirat tragedije izazvane vatrenim oružjem, ali će sigurno značajno smanjit broj nesretnih slučajeva i upotrebe oružja u afektu. Činjenica da netko može dobit 10-15 godina robije samo zato što ima pištolj, natjerala bi i lupeže da se okrenu plastičnim kopijama. Nije lijepo kad opeljuše poštu ili banku plastičnim pištoljem, ali barem službenici i okolni građani ne stradaju.

- 08:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.03.2006., nedjelja

LISTA

Preživjeli smo i nekako skockali listu. Zadnji čas. Najlakše je bilo skupit potpise, ali 40 kandidata za listu nije šala. Razgovarali smo s jedno 150 osoba. Nevjerojatno koliko ljudi zaziru od bilo kakvog angažmana u politici, čak i od sudjelovanja na nezavisnoj listi u trećem ili četvrtom ešalonu. Dobro, sigurno mnogi zaziru i od mog imena, ali puno više njih zazire generalno od bilo kakve politike, pa čak i od izlaska na birališta.

Nikad me nije gusto ovakav izborni model gdje je cijelo izborno područje jedna izborna jedinica s jedinstvenom listom. Pa se onda smiješnom formulom obračunavaju glasovi čime se određuje broj vijećnika sa svake liste koji će ući u skupštinu. Više bi volio da se Županija podijeli u 41 izbornu jedinicu pa da se u svakoj izravno bira predstavnik po većinskom modelu. I tad bi skupština uistinu bila predstavničko tijelo. Članovi skupštine bi točno znali koga predstavljaju, a građani određenog područja bi znali tko je njihov predstavnik u skupštini.

Za ovako izabrane članove skupštine ne zna se jesu li predstavnici građana ili političkih stranaka koje su ih kandidirale. Očekujemo li da predstavničko tijelo oslikava vjeran profil svoje baze ili da ga čine najbolji, izvrsni predstavnici? Predstavničko tijelo kao vjeran profil svoje baze je nemoguća misija i obavezno je izborna trgovina. Tim modelom potencijalno najbolji predstavnici ostaju isključeni iz izborne trke. Većinski model gdje bi svakih oko 2500 birača u našoj županiji biralo svog predstavnika otvorilo bi put svim zainteresiranim da se uključe u izbornu trku. Tako bi dobili najbolje predstavnike, a time i kvalitetom najbolji sastav skupštine koja bi u radu polučila najbolje rezultate. Ali tako ne žele političke stranke, jer bi izravnim izborom vijećnika izgubile značajan utjecaj na kreiranje kandidacijskih lista.

Na listu smo nastojali staviti što više osoba izvan politike kako bi im time otvorili vrata izbornog procesa. Koliko smo u tome uspjeli pokazat će rezultati za tri tjedna.

1. Vido Bogdanović, dipl.ing.stroj.
2. dr.sc. Luko Milić, dipl.ing.stroj. profesor na Sveučilištu
3. Liza Čurčić, dr.med.
4. Niko Karaman, dipl.ing.polj. enolog
5. mr.oec. Ivuša Domijan-Arneri, kapetan, predavač na Sveučilištu
6. Marija Mrgudić, turistička djelatnica i vinar
7. Jakša Bošković, prof. glazbenik
8. mr.sc. Aida Cvjetković, županijska pročelnica
9. Frano Cetinić, veteran nogometaš, ugostitelj i galerist
10. Vesna Mišić, trgovačka predstavnica
11. Igor Matana, student
12. Đuro Metković, ing.prom. manager
13. Neda Mihović, prof.
14. Denis Kaštelan, dr.stom.
15. Mladen Jurković, HRVI umirovljenik
16. Antun Vidak, prof.
17. mr.oec. Meri Šuman Tolić, asistentica na Sveučilištu
18. Mario Obradović, dipl.iur. manager
19. Željko Pavličević, samostalni ugostitelj
20. Marija Dominiković, sportska djelatnica
21. Hrvoje Marinović, samostalni obrtnik, klapski pjevač
22. Zorica Krželj, dipl.oec znanstvena novakinja
23. Miše Bratoš, umirovljenik vinar
24. Anđela Matić, agencijski manager
25. Frano Radetić, student
26. Jelena Guke Pače-Sentović, galeristica
27. Luko Šoletić, kapetan duge plovidbe
28. Marojica Ucović, dipl.iur. odvjetnik
29. Stijepo Klobučar, umirovljenik
30. dr.sc. Jakša Bolotin, oceanograf
31. Fikret Fiki Junuzović, umirovljenik
32. Periša Violić, strojar, maslinar i vinogradar
33. mr.sc. Niko Radić, dipl.ing.građ.
34. Ivan Nodilo, ugostitelj
35. Ado Benić, kapetan duge plovidbe
36. Robert Krile, dipl.oec. bankar
37. Živko Šimunović, dipl.oec. poduzetnik, sportski djelatnik
38. Periša Obradović, HRVI umirovljenik
39. Senko Glavinić, sportski djelatnik
40. Željko Stipanović, sportski trener
41. Ivan Pozniak, umirovljenik

- 17:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.03.2006., četvrtak

OTVORENA ŽUPANIJA

«Što ti to treba?», često je pitanje koje slušam posljednjih dana. «Što mi to treba?», sve češće se i sam pitam. Nakon pet godina izborne apstinencije i gotovo godinu dana kako sam izvan politike, ne mogu više okretat glavu na drugu stranu. Svi mi osjećamo određenu odgovornost prema zajednici u kojoj živimo, a tiho prepuštanje upravljanja zajednicom ljudima s čijim metodama se ne slažemo, neangažiranje u javnim poslovima i apstinencija na izborima neće popravit stanje i učinit našu sredinu boljom, onakvom kakvom bi je željela većina.

Zato su me Rina i Pepe po prvi put vidjeli u novinama. Kad razmišljamo o budućnosti obično mislimo na budućnost onih koji dolaze iza nas, jer mi smo veći dio naše budućnosti već pretvorili u prošlost. Prošlost kojom se uglavnom ne možemo pohvalit. Zato bi budućnost onih koji je tek otvaraju trebali učiniti svjetlijom, poštenijom, sigurnijom, pravičnijom…. To se može ostvariti samo javnim angažmanom. Bolju im budućnost neće servirati ni Euroatlantske integracije, ni MMF, ni brojni predsjednici i ministri. Mi najbolje znamo kakva im budućnost treba.

I politika je javni angažman. Nažalost, u Hrvatskoj je srozana na najnižu stepenicu ljudskih aktivnosti. Stranke u Hrvatskoj, tajkunske i interesne skupine funkcioniraju kao hajdučke družine prenoseći to na ukupnu zajednicu. Svi mi postajemo taoci sukoba i dogovora hajdučkih harambaša koji se uzdižu i padaju na hrvatskom kolu mijena. «Zašto se vraćaš u taj glib?» pitao me jučer poznanik. Svejedno ćemo svi završiti u glibu ukoliko zajednički ne pokušamo taj glib isprati.

U našoj županiji se hajdučki dogovor raspao. Ponovo će se odmjeriti snage kako bi se stvorila platforma za nove nagodbe. U igri su opet isti igrači. Podijeljeni u nekoliko družina, usko povezani s interesnim skupinama, ponudit će biračima programske opcije nastojeći kroz prividno demokratsku proceduru dobiti njihovu (biračku) potporu za pretpostavljenu poslijeizbornu trgovinu. Postoje u našoj zajednici i birači kojima je hajdučija prihvatljiva opcija. Pa i onda kad probije civilizacijsku masku i skoro se pretvori u skupštinsku tučnjavu koju svojim prisustvom sprječavaju policajci i specijalci. Vjerojatno je i to dio demokracije. Njihove.

