04.03.2006., subota
PALMANA NEDJELJA
Prevrnuo sam sve jučerašnje novine i pratio vijesti na televiziji i radiju ne bi li čuo reagiranje naših biskupa na još jedan pokušaj zloupotrebe nedjelje, ovaj put Palmane. I nisam čuo niti pročito ništa. Već nekoliko godina traje crkvena galama oko neprihvatljivosti rada trgovina nedjeljom. Sukobljavaju se argumenti za i protiv, i uglavnom se ništa ne mijenja. I dalje se nedjeljom svetkuje i radi, moli i trguje. Vjerojatno će tako i ostat, a politički i religiozni marketing će nastojat osvojit jeftine ponte na tom marginalnom problemu.
Ali kad od Crkve favorizirana politička opcija prekrši zakon i sa zakašnjenjem raspiše izvanredne izbore baš za Palmanu nedjelju kako bi taktički iskoristili očekivane naputke svećenika za koga glasat na masovnije posjećenim misama, onda naši crkveni poglavari šute. Čine se ludi.
Možemo i ne moramo prihvatit njihovu inicijativu za zabranu rada butiga nedjeljom, ali ne možemo nikako razumjet njihovu šutnju u očitom pokušaju zloupotrebe nedjeljne mise na Palmanu nedjelju imajući u vidu činjenicu da je politika najprljavija od svih trgovina. Redovni izbori se ne bi ni trebali održavat nedjeljom, zato bi Biskupska konferencija trebala ostat dosljedna i pokrenut inicijativu za promjenu izbornih zakona na način da se subote propišu kao izborni dani.
02.03.2006., četvrtak
STUPICA
Oni koji nijesu obružavali satove statike trebali bi znat da se tijelo čije je težište u vertikali unutar osnove neće prevrnut bez obzira što je nagnuto. I bez obzira koliko dugo tako stoji. Nakon što već desetljećima, a možda i dulje, komad ogradnog zida ljetnikovca Gradić nakrivljeno stoji nad nogostupom, možda ranije i nad školjerom, te iako se na njemu ne mogu primjetit nikakve pukotine, odgovorni su ga zamašnom drvenom konstrukcijom od novih greda i ponata poduprli, i sve to još ogradili kako ne bi, ne daj Bože, koga poklopio. Što veća i teža konstrukcija, to veća i provizija. I sad to tako stoji već dva mjeseca.
U Gradu u kojemu je svako parkirališno mjesto zlata vrijedno, ograđena drvena konstrukcija koja drži zid da koga ne poklopi, oduzela je pet - šest parkirališnih mjesta baš u najopterećenijem području.
U našemu velikome malome Gradu, kad pada kiša, opća vozačka zabava je ko će više pješaka poprskat, ili još bolje, polit vozeći kroz lokve. Pošto natjecatelji nijesu podijeljeni u kategorije, gotovo uvijek pobjede šoferi autobusa i kamiona koji nemoćne pješake okupaju od glave do pete. I baš tamo gdje je solidna drvena konstrukcija koja podupire nagnuti zid suzila trotoar na manje od metra, nalazi se najveća lokva na najpopularnijem gradskom poligonu za kupanje pješaka. Pješaci sad nemaju kud pobjeć, a jedva se mogu i mimoić, pogotovo s ombrelama. Kad su već poduprli zid da ne bi, ne daj Bože, koga poklopio, trebali su odgovorni ogradit i trotoar kako ne bi šoferi kupali pješake svaki put kad pada kiša.
Brane se odgovorni da nijesu imali kome naredit da popravi i uspravi zid, jer da, iako je zid dio registriranog kulturnog dobra pod zaštitom, nijesu mogli ustanovit čiji je taj komad zida koji stoji nagnut nad gradski trotoar. A da pitaju nedavnu ministricu kako preko Interneta u zemljišniku pronać vlasnika kojemu se zid nakrivio?
Iako taj komad zida sigurno ne bi panuo, treba ga popravit. I ja tuda prolazim svaki dan, često i s Pepom i Rinom, i nije ga pjaćer gledat onako nagnutoga. A odgovorni su ga neodgovorno ostavili, nepotrebno potrošivši solde i ometajući vozače i pješake koje još usput i okupaju.
Znam, odgovorni su rekli da ne znaju ko je vlasnik kojemu bi mogli naredit da uspravi nagnuti zid. Ako ne znaju ko je vlasnik, onda trebaju znat pogledat u Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i zatražit da konzervatori propišu zaštitnu mjeru uspravljanja nagnutoga zida. Ako nepoznati vlasnik ne provede zaštitnu mjeru i popravi zid u zadanom roku, onda će Poglavarstvo imenovat privremenog skrbnika koji će za račun i na trošak nepoznatog vlasnika popravit nagnuti zid da ne bi, ne daj Bože, koga poklopio. Kad se pronađe vlasnik onda će morat platit popravak zida i sve pripadajuće kamate.
