Vido Bogdanović
26.03.2006., nedjelja
JPP
|
Ima dva dana da me obalila febra, i to visoka, preko 40. U onoj debuleci nijesam imo što činit nego tu i tamo gledat televiziju. Kad sam vidio vijest na «Hrvatska danas» o najavi novog hrvatskog izuma zvanog JPP mislio sam da mi se to pričinja od febre, ali kad su istu vijest ponovili na jednim pa na drugim vijestima, onda sam zaključio da nemam febru ja nego oni. Nakon blefova o PDV-u i ukidanju HTV pretplate (među ostalim) pred zadnje izbore, Ivo Sanader, sad ko pozicija, a ne opozicija, krenuo je u novu predizbornu kampanju s novim štosem, JPP-om!!! Ješku su ko gladni glavoči agvantali i vladajući i oporbeni na čelu s, gle čuda, glavnim galebom, Radimirom Čačićem. Za ne falit, još su se neki i pohvalili kako oni već «implementiraju» taj model, a kandidat za budućeg premjera je puku gladnom obećanja objasnio da je to uobičajeni Europski model. Bolje bi mu bilo da objasni kako u Europi ne postoji mogućnost da osoba njegovog poslovnog angažmana bude istovremeno župan ili ne daj Bože ministar, a tek premjer! Ostavimo to za neku drugu priliku. Nakon što mi je febra pala, nijesam imo mira pa sam u glavi preispito ko je ovdje lud i zaključio sljedeće. Magična skraćenica JPP stoji za magični model Javno Privatno Partnerstvo. To smo i ranije negdje čuli, ali ovdje se po prvi put koristi u javne svrhe. Naime premijer predlaže da javni vlasnik (općina, grad, županija ili država, ili kombinirano) da pravo građenja zainteresiranom investitoru za građenje javnog objekta (škola, bolnica, ambulanta, garaža ili nešto slično). Nakon što investitor izgradi objekt o svom trošku (javni vlasnik ulaže samo zemljišta) daje ga ne korištenje općini, gradu, županiji, državi ili kombinirano na određeni rok po modelu lizinga (leasing). To hoće reć da korisnik plaćanjem naknade za korištenje objekta postaje njen vlasnik isplatom posljednjeg obroka i simbolične otkupne cijene. Na prvi pogled sve izgleda jasno i ne predstavlja nikakvu opasnost ili opterećenje za zajednicu, ali samo na prvi pogled. Nažalost, velika većina je vijest prihvatila «na prvi pogled» i o njoj više ne razmišlja. Ko o smanjenju PDV-a na 20%. Pokušajmo izanalizirat što se to krije u ovoj priči. Na prvi pogled izgleda da se korisnik (općina, grad, županija ili država, ili kombinirano) ne zadužuje i financijski ne obvezuje – što nije istina. Preuzimanje obveza otplate lizinga je isto ili vrlo slično kreditnom zaduženju. Osnovna razlika je u tome da objekt ostaje vlasništvo investitora sve dok se u potpunosti ne otplati lizing aranžman. Dakle, nitko nam ništa ne poklanja! Investitor, ma kako dobronamjeran bio, mora kroz ovakav projekt vratit uložene novce, naplatit cijenu kapitala (kamata) i nešto zaradit. Ovako predloženim modelom u lancu izgradnje javnog objekta dobijamo još jednu teško kontroliranu kariku, investitora, a time i teško kontrolirano povećanje troškova, drugim riječima, u konačnici skuplji objekt. Dosadašnji način, koji nam je iz teško dokučivih razloga dosadio, puno je jednostavniji. Korisnik (općina, grad, županija ili država, ili kombinirano) nakon što odluči izgradit određeni objekt, povjeri putem natječaja vođenje ukupnog projekta za to specijaliziranoj tvrtki. Voditelj projekta, uz stalni nadzor korisnika, pripremi (opet putem javnih natječaja) projektnu i graditeljsku dokumentaciju i sve potrebne dozvole. Na temelju troškovnika korisnik odabere izvođača(e). Temeljem odabrane ponude korisnik osigura financiranje kod najpovoljnije financijske institucije, odnosno brojnih međunarodnih fondova ili emitiranjem vlastitih obveznica. Važno je naglasiti da nema investitora koji može dobiti novce uz povoljnije uvjete od javnog subjekta, što više, s ovakvim projektima javni subjekt se može natjecati i dobiti nepovratna sredstva od namjenskih fondova. Nakon osiguranja financijskih sredstava, voditelj rukovodi izgradnjom objekta i puštanjem u rad. Čiča miča svršila priča! Što će nam onda u ovoj priči investitor? Za to može postojat samo jedan razlog – skriveni interesi promotora ovakvog modela. Po JPP modelu je nemoguće kontrolirati investiciju, dobijanjem prava građenja investitor samostalno vodi ukupnu investiciju i kasnije je vrlo teško otkriti napuhane situacije i neizvršene radove. Javni subjekt će samostalno uvijek pribavit jeftiniji kapital nego bilo koji investitor. Javni subjekt može umanjit cijenu investicije dobijanjem nepovratnih sredstava iz međunarodnih fondova. I po uobičajenom modelu i po JPP modelu javni subjekt se zadužuje i stvara financijsku obvezu. Prema tome, i za jedan i za drugi slučaj preduvjet je kreditna sposobnost javnog subjekta. Ostaje na stolu još samo usporedba cijene usluge voditelj projekta, koja se obično kreće kroz nekoliko postotaka ukupne investicije, i očekivane zarade investitora. Ma koliko dobronamjernog i poštenog investitora našli, on sigurno neće uć u ovako dugoročni angažman i vezanje svojih ili pozajmljenih sredstava bez opipljive zarade. Ovih nekoliko postotaka bi mogo zaradit vežući novac na banci i ne radeći ništa. U ovu priču nisam uključio još jedan problem, održavanje objekta. Objekt je vlasništvo investitora, koristi ga javni subjekt i to može stvarati nesagledive probleme u održavanju, odnosno financiranju održavanja. Moj zaključak je da ponuđeni model ide na štetu javnog subjekta, odnosno naše zajednice, jer koliko god ga precizno primjenjivali uvijek ćemo u konačnici dobit objekt skuplji nego što bi to bilo da ga gradimo «klasičnom» metodom, ma što o tome mislili ministri koji su šutke klimali glavom u prvom redu škole za pačiće male. |
- 21:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||