Poligon očekivanog okršaja je graditeljstvo gdje će građevinski lobiji povezani sa sponzoriranim strankama i političarima nastojati nakon izbora zauzeti pozicije s kojih će odlučivati o prostornom planiranju (čitaj: pretvaranju zelenih i poljoprivrednih površina u građevinske), postavljanju svojih ljudi na položaje gdje se odlučuje o gradnji i održavanju javne infrastrukture, privatizaciji preostalih graditeljskih društava, koncesijama koje se odnose na iskorištavanje kamena, izdavanju ili osporavanju graditeljske dokumentacije, javnim natječajima za dodjelu graditeljskih poslova i isporuku građevinskog materijala. Tako bi otprilike trebala izgledat podloga za stvarne predizborne programe očekivanih izbornih takmaca. Na ovakvoj podlozi su krenuli i u prošle izbore i na njoj se razišli.

Uvjeren sam da je među biračima najveći broj onih koji ne pristaju na ovakve opcije, koji ne žele da naša budućnost bude posljedica nagodbe ili sukoba oko toga tko će jamit Dubrovnik Ceste, tko će biti područni direktor HUCa, a tko ŽUCa, tko će dobiti koncesiju za iskop kamena, tko će imati asfaltnu bazu, tko će dobiti Solitudo, tko će isporučivati željezo za Pelješki most, a tko će ga gradit, itd. itd.

I Pepe i Rina, i svi oni koji je tek otvaraju, zaslužuju bolju budućnost nego što im je mogu pružiti vinovnici skupštinskih sukoba sa svojim sponzorima. Zato sam se odlučio vratit u politiku i zagazit u glib. S građanskom listom ljudi koji vam nude OTVORENU ŽUPANIJU kao čistu opciju za bolju budućnost.

- 21:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.03.2006., srijeda

MOSTOVI

Danas mi se tužila Mare s Pelješca da joj neki ljudi nijesu htjeli dat potpis za našu listu «jer je Bogdanović protiv mosta». Očito sam posto dežurni protivnik mostova, onih prije i ovih budućih. Tako me neki dan i Mandarinko «podsjetio» da sam bio protiv mosta preko Rijeke Dubrovačke. Na njegovu, moju i svakoga normalnoga žalost, imo sam tad pravo. Sva upozorenja i pitanja pred euforični početak gradnje tad su nazivani protivljenjem gradnji mosta, a danas pak dobijaju ružne odgovore. Osim što je most svojom lokacijom i visinom ugrozio jednu od najvećih komparativnih prednosti turističkog Dubrovnika – luku za krstaše, izgrađen je bez kompetentne studije utjecaja vjetra i potresa na ovu elegantnu građevinu. Značajnijih potresa srećom nije bilo i neka ih i ne bude.

Nakon nekoliko hrvatskih mostova gdje vjetar češće ili rjeđe ugrožava normalno odvijanje prometa, dobili smo most gdje vjetar u određenim okolnostima ugrožava i sami most. Kad se krivo slože karte most «poludi» i čelična konstrukcija se pretvori u bijesnog i bučnog plesača. Pravi «Dancing Bridge». Marojeva snimka od prije neki dan je konačno uvjerila i osvijestila hrvatsku, običnu i stručnu, javnost. Most Dr. Franja Tuđmana je u ozbiljnim problemima i samo je pitanje statistike kad će se složit kobna kombinacija okolnosti koju most neće moć izdržat.

Planira se i projektira novi most, ovaj put između Kleka i Pelješca. Još dulji, grandiozniji, kompliciraniji i mnogostruko skuplji. Toliko mnogostruko da se i ne zna koliko. I sad se moja obična pitanja jednostrano tumače kao protivljenje gradnji mosta. O stvarnim podacima se uglavnom špekulira, pogotovo o cijeni mosta. Kad bi postojala studija opravdanosti gradnje mosta i kad bi javnost bila upoznata s rezultatima te studije, moja i slična pitanja bi možda bila suvišna.

Koliko sam uspio razaznati iz javno objavljenih vijesti i rasprava o Pelješkom mostu, postoje dva deklarirana razloga za gradnju:
1. skraćivanje cestovne udaljenosti od Pelješca, odnosno Korčule i Mljeta, prema zapadu;
2. fizičko povezivanja, integriranje hrvatskog kontinentalnog teritorija u odnosu na teritorijalni pojas BiH u Neumu što bi navodno trebalo olakšati promet ljudi i roba prema Dubrovniku.

O prvom razlogu neću raspravljat i postavljat zločesta pitanja. I ja smatram da Pelješčani, Korčulani i Mlječani zaslužuju bolju povezanost, pa ako je ovakav most na ovom mjestu optimalna solucija, neka bude tako. Ipak je ovdje potrebno napomenut da Pelješki most neće na bilo koji način približiti Pelješac, Korčulu i Mljet Dubrovniku kojem upravno i gospodarski gravitiraju, te koji je zračni ulaz za sve brojnije turiste.

Osto nam je drugi razlog. Konačno fizičko povezivanja Dubrovnika i matice zemlje možda može natjerati suze na oči nekim nacionalnim romantičarima, ali to nikako ne može biti racionalni razlog za ovako kompleksnu i skupu investiciju u 21. stoljeću. Pogotovo što se Dubrovnik time cestovno udaljava dvadesetak kilometara od matice. Znam, čuo sam i ja one koji tvrde da su spremni voziti se i pedeset kilometara dulje u zamjenu za dvostruki prelazak granice kako bi stigli iz Hrvatske u Hrvatsku. I sad budi pametan.

Ako bi naša diplomacija bila uspješna, što nije, pitanje cestovnog prolaska preko BiH teritorija kod Neuma i prelaska dviju državnih granica na putu od Opuzena do Dubrovnika puno bi se jednostavnije i brže riješilo nego utvrdila potrebna visina mosta kako ne bi ometala međunarodnu plovidbu prema Neumu. Treba dogovoriti ograđeni cestovni koridor preko teritorija BiH u zaleđu Neuma za novu brzu cestu ili autocestu koja bi udaljenost od Opuzena do Dubrovnika smanjila sa sto na osamdesetak kilometara umjesto povećala na sto i dvadeset kako zagovaraju graditelji mosta. Ako neki imaju toliku averziju prema Neumu pa ga ne žele gledat niti u prolazu, može se probit tunel kroz brda iza Neuma i umjesto mostom, Hrvatsku s Dubrovnikom povezat tunelom. Znam da ovo zvuči kao pretjerivanje. Upravo onoliko koliko i razlozi da se gradi cestovno-mosna zaobilaznica kako bi se zaobišao teritorij susjedne države koji je, gle vraga, etnički hrvatski. Što se mene tiče, rađe bi Neum zagrlio nego odgurnuo.

Kad ovome dodamo činjenicu da bi se za cijenu izgradnje mosta nad mostovima mogla izgradit autocesta punog profila od Opuzena do Dubrovnika, uključujući i koridor preko teritorija BiH, kad smo, ako smo, svjesni činjenice da će se prije ukinuti postojeći granični režim nego li bude dogotovljena pelješka zaobilaznica, onda se uistinu postavlja stvarno, a ne hipotetsko pitanje, kome treba most. Jedan dio odgovora je, Dubrovniku ne treba. Drugi dio odgovora nas vraća na prvi razlog gradnje. Most treba Pelješčanima, Korčulanima i Mlječanima kako bi im put prema zapadu bio kraći i udobniji. Iako ostaje pitanje hoće li se vozači s Pelješca rađe uključivati na buduću autocestu iznad Dola na Rudinama ili će voziti preko mosta do Kleka pa niz Rabu do Opuzena gdje bi se ukrcali na autocestu, nemojmo bit sitničavi, prihvatimo želju da Neretljanski kanal treba premostiti. I pred kraj ću postavit još jedno, u javnosti već postavljeno pitanje. Zbog čega se Klek i Pelješac ne povežu podvodnim cijevnim tunelom koji je jednostavnije, seizmički otpornije i mnogostruko jeftinije rješenje koje na niti jedan način ne ometa pomorski pristup Neumu?

