U vremenu smo od izvanrednih izbora za Županijsku skupštinu najjužnije županije. Istovremeno, u Sabor je stigo na drugo čitanje zakon o izravnom izboru (grado)načelnika i župana. Prošlo ljeto sam objavio nekoliko kolumna na temu funkcioniranja lokalne vlasti i samih izbora. Ko da sam ih danas piso pa sam ih reciklirane posto:
Prošlo je već više od dva mjeseca od zadnjijeh izbora. Pomalo bi već zaboravljali na njih da nije općeg nezadovoljstva. Prvo su nezadovoljni birači, posebno onih šezdesetak posto koji su ostali doma na izbore. Oni su bili nezadovoljni prije, za vrijeme i sad su nakon izbora. Opozicija je vazda nezadovoljna, to joj je poso. Nezadovoljni su i neki pobjednici koji su morali ulazit u nemoguće koalicijske kombinacije kako bi osigurali dobivenu vlast. A rijetki zadovoljni su oni koji su se ni krivi ni dužni sa svoja 2 – 3 glasa našli u vlasti.
Nisu se bili ni prebrojili glasovi, a već je bila počela općenarodna akcija za izmjenu izbornog zakona na način da se načelnici i župani biraju izravno. Prihvatila je to i vlast i opozicija šireći raspoloženje o konačnom rješenju hrvatskih izbornih zavrzlama. I jedni i drugi su navijali za izravne izbore držeći u špagu pike pomoću kojih su nastojali preveslat protivničku stranu na nekom od sljedećih izbora. A ko je to i jednoj i drugoj političkoj eliti smeto donijet takve izborne zakone i dosad? Vlastita (kriva) računica da će baš pomoću ovakvih zakona uspjet ostat ili doć na vlast te držat pod stranačkom kontrolom lokalne matadure. Polako se ohladilo užareno raspoloženje za hitnom izmjenom zakona. Političke elite su se raštrkale na grebatorska ljetovanja, ostavivši dežurnim stranačkim aparačicima da razrađuju varijante budućeg izbornog zakona daleko od oči javnosti.
Amo pokušat i mi glasno razmišljat o spasonosnom zakonu, koliko nam to ove setemane dozvoljavaju dvije kartice teksta,. Prvo, u čijem interesu i za čije dobro treba donijet ovakav ili onakav zakon? Političari, vladajući i oporbeni, u glas će odgovorit, u interesu i za dobro građana! I odma su vas slagali. Lokalni ili državni izborni zakon bit će donesen u obliku i na način da prvenstveno štiti i promiče interese elita velikih političkih stranaka! A ako usput bude i na dobro građana, tim bolje. Niti jedan vodeći hrvatski političar koji će se pitat u donošenju novih izbornih zakona, neće stavit opće interese ispred vlastitih stranačkih i vlastite pozicije u stranci. Zvuči li vam poznato? Činjenica da će izborni zakoni biti pripremljeni i doneseni bez sudjelovanja javnosti u čije dobro se navodno donose, dovoljan je dokaz za gornje tvrdnje. A bilo bi ih još!
Stvorena je lažna atmosfera da će izmjenom izbornih zakona, prvenstveno uvođenjem izravnog biranja načelnika i župana, bit riješeni svi problemi u funkcioniranju lokalne i regionalne samouprave. A problemi u izboru i konstituiranju lokalne vlasti su tek vršak ledenog brijega brojnih poteškoća u funkcioniranju s kojima se dnevno susreću lokalne zajednice. Prije upuštanja u izmjene izbornih zakona, javnost i politička elita bi se trebala konačno dogovorit o neriješenim (ili loše riješenim) pitanjima organizacije (po ruski i hrvatski: ustroja) lokalne i regionalne vlasti te pokušat iznać optimalna rješenja.
Prvo treba riješit pitanje teritorijalne podjele u Hrvatskoj, zatim nadležnosti i način financiranja lokalnih i regionalnih zajednica, potom unutarnju organizaciju predstavničkih i izvršnih tijela, te konačno način izbora članova predstavničkih i izvršnih tijela lokalnih i regionalnih jedinica lokalne samouprave. Sve ovo uz pretpostavku da se većina građana Hrvatske odredi živjet u uređenoj državi gdje vlada red i zakon jednako za sve njene građane. Kako sad stvari stoje, stječe se utisak da velika većina građana tiho prihvaća živjeti u neredu pokušavajući i sami jamit ili manut pokoju mrvicu koja padne s tajkunske trpeze. Odakle mi takav zaključak? Pa iz činjenice da se nitko, ama baš nitko ne buni protiv organiziranog nereda i nepravdi u državi. A kad se nitko ne buni, znači da većina prihvaća nered kao način življenja.
