ponosni gnjev nad uobicajenim ponasanjem vrsnjaka
Dogodi se nešto, vidim nešto čiji bi me uzroci i posljedice zapravo trebali razveseliti, mene kao umišljeno ljudsko biće čiji su duševni ostaci nažalost još preostali u ovome ljudskom tijelu… nešto što bi razveselilo bilo koga kao čovjeka… bilo koga oko mene… ali ne mene, zbog čega mislim kako iznutra nisam sasvim čovjek. Učinak tih događaja je sasvim suprotan; obuzme me melankolija, čiji me nemir potiče sada se ''ispovijedati'' blogu kojega ću vjerojatno s vremenom zamrziti zbog doticaja s pojedinim ljudima koji u moje privatne misli šire svoju ispraznost. Ovo se nipošto ne odnosi na većinu onih koji me komentiraju (već na one koji samo dođu da ja odem njima, koji se žele samo reklamirati, i suviše lako prozrem njihove komentare kao takve!), inače bih već možda zatvorila svoje mjesto na Internetu, koje održavam zbog ostalih komentatora, čija mišljenja cijenim, i kojima na ovome mjestu želim zahvaliti za odvojeno vrijeme i pažnju koju su posvetili mojim škrabotinama. Ovo gore u zagradi, ne odnosi se na obavijesti o novim postovima, njih rado primam da znam gdje ima nečega novog. Ionako sada nije riječ o blogu, već o nečemu sasvim drugome…
Ispraznost kojom smo svi nesvojevoljno izloženi i okruženi, čiji dio su mnogi suviše rado i nepromišljeno, mene uništava, jer ja tražim i želim davati smisao svojim djelima. Životu treba dati smisao ako mislite kako ga nema; nađite svoj smisao. Ako ga ne nađete, zaista niste dovoljno pokušali. Ja sam, ako ništa drugo, sama svrha sebi. Izvolite, slobodno me nazovite umišljenom ako ćete se osjećati bolje; ionako većina druge naziva ružnima kako bi se osjećali ljepše i privlačnije, ali to ih ne čini ljepšima, pa se ja nasmijem.
Žive iz dana u dan, zabavljaju se nečime što nema nikakvog smisla osim trenutačne ugode iza koje će im ostati pokoje (nerijetko pijano) sjećanje kakvoga bi se vjerojatno trebali posramiti ako uzmu u obzir svoje samopoštovanje kojega mnogi ionako nemaju… također ponekad ostane nešto čime se mogu hvaliti pred svojim ''prijateljima'', što je obično i svrha svih nadasve glupih i nezrelih pothvata mojih vršnjaka… i tako ide neko vrijeme. I onda? Što onda? Eh da, onda se naravno usred tinejdžerske depresije ili bilo čega drugog sjete pitati koji je smisao života… i nakon nekog, većeg ili manjeg (ponekad i pretjerano sapuničastog, zamišljenog) životno-emocionalnog potresa, bez pretjeranog razmišljanja (jer su predugo podsvjesno znali kako nije cool razmišljati, to je za frikove poput mene, right? pa su zaboravili kako se razmišlja, ako su ikada znali) zaključe da ih nitko ne voli, da život nema smisla i da žele umrijeti… -_- oh, give me a break!
Oni koji tada žele umrijeti, čija je suicidalna želja posljedica gore navedenoga… oni ne znaju… Ne znaju kako je umirati svakog dana, kako je biti pored njih i biti drugačiji sa osmijehom na licu kojime se tješi; usamljenošću, nemirom i gađenjem strgan iznutra, a opet previše ponosan da bi mislio na ranjavanje samog sebe, čemu su skloni mnogi koji se smatraju teškim žrtvama koje nisu, ili pak ranama žele ispasti cool pred nekime. Moja je krv predragocjena, svačija je predragocjena da bi je se prolijevalo samoranjavanjem iz niskih razloga. Gadite mi se. Imam suosjećanja, prije svega mnogo razumijevanja prema onima koji imaju dobre razloge što izazivaju istinsku unutarnju bol koja ih tjera posegnuti za oštrim predmetom i porezati, unakaziti kako se osjećaju iznutra jer nitko ne zaustavlja njihovu patnju. Predobro znam kako je, no ponos me sprječava, taj dio me uvijek spriječio, a ne može svatko biti ponosan poput mene umišljenog stvora koji opsjednutošću cijeni svoju i svačiju krv.