Ali što bi se odgovorni mortifikali s konzervatorima, nepoznatim vlasnicima, skrbnicima, kad je lakše i unosnije pregradit trotoar, pontapelat nagnuti zid, istjerat parkirane aute, a pješake primaknut najdubljoj lokvi. Uostalom, zašto uspravljat zid, možda će jednog dana postat atrakcija ko i toranj u Pisi.
01.03.2006., srijeda
KONCESIJA ILI TIME CHARTER
Dok čekamo da Vlada pripremi Zakon o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu za glasanje, i dok pripremi zastupnike da ga izglasaju, mogli bi se malo osvrnut na taj zakon koji je digao priličnu prašinu, uzrokovao i štrajk upozorenja pomoraca Jadrolinije, a da javnosti baš i nije jasno o čemu se radi. Na kraju se sve svelo na pitanje i budući položaj Jadrolinije.
Nakon dugo godina (ne)sređenog stanja u sustavu i na tržištu brodskog linijskog prijevoza došlo je vrijeme da se stvari poslože sukladno novonastalim uvjetima. Do sad su gotovo u potpunosti brodovi Jadrolinije održavali linije na Jadranu koje se mogu smatrat «od strateškog ili nacionalnog interesa». Uz to što se smatra monopolistom u ovoj djelatnosti, može se slobodno reći da je Jadrolinija vodila politiku pomorskog povezivanja u Hrvatskoj time da je odlučivala o sustavu brodskih veza, utvrđivala i objavljivala redove plovidbe, odlučivala o cijenama svojih usluga, ugovarala i nabavljala nove i polovne brodove. To što je neke od svojih odluka formalno provukla kroz Ministarstvo pomorstva ili Vladu, samo potvrđuje dobru povezanost s politikom. Jadrolinija je svoje financijsko poslovanje zatvarala nemalim sredstvima iz državnog proračuna uz sredstva koja je naplaćivala od korisnika svojih usluga. Još iz vremena samoupravnog socijalizma, Jadrolinija se na određeni način ponašala ko država u državi. U posljednjih nekoliko godina došlo je do otapanja tog zaleđenog stanja, uz promjenu društvenih okolnosti došlo je i do drugačijih i novih potreba u pomorskom povezivanju, a pojavili su se i novi brodari zainteresirani za sudjelovanje u ovom poslu. Približavanjem Europskoj uniji nameću se drugačija pravila igre, izvjesna je i privatizacija Jadrolinije.
POSTAVKE
Sustavne promjene koje se namjeravaju riješiti predloženim zakonom, utemeljene su na nekoliko neupitnih postavki:
- odgovarajuće pomorsko (brodsko) povezivanje hrvatskih otoka i obale predstavlja temeljni preduvjet održivog života i razvitka na otocima i dijelu obale (Pelješac i sl.),
- održivi razvitak otoka predstavlja prvorazredni nacionalni interes iz čega slijedi da je odgovarajuća pomorska povezanost strateška odgovornost države,
- zbog male populacije na hrvatskim otocima i sezonskog nesrazmjera u opsegu poslovanja pomorskih prijevoznika, te zbog brojnih drugih objektivnih okolnosti u obavljanju linijskog povezivanja, godišnja popunjenost brodskih kapaciteta je znatno ispod vrijednosti koje bi omogućavale rentabilno poslovanje,
- naknade za prijevoz (cijena karata) socijalna i politička su kategorija, te su višestruko manje od iznosa koji bi bili potrebni za pokriće objektivnih troškova obavljanja linijskog prijevoza,
- velika većina, ili gotovo sve brodske linije su tržišno neisplative i opstaju isključivo uz pomoć državne financijske potpore.
Do ove točke u razmišljanjima se slažem s predlagačem zakona, no smatram da predloženi model kojim predlagač namjerava riješiti ovaj zadatak nije optimalno rješenje. U prijedlogu zakona govori se o tri razine važnosti linija, državne, (među)županijske i lokalne. U ovim razmišljanjima zadržat ćemo se samo na državnim linijama, dok se ista načela mogu primijeniti i na ostale razine važnosti.