Kad i ako se u zajednici stvori kritična masa koja prihvati činjenicu da se uspješna moderna građanska država zasniva na pravednom redu i radu, tek tad će izabrani predstavnici te političke opcije biti kapači uz potporu javnosti donijeti zakone koji će omogućit pravednost i uspješnost.
Amo nastavit glasno razmišljat o očekivanom novom izbornom zakonu. Ali prije zakona, pokušajmo razjasnit jedan od temeljnih pretpostavki očekivane reforme lokalne i regionalne samouprave.
Teritorijalni ustroj
Negdje kroz 1992. zamišljen je, a nakon lokalnih izbora 1993. instaliran ovakav sustav županija, gradova i općina. Ukinute su mega općine naslijeđene iz socijalizma, načelnici, gradonačelnici i župani su zamijenili predsjednike skupština općina, a poglavarstva, stara izvršan vijeća. Osim oduzimanja gotovo svih nadležnosti lokalnoj samoupravi, oduzeti su joj i izvori financiranja, a Hrvatska je podijeljena u dvadesetak županija, navodno povijesnih, i petstotinjak gradova i općina. Dok se hrvatski narod branio od srpsko-crnogorske agresije i mukotrpno oslobađao privremeno okupirane krajeve, hadezeova birokracija je, po principu podijeli pa vladaj, izmasakrirala Hrvatsku stvorivši neučinkovitu i nemoćnu upravnu infrastrukturu istovremeno joj oduzevši novce. Bez obzira po kojem zakonu birali načelnike i župane, ovakva Hrvatska jednostavno ne može podnijet dvadeset županija i petstotinjak općina i gradova. Pogotovo, Hrvatska bez Zagreba ne može ni financijski ni organizacijski, a ni kadrovski podnijet ovoliki broj jedinica lokalne i područne samouprave. Ne samo da ih ne može podnijet, već državna administracija nije u stanju donijet potrebne propise koji bi omogućili učinkovito djelovanje ovako instalirane upravne infrastrukture. Zamislite kad bi u autobus od 50 sjedala nagurali 200 ljudi, a u rezervar ulili vodu umjesto nafte. Nizbrdo bi još i krenuo, a ako ne bi izletio na nekoj okuci, sigurno bi stao na prvoj uzbrdici!
Svakome u ovoj državi je jasno da ovako zamišljena i uspostavljena teritorijalna podjela jednostavno ne može funkcionirat. Ali nitko, baš nitko se ne usuđuje prigovorit ili tražit promjene.
Partijske elite ne žele odustat od ovolikog broja općina i gradova jer im on omogućava veći broj varijacija za osvajanje vlasti ili prisutnosti na određenom terenu. Lokalni partijaši također ne odustaju od ovakve rascjepkanosti jer većem broju omogućava moć u vlasti i bogate sinekure. Prije je Općina Dubrovnik imala jednog predsjednika Skupštine, jednog predsjednika izvršnog vijeća i tri predsjednika skupštinskih vijeća, a danas na istom području ima, ako sam dobro brojio, osam načelnika ili gradonačelnika, neznani broj zamjenika, te nekoliko predsjednika vijeća. Sve to pomnožite s uredima, tajnicama, autima, šoferima, mobitelima pa će vas zabolit glava. Ako vam se da, onda izračunajte za cijelu Županiju! Ko bi od političara od toga odusto? Nitko! A godišnji prihod od ulaznica na dubrovačke zidine veći je od izvornih prihoda proračuna u većini gradova i općina naše županije.
Zašto šuti narod? Osim što su kreatori ovakvih podjela računali na lokalne iracionalne antagonizme, narod je čini se štufan politike, a i nema mogućnost iskazat svoje mišljenje, da ne govorimo o zahtjevima. Oni s boljim pamćenjem će se sjetit suludih inicijativa za cijepanje Općine Konavle i Općine Mljet koje su igrale upravo na lokalne animozitete, selo protiv sela. Inicijative srećom nisu prošle.