Krv… život koji ne bi trebao biti proliven žrtvovan unutarnjoj patnji, već nečemu višem, o čemu sada nažalost nije riječ te ću se vratiti o čemu bijah kanila pisati, iako je zaista primamljivo… krv… no dobro, dosta vampiru… smiri se…
Gade mi se, prezirem ljude koji se režu jer misle kako su veliki patnici i mučenici, takvih je mnogo i previše. Nemam nimalo razumijevanja za one koji bijedno posegnu za britvom, nožem ili sličnim jer su tinejdžeri koji ne znaju što bi sa sobom, koji ne znaju ustati jer su pali ako ih je netko tek lagano gurnuo. Okanite se toga, zagađujete mišljenja o onima kojima je zaista teško, kojima je povremena tjelesna bol potrebna da izvana zadrže svoj ponos kakav mene diže iznad mizerije u koju bih vjerojatno odlutala bez ovakve samosvijesti koju nitko od vas ne umije uništiti; jer svakako ću prije zamrziti nego biti ranjena, uzvratiti stostruko ili ostati ravnodušno hladna nego sebe ozlijediti i time učiniti uslugu svojim mučiteljima.
| Give me a look in your mind (18) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
no compulsion, it's just me
Zašto nosim crno? Zašto baš crno? - pitanja su koja se nameću pri mojoj pojavi. Najčešće odvratim kako su kriva moja osobna uvjerenja… nemam se namjeru opravdavati dok ne činim ništa ni slično zločinu, već bih voljela nešto razjasniti. Naime nisam depresivna, niti imam problema u školi, obitelji, općenito okolini. To jest nemam problema koji se oko mene smatraju problemima… (ako ste čitali, sjetite se posta od 11.6.)
Nosim crnu odjeću, strogo se opirem bojama. Nitko me ne tjera, niti samu sebe tjeram. Nema prisile, ovo sam ja. Teško je objasniti, no najbolje se osjećam u takozvanoj boji noći. Pruža mi podsvjesnu zaštitu, spašava moju vanjštinu, nerijetko i unutarnjost pred ispraznim, plitkim životom kojega sam nesvojevoljni dio. Drugačija sam, neka se slobodno vidi. Kad sam počela s crninom, zapravo sam prestala nositi masku, prestala se prikazivati kao običnoga čovjeka koji nisam. Priznajem kako sam povremeno zbog prečeste usamljenosti pokušavala biti kao ostali, osim po odjeći i stavovima kojih se ne želim i ne mogu riješiti. Pokušavala sam se čak, jadne li mene, vratiti kršćanstvu, samo da bi se u meni, s gađenjem, svaki put jače učvrstio prijezir, makar se trudim razumjeti ih i tolerirati. LIVE AND LET LIVE! True freedom, not everyone's the same… (Iced Earth) Isus vam je bio OK kao osoba, ali ostalo… ah… suzdržat ću se… Iskreno rečeno, nije mi uspjelo biti kao ostali; previše je odbojno, previše strano, nepoznato, NEPOŽELJNO mojemu biću. It's not a phase, it's a lifestyle
U međuvremenu sam prihvatila nazive poput gotičar, metalac, darker, sotonist… svejedno mi je za njih, no lakše se zapravo opisati kao gotičarku/metalku/darkericu/sotonističkog ateista (lol volim taj naziv) nego ikome objašnjavati što me pokreće, jer me se ionako prečesto krivo razumije kada se trudim, u nedostatku volje i živaca, sa samo nekoliko riječi opisati kakvo značenje za mene imaju groblja, crnina, mrak, šišmiši, VAMPIRI, vukovi, demoni, KRV, crna magija i ostalo čime su mi misli nerijetko prožete ako se trenutačno tiho ne živciram nad ljudima oko sebe. Crno je moje blaženstvo, zaljubljena sam u duboko značenje tame.
Nedavno sam bila na groblju, sama uživajući u atmosferi kamenih spomenika. Bilo mi je malo neugodno otići tamo, zabrinula sam se kako ću sresti nekoga tko bi moje namjere (zbog moje vanjštine) krivo shvatio. Ali ne! Nikada ne bih oskvrnula počivalište nepoznatih mi ljudi glupim crtežima, natpisima i sličnim što čopori u prosjeku trinaestogodišnjih ''sotonista'' ostavljaju po grobljima misleći kako će ih Lucifer radi toga voljeti. -_- Odrastite. Barem mrtve kršćane treba valjda pustiti na miru… jer u smrti smo svi isti; sudbina raspadanja će zahvatiti svaki leš u zemlji, bio on pod križem, Davidovom zvijezdom, ničime, velikim ili malim spomenikom bogatoga ili siromašnog… ili pak pod križem, ali s prikrivenim pentagramom u srcu.