Nemojte opet moja pitanja, koja nisu samo moja, shvatiti kao protivljenje povezivanju Pelješca s Klekom, shvatite to tek kao očekivanje da odgovorni ljudi koji o tome odlučuju iznađu uistinu optimalno rješenje. Kao što su to trebali učinit i pri premošćivanju Rijeke Dubrovačke, a nijesu. Da o Maslenici i ne govorimo.

- 22:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

13.03.2006., ponedjeljak

REGIONALIZAM

Čini se da je moj regionalizam i navodno autonomaštvo privuklo najviše pažnje u prvim predizbornim istupima. Bez obzira koliko nešto jasno i obrazloženo izjaviš, slušatelji i prenositelji čuju ili prenesu ono što im odgovara.

Osnovni preduvjet da bi neki sustav funkcionirao ili neki pothvat uspio jest uspješno projektiranje. Ukoliko od samog početka elementi nekog sustava nisu funkcionalno poslagani kako treba, taj sustav će teško ili nikako funkcionirat. Slično je i s našom zajednicom, lokalno, regionalno ili državno. Svi smo, osim ljudi trenutno na vlasti, svjesni da nam stvari u državi, pa u regiji i lokalno, ne idu bajno. I tražit ćemo za to bezbroj razloga. Za nas u oporbi, osnovni krivci su oni na vlasti, a zaboravljamo da stvari nisu funkcionirale naročito ni kad smo mi bili na vlasti. Međusobno optuživanje neće pokrenut sustav i dat rezultate. Da bi sustav bio uspješan mora bit dobro projektiran i još bolje izveden. Tad bi i nešto lošiji upravljači uspijevali u svom upravljanju.

Državica s više od pet stotina općinica, općina, gradića, gradova i s 21 županijom dosad se organizacijski pokazala ko potpuno promašen projekat. Dok je bila na nizbrdici, nekako je još i funkcionirala, a sad nakon što je početni zamah istrošen i kad bi se trebala uspet na prvu uzbrdicu, makina je stala. Bez obzira koliko ulijevali benzine, kurblali i gurali, nikako da se pokrene. Očito nešto nije u redu u organizaciji. To smo vidjeli i sami, a vidjela je i Europa. I od nas se očekuje teritorijalna reorganizacija države. Kako bi bila uspješnija i kako bi se lakše uklopila u Europu.

U temu grmu leži zec. Ali ko će ga isćerat na čistinu? Strah me da će se dogodit ko što se i dosad događalo. U nekom zagrebačkom kabinetu, po špranci emailiranoj iz Brisela, iskrižat će se Hrvatsku ko tortu u nove regije, veležupe, županije, gradove, općine i što ja znam što sve još ne. Nakon što dobijemo novi zakon o lokalnoj i regionalnoj samoupravi i novi zakon o izborima, poklat ćemo se međusobno ko kučki odma u prvoj predizbornoj kampanji ne bi li uhvatili dobačene kosti.

Uz pretpostavku da nijesmo ništa blesaviji od onih u Zagrebu, odmah se moramo uključit svojim inicijativama u već započetu rekonstrukciju državne strukture. Za budućnost ovega kraja nije svejedno kako će teritorijalno i funkcionalno biti organizirana regionalna i lokalna zajednica. Kako prenosu mediji, razmišlja se o primorskoj regiji koja bi obuhvatila cijelo hrvatsko primorje od Savudrije pa do Ponte Oštre, pa se razmišlja o regiji Dalmacija od Maslenice do Ponte Oštre, pa se vjerojatno razmišlja i o još nekim kombinacijama za koje još i ne znamo. A ja mislim da bi se Dubrovnik s okolicom s kojom predstavlja funkcionalnu cjelinu trebo organizirat u svoju županiju ili regiju, kako god se zvalo. Na taj način bi se najbolje iskoristili svi potencijali i resursi što bi rezultiralo uspješnošću zajednice bez obzira koja joj vlast sjedala na glavi. Na korist lokalnoj zajednici i samoj državi.

E sad, ko bi trebo pokrenut i nosit inicijativu po pitanju teritorijalnog ustroja juga Hrvatske? Upravo nova županijska vlast. Upravo ona treba biti nositeljica te inicijative i u suradnji s lokalnom javnošću pripremit konkretan prijedlog prema središnjoj vlasti. Eto to je «regionalizam» na moj način.

- 14:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

DALMATINA

Kad ti troje reknu da si pjan, lezi i valjaj se. Tako naš mudri narod govori. Neko veče sam se opet zakačio oko Dalmatine, tog napokon ostvarenog hrvatskog sna. Njih troje, ja sam. Bezuspješno pokušavam objasnit da je 311 km kraće od 341 km, a da bi 280 km bilo još kraće od 341 km. Uvijek sam smatrao da su argumenti brojeva neoborivi, pogotovo u sukobu s iracionalnim argumentima, ali izgleda da sam se prevario.

Uhvatili smo se oko trase Dalmatine. Oni tvrde da je postojeća trasa na putu prema Zagrebu, gdje se autocesta od Dugopolja spušta prvo prema Šibeniku, onda prema Zadru, pa preko Maslinice i kroz Sv. Rok penje prema Lici, skreće preko Gospića sve do Bosiljeva da bi konačno stigla do Karlovca, optimalna. Ako sam dobro zapamtio to je «sveobuhvatni pravac» koji ide «sredinom hrvatske kifle». Ko da smo pekari, a sve mi miriše na program «upoznajte Domovinu da bi je više voljeli».

U svojoj tehničkoj naobrazbi učio sam da bi najkraćim putem trebalo bit najbrže. Nisam valjda u krivu? Kad bi meni neko dao da odredim trasu autoceste između Splita i Karlovca (Zagreba), onda bi uzo redalicu i potego crtu između Splita i Karlovca, i tražio kako provuć autocestu najbliže toj crti. Tad bi autocesta otprilike išla od Dugopolja preko Drniša na Knin pa na Gračac, Udbinu, Korenicu, oko Plitvica i Slunja pa na Karlovac. Umjesto da autocesta prisiljava sve putnike iz Splita i južno od Splita da na putu prema Zagrebu skreću kroz Šibenik i Zadar, Šibenik bi imao spoj na autocestu u Drnišu, a Zadar u Gračacu.

Kako sad stvari stoje, cestovna udaljenost od Dugopolja do Karlovaca je 311 km ako vozimo starom, Plitivičkom cestom, a 341 km ako vozimo Dalmatinom, ili 30 km dulje u jednom pravcu, odnosno 60 km povratno. Da se autocesta gradila plitvičkom trasom, pretpostavljena udaljenost od Dugopolja do Karlovca bila bi oko 280 km ili oko 60 km kraće od Dalmatine u jednom pravcu, odnosno oko 120 km povratno.

Plitvičkim pravcem preko Drniša udaljenost od Šibenika do Karlovca iznosila bi oko 260 km u odnosu na 296 km Dalmatinom, ili oko 36 km kraće u jednom pravcu, odnosno oko 70 km kraće povratno. Od Zadra preko Karina i Gračaca do Karlovca plitvičkim pravcem trebalo bi oko 220 km u odnosu na 235 km Dalmatinom, ili oko 15 km kraće u jednom pravcu, odnosno oko 30 km povratno.

Za nas koji se Dalmatinom ili Plitvičkom cestom vozimo nekoliko puta godišnje, ovakva razmišljanja uistinu izgledaju sitničava i nedovoljno domoljubna dovodeći u pitanje domovinski projekt stoljeća, ali s gledišta čestih ili svakodnevnih korisnika ovih cestovnih pravaca, odnosno obične ekonomije i energetike, ove razlike u cestovnoj udaljenosti prestaju biti beznačajne.