KONCESIJA
Predlagatelj namjerava pitanje pouzdane usluge prijevoza na određenoj liniji riješiti na način da putem natječaja ugovori s odgovarajućim brodarom pravo obavljanja te djelatnosti na određeno vrijeme uz jasno definirane uvjete, drugim riječima, brodar ugovara koncesiju za obavljanje djelatnosti brodskog prijevoza.
Već ovdje uočavam ključnu nelogičnost. Koncesije su po definiciji ekskluzivna prava na obavljanje određene djelatnosti na određenom području za što se plaća odgovarajuća koncesijska naknada. I to sve iz pretpostavke da korisnik koncesije (koncesionar) ulazi u ovaj ekskluzivni poslovni pothvat zbog ostvarenja poslovnog uspjeha, odnosno ciljane zarade. Da ponovim, davatelj koncesije, država, daje korisniku koncesije (koncesionaru-brodaru) ekskluzivno pravo obavljanja djelatnosti pomorskog prijevoza putnika, vozila i robe na određenoj liniji za što će koncesionar državi plaćat ugovorenu koncesijsku naknadu. Ne drži vodu! Na početku smo zaključili da su brodske linije nerentabilne, drugim riječima brodar nije i neće biti u mogućnosti iz naplaćenih usluga prijevoza pokriti svoje operativne troškove i troškove amortizacije, a kamo li nešto i zaraditi. Predlagatelj tu rupu pokušava nemušto zakrpiti na način da zakonom predviđa kako će država brodaru koncesionaru negativnu razliku u poslovanju između troškova i prihoda pokriti iz državnog proračuna. Pretpostavimo da će država i koncesionar vjerodostojno vodit račune i precizno utvrditi razliku između stvarnih troškova i stvarnih prihoda, i da će tu razliku država uredno platit umanjivši je za iznos koncesijske naknade. Ali gdje je onda zarada? Zbog čega bi brodar poduzetnik ulazio u ovakav poslovni pothvat da bi na koncu bio na pozitivnoj nuli? I to samo ako sve prođe uredno, bez nesporazuma i havarija. Brodari će očekivat zaradu iz svojih poslovnih pothvata, a predstavnici države su jedini koji im je svojim arbitriranjem u usklađivanju poslovnih rezultata mogu ostvariti. Osim što je praćenje stvarnih troškova poslovanja brodara inače vrlo složen posao, ovako ponuđeni model je plodno tlo za «pilanu» između predstavnika države i brodara čime će se stvoriti ozbiljan korupcijski grop. Pedesetak ovako zamišljenih poslovnih projekata na pedesetak državnih linija još više će usložiti praćenje poslovanja i omogućiti daljnje zapetljavanje gropa iz prednje rečenice.
TIME CHARTER
Iz uvodnih pretpostavki i nakon ovakvog razmišljanja jednostavno je zaključiti da redovita cjelogodišnja brodska pomorska linija u svojoj suštini nije i ne može biti koncesijski poslovni pothvat već je to usluga koju u ime i za račun države netko treba obavljati.
Iz toga proizlazi drugi, optimalni model za rješenje ovog zadatka. Umjesto da država daje koncesiju za obavljanje pomorskog linijskog prijevoza i onda financira koncesionara, država treba putem natječaja ugovoriti obavljanje precizno utvrđene usluge brodskog prijevoza na određenoj liniji ili određenom plovnom području s odgovarajućim brodarom na temelju uobičajenih modela u pomorstvu. To može biti vremenski najam ili najam po putovanju.
Osobno bi predložio vremenski najam, ili uobičajenije, «time charter». Kako bi to izgledalo? Država utvrdi sve potrebne elemente za određenu liniju. Prvenstveno vrstu i karakteristike broda, te sezonski i izvan sezonski red plovidbe. Na temelju natječaja odabere brodara i ugovori najam za određeno razdoblje uz obvezu plaćanja dnevne najamnine i cijene stvarno potrošenog goriva. I to je sav, precizno ugovoren trošak održavanja određene linije, time da konačna visina troška ovisi o redu plovidbe, odnosno broju putovanja koje država naloži brodaru obaviti iz čega će proisteći cijena potrošenog goriva. U utvrđivanju troška nema puno prostora manipulacijama osim u obračunu stvarno utrošenog goriva. Znači ukupan prostor moguće manipulacije sveli smo na jednu stavku, gorivo. Sve ostale troškove brodara pokriva cijena najma postignuta na natječaju. I to je cijeli poslovni rizik brodara. S druge strane, ukupni prihodi iz prijevoza na tako ugovorenoj liniji odgovornost su države. Država je potpuno slobodna vodit politiku cijena prijevoza bez ikakvih konzultacija s brodarom te prodaju karata organizira kroz odgovarajući model. Brodaru preostaje tek poništiti putne karte na brodu. Negativna razlika između ukupnog troška i ukupnih prihoda određene linije predstavlja subvenciju države. Mogući višak prihoda ne malobrojnim linijama predstavlja prihod države, a ne brodara, i koristi se za djelomičnu kompenzaciju gubitaka na ostalim linijama.
