«Što ti to treba?», često je pitanje koje slušam posljednjih dana. «Što mi to treba?», sve češće se i sam pitam. Nakon pet godina izborne apstinencije i gotovo godinu dana kako sam izvan politike, ne mogu više okretat glavu na drugu stranu. Svi mi osjećamo određenu odgovornost prema zajednici u kojoj živimo, a tiho prepuštanje upravljanja zajednicom ljudima s čijim metodama se ne slažemo, neangažiranje u javnim poslovima i apstinencija na izborima neće popravit stanje i učinit našu sredinu boljom, onakvom kakvom bi je željela većina.
Zato su me Rina i Pepe po prvi put vidjeli u novinama. Kad razmišljamo o budućnosti obično mislimo na budućnost onih koji dolaze iza nas, jer mi smo veći dio naše budućnosti već pretvorili u prošlost. Prošlost kojom se uglavnom ne možemo pohvalit. Zato bi budućnost onih koji je tek otvaraju trebali učiniti svjetlijom, poštenijom, sigurnijom, pravičnijom…. To se može ostvariti samo javnim angažmanom. Bolju im budućnost neće servirati ni Euroatlantske integracije, ni MMF, ni brojni predsjednici i ministri. Mi najbolje znamo kakva im budućnost treba.
I politika je javni angažman. Nažalost, u Hrvatskoj je srozana na najnižu stepenicu ljudskih aktivnosti. Stranke u Hrvatskoj, tajkunske i interesne skupine funkcioniraju kao hajdučke družine prenoseći to na ukupnu zajednicu. Svi mi postajemo taoci sukoba i dogovora hajdučkih harambaša koji se uzdižu i padaju na hrvatskom kolu mijena. «Zašto se vraćaš u taj glib?» pitao me jučer poznanik. Svejedno ćemo svi završiti u glibu ukoliko zajednički ne pokušamo taj glib isprati.
U našoj županiji se hajdučki dogovor raspao. Ponovo će se odmjeriti snage kako bi se stvorila platforma za nove nagodbe. U igri su opet isti igrači. Podijeljeni u nekoliko družina, usko povezani s interesnim skupinama, ponudit će biračima programske opcije nastojeći kroz prividno demokratsku proceduru dobiti njihovu (biračku) potporu za pretpostavljenu poslijeizbornu trgovinu. Postoje u našoj zajednici i birači kojima je hajdučija prihvatljiva opcija. Pa i onda kad probije civilizacijsku masku i skoro se pretvori u skupštinsku tučnjavu koju svojim prisustvom sprječavaju policajci i specijalci. Vjerojatno je i to dio demokracije. Njihove.
Poligon očekivanog okršaja je graditeljstvo gdje će građevinski lobiji povezani sa sponzoriranim strankama i političarima nastojati nakon izbora zauzeti pozicije s kojih će odlučivati o prostornom planiranju (čitaj: pretvaranju zelenih i poljoprivrednih površina u građevinske), postavljanju svojih ljudi na položaje gdje se odlučuje o gradnji i održavanju javne infrastrukture, privatizaciji preostalih graditeljskih društava, koncesijama koje se odnose na iskorištavanje kamena, izdavanju ili osporavanju graditeljske dokumentacije, javnim natječajima za dodjelu graditeljskih poslova i isporuku građevinskog materijala. Tako bi otprilike trebala izgledat podloga za stvarne predizborne programe očekivanih izbornih takmaca. Na ovakvoj podlozi su krenuli i u prošle izbore i na njoj se razišli.
Uvjeren sam da je među biračima najveći broj onih koji ne pristaju na ovakve opcije, koji ne žele da naša budućnost bude posljedica nagodbe ili sukoba oko toga tko će jamit Dubrovnik Ceste, tko će biti područni direktor HUCa, a tko ŽUCa, tko će dobiti koncesiju za iskop kamena, tko će imati asfaltnu bazu, tko će dobiti Solitudo, tko će isporučivati željezo za Pelješki most, a tko će ga gradit, itd. itd.
I Pepe i Rina, i svi oni koji je tek otvaraju, zaslužuju bolju budućnost nego što im je mogu pružiti vinovnici skupštinskih sukoba sa svojim sponzorima. Zato sam se odlučio vratit u politiku i zagazit u glib. S građanskom listom ljudi koji vam nude OTVORENU ŽUPANIJU kao čistu opciju za bolju budućnost.
Post je objavljen 16.03.2006. u 21:30 sati.