Pretpostavimo da imamo, što nemamo, ali ćemo valjda imati, prosjek od 15 tisuća vozila na autocesti svaki dan u godini. Od toga 3 tisuće za Zadar, 2 tisuće za Šibenik i 10 tisuća za Split i južno od Splita. To znači da 3.000 vozila za Zadar učini Dalmatinom 45.000 kilometara dnevno više nego što bi učinilo plitvičkim pravcem. Šibenskih 2.000 vozila učini 72.000 km više, a splitskih 10.000 učini 600.000 km više dnevno nego što bi učinilo nepostojećom plitivičkom autocestom. Ukupno dnevno to je 717.000 km prevaljenog puta više nego je potrebno. Ako vrlo skromno pretpostavimo potrošnju od 10 litara nekakvog goriva na 100 km za sva vozila, ispada da za tih 717.000 uzalud prevaljenih kilometara treba 71.700 litara goriva, i to po danu. Godišnje to iznosi 261.705.000 kilometara i 26.170.500 litara ili oko 21.000 tona raznog goriva. Recimo da je cijena goriva oko 1€ što znači da vozači nepotrebno sprže oko 26 milijuna € godišnje, a to je cijena izgradnje recimo 5 km suvremene autoceste.

U ovu dobronamjerno pojednostavljenu računicu nije uzeta u obzir cijena gradnje nepotrebnih kilometara, nisu uzeti u obzir gubici i neugodnosti zbog (pre)čestih zatvaranje autoceste na Ravnim kotarima, Maslinici i Sv. Roku, nisu obračunati troškovi zbog većeg iskorištavanja vozila nepotrebnom vožnjom, nisu obračunati troškovi imbecilnog sustava naplate cestarine, nije obračunato izgubljeno vrijeme vozača, putnika i tereta zbog dulje vožnje, itd. itd.

Sad će dreknut gospićki dušebrižnici da na ovaj način Gospić ostaje izoliran. Zašto? Upravo je Gospić na trasi dijela Jadransko-Jonske ceste od Gračaca preko Gospića i Otočca do Rijeke.

Htio sam samo provjerit jesam li uistinu pjan i trebam li se valjat! Očito su oni koji su vukli trasu našeg vjekovnog sna bili pjani, lokalno izlobirani ili strašljivi. Strašljivi provuć cestu preko područja gdje su nekad etnički Srbi činili većinu stanovništva, pa trasa Dalmatine ko da ide po «granici» fantomske srpske republike. O politiko kraljice svih gluposti! Generacije će sad vozit milijune kilometara dalje nego što treba, dangubit milijune sati i plaćat milijune Eura penala zbog tuđe gluposti. I još će na semaforu u Maslenici čekat da ih bura pušti proć. Svi oni koji misle da pretjerujem neka učinu đir Dalmatinom pa Plitvičkom cestom. I vidjet će praznu Dalmatinu i krcatu Plitivičku cestu. Uz cestarinu se još uvijek na Plitivičkoj cesti na bazi od 10.000 vozila dnevno uštedi oko 110 milijuna kilometara ili oko 11 milijuna litara goriva godišnje. Ako laže koza ne laže rog, a pjani neka se i dalje valjaju. I zato Dalmatinu preimenujmo u ACST (AutoCestu Sezonsku Turističku).

- 08:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.03.2006., nedjelja

Povratak

Nakon probelma na serveru, konačno sam se uspio ulogirat. Evo me ponovo pod istim imenom i sa starim postovima.

- 13:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.03.2006., subota

PALMANA NEDJELJA

Prevrnuo sam sve jučerašnje novine i pratio vijesti na televiziji i radiju ne bi li čuo reagiranje naših biskupa na još jedan pokušaj zloupotrebe nedjelje, ovaj put Palmane. I nisam čuo niti pročito ništa. Već nekoliko godina traje crkvena galama oko neprihvatljivosti rada trgovina nedjeljom. Sukobljavaju se argumenti za i protiv, i uglavnom se ništa ne mijenja. I dalje se nedjeljom svetkuje i radi, moli i trguje. Vjerojatno će tako i ostat, a politički i religiozni marketing će nastojat osvojit jeftine ponte na tom marginalnom problemu.

Ali kad od Crkve favorizirana politička opcija prekrši zakon i sa zakašnjenjem raspiše izvanredne izbore baš za Palmanu nedjelju kako bi taktički iskoristili očekivane naputke svećenika za koga glasat na masovnije posjećenim misama, onda naši crkveni poglavari šute. Čine se ludi.

Možemo i ne moramo prihvatit njihovu inicijativu za zabranu rada butiga nedjeljom, ali ne možemo nikako razumjet njihovu šutnju u očitom pokušaju zloupotrebe nedjeljne mise na Palmanu nedjelju imajući u vidu činjenicu da je politika najprljavija od svih trgovina. Redovni izbori se ne bi ni trebali održavat nedjeljom, zato bi Biskupska konferencija trebala ostat dosljedna i pokrenut inicijativu za promjenu izbornih zakona na način da se subote propišu kao izborni dani.

02.03.2006., četvrtak

STUPICA

Oni koji nijesu obružavali satove statike trebali bi znat da se tijelo čije je težište u vertikali unutar osnove neće prevrnut bez obzira što je nagnuto. I bez obzira koliko dugo tako stoji. Nakon što već desetljećima, a možda i dulje, komad ogradnog zida ljetnikovca Gradić nakrivljeno stoji nad nogostupom, možda ranije i nad školjerom, te iako se na njemu ne mogu primjetit nikakve pukotine, odgovorni su ga zamašnom drvenom konstrukcijom od novih greda i ponata poduprli, i sve to još ogradili kako ne bi, ne daj Bože, koga poklopio. Što veća i teža konstrukcija, to veća i provizija. I sad to tako stoji već dva mjeseca.

U Gradu u kojemu je svako parkirališno mjesto zlata vrijedno, ograđena drvena konstrukcija koja drži zid da koga ne poklopi, oduzela je pet - šest parkirališnih mjesta baš u najopterećenijem području.

U našemu velikome malome Gradu, kad pada kiša, opća vozačka zabava je ko će više pješaka poprskat, ili još bolje, polit vozeći kroz lokve. Pošto natjecatelji nijesu podijeljeni u kategorije, gotovo uvijek pobjede šoferi autobusa i kamiona koji nemoćne pješake okupaju od glave do pete. I baš tamo gdje je solidna drvena konstrukcija koja podupire nagnuti zid suzila trotoar na manje od metra, nalazi se najveća lokva na najpopularnijem gradskom poligonu za kupanje pješaka. Pješaci sad nemaju kud pobjeć, a jedva se mogu i mimoić, pogotovo s ombrelama. Kad su već poduprli zid da ne bi, ne daj Bože, koga poklopio, trebali su odgovorni ogradit i trotoar kako ne bi šoferi kupali pješake svaki put kad pada kiša.

Brane se odgovorni da nijesu imali kome naredit da popravi i uspravi zid, jer da, iako je zid dio registriranog kulturnog dobra pod zaštitom, nijesu mogli ustanovit čiji je taj komad zida koji stoji nagnut nad gradski trotoar. A da pitaju nedavnu ministricu kako preko Interneta u zemljišniku pronać vlasnika kojemu se zid nakrivio?

Iako taj komad zida sigurno ne bi panuo, treba ga popravit. I ja tuda prolazim svaki dan, često i s Pepom i Rinom, i nije ga pjaćer gledat onako nagnutoga. A odgovorni su ga neodgovorno ostavili, nepotrebno potrošivši solde i ometajući vozače i pješake koje još usput i okupaju.

Znam, odgovorni su rekli da ne znaju ko je vlasnik kojemu bi mogli naredit da uspravi nagnuti zid. Ako ne znaju ko je vlasnik, onda trebaju znat pogledat u Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i zatražit da konzervatori propišu zaštitnu mjeru uspravljanja nagnutoga zida. Ako nepoznati vlasnik ne provede zaštitnu mjeru i popravi zid u zadanom roku, onda će Poglavarstvo imenovat privremenog skrbnika koji će za račun i na trošak nepoznatog vlasnika popravit nagnuti zid da ne bi, ne daj Bože, koga poklopio. Kad se pronađe vlasnik onda će morat platit popravak zida i sve pripadajuće kamate.