Tražila sam, nakratko se sjetivši svoje Muze, grob u koji bih je mogla smjestiti odlučim li se ikad napisati nastavak Mirine zasad nedovršene priče (još uvijek ispravljam stilske pogreške i odlučila sam promijeniti neke stvari…). Našla sam jedan veoma lijepi, no iako me razveselilo, nije bilo toliko važno; bijah došla s drugim namjerama.
Sa glazbom u jednome uhu, prošetala sam grobljem, osjećajući kako me tiho fascinira. Ne mogu objasniti zašto, recimo da sam ''gotičar dušom i tijelom''. Ipak, pokušat ću objasniti kako sam se osjećala spokojnim pogledom milujući kamenje što krije mrtve. S poštovanjem prema dušama preminulih, ipak bahatoga ponosa svoje naravi, našla sam mir, blagostanje, iako se nemirno bojeći kako bi mogli naići ljudi i pokvariti mi voljeni ugođaj. Promatrala sam spomenike, srce mi je plesalo na pjesmu mrtvih dok sam se melankolično smješkala tišini svojih polaganih koraka na sitnim kamenčićima, šuškanju svježega, uvenulog i umjetnog cvijeća na grobovima, grmlju koje je svojim zelenilom uzaludno pokušavalo razbiti dobrodošlu mi turobnost sunčanog dana. Poželjela sam se pridružiti mrtvima, biti među njima živi neumrli nekoliko desetljeća sna, diveći se… smrti oko sebe. Da. Svejedno mi je trebam li se sramiti, no iako znam koliko je u tuđim očima odvratno, zlo od mene tako osjećati, divim se smrti. Ne umiranju nedužnih, niti patnji onih koji nisu zaslužili bol, no svi ćemo jednoga dana umrijeti, ja mogu živjeti s tom mišlju i mirne se duše okružiti smrću.
- Profesorice, ja sam sotonist. Zapravo sotonistički ateist, jer ne vjerujem u Boga ni Sotonu, niti im se klanjam. Ali se ponašam otprilike kao sotonist, njihova pravila mi uglavnom odgovaraju. - poželim reći profesorici, doći će i taj dan.
Nedavno sam, na jednome blogu, bila pročitala kako trebamo biti sretni ako slobodno smijemo izraziti svoja vjerska uvjerenja jer u svijetu nisu svi te sreće. No jesmo li mi??? Uživamo li mi istinsku slobodu vjere? Da, ali samo ako smo kršćani… na sve ostale se obično poprijeko gleda (ateisti su donekle ''dozvoljeni'', sve dok ne govore ništa protiv Crkve i ako su na papiru kršćani), posebno na ovakve poput mene. Drugim riječima, u ovome društvu nema slobode NE-PRIPADANJA VEĆINI. Da nisam odlučila manje psovati, prepoznavši tu osobinu kao utjecaj društva i izraz nemogućnosti kontrole nad sobom, sada bih opsovala, no neću živčaniti. Tonem u mržnji, pravim se da nisam pokidala lance… a pokidala sam ih, završili su mi na hlačama i torbi.
| Give me a look in your mind (21) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
očenas naopačke, malo sotonizma
NEMA
ALZ DO SAN IVABZI OGEN TSAPAN U SAN IDEVU EN I MIŠAN AMICINŽUD OMATŠUPTO IM I OKAK, EŠAN EGUD MAN ITSUPTO I SANAD MAN JAD INJADGAVS ŠAN HURK. ILJMEZ AN I OKAT UBEN AN OKAK, AJOVT ALJOV IDUB, EJOVT OVTSVELJARK IĐOD, EJOVT EMI ES ITEVS, AMISEBEN AN ISEJ IJOK, ŠAN EČO
kao što već piše u naslovu, ovo je očenaš naopačke; napisala sam ga (iz čiste dosade) na satu engleskog, a nemam volje pisati neki post, pa ovo "darujem" sotonistima i wannabe sotonistima ako su lijeni ili nemaju volje sami učiniti isto. ako mi bude jako dosadno nakon što mi netko vrati moju bilježnicu iz latinskog, možda napišem i dvije latinske verzije. btw, lj i nj sam ostavila kao jedno slovo. ja osobno nemam potrebe za takvom molitvom, previše mi je kršćanska, radije u sebi (za smirenje) šapćem "Satanic Mantra" od Cradle of Filth (ne morate brinuti, pjesma se load-a jedino kad kliknete na nju):
"Archangel, Dark Angel
Lend me thy light
Through Death's veil
'Til we have Heaven in sight!"