PREDNOSTI
Koje su prednosti ovakvog modela? Država na brodskom tržištu postiže najpovoljnije cijene usluga održavanja određene linije željenom vrstom broda uz preciznu projekciju troškova. Država ostaje slobodna dnevno mijenjati red plovidbe u slučaju potrebe u okviru ugovorene cijene usluge dnevnog najma broda. Država je potpuno slobodna voditi politiku cijena prijevoza kao element poticaja razvitka održivog života na otocima. Izbjegnuti su komplicirani obračuni stvarnih troškova i prihoda brodara, koncesijskih naknada, državnih poticaja za svaku liniju, odnosno svaki brod. Mogući cjelogodišnji ili sezonski višak prihoda nad troškovima predstavlja prihod države, a ne brodara. Ukupno poslovanje pedesetak brodskih linija može se vodit na jednom mjestu u ime i za račun države. Brodar poduzetnik može jasno projicirati poslovni pothvat temeljen na pouzdanim i poznatim kratkoročnim ili srednjoročnim prihodima iz najma broda. Brodar ne ulazi u poslovni rizik zavisan o popunjenosti ugovorenih kapaciteta, odnosno (ne)rentabilnosti određene linije. Uklanjaju se strahovi glede Jadrolinije budući zbog svojih iskustava i kapaciteta, te pogotovo ljudskih resursa, objektivno na Jadranu nema konkurenta u natjecanju po ovakvom modelu. Ovakav bi model kroz narednih pet do deset godina potpuno stabilizirao tržište linijskog brodskog prijevoza u Hrvatskoj gdje bi svoje mjesto pronašli i drugi brodari dok bi se opseg sudjelovanja Jadrolinije sigurno smanjio uz istovremeno pomlađivanje flote i stvaranje povoljnih uvjeta za privatizaciju uz sudjelovanje zaposlenika i uprave. Uvjeren sam da bi i sama Jadrolinija rado odustala od održavanja nekih linija i prepustila ih manjim, lokalnim brodarima. Vrlo je važno napomenuti da ovakav model organizacije brodskog linijskog prijevoza otvara prostor za lakše sudjelovanje otočana i otočkog kapitala u poslovnom pothvatu zajamčenih prihoda. Veliki broj pomoraca i sada plovi po Jadranu i dalekim morima, i neki od njih bi se rado sa svojim kapitalom uključili u ovako organizirani posao, pogotovo u svom akvatoriju.
DRŽAVA
U gornjem tekstu se često spominje država iz jednostavnog razloga što teret odgovornosti za ovu vrstu usluge mora ponijeti upravo država. Zbog trenutne i buduće nerentabilnosti brodskih linija, te zbog nužne pouzdanosti urednog održavanja objavljenih redova plovidbe, došlo je vrijeme da država i stvarno preuzme punu odgovornost vođenja ovog posla. Ministarstvo ili Vlada sigurno nisu ti koji će operativno voditi ukupan posao. Vjerojatno je agencija predložena zakonom najbolje rješenje gdje bi se iz jednog mjesta, uz suglasnost državne vlasti i sudjelovanje lokalne, pogotovo otočke, zajednice upravljalo cijelim postupkom uključujući i financijsko poslovanje. Kako spriječit uvijek prijeteću korupciju i zloupotrebe? Teško kao i uvijek, no dobar prvi korak je smanjit na minimum prostor pogodan za zloupotrebe upravo ovakvim modelom, a drugi dobar korak je ukupno poslovanje otvorit javnosti preko Interneta budući ovakvim modelom ne zadiremo u organizaciju poslovanja pojedinih sudionika ukupnog procesa.
Znam da je kasno za ovakve intervencije u gotovo doneseni zakon, ali uvjeren sam da će teškoće i nepravilnosti u primjeni pripremljenog zakona natjerat državu da razmisli i u konačnici primjeni ovakav ili sličan model. Prostor i vrijeme nisu dozvolili elaboraciju ostalih detalja nužnih u primjeni ovog modela, no oni ne predstavljaju nikakvu poteškoću i bili bi znatno jednostavnije i jeftinije rješivi i primjenjivi nego u slučaju koncesijskog modela.