Ali što bi se odgovorni mortifikali s konzervatorima, nepoznatim vlasnicima, skrbnicima, kad je lakše i unosnije pregradit trotoar, pontapelat nagnuti zid, istjerat parkirane aute, a pješake primaknut najdubljoj lokvi. Uostalom, zašto uspravljat zid, možda će jednog dana postat atrakcija ko i toranj u Pisi.

01.03.2006., srijeda

KONCESIJA ILI TIME CHARTER

Dok čekamo da Vlada pripremi Zakon o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu za glasanje, i dok pripremi zastupnike da ga izglasaju, mogli bi se malo osvrnut na taj zakon koji je digao priličnu prašinu, uzrokovao i štrajk upozorenja pomoraca Jadrolinije, a da javnosti baš i nije jasno o čemu se radi. Na kraju se sve svelo na pitanje i budući položaj Jadrolinije.

Nakon dugo godina (ne)sređenog stanja u sustavu i na tržištu brodskog linijskog prijevoza došlo je vrijeme da se stvari poslože sukladno novonastalim uvjetima. Do sad su gotovo u potpunosti brodovi Jadrolinije održavali linije na Jadranu koje se mogu smatrat «od strateškog ili nacionalnog interesa». Uz to što se smatra monopolistom u ovoj djelatnosti, može se slobodno reći da je Jadrolinija vodila politiku pomorskog povezivanja u Hrvatskoj time da je odlučivala o sustavu brodskih veza, utvrđivala i objavljivala redove plovidbe, odlučivala o cijenama svojih usluga, ugovarala i nabavljala nove i polovne brodove. To što je neke od svojih odluka formalno provukla kroz Ministarstvo pomorstva ili Vladu, samo potvrđuje dobru povezanost s politikom. Jadrolinija je svoje financijsko poslovanje zatvarala nemalim sredstvima iz državnog proračuna uz sredstva koja je naplaćivala od korisnika svojih usluga. Još iz vremena samoupravnog socijalizma, Jadrolinija se na određeni način ponašala ko država u državi. U posljednjih nekoliko godina došlo je do otapanja tog zaleđenog stanja, uz promjenu društvenih okolnosti došlo je i do drugačijih i novih potreba u pomorskom povezivanju, a pojavili su se i novi brodari zainteresirani za sudjelovanje u ovom poslu. Približavanjem Europskoj uniji nameću se drugačija pravila igre, izvjesna je i privatizacija Jadrolinije.

POSTAVKE

Sustavne promjene koje se namjeravaju riješiti predloženim zakonom, utemeljene su na nekoliko neupitnih postavki:
- odgovarajuće pomorsko (brodsko) povezivanje hrvatskih otoka i obale predstavlja temeljni preduvjet održivog života i razvitka na otocima i dijelu obale (Pelješac i sl.),
- održivi razvitak otoka predstavlja prvorazredni nacionalni interes iz čega slijedi da je odgovarajuća pomorska povezanost strateška odgovornost države,
- zbog male populacije na hrvatskim otocima i sezonskog nesrazmjera u opsegu poslovanja pomorskih prijevoznika, te zbog brojnih drugih objektivnih okolnosti u obavljanju linijskog povezivanja, godišnja popunjenost brodskih kapaciteta je znatno ispod vrijednosti koje bi omogućavale rentabilno poslovanje,
- naknade za prijevoz (cijena karata) socijalna i politička su kategorija, te su višestruko manje od iznosa koji bi bili potrebni za pokriće objektivnih troškova obavljanja linijskog prijevoza,
- velika većina, ili gotovo sve brodske linije su tržišno neisplative i opstaju isključivo uz pomoć državne financijske potpore.

Do ove točke u razmišljanjima se slažem s predlagačem zakona, no smatram da predloženi model kojim predlagač namjerava riješiti ovaj zadatak nije optimalno rješenje. U prijedlogu zakona govori se o tri razine važnosti linija, državne, (među)županijske i lokalne. U ovim razmišljanjima zadržat ćemo se samo na državnim linijama, dok se ista načela mogu primijeniti i na ostale razine važnosti.

KONCESIJA

Predlagatelj namjerava pitanje pouzdane usluge prijevoza na određenoj liniji riješiti na način da putem natječaja ugovori s odgovarajućim brodarom pravo obavljanja te djelatnosti na određeno vrijeme uz jasno definirane uvjete, drugim riječima, brodar ugovara koncesiju za obavljanje djelatnosti brodskog prijevoza.

Već ovdje uočavam ključnu nelogičnost. Koncesije su po definiciji ekskluzivna prava na obavljanje određene djelatnosti na određenom području za što se plaća odgovarajuća koncesijska naknada. I to sve iz pretpostavke da korisnik koncesije (koncesionar) ulazi u ovaj ekskluzivni poslovni pothvat zbog ostvarenja poslovnog uspjeha, odnosno ciljane zarade. Da ponovim, davatelj koncesije, država, daje korisniku koncesije (koncesionaru-brodaru) ekskluzivno pravo obavljanja djelatnosti pomorskog prijevoza putnika, vozila i robe na određenoj liniji za što će koncesionar državi plaćat ugovorenu koncesijsku naknadu. Ne drži vodu! Na početku smo zaključili da su brodske linije nerentabilne, drugim riječima brodar nije i neće biti u mogućnosti iz naplaćenih usluga prijevoza pokriti svoje operativne troškove i troškove amortizacije, a kamo li nešto i zaraditi. Predlagatelj tu rupu pokušava nemušto zakrpiti na način da zakonom predviđa kako će država brodaru koncesionaru negativnu razliku u poslovanju između troškova i prihoda pokriti iz državnog proračuna. Pretpostavimo da će država i koncesionar vjerodostojno vodit račune i precizno utvrditi razliku između stvarnih troškova i stvarnih prihoda, i da će tu razliku država uredno platit umanjivši je za iznos koncesijske naknade. Ali gdje je onda zarada? Zbog čega bi brodar poduzetnik ulazio u ovakav poslovni pothvat da bi na koncu bio na pozitivnoj nuli? I to samo ako sve prođe uredno, bez nesporazuma i havarija. Brodari će očekivat zaradu iz svojih poslovnih pothvata, a predstavnici države su jedini koji im je svojim arbitriranjem u usklađivanju poslovnih rezultata mogu ostvariti. Osim što je praćenje stvarnih troškova poslovanja brodara inače vrlo složen posao, ovako ponuđeni model je plodno tlo za «pilanu» između predstavnika države i brodara čime će se stvoriti ozbiljan korupcijski grop. Pedesetak ovako zamišljenih poslovnih projekata na pedesetak državnih linija još više će usložiti praćenje poslovanja i omogućiti daljnje zapetljavanje gropa iz prednje rečenice.

TIME CHARTER

Iz uvodnih pretpostavki i nakon ovakvog razmišljanja jednostavno je zaključiti da redovita cjelogodišnja brodska pomorska linija u svojoj suštini nije i ne može biti koncesijski poslovni pothvat već je to usluga koju u ime i za račun države netko treba obavljati.

Iz toga proizlazi drugi, optimalni model za rješenje ovog zadatka. Umjesto da država daje koncesiju za obavljanje pomorskog linijskog prijevoza i onda financira koncesionara, država treba putem natječaja ugovoriti obavljanje precizno utvrđene usluge brodskog prijevoza na određenoj liniji ili određenom plovnom području s odgovarajućim brodarom na temelju uobičajenih modela u pomorstvu. To može biti vremenski najam ili najam po putovanju.