možda mi je dosadno, a možda sam raspoložena za svađu s kršćanima (s onima koje još ne poznam), no ne želim nikoga napadati direktno da ne pokvarim ionako već dovoljno unakaženi i iskrivljeni ugled sotonista.
___________________________________________
______________666666666666666______________
____________66666_________66666____________
__________666 66____________66 6666_________
_________666__666_________666___666________
_______666____ 66 6_______6 66____666_______
______666______66__66666__66______666______
______66________6__ 6666 __6________66______
______66________666_____666________66______
______66 _____6 666_______666 6_____ 66______
______66__666___ 66_____ 66___ 666 __66______
______66_6666666666666666666666666_66______
______666_________66___66_________666______
_______666_________6___6_________666_______
________666_________666_________666________
__________666_______ 66_______666__________
____________6666_____6_____6666____________
______________666666666666666______________
___________________________________________
- ovo gore je napravio dark_sword_dancer ako se ne varam, bilo mi je jednom u komentarima.
| Give me a look in your mind (7) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
škrabotine iz zatvora... ovaj... škole...
Počelo me mučiti pitanje… prijeti li mi jednaka sudbina kao Wertheru? Ako ste čitali ''Patnje mladoga Werthera'', zacijelo znate kako se na kraju ubio, pobjegao s ovozemaljskog svijeta u kojemu više nije imao snage opstati. Govorim o nekakvoj svojoj snazi, o ponosu, zapravo tješeći samu sebe. Zavaravajući se? Ja ne želim umrijeti, ovo je pakao u kojemu sam među vragovima, meni je zapravo dobro… ali… da mi je zaista dobro, bih li pisala ovako? U zadnje vrijeme povremeno, nažalost rijetko čujem o unutarnjoj, duševnoj patnji pojedinca. Kažem nažalost jer ljudi materijalistički gledaju na probleme tzv. emocionalnih ljudi, te ih ne zanima što netko usamljen u društvu, ranjen u zdravome tijelu, nesretan u blagostanju, nahranjen a gladan… svejednako pati od ispraznosti i vrijednosti koje mu se nameću, a nisu mu nimalo važne, no on ipak želi… želi biti dio sreće, samo podsvjesno znajući kako je lažna.
Depresija? Tinejdžerska sranja? Kad bi barem bilo… zaokupila bih se nečime i prošlo bi, poznata su mi takva stanja i znam ih ''razriješiti'' veoma brzo. Nisam živčana dok ovo pišem, ne želim se ubiti, niti sakatiti samu sebe. Ne, ne sebe. Radije bih druge, no nije mi po volji što bi zastupnici zakona tada imali pravo učiniti sa mnom. Zaista, da nemam što izgubiti, ja bih ubijala sa osmjehom na licu, s demonskim užitkom. Strah me kazne, jer osim svoje potrebe za pisanjem i glazbom, imam nažalost i drugih.
Sa spokojem pišem o svome nemiru, jer ja PIŠEM… svejedno mi je koliko dobro, ne govorima ovako želeći izmamiti utjehu ili kompliment, već želim izraziti kako mi je pisanje, sam taj čin, obično jednako važno kao napisano. Volim stvarati unatoč nesavršenosti, volim biti stvoritelj nečega SVOJEG, ne nečega savršenog; a ako se poklopi jedno s drugim, mogu se nasmiješiti, tiho dići nos u ponosu kojeg ću se truditi sakriti, koji se neće previše smjeti pokazati u divljenju prema tuđemu.
Ove ispovijesti, ovaj tekst nastaje u školi, na nastavi. Oni vide kako nastaje, vide moje zamišljeno (tužno?) lice, moje oči koje prate ruku dok švrlja sitnim rukopisom… Ako me netko pita što je to, neću se ustručavati prozvati papir ''nekim sranjem''. Nisam raspoložena davati objašnjenja, niti se opravdavati za svoju potrebu koja nikome ne čini zlo.