A što ćemo sa županijama. Njih nekoliko je opravdalo svoje osnivanje, ostale jednostavno ne služe ničemu. Već 12 godina pokušavaju saživit i nać svoje mjesto i ulogu u javnom životu Hrvatske, ali uzalud. Pogotovo je smiješna priča o povijesnoj uvjetovanosti ovakvog rasporeda i područja županija. Neka mi neko pokuša objasnit povijesnu utemeljenost naše županije. Toliko je povijesno utemeljena da sad moramo gradit i najveći most u državi ne bi li je spojili iz dva dijela! Ovakva županija je proizvod veliko Hrvata paranoično opsjednutih navodnim manjkom hrvatstva u Dubrovčana i opasnošću od dubrovačkog bježanja iz Hrvatske. Slično je bila uspostavljena i Zadarsko-kninska da bi se kasnije dijelom transformirala u Šibensko-kninsku. Kad već Knin nije pobjego iz Hrvatske, neće valjda ni Dubrovnik. Možda i nama sad mogu dozvolit Dubrovačku županiju, ili po modernu: regiju Dubrovnik.
Nažalost, ovaj problem će ostat tek na ovakvim i sličnim razmišljanjima. Političke elite će narodu i dalje prodavat bozu u obliku novog izbornog zakona, a neće imat ni volje ni snage reorganizirat teritorijalnu podjelu zemlje.
Uzalud vam trud junaci!
Unutarnja organizacija
Nakon što eventualno netko pametan promjeni teritorijalni ustroj hrvatske države te nadležnosti (odgovornosti) i financiranje jedinica lokalne samouprave, prije izmjena samog izbornog zakona bilo bi dobro promijenit unutarnju organizaciju predstavničkih i izvršnih tijela naših općina i gradova. Ovo što sad imamo, potpuna je imbecilnost proizvedena u laboratoriju demokratske koalicije pod ravnanjem tadašnjeg ministra Ivaniševića. Ako bi pitali bilo kojeg vinovnika ovakve organizacije lokalne administracije, uvjeren sam da niti jedan ne bi imao iole razumno objašnjenje ovakvog administrativnog kupusa.
O čemu se radi? U gradovima i većim općinama postoje vijeća s predsjednicima na čelu kao predstavnička tijela, zatim postoje poglavarstva kojima su na čelu načelnici i gradonačelnici, a predstavljaju izvršnu vlast, te profesionalno činovništvo koje na određeni način vode pročelnici. Postoje znači tri razine vlasti: vijeće, poglavarstvo i pročelnici. Već zbog brojnosti takav sustav se čini nedjelotvornim, a kad spoznate pravila komunikacije između te tri razine, tad će te se uvjerit da ovako postavljena organizacija teško može donijet zadovoljavajuće učinke. Na samu gradsku ili općinsku upravu treba dodat i brojna komunalna društva, te kulturne, socijalne i obrazovne institucije.
Nakon što narod kroz one smiješne liste izabere gradska i općinska vijeća, nakon uspješno provedene trgovine vijeća izabiru načelnike i gradonačelnike te članove poglavarstava uglavnom iz svojih redova. Tu uglavnom prestaje svaka konstruktivna uloga vijeća! Vijeća nakon toga postaju kvazi demokratska kulisa gdje se na sjednicama punim farse nakon rasprave u kojoj uglavnom ne sudjeluju vladajući vijećnici prihvate prijedlozi poglavarstva pukim preglasavanjem manjinske opozicije. Gradom ili općinom u potpunosti upravlja ili vlada profesionalna vrhuška u poglavarstvu koja suptilnim korupcijskim instrumentima osigurava unutarstranačku i koalicijsku stabilnost kako bi njihove već donesene odluke bile i formalno prihvaćene te time zakonski osnažene. Skočit će neki, kakva korupcija? Prva korupcija su naknade. Vijećnici i članovi poglavarstva ni krivi ni dužni dobivaju od tisuću do nekoliko tisuća kuna mjesečno da uglavnom ne bi ništa radili do skladno glasanjem potvrdili podnesene prijedloge kad se to od njih zatraži. Druga korupcija su nadzorni odbori i upravna vijeća gdje se članovi imenuju isključivo po logici željene unutarstranačke i koalicijske stabilnosti. Takvi stabilizatori opet ni krivi ni dužni dobivaju po nekoliko tisuća kuna mjesečno za ne radit ništa nego eventualno provest ono što im naloži politička vrhuška ili čak i ravnatelj ili direktor kojima su oni formalno nadređeni. Treća korupcija su provizije. Davno je narod već spozno da je najbolji poso brojit tuđe solde, i da tamo gdje se medo valja uvijek ostane dlaka. Bitno je znalački raspodijelit provizijski kolač, dobro ocijenit komu idu velike fete, a komu mrvice, kako se ne bi vladajuća balanča nakrivila. Četvrta korupcija su razna pogodovanja. Zaslužnim ili zahtjevnim pojedincima namještaju se poslovni prostori, razne koncesije, poslovi koje financira grad. Gdje je kraj ovakvoj institucionalnoj korupciji – nema ga, ovako postavljena politička uvjetovanost generira korupciju kao svoju egzistencijalnu pretpostavku.