Osobno bi predložio vremenski najam, ili uobičajenije, «time charter». Kako bi to izgledalo? Država utvrdi sve potrebne elemente za određenu liniju. Prvenstveno vrstu i karakteristike broda, te sezonski i izvan sezonski red plovidbe. Na temelju natječaja odabere brodara i ugovori najam za određeno razdoblje uz obvezu plaćanja dnevne najamnine i cijene stvarno potrošenog goriva. I to je sav, precizno ugovoren trošak održavanja određene linije, time da konačna visina troška ovisi o redu plovidbe, odnosno broju putovanja koje država naloži brodaru obaviti iz čega će proisteći cijena potrošenog goriva. U utvrđivanju troška nema puno prostora manipulacijama osim u obračunu stvarno utrošenog goriva. Znači ukupan prostor moguće manipulacije sveli smo na jednu stavku, gorivo. Sve ostale troškove brodara pokriva cijena najma postignuta na natječaju. I to je cijeli poslovni rizik brodara. S druge strane, ukupni prihodi iz prijevoza na tako ugovorenoj liniji odgovornost su države. Država je potpuno slobodna vodit politiku cijena prijevoza bez ikakvih konzultacija s brodarom te prodaju karata organizira kroz odgovarajući model. Brodaru preostaje tek poništiti putne karte na brodu. Negativna razlika između ukupnog troška i ukupnih prihoda određene linije predstavlja subvenciju države. Mogući višak prihoda ne malobrojnim linijama predstavlja prihod države, a ne brodara, i koristi se za djelomičnu kompenzaciju gubitaka na ostalim linijama.

PREDNOSTI

Koje su prednosti ovakvog modela? Država na brodskom tržištu postiže najpovoljnije cijene usluga održavanja određene linije željenom vrstom broda uz preciznu projekciju troškova. Država ostaje slobodna dnevno mijenjati red plovidbe u slučaju potrebe u okviru ugovorene cijene usluge dnevnog najma broda. Država je potpuno slobodna voditi politiku cijena prijevoza kao element poticaja razvitka održivog života na otocima. Izbjegnuti su komplicirani obračuni stvarnih troškova i prihoda brodara, koncesijskih naknada, državnih poticaja za svaku liniju, odnosno svaki brod. Mogući cjelogodišnji ili sezonski višak prihoda nad troškovima predstavlja prihod države, a ne brodara. Ukupno poslovanje pedesetak brodskih linija može se vodit na jednom mjestu u ime i za račun države. Brodar poduzetnik može jasno projicirati poslovni pothvat temeljen na pouzdanim i poznatim kratkoročnim ili srednjoročnim prihodima iz najma broda. Brodar ne ulazi u poslovni rizik zavisan o popunjenosti ugovorenih kapaciteta, odnosno (ne)rentabilnosti određene linije. Uklanjaju se strahovi glede Jadrolinije budući zbog svojih iskustava i kapaciteta, te pogotovo ljudskih resursa, objektivno na Jadranu nema konkurenta u natjecanju po ovakvom modelu. Ovakav bi model kroz narednih pet do deset godina potpuno stabilizirao tržište linijskog brodskog prijevoza u Hrvatskoj gdje bi svoje mjesto pronašli i drugi brodari dok bi se opseg sudjelovanja Jadrolinije sigurno smanjio uz istovremeno pomlađivanje flote i stvaranje povoljnih uvjeta za privatizaciju uz sudjelovanje zaposlenika i uprave. Uvjeren sam da bi i sama Jadrolinija rado odustala od održavanja nekih linija i prepustila ih manjim, lokalnim brodarima. Vrlo je važno napomenuti da ovakav model organizacije brodskog linijskog prijevoza otvara prostor za lakše sudjelovanje otočana i otočkog kapitala u poslovnom pothvatu zajamčenih prihoda. Veliki broj pomoraca i sada plovi po Jadranu i dalekim morima, i neki od njih bi se rado sa svojim kapitalom uključili u ovako organizirani posao, pogotovo u svom akvatoriju.

DRŽAVA

U gornjem tekstu se često spominje država iz jednostavnog razloga što teret odgovornosti za ovu vrstu usluge mora ponijeti upravo država. Zbog trenutne i buduće nerentabilnosti brodskih linija, te zbog nužne pouzdanosti urednog održavanja objavljenih redova plovidbe, došlo je vrijeme da država i stvarno preuzme punu odgovornost vođenja ovog posla. Ministarstvo ili Vlada sigurno nisu ti koji će operativno voditi ukupan posao. Vjerojatno je agencija predložena zakonom najbolje rješenje gdje bi se iz jednog mjesta, uz suglasnost državne vlasti i sudjelovanje lokalne, pogotovo otočke, zajednice upravljalo cijelim postupkom uključujući i financijsko poslovanje. Kako spriječit uvijek prijeteću korupciju i zloupotrebe? Teško kao i uvijek, no dobar prvi korak je smanjit na minimum prostor pogodan za zloupotrebe upravo ovakvim modelom, a drugi dobar korak je ukupno poslovanje otvorit javnosti preko Interneta budući ovakvim modelom ne zadiremo u organizaciju poslovanja pojedinih sudionika ukupnog procesa.

Znam da je kasno za ovakve intervencije u gotovo doneseni zakon, ali uvjeren sam da će teškoće i nepravilnosti u primjeni pripremljenog zakona natjerat državu da razmisli i u konačnici primjeni ovakav ili sličan model. Prostor i vrijeme nisu dozvolili elaboraciju ostalih detalja nužnih u primjeni ovog modela, no oni ne predstavljaju nikakvu poteškoću i bili bi znatno jednostavnije i jeftinije rješivi i primjenjivi nego u slučaju koncesijskog modela.

27.02.2006., ponedjeljak

2602954381517

Danas sam ispunjo poreznu prijavu. Zadnji čas ko i obično. Već u trećemu, četvrtom redu sam naletio na MBG. Koji nikako ne mogu zapamtit. Znam kombinaciju prvih sedam brojeva koji izlaze iz datuma rođenja, ali za onih preostalih šest nikad nisam siguran. Kad ih se i sjetim, nisam siguran pa ih moram provjeravat. A kako ih i provjerit? U novoj osobnoj nema više embegea, srećom imam staru, poluraspadnutu vozačku koju čuvam ko oči u glavi, jer tu mi još jedino piše moj MBG.

Mudraci koji sjede u našemu parlamentu su donijeli propis po kojemu je MBG, ili kako se prije zvalo JMBG, tajni osobni broj koji nitko ne bi smio pitat i koji nigdje ne bi smio bit napisan, a mi ga nikome ne bi smjeli odat. Od kad su donijeli taj šizofreni zakon, a tome ima već nekoliko godina u doba Račanove vlade, stalno pokušavam dokučit čemu onda MBG uopće služi. Objašnjenje predlagača i donosioca famoznog zakona o tajnosti embegea bilo je da se time štiti privatnost građana. Dok mi na jednu ruku navodno štite privatnost, dotle me u raznim formularima pitaju ime roditelja, djevojačko ime majke, datum rođenja, mjesto rođenja, adresu, nacionalnost, državljanstvo, i što ti ja znam što sve ne, a danas su me u poreznoj prijavi još i pitali koliko sam zaradio u prošloj godini. Ne razumijem?

Nijesam siguran za cijeli svijet, ali sam za ovaj dio Europe sasvim siguran da ne postoji još jedna osoba s mojim embegeom. I u tome vidim opravdanje uvođenja i imanja svog broja. Upotreba MBG oslobađa nas mnogih zabuna, zloupotreba i neugodnosti, a pomaže nam brojne građanske dužnosti i prava obavit i ostvarit puno brže i učinkovitije, pogotovo u doba opće kompjuterizacije. I zato bi u nebrojenim formularima bilo dovoljno pitat tek ime i prezime, i embege. I riješena stvar. Svak od nas može u životu mijenjat ili dodavat imena i prezimena. To se barem često događa kod vjenčavanja i rastavljanja. A MBG ostaje nepromijenjen cijeloga života.