Zvonilo je… sad će vjeronauk. Vjeronauk! Predmet koji ne bi smio biti predmet; religiji nije mjesto u naobrazbi, nije joj mjesto u znanosti, a u školi se tobože predaje znanost. Tj. trebalo bi se… pitam se… Profesori! Kada ste izgubili svoje oduševljenje za ovaj posao? Ili ga nikad niste imali? Jeste li izabrali svoj zanat kao žrtve sustava kojeg ne volim? Jeste li ikada bili svjesni bita, svrhe školovanja? Kad ste zaboravili, ako ste znali?
Jebiga, neću podnijeti ovaj sat bez Mp3-playera… inače sam dovoljno suzdržana da ne slušam glazbu na nastavi, no očajna vremena zahtijevaju… hm… drastične mjere… LOL… zašto drastične? Ionako profesorica neće ništa reći što bi me moglo zanimati, bez da me iživcira do te mjere da ću se morati strogo kontrolirati kako bi škare ostale podalje od moje kože i krvi, što mi redovito i uspije. ''Unorthodox Manifesto'' od Dimmu Borgir je svakako zanimljivije. Ne može mi ništa; glazba je tiha toliko da je jedva čujem, potrudila sam se sakriti slušalicu pod kosom, nikad joj ne radim problema, slušam samo na jedno uho, šutim, napisala sam domaću zadaću, kao jedna od rijetkih imam i knjigu i bilježnicu… Opravdat ću svoju pretjeranu pristojnost time što je učionica tuđi teritorij, točnije profesoričin; a nikad nemam potrebu bježati sa sata, tako da sam eto ovdje i suzdržavam se sotonističkih ispada. Makar je očito, nikome ne pada na pamet direktno me optužiti; svi znaju i šute… hehe… takve vas volim… Zna vjerojatno i profesorica, mislim da nije glupa, no protiv tolerancije se ja neću buniti. A možda misli kako sam se ja samo svojom vanjštinom odrekla kršćanstva. Yeah right… moš si mislit…
Sjedim sama na nemilom satu, ne želim imati nikoga uz sebe kome bih mogla pričati što ću radije zadržati za sebe usred mržnje. Ne volim žamor u razredu, Sotonist (čitaj: sotonistički ateist) se ponaša pristojnije od kršćana., pomislih ogorčeno. No barem se ne čuje glazba u mom uhu; pokušavam malo uživati u njoj, ignoriram sve koliko mogu. Na redu je pjesma ''Satan, my master'', zaista mi nije mjesto na vjeronauku, ako ste ikad sumnjali. U jednom od prijašnjih postova sam objasnila svoj odnos prema vjeri, dakle Sotona nije baš moj gospodar… previše sam ateistički nastrojena i previše privržena slobodi svoje duše.
Imam osjećaj kako mi vlastiti um uporno zlostavlja mozak, čak i sada; mozak je naime prespor, previše bijedan za um, ograničava ga istrunulim tkivom. Postajem zaboravljiva. Učinim nešto i pet sekundi kasnije se pitam jesam li to upravo učinila. Imam sreće što se ne događa prečesto, inače bih se zabrinula. Vjerojatno od stresa. Najgore je kad na ispitu napravim grešku i dok provjeravam odgovore mislim kako je sve u redu, a petnaestak minuta nakon ispita spoznam grešku i točno se sjetim kako je trebalo biti. Prekasno. Damn… Jednom sam se tek sljedećeg jutra sjetila, proklinjući SPOROST svojeg mozga. Pri tome se ni ne trudim misliti o napisanim ispitima, ulovi me kao zaboravljeno prokletstvo. Možda stvarno imam neku bolest, no živjet ću, dok mogu, u blaženom neznanju. Nadam se zaboraviti ove sumnje, iako ću ih najvjerojatnije potisnuti kako činim sa svime neugodnim, ili barem stišati do šapta, pretihog ali prisutnog.
| Give me a look in your mind (18) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
bezvezna abeceda
Dobio sam zadatak da napravim abecedu, ali ga nisam htio ispuniti na svom prvom blogu jer jednostavno nije namijenjen meni nego priči… ako je nekima ovo dosadno, bolje pogledajte post ispod.
Ž - žar u crvenim očima čudovišta
Z - zacrnjen pogled na svijet // zaboravljivost
Y - yowl (zavijanje, obično vukova)
X - XD - emocija na msn-u
W - witchcraft, wolves (''Children of the night, what beautifull music they make!'')