27.02.2006., ponedjeljak
2602954381517
Danas sam ispunjo poreznu prijavu. Zadnji čas ko i obično. Već u trećemu, četvrtom redu sam naletio na MBG. Koji nikako ne mogu zapamtit. Znam kombinaciju prvih sedam brojeva koji izlaze iz datuma rođenja, ali za onih preostalih šest nikad nisam siguran. Kad ih se i sjetim, nisam siguran pa ih moram provjeravat. A kako ih i provjerit? U novoj osobnoj nema više embegea, srećom imam staru, poluraspadnutu vozačku koju čuvam ko oči u glavi, jer tu mi još jedino piše moj MBG.
Mudraci koji sjede u našemu parlamentu su donijeli propis po kojemu je MBG, ili kako se prije zvalo JMBG, tajni osobni broj koji nitko ne bi smio pitat i koji nigdje ne bi smio bit napisan, a mi ga nikome ne bi smjeli odat. Od kad su donijeli taj šizofreni zakon, a tome ima već nekoliko godina u doba Račanove vlade, stalno pokušavam dokučit čemu onda MBG uopće služi. Objašnjenje predlagača i donosioca famoznog zakona o tajnosti embegea bilo je da se time štiti privatnost građana. Dok mi na jednu ruku navodno štite privatnost, dotle me u raznim formularima pitaju ime roditelja, djevojačko ime majke, datum rođenja, mjesto rođenja, adresu, nacionalnost, državljanstvo, i što ti ja znam što sve ne, a danas su me u poreznoj prijavi još i pitali koliko sam zaradio u prošloj godini. Ne razumijem?
Nijesam siguran za cijeli svijet, ali sam za ovaj dio Europe sasvim siguran da ne postoji još jedna osoba s mojim embegeom. I u tome vidim opravdanje uvođenja i imanja svog broja. Upotreba MBG oslobađa nas mnogih zabuna, zloupotreba i neugodnosti, a pomaže nam brojne građanske dužnosti i prava obavit i ostvarit puno brže i učinkovitije, pogotovo u doba opće kompjuterizacije. I zato bi u nebrojenim formularima bilo dovoljno pitat tek ime i prezime, i embege. I riješena stvar. Svak od nas može u životu mijenjat ili dodavat imena i prezimena. To se barem često događa kod vjenčavanja i rastavljanja. A MBG ostaje nepromijenjen cijeloga života.
U istoj toj poreznoj prijavi, negdje na dnu prve stranice, tamo gdje se upisuju uzdržavani članovi obitelji, trebo sam upisat Rinu i Pepa. Neš ti što ja njih uzdržavam, više oni uzdržavaju mene. Ali trebo sam ih upisat kako bi zajednički prevarili državu za par tisuća kuna, i tamo gdje sam ih upiso, trebalo je upisat i njihove embegeove. Eto ti nevolje. Naivno sam uzo njihove rodne listove koje smo izvadili neki dan, kad tamo sve piše, samo ne pišu embegeovi. Valjda ne smije pisat. Što sad napisat u prijavu? Sjetio sam se njihovih prvih sedam brojeva, ali ostalih šest ni u snu. Srećom, našo sam komad karte na koji smo zapisali njihove embegeove kad smo ih prijavili da su se rodili. I tako sam spasio par hiljada kuna. Nazdravlje. Ali nije mi jasno kako će Rina i Pepe saznat svoje embegeove kad odrastu ako izgubim onaj komad karte. Uokvirit ću im ga i poklonit za maturu.
Nedavno sam sređivo papire nakon smrti oca. U jednim papirima je bio Stijepo, u drugim Stjepo, u trećim Stjepan, i ne bi to sam Bog doveo u red da ovo nije mali Grad i da svak svakoga ne pozna. Bilo je istih dokumenata sa suda u kojima je u jednom dijelu pisalo Stijepo, a u drugom Stjepan. I niđe nije bilo embegea čime bi se sve riješilo. Pa piso ti ime kako mu drago. I u zemljišnim i katastarskim knjigama nema embegea. Ali zato ima udova od ovega, sin od onega, ćer od one itd. Nedavna ministrica se toliko hvalila internetizacijom sudstva da je zaboravila osnovnu pretpostavku kako bi registar mogo uredno funkcionirat na kompjuteru. Svi o kojima se tamo radi moraju bit na jedinstven način označeni, i to na način koji razumije kompjutor. A to je upravo MBG, ono J koje su maknuli nije bilo za «jugoslavenski» nego upravo za «jedinstveni». Na sljedećim izborima ću glasat za stranku koja obeća narodu vratit embege!