U istoj toj poreznoj prijavi, negdje na dnu prve stranice, tamo gdje se upisuju uzdržavani članovi obitelji, trebo sam upisat Rinu i Pepa. Neš ti što ja njih uzdržavam, više oni uzdržavaju mene. Ali trebo sam ih upisat kako bi zajednički prevarili državu za par tisuća kuna, i tamo gdje sam ih upiso, trebalo je upisat i njihove embegeove. Eto ti nevolje. Naivno sam uzo njihove rodne listove koje smo izvadili neki dan, kad tamo sve piše, samo ne pišu embegeovi. Valjda ne smije pisat. Što sad napisat u prijavu? Sjetio sam se njihovih prvih sedam brojeva, ali ostalih šest ni u snu. Srećom, našo sam komad karte na koji smo zapisali njihove embegeove kad smo ih prijavili da su se rodili. I tako sam spasio par hiljada kuna. Nazdravlje. Ali nije mi jasno kako će Rina i Pepe saznat svoje embegeove kad odrastu ako izgubim onaj komad karte. Uokvirit ću im ga i poklonit za maturu.

Nedavno sam sređivo papire nakon smrti oca. U jednim papirima je bio Stijepo, u drugim Stjepo, u trećim Stjepan, i ne bi to sam Bog doveo u red da ovo nije mali Grad i da svak svakoga ne pozna. Bilo je istih dokumenata sa suda u kojima je u jednom dijelu pisalo Stijepo, a u drugom Stjepan. I niđe nije bilo embegea čime bi se sve riješilo. Pa piso ti ime kako mu drago. I u zemljišnim i katastarskim knjigama nema embegea. Ali zato ima udova od ovega, sin od onega, ćer od one itd. Nedavna ministrica se toliko hvalila internetizacijom sudstva da je zaboravila osnovnu pretpostavku kako bi registar mogo uredno funkcionirat na kompjuteru. Svi o kojima se tamo radi moraju bit na jedinstven način označeni, i to na način koji razumije kompjutor. A to je upravo MBG, ono J koje su maknuli nije bilo za «jugoslavenski» nego upravo za «jedinstveni». Na sljedećim izborima ću glasat za stranku koja obeća narodu vratit embege!

26.02.2006., nedjelja

VESNA I IVO

Pomalo se hladi atmosfera nakon brzopotezne smjene ministrice pravosuđa. Pokušavali su se otkriti pravi razlozi za smjenu jedine ministrice koja nije bila članica HDZ-a i uglavnom se špekuliralo o svemu. Svaka od špekulacija drži vodu, bez obzira je li uistinu bila na popisu razloga za smjenu. Uostalom, kao da nije bio dovoljan razlog taj što nije članica HDZ-a? Vesna Škare-Ožbolt sad pokušava preživjet na političkoj sceni izvlačeći korist iz medijske buke, koju je inače već nadglasala dalmatinska pojava ptičje gripe. Čini se, bez uspjeha. Sve ovo je sad tek labuđi pjev.

Vesna Škare-Ožbolt je puno ranije trebala odletjet s ministarske stolice iz principijelnih razloga. No očito Ivu Sanaderu nije smetalo što postoje ozbiljne optužbe da je njegova ministrica pravosuđa na prethodnim izborima aktivno sudjelovala u prodaji zastupničkog mjesta na listi DC-a, te kasnije još sudjelovala u prevari nesuđenog zastupnika ne vrativši mu novce prema ugovoru koji je sama pisala. Premjeru Ivu Sanaderu nije smetalo ni što njegova ministrica pravosuđa ne poštuje pravilnike svog ministarstva kod zapošljavanja sudačkih pripravnika. Kad svemu ovome dodamo približavanje mirogojskog posrednika, njegovog bivšeg šefa Mate Granića, poziciji savjetnika za BiH, cijela priča oko smjene VŠO najviše govori o etičkim i moralnim standardima samog Iva Sanadera.

23.02.2006., četvrtak

POVRATAK U HSS

Moram priznat da nisam najbolje razumio Željka (Željko Pecek, član Predsjedništva HSS-a i predsjednik kluba HSS-a u Hrvatskom Saboru) u njegovom razgovoru za današnji Vjesnik. Pogotovo onaj dio koji se odnosi na moj navodni povratak u HSS. Godilo je da me smatra «istaknutim pojedincem koji zna povući» te da na određeni način valjda priželjkuje moj povratak u HSS.

No Željko kao da zaboravlja kad sam, zašto i po čijem nalogu najuren iz HSS-a, a tome su tek dvije godine. Ne samo da sam ja najuren, već je dubrovačka organizacija, do tad jedna od najuspješnijih gradskih organizacija HSS-a u državi, jednostavno rastjerana, a seljačku stranku u Gradu je preuzeo reciklirani politički polusvijet. I sve to zato što sam stranački i državni vrh upozoravao na evidentne zloupotrebe i indicirani kriminal. I odletio ja, a ne kriminalci.

Neću se prenemagat, rado bi se vratio u HSS, ali ne Tomčićev ili Filipovićev. Očekujući nedavnu stranačku konvenciju nadao sam se da dolazi vrijeme zaokreta, jasne ideološke profiliranosti, vjerodostojnosti i moralnosti, čišćenja stranke od svakojakog otpada i taloga nakupljenog za Tomčićeve vladavine, jednom riječju, nadao sam se da će Joža (Josip Friščić, predsjednik HSS-a) imat snage i vjere vratit HSS na Radićeve zasade.

Konvencija je prošla i kako dani odmiču sve sam zbunjeniji. Koliko mogu razabrat iz medija, HSS se i dalje drži Tomčićeva kursa, kao da kormilar nema snage okrenut kormilo i jedra napunit svježim vjetrom. Od tad nisam čuo ni vidio nikoga iz vodstva stranke, pa ne znam odakle Željku saznanje da se vraćem u HSS. Da se ne bi lagali, dok Marinko Filipović i njegovi pobočnici budu išta predstavljali u HSS-u, neće bit mogućnosti za moj povratak. Opstanak Marinka Filipovića i njemu sličnih u HSS-u jednostavno znači da se ništa nije promijenilo, HSS, kao i druge stranke, i dalje ostaje poligon za raznorazne političke špekulante koji su brzo shvatili da je u Hrvatskoj politika najunosniji biznis, ili kako je Joža na konvenciji nadahnuto rekao, trgovačko društvo.

U nas u Gradu znaju reć, s kim si - takav si. Ovo je veliki mali Grad i nastojimo zbog obraza pazit s kim se družimo. A Marinko Filipović je sve samo ne poželjno društvo. I zato nam ne trebaju nikakve ankete, čak i golubovi znadu da lista na koju se uvali Marinko neće proć izborni prag.

Željko, nije u pitanju širina, nego obraz. Kad to shvatite tad će krenut i HSS-u, sa mnom ili bez mene.

NACIONALNE VRIJEDNOSTI

Doprinose li ugledu Hrvatske u svijetu više hrvatski sportaši ili hrvatski diplomati, bilo je pitanje koje je televizijski novinar postavio slučajnim prolaznicima. Kao što se moglo i očekivat, gotovo svi anketirani su odgovorili da hrvatski sportaši doprinose ugledu Hrvatske puno više nego diplomati. Hrvatski sportaši su postali najprepoznatljiviji i najučinkovitiji hrvatski brand. Što više, postali su vrijedni nacionalni resurs iako u njih Hrvatska nije uložila skoro ništa, za razliku od uspoređivanih diplomata koji su stalno na državnim jaslama. Kad se radi o najvrjednijim imenima hrvatskog sporta onda su to redom obiteljski projekti.

U sjeni veličanstvenih sportskih uspjeha, nesrazmjernih veličini zemlje iz koje dolaze, i sajamskih dočeka na glavnim trgovima, protokolarnih dočeka u državničkim dvorima i simboličnih novčanih nagrada, ostaje činjenica da se naši, hrvatski najveći sportaši tiho iseljavaju u porezne oaze gdje ih neće oderat bezosjećajni poreznici i time pokušavaju za budućnost sačuvat prividno velike kratkoročne prihode ostvarene u svjetskim arenama.