Koja je uloga pročelnika u ovako postavljenom sustavu? Najjednostavnije, ali nezadovoljavajuće objašnjenje jest da su pročelnici profesionalni lokalni ministri dok su članovi poglavarstva volonterski ili počasni ministri. Članovi poglavarstva su politički uvjetovani dok bi pročelnici trebali biti odabrani temeljem stručnosti. Čemu ova dvojnost, nikome nije jasno. Pročelnike imenuje poglavarstvo temeljem javnog natječaja na neodređeno vrijeme?!? Kakvi su to javni dužnosnici koji ne podliježu ocjeni javnosti kroz izbore već im profesionalna sudbina ovisi o sljubljenosti s gradskom ili općinskom vrhuškom. Iako odrađuju glavninu posla na artikulaciji gradske ili općinske politike, nema im mjesta u poglavarstvu, njihovi kolegiji se rijetko ili nikako sastaju, gura ih se u prve redove u nezgodnim situacijama kada moraju objašnjavat i predlagat nepopularna rješenja.
Ukoliko u ovakvom stanju organiziranosti lokalne uprave dođe do izravnog izbora gradonačelnika i načelnika, doći će do još većeg marginaliziranja već i sad marginaliziranih vijeća. Načelnici još uvijek imaju nekakvog straha od vijeća, a kad budu izabrani izravno onda će im vijeća služit tek ko usputni otirač. Stoga je presudno osmislit organizaciju lokalne vlasti tako da se istaknu i iskoriste sve prednosti izravnog biranja načelnika, ali da se istovremeno sačuvaju i unaprijede mehanizmi sudjelovanja javnosti u upravljanju gradom kroz vijeća kao tijela koja odlučuju o strateškim pitanjima i koja potpuno neovisno od (grado)načelnika donose propise na razini lokalne samouprave. Što ćemo s poglavarstvom? O tome ćemo iduće setemane.
Izbor vijeća
Amo zamislit da se našo neko pametan i dovoljno politički snažan pa stvorio osnovne pretpostavke za uspješno funkcioniranje lokalne samouprave (i regionalne, ako se neko baš zaintačio). Recimo da je Hrvatska podijeljena na razuman broj gradova i općina sukladno zemljopisnim, povijesnim, gospodarskim i inim uvjetima i okolnostima, te da su tako formiranim općinama i gradovima propisane odgovarajuće nadležnosti i odgovornosti. Zamislimo dalje da se sebična država odrekla još jednog dijela svog proračunskog kolača i prepustila ga lokalnoj samoupravi koja će s takvim prihodima bit kapača ispunit glavninu prepuštenih joj obveza. Amo dalje zamišljat kako je taj neko pametan presložio i organizaciju lokalne administracije. I sad za tako optimalno posložen sustav lokalne samouprave treba izabrat, po hrvatski rečeno, dužnosnike. Tako smo se vratili na početak naše priče od prije nekoliko setemana, na izborni zakon. Ajmo je pokušat završit.
Skoro je sigurno da će se (grado)načelnici (i gradonačelnice) ubuduće birat izravno. Ali ostavimo to momenat sa strane. U našoj optimalno posloženoj jedinici lokalne samouprave za očekivat je da će postojat vijeće kao predstavničko i «zakonodavno» tijelo, te gradonačelnik sa svojim kolegijem kojeg bi uglavnom trebali činit pročelnici upravnih odijela.