26.02.2006., nedjelja
VESNA I IVO
Pomalo se hladi atmosfera nakon brzopotezne smjene ministrice pravosuđa. Pokušavali su se otkriti pravi razlozi za smjenu jedine ministrice koja nije bila članica HDZ-a i uglavnom se špekuliralo o svemu. Svaka od špekulacija drži vodu, bez obzira je li uistinu bila na popisu razloga za smjenu. Uostalom, kao da nije bio dovoljan razlog taj što nije članica HDZ-a? Vesna Škare-Ožbolt sad pokušava preživjet na političkoj sceni izvlačeći korist iz medijske buke, koju je inače već nadglasala dalmatinska pojava ptičje gripe. Čini se, bez uspjeha. Sve ovo je sad tek labuđi pjev.
Vesna Škare-Ožbolt je puno ranije trebala odletjet s ministarske stolice iz principijelnih razloga. No očito Ivu Sanaderu nije smetalo što postoje ozbiljne optužbe da je njegova ministrica pravosuđa na prethodnim izborima aktivno sudjelovala u prodaji zastupničkog mjesta na listi DC-a, te kasnije još sudjelovala u prevari nesuđenog zastupnika ne vrativši mu novce prema ugovoru koji je sama pisala. Premjeru Ivu Sanaderu nije smetalo ni što njegova ministrica pravosuđa ne poštuje pravilnike svog ministarstva kod zapošljavanja sudačkih pripravnika. Kad svemu ovome dodamo približavanje mirogojskog posrednika, njegovog bivšeg šefa Mate Granića, poziciji savjetnika za BiH, cijela priča oko smjene VŠO najviše govori o etičkim i moralnim standardima samog Iva Sanadera.
23.02.2006., četvrtak
POVRATAK U HSS
Moram priznat da nisam najbolje razumio Željka (Željko Pecek, član Predsjedništva HSS-a i predsjednik kluba HSS-a u Hrvatskom Saboru) u njegovom razgovoru za današnji Vjesnik. Pogotovo onaj dio koji se odnosi na moj navodni povratak u HSS. Godilo je da me smatra «istaknutim pojedincem koji zna povući» te da na određeni način valjda priželjkuje moj povratak u HSS.
No Željko kao da zaboravlja kad sam, zašto i po čijem nalogu najuren iz HSS-a, a tome su tek dvije godine. Ne samo da sam ja najuren, već je dubrovačka organizacija, do tad jedna od najuspješnijih gradskih organizacija HSS-a u državi, jednostavno rastjerana, a seljačku stranku u Gradu je preuzeo reciklirani politički polusvijet. I sve to zato što sam stranački i državni vrh upozoravao na evidentne zloupotrebe i indicirani kriminal. I odletio ja, a ne kriminalci.
Neću se prenemagat, rado bi se vratio u HSS, ali ne Tomčićev ili Filipovićev. Očekujući nedavnu stranačku konvenciju nadao sam se da dolazi vrijeme zaokreta, jasne ideološke profiliranosti, vjerodostojnosti i moralnosti, čišćenja stranke od svakojakog otpada i taloga nakupljenog za Tomčićeve vladavine, jednom riječju, nadao sam se da će Joža (Josip Friščić, predsjednik HSS-a) imat snage i vjere vratit HSS na Radićeve zasade.
Konvencija je prošla i kako dani odmiču sve sam zbunjeniji. Koliko mogu razabrat iz medija, HSS se i dalje drži Tomčićeva kursa, kao da kormilar nema snage okrenut kormilo i jedra napunit svježim vjetrom. Od tad nisam čuo ni vidio nikoga iz vodstva stranke, pa ne znam odakle Željku saznanje da se vraćem u HSS. Da se ne bi lagali, dok Marinko Filipović i njegovi pobočnici budu išta predstavljali u HSS-u, neće bit mogućnosti za moj povratak. Opstanak Marinka Filipovića i njemu sličnih u HSS-u jednostavno znači da se ništa nije promijenilo, HSS, kao i druge stranke, i dalje ostaje poligon za raznorazne političke špekulante koji su brzo shvatili da je u Hrvatskoj politika najunosniji biznis, ili kako je Joža na konvenciji nadahnuto rekao, trgovačko društvo.
U nas u Gradu znaju reć, s kim si - takav si. Ovo je veliki mali Grad i nastojimo zbog obraza pazit s kim se družimo. A Marinko Filipović je sve samo ne poželjno društvo. I zato nam ne trebaju nikakve ankete, čak i golubovi znadu da lista na koju se uvali Marinko neće proć izborni prag.