Umjesto sladunjavih brzojava i letanja državnim zrakoplovima na susrete gdje se očekuju uspjesi naših sportaša, kako bi se tamo i oni malo posuli tuđom zvjezdanom prašinom potrebnom za naredne izbore, i usput kopali nos, hrvatska vlast bi trebala donijeti propise po kojima bi resorna ministarstva, sporta i financija, mogla predložiti Vladi oslobađanje određenog sportaša ili sportašice od plaćanja poreza na dohodak za prihode ostvarene svojim sportskim uspjesima.

Tako bi naše najuspješnije sportaše vratili doma, a njihove novce u hrvatske banke, ili pravilnije, u banke u Hrvatskoj. Osim što bi na određeni način kompenzirali dio uloženog u sportske uspjehe, oslobodili bi ih ponižavajućeg lutanja po svijetu u potrazi za najmanjim porezima. A državna riznica ne bi ništa izgubila, jer sad i tako ne vidi te novce. Kasnije, po završetku uspješnih sportskih karijera, sami sportaši bi lakše uložili svoj kapital upravo u Hrvatskoj.

Znam, sad će naši birokrati graknut da to ne bi dozvolila Europska komisija, da poreze treba plaćat. Vjerojatno zato da bi država onda mogla plaćat zdravstveno i mirovinsko kojekakvim pevaljkama i recitatorima.

21.02.2006., utorak

NAŠE NEKRETNINE

Hrvatski je bogat jezik. Za aktualno stanje nacije imamo barem tri podjednako upotrebljive izreke. Najpristojnija je «prnut i stisnut», dok su ostale dvije preproste čak i za blog. Budući primanje na znanje direktiva Europske unije, koje inače zovu pregovori i nekakav skrining, postaje sve intenzivnije, a time se valjda primiče i datum ulaska u Uniju, tako nacija postaje sve nervoznija pomalo shvaćajući da ulazak u Uniju nepovratno znači daljnji gubitak nacionalnog identiteta te imovinsko-pravnog i gospodarskog subjektiviteta. Tek što smo se lažno uvjerili da smo konačno svoji na svome nakon bijega iz omražene države u kojoj smo bili, ako ne povlašteni, a ono barem ravnopravni federalni partner, odmah smo shvatili da smo nesposobni samostalno i suvereno živjet i opstat ko država i društvo, pa smo izabrali političare koji će nas što prije uvalit u integracije zvučnog imena «Euroatlanske». Bitno da nijesu «Balkanske».

Euroatlanske integracije su politički lajt-motiv već godinama. To je univerzalni lijek za sve naše društvene bolesti. Ko što je donedavno domovinski rat bio nacionalni program nauštrb svih ostalih društvenih i političkih aktivnosti, tako je sad približavanje i priključenje Euroatlanskim integracijama jedini strateški cilj. Ostalo sve može pričekat neka bolja vremena, koja će, majke mi, doć baš kad uđemo u Europu. A Europa ko Europa, ima svoja pravila i članstvo u Uniji ima svoju cijenu. Mi bi najrađe u Evropu s našim pravilima (koja i tako ne poštujemo), a cijenu bi nastojali ne platit.

Tako se ovih dana digla cijela nacija na zadnje noge protestirajući na očekivanu liberalizaciju prodaje nekretnina strancima. Danas strancima, sutra sudržavljanima iste mega države, ujedinjene Europe. Nijesu se pomamili samo euroskeptici, navodne nacionalne interese zaštite vlasništva brane i europromotori. Ko i obično falso. Zbog čega narodu jednostavno ne reknu onako kao jes, jer nema načina spriječit prodaju nekretnina strancima. Ni danas, a kamoli sutra kad uđemo u Uniju.

Državljani sadašnje države su početkom devedesetih navodnim referendumskim plebiscitom odlučili živjet u samostalnoj državi i odustat od komunizma i jednostranačja. Živimo u višestranačkoj demokraciji na hrvatski način, a što će bit sa samostalnošću, to ćemo još vidjet. Ako već hoćemo u Evropu, a drugo ne znamo i nemamo kamo ić, onda moramo prihvatit činjenicu da Hrvatska postaje otvorena država u kojoj će svi državljani Evrope, i ne samo oni, imat gotovo ista prava ko i mi. Pa tako i u stjecanju nekretnina.

Uz sve postojeće prepreke, stranac može i danas kupit bilo koju nekretninu u Hrvatskoj, uz uvjet da je vlasnik hoće prodat. Ako mu se ne da čekat suglasnosti iz ministarstava, ili ako nema uvjete za dobit ih, jednostavno osnuje poduzeće u svom stopostotnom vlasništvu i kupi željenu nekretninu. Ako je nekretnina zaštićeno kulturno dobro ili dio zaštićene prirode ili, što je sad najmodernije, dio ili cijeli otok, pa bi vlasnik prije prodaje nekretninu trebo ponudit lokalnim ili državnim vlastima na prvokup, onda vlasnik prodavatelj osnuje društvo, unese nekretninu u kapital i onda proda društvo koje sad u vlasništvu ima željenu nekretninu. Nema, niti će ikad bit bilo kakvih prepreka za promet vlasničkih prava u društvima. Na ovaj ili ovakav način se izbjegnu sve administrativne prepreke, rizici da vlast prvokupi nekretninu, a usput se izbjegne i plaćanje poreza na promet nekretninama. Nije puno, ali veseli, dovoljno za platit proviziju posredniku. I još ostane. Reći će neki da je ovo komplicirano. Možda, ali zato imamo 1 stop shop i hitro.hr.

Vlast uporno uvjerava javnost da sprema mehanizme kojim će spriječit rasprodaju strancima kroz pravo prvokupa. Čak licitiraju i iznosima koji će bit potrebni za kupit većinu malih otoka kad se nađu na tržištu. Istodobno dok pričaju bajke o novim zakonima i uvjeravaju rasplakanu naciju u učinkovitost svojih budućih poteza, prešućujući činjenicu da već postoje zakonski mehanizmi prvokupa kojima lokalna, regionalna i državna vlast može preteči strane kupce vrijednih hrvatskih nekretnina. Ali ni lokalna, ni regionalna pa ni državna vlast gotovo uopće ne koriste pravo prvokupa pa su brojne nekretnine već postale vlasništvo stranaca. Zbog čega bi mi trebali vjerovat da će bit drugačije kad dođu na red mali i malo veći otoci? Pogotovo jer postoji kvaka kako izbjeć najavljene zakonske zamke.
Zato bi vlast, i oporba, trebala prestat mlatit praznu slamu i muljat narod. Tržišno orijentirana višestranačka društva imaju svoja jasna pravila postojanja. I narodu treba jasno i nedvosmisleno reć, ako oćemo u zajednicu takvih i takvih država, onda nema načina spriječit prodaju nekretnina strancima.

Nakon svega ovega, pitanje je imamo li ikakve šanse? Imamo, postoji jednostavno i složeno rješenje. Prostornim planovima jednostavno treba spriječit divljanje u prostoru čime bi se otupila oštrica gramzivim investitorima. Vlast se ne smije kurvat baš sa svakim špekulantom i dopuštat mu gradnju tamo gdje to nikad ne bi dozvolila domaćim ljudima. Složeno rješenje je puno teže. Trebamo imat vlast koja će uprijet i znat stvorit društvo blagostanja u kojemu vlasnicima jednostavno neće bit potreba prodavat djedovinu da bi preživjeli i riješili svoje i obiteljske osnovne potrebe. Vlast koja će stvorit društvo ravnopravno zajednici u koju žurimo. A takvu vlast još uvijek nijesmo uspjeli izabrat.

- 10:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Free Counters