Amo prvo izabrat vijeće. Znam da će mnogi od vas sad graknut, kakvo vijeće ako gradonačenika(cu) biraju građani izravno? Oli vijeće ne služi samo za izabrat gradonačelnika? E, upravo tu će se lomit koplja, i u pripremi, i u donošenju. i u kasnijoj provedbi izbornog zakona. Bez obzira kako će bit izabran, gradonačelnik je tek izvršna poluga vlasti, osim ako nije Bandić! Tzv. opće akte, u normalnoj proceduri smije i treba donositi isključivo predstavničko tijelo, odnosno gradsko ili općinsko vijeće. Sad se vijeća biraju putem takozvanih jedinstvenih lista za cijelu jedinicu lokalne samouprave. Za očekivat je da će takav razmjerni sistem uz manje dorade ostat i ubuduće. Postoje brojne rasprave za i protiv razmjernog sistema glasovanja, zadržat ću se tek na nekoliko mojih stavova protiv. Liste predstavljaju svojevrsnu manipulaciju glasačima budući ih sastavljaju stranačke vrhuške koje kasnije bez sudjelovanja birača određuju zamjenike za ispražnjena vijećnička mjesta. Tako kroz liste i preko lista u vijeća dospiju i osobe za koje ni familja ne bi glasala. Izborni prag od 5 % je smiješan. Po čemu u vijeću trebaju sjedat ljudi čija lista ima potporu birača od tek 5 do 10 %. I po pravilu upravo oni političkom trgovinom donesu prevagu određenoj političkoj opciji. Zbog čega su vijećnici neopozivi? Ne bi li upravo opozivost vijećnika bila dodatna demokratska vrijednost sustava koji bi to dozvoljavao?
Lako je kritikat, a ništa ne predlagat! Zato predlažem da se i vijećnici biraju izravno po jednostavnom načinu. Umjesto da za cijeli Dubrovnik imamo jedinstvene liste od po 25 kandidata, bolje i poštenije bi bilo da se područje grada podijeli u 25 izbornih jedinica i da se u svakoj izravno bira predstavnik za vijeće. Tad i samo tako izabrano vijeće i postaje uistinu predstavničko tijelo građana, a ne predstavničko tijelo partija ili nekih drugih organizacija. Za svakog izravno izabranog vijećnika tad bi se točno znalo koga i kako predstavlja. Kandidati ne bi trebali imat zamjenike i bili bi opozivi od birača s područja koje predstavlja u vijeću. Ostali proceduralni detalji oko izbora i konstituiranja vijeća lako bi se uredili.
Izbor gradonačelnika
Osto je gradonačelnik, a nama gradonačelnica. Uz kandidata za izravan izbor gradonačelnika trebalo bi odma istaknut i kandidata za zamjenika. Za razliku od vijećnika koji se ne bi trebali birat dvokružno, gradonačelnik sa zamjenikom bi se obavezno trebo birat dvokružno ukoliko u prvom krugu ne bi osvojio 50%+1 glas. Tako izabranom gradonačelniku svi dotadašnji pročelnici bi trebali stavit mandat na raspolaganje, a gradonačelnik bi u razumnom roku trebao imenovat nove/stare pročelnike i tako formirat svoj kolegij koji bi na određeni način preuzeo ulogu poglavarstva i dosadašnjeg kolegija pročelnika. Jedna od bitnih razlika između starog poglavarstva i novog kolegija je način odlučivanja. U kolegiju više ne bi bilo glasovanja, odluka bi bila na gradonačelniku.
Tako bi dobili izravno izabranog gradonačelnika i izravno izabrano vijeće. A kako bi međusobno funkcionirali? Svakojako, i u tome je sljedeći problem. Ostavimo ga onda za sljedeću setemanu.
Suživot gradonačelnika i vijeća
Predlagači i sastavljači novih izbornih zakona postavljaju dva pitanja na koja je navodno teško dati odgovor, i koja, po njima, predstavljaju ozbiljne prepreke bržem donošenju od javnosti zahtijevanih zakonskih promjena. Prvo pitanje je, kako djelotvorno nadzirat rad izravno izabranog načelnika, a drugo je, kako uredit odnose između vijeća i načelnika. Bez obzira koliko se političke elite i njihovi dežurni politički komentatori trudili dokazati da bi izravan izbor načelnika destabilizirao sustav vlasti na lokalnoj razini, to jednostavno nije točno. Svjedoci smo da upravo postojeći sustav često uzrokuje potrese u brojnim jedinicama lokalne samouprave uz to što obično ne predstavlja stvarnu volju biračkog tijela.