Željko, nije u pitanju širina, nego obraz. Kad to shvatite tad će krenut i HSS-u, sa mnom ili bez mene.
NACIONALNE VRIJEDNOSTI
Doprinose li ugledu Hrvatske u svijetu više hrvatski sportaši ili hrvatski diplomati, bilo je pitanje koje je televizijski novinar postavio slučajnim prolaznicima. Kao što se moglo i očekivat, gotovo svi anketirani su odgovorili da hrvatski sportaši doprinose ugledu Hrvatske puno više nego diplomati. Hrvatski sportaši su postali najprepoznatljiviji i najučinkovitiji hrvatski brand. Što više, postali su vrijedni nacionalni resurs iako u njih Hrvatska nije uložila skoro ništa, za razliku od uspoređivanih diplomata koji su stalno na državnim jaslama. Kad se radi o najvrjednijim imenima hrvatskog sporta onda su to redom obiteljski projekti.
U sjeni veličanstvenih sportskih uspjeha, nesrazmjernih veličini zemlje iz koje dolaze, i sajamskih dočeka na glavnim trgovima, protokolarnih dočeka u državničkim dvorima i simboličnih novčanih nagrada, ostaje činjenica da se naši, hrvatski najveći sportaši tiho iseljavaju u porezne oaze gdje ih neće oderat bezosjećajni poreznici i time pokušavaju za budućnost sačuvat prividno velike kratkoročne prihode ostvarene u svjetskim arenama.
Umjesto sladunjavih brzojava i letanja državnim zrakoplovima na susrete gdje se očekuju uspjesi naših sportaša, kako bi se tamo i oni malo posuli tuđom zvjezdanom prašinom potrebnom za naredne izbore, i usput kopali nos, hrvatska vlast bi trebala donijeti propise po kojima bi resorna ministarstva, sporta i financija, mogla predložiti Vladi oslobađanje određenog sportaša ili sportašice od plaćanja poreza na dohodak za prihode ostvarene svojim sportskim uspjesima.
Tako bi naše najuspješnije sportaše vratili doma, a njihove novce u hrvatske banke, ili pravilnije, u banke u Hrvatskoj. Osim što bi na određeni način kompenzirali dio uloženog u sportske uspjehe, oslobodili bi ih ponižavajućeg lutanja po svijetu u potrazi za najmanjim porezima. A državna riznica ne bi ništa izgubila, jer sad i tako ne vidi te novce. Kasnije, po završetku uspješnih sportskih karijera, sami sportaši bi lakše uložili svoj kapital upravo u Hrvatskoj.
Znam, sad će naši birokrati graknut da to ne bi dozvolila Europska komisija, da poreze treba plaćat. Vjerojatno zato da bi država onda mogla plaćat zdravstveno i mirovinsko kojekakvim pevaljkama i recitatorima.
21.02.2006., utorak
NAŠE NEKRETNINE
Hrvatski je bogat jezik. Za aktualno stanje nacije imamo barem tri podjednako upotrebljive izreke. Najpristojnija je «prnut i stisnut», dok su ostale dvije preproste čak i za blog. Budući primanje na znanje direktiva Europske unije, koje inače zovu pregovori i nekakav skrining, postaje sve intenzivnije, a time se valjda primiče i datum ulaska u Uniju, tako nacija postaje sve nervoznija pomalo shvaćajući da ulazak u Uniju nepovratno znači daljnji gubitak nacionalnog identiteta te imovinsko-pravnog i gospodarskog subjektiviteta. Tek što smo se lažno uvjerili da smo konačno svoji na svome nakon bijega iz omražene države u kojoj smo bili, ako ne povlašteni, a ono barem ravnopravni federalni partner, odmah smo shvatili da smo nesposobni samostalno i suvereno živjet i opstat ko država i društvo, pa smo izabrali političare koji će nas što prije uvalit u integracije zvučnog imena «Euroatlanske». Bitno da nijesu «Balkanske».
Euroatlanske integracije su politički lajt-motiv već godinama. To je univerzalni lijek za sve naše društvene bolesti. Ko što je donedavno domovinski rat bio nacionalni program nauštrb svih ostalih društvenih i političkih aktivnosti, tako je sad približavanje i priključenje Euroatlanskim integracijama jedini strateški cilj. Ostalo sve može pričekat neka bolja vremena, koja će, majke mi, doć baš kad uđemo u Europu. A Europa ko Europa, ima svoja pravila i članstvo u Uniji ima svoju cijenu. Mi bi najrađe u Evropu s našim pravilima (koja i tako ne poštujemo), a cijenu bi nastojali ne platit.
Tako se ovih dana digla cijela nacija na zadnje noge protestirajući na očekivanu liberalizaciju prodaje nekretnina strancima. Danas strancima, sutra sudržavljanima iste mega države, ujedinjene Europe. Nijesu se pomamili samo euroskeptici, navodne nacionalne interese zaštite vlasništva brane i europromotori. Ko i obično falso. Zbog čega narodu jednostavno ne reknu onako kao jes, jer nema načina spriječit prodaju nekretnina strancima. Ni danas, a kamoli sutra kad uđemo u Uniju.
Državljani sadašnje države su početkom devedesetih navodnim referendumskim plebiscitom odlučili živjet u samostalnoj državi i odustat od komunizma i jednostranačja. Živimo u višestranačkoj demokraciji na hrvatski način, a što će bit sa samostalnošću, to ćemo još vidjet. Ako već hoćemo u Evropu, a drugo ne znamo i nemamo kamo ić, onda moramo prihvatit činjenicu da Hrvatska postaje otvorena država u kojoj će svi državljani Evrope, i ne samo oni, imat gotovo ista prava ko i mi. Pa tako i u stjecanju nekretnina.
Uz sve postojeće prepreke, stranac može i danas kupit bilo koju nekretninu u Hrvatskoj, uz uvjet da je vlasnik hoće prodat. Ako mu se ne da čekat suglasnosti iz ministarstava, ili ako nema uvjete za dobit ih, jednostavno osnuje poduzeće u svom stopostotnom vlasništvu i kupi željenu nekretninu. Ako je nekretnina zaštićeno kulturno dobro ili dio zaštićene prirode ili, što je sad najmodernije, dio ili cijeli otok, pa bi vlasnik prije prodaje nekretninu trebo ponudit lokalnim ili državnim vlastima na prvokup, onda vlasnik prodavatelj osnuje društvo, unese nekretninu u kapital i onda proda društvo koje sad u vlasništvu ima željenu nekretninu. Nema, niti će ikad bit bilo kakvih prepreka za promet vlasničkih prava u društvima. Na ovaj ili ovakav način se izbjegnu sve administrativne prepreke, rizici da vlast prvokupi nekretninu, a usput se izbjegne i plaćanje poreza na promet nekretninama. Nije puno, ali veseli, dovoljno za platit proviziju posredniku. I još ostane. Reći će neki da je ovo komplicirano. Možda, ali zato imamo 1 stop shop i hitro.hr.
Vlast uporno uvjerava javnost da sprema mehanizme kojim će spriječit rasprodaju strancima kroz pravo prvokupa. Čak licitiraju i iznosima koji će bit potrebni za kupit većinu malih otoka kad se nađu na tržištu. Istodobno dok pričaju bajke o novim zakonima i uvjeravaju rasplakanu naciju u učinkovitost svojih budućih poteza, prešućujući činjenicu da već postoje zakonski mehanizmi prvokupa kojima lokalna, regionalna i državna vlast može preteči strane kupce vrijednih hrvatskih nekretnina. Ali ni lokalna, ni regionalna pa ni državna vlast gotovo uopće ne koriste pravo prvokupa pa su brojne nekretnine već postale vlasništvo stranaca. Zbog čega bi mi trebali vjerovat da će bit drugačije kad dođu na red mali i malo veći otoci? Pogotovo jer postoji kvaka kako izbjeć najavljene zakonske zamke.
Zato bi vlast, i oporba, trebala prestat mlatit praznu slamu i muljat narod. Tržišno orijentirana višestranačka društva imaju svoja jasna pravila postojanja. I narodu treba jasno i nedvosmisleno reć, ako oćemo u zajednicu takvih i takvih država, onda nema načina spriječit prodaju nekretnina strancima.
Nakon svega ovega, pitanje je imamo li ikakve šanse? Imamo, postoji jednostavno i složeno rješenje. Prostornim planovima jednostavno treba spriječit divljanje u prostoru čime bi se otupila oštrica gramzivim investitorima. Vlast se ne smije kurvat baš sa svakim špekulantom i dopuštat mu gradnju tamo gdje to nikad ne bi dozvolila domaćim ljudima. Složeno rješenje je puno teže. Trebamo imat vlast koja će uprijet i znat stvorit društvo blagostanja u kojemu vlasnicima jednostavno neće bit potreba prodavat djedovinu da bi preživjeli i riješili svoje i obiteljske osnovne potrebe. Vlast koja će stvorit društvo ravnopravno zajednici u koju žurimo. A takvu vlast još uvijek nijesmo uspjeli izabrat.
Post je objavljen 12.03.2006. u 10:24 sati.