Postoje brojne moguće varijante ishoda izbora u kojima bi načelnik bio izravno biran uz vijeće birano na ovaj ili onaj način. Vjerojatno bi u mnogim općinama i gradovima izravno izabrani načelnik i većina u vijeću bili istih političkih boja. U tim slučajevima ne bi trebalo očekivat veće probleme u funkcioniranju vlasti. U suprotnom slučaju, gdje bi načelnik bio druge političke orijentacije u odnosu na većinu u vijeću, mogle bi se očekivat određene poteškoće u međusobnim odnosima. Ali i to je već viđeno u svijetu politike i naziva se kohabitacija. Treći osnovni slučaj bi bio kad u vijeću ne bi postojala homogena većina bilo koje političke boje ili prepoznatljive koalicije. Za kvalitetnu, odgovornu, transparentnu, jednom riječju poštenu vlast, najbolje bi bilo da načelnik i većina u vijeću ne budu iste političke orijentacije ili da u vijeću ne bude homogene vijećničke većine. Tad bi se najteže ili nikako sklopio politički brak iz interesa između načelnika i vijeća, te bi jedni vrlo intenzivno nadgledali rad drugih.
Opravdano se postavlja pitanje i iskazuje bojazan, bili tako izabrani načelnik bio nedodirljiv i izvan svake kontrole. Ne bi, postoje vrlo jednostavni mehanizmi kontrole rada načelnika uvijek uvažavajući činjenicu da je izravno izabran te da do određene mjere treba poštovat volju birača. Moramo isto tako uvijek biti svjesni činjenice da je određena osoba izabrana za načelnika u određenom trenutku temeljem manje ili više trenutnog raspoloženja birača, te da tijekom vremena može, prvenstveno zbog ponašanja i djelovanja samog načelnika, doći do objektivne promjene u raspoloženju birača prema svom izabraniku.
Rad načelnika prvenstveno kontrolira vijeće te razne državne službe zadužene za praćenje zakonitosti rada javnih institucija. Osim nadležnih službi i institucija, djelovanje načelnika nadzire i javnost. Stoga je ukupno djelovanje gradskih ili općinskih službi potrebno učiniti potpuno transparentnim.
Načelnika bi prvo mogli razriješit građani. Propisima je lako predvidjet način raspisivanja referenduma na kojemu bi građani mogli opozvat svog načelnika. Kud ćeš poštenije, sami ga izabrali, sami ga opozvali!
Nezadovoljni radom načelnika, mogli bi ga razriješit i vijećnici, recimo dvotrećinskom ili tročetvrtinskom većinom.
Načelnika bi mogla razriješit i Vlada zbog precizno utvrđenih prekršaja na temelju ranije donesenih jasnih propisa i postupaka. Najjednostavnija kontrola rada načelnika i njegovih službi jest kontrola izvršenja proračuna, čista matematika bez uvijek prisutnih političkih konotacija. Jednostavno je donijet propise koji će precizno uredit situacije kada načelnik treba bit razriješen zbog takvih i takvih propusta u izvršenju proračuna. A tko će kontrolirat izvršenje proračuna? To je pak najjednostavnije, treba samo propisat da se izvršenje proračuna mora dnevno objavljivat na Internetu kako bi ga mogao kontrolirat tko god hoće! I recimo, lako bi bilo propisat da nema tajnih ugovora pa taman se radilo i o podzemnoj garaži. Jednostavno, u modernoj lokalnoj upravi ne smije bit podzemnih poslova!
Načelnike se može razriješit i zbog razloga koji postoje i sad, ako polude ili budu pravomoćno kažnjeni zbog nedjela određene težine.
A što je s vijećem? Već smo ranije rekli da bi izravno izabrani vijećnici mogli biti opozvani od birača s područja na kojemu su izabrani, no treba ostavit mogućnost i načelniku da se riješi vijećnika ukoliko nije zadovoljan njihovim radom. Postoji jednostavan i opravdan razlog za razrješenje vijeća – ukoliko u zakonskom roku ne donese proračun svoje općine ili grada.
Problematika je jednostavna ukoliko se njenom rješavanju ne pristupa sa šporkim mislima. Osnovni nedostatak sustava u kojemu bi dužnosnici bili izravno birani od građana jest smanjenje utjecaja stranačkih vrhuški na lokalne dužnosnike, a time i otežana politička kontrola brojnih uspješnih pojedinaca na nižim razinama vlasti diljem države. Izravno izabrani postaju odgovorni svojim biračima, a ne više stranačkim šefovima, a da ne govorimo o nezavisnim dužnosnicima. Narod je jasan, on traži izravne izbore za sve razine vlasti. I političke elite su jasne, one će se dogovorit i s crnim vragom oko modela koji će im omogućit daljnju kontrolu svega i svačega. Tako će dužnosnici uglavnom ostat odgovorni svojim stranačkim šefovima. A narod, narod će opet popušit.
Post je objavljen 23.03.2006. u 22:47 sati.