V - VAMPIRI… moje sve… Vicious Vampire (ja) // vukodlaci
U - Unreal Tournament… pucačina o kojoj sam već pisao
T - tišina u kojoj slušam glazbu
S - suze, ne želim ih, ne volim ih, potiskujem ih… // Simpsoni, uvijek me uspiju nasmijati // Sotona (pogledaj pod L), sotonizam // sloboda // svijeće, crne
Š - šišmiši
R - ''Retardiran sam!'', rekoh nakon nesuvislog testa inteligencije
Q - quizilla.com, na odvikavanju sam od svih glupih testova tamo
P - pisanje, moja najsnažnija strast
O - oružja: pištolji, puške, mačevi, bodeži…
Nj - njonjavost iliti malaksalost, Mira je takva
N - nastranost // Nightwish // noć
M - Mira, moj glavni lik u priči, moja Muza, moja inspiracija // Mp3- player, sprava koja me nerijetko spasila od široko rasprostranjene glazbe koju mrzim // mačke // melankolija
Lj - ljutnja
L - Lucifer, ista osoba kao Sotona // lubanje // lijesovi // Luna = Mjesec
K - KRV! THE BLOOD IS THE LIFE AND IT SHALL ALL BE MINE!!! // Kompjuter, nekad zvan i računalo // kosturi // kaputi
J - jezera preko noći, crnina noći ocrtana na staklu njihove površine
I - Iced Earth
H - HIM // hematofilija, hematodipsija (ovo prvo više)
G - goth // groblja, nažalost ne nalazim dovoljno vremena da se stopim s njihovo atmosferom, uživam ih sama, tiho, ne želim poremetiti mir onih koji ionako više nisu ovdje
F - forsaken, nekad se osjećam napušteno
E - moje pravo ime počinje ovim slovom… mrzim svoje ime… želim se zvati Elena, ili radije Vicious… // emancipacija // emocionalnost
DŽ - Džeki, ime mog prvog i zadnjeg psa, počivao u miru
Đ - jedno od najglupljih slova, čak ni pogled u rječnik nije mi pomogao
D - ovim slovom počinje ime jedne prijateljice koja je zaslužila moju potpunu naklonost // Dracula - malo priglup vampir, ali barem ima zgodne moći // demoni // Dimmu Borgir
Č - čitanje, obožavam knjige koje nisu opterećene komercijalom, najčešće su to one starijeg datuma kao npr. Drakula, Karmila, Dr. Jekyll i gospodin Hyde, Frankenstein…
Ć - ćukovi, kad mi pjevaju blizu prozora
C - Crna crnina crnja od crne noći, zaista moja najdraža boja, jedino u njoj se osjećam dobro // Cradle of Filth
B - bazga, sok od bazge
A - Alucard iz Hellsinga; najgora verzija Dracule (osim iskrenutog imena i neke moš-si-mislit-prošlosti, nema nikakve veze s njim), ali donekle najbolja verzija vampira // ateizam
| Give me a look in your mind (15) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
Time to sleep… forgive me…
Bezvremenski umor, umor duše… želim spavati… nisam umoran tjelesno… zaista nisam… vampir želi počivati u miru, maknite ovo od mene… let me die and dream… to wake up some day…
Ja se osjećam staro, izmučeno, iscrpljeno… umorno. Zašto? Ne, ne želim odgovore, poznati su mi. Želim imati svoj mir, no ne želim zaspati jednom zauvijek. Opet naglašavam, ništa tjelesno. Moje tijelo dobiva dovoljno potrebnog sna, no kada i kako da odmorim dušu? Želim se spustiti u grob, da ustanem nakon nekoliko godina, desetljeća, možda stoljeća… da ustanem kada budem ponovo spreman mučiti se i podnositi sve. Moram se bilo čime spasiti od ovoga, jer moje tijelo nažalost osim za dušu bezvrijednog sna poznaje jedino vječni počinak, ono ne može leći i pustiti me na miru neko vrijeme, neko dugo vrijeme. Kada ništa ne radim pokušavajući se odmoriti, postane još gore. Moram nešto raditi kako bih ostao lebdjeti u svome paklu, jer ako dotaknem tlo, ako se prizemljim… bojim se… ne želim…
Postoji nekoliko rješenja o kojima se ne usudim razmišljati, ponos mi ne dozvoli… i opet, ostat ću gdje jesam… umoran i izmrcvaren… Skupljam samo rane, sve više rana… nehotice iskorištavam rasprodaju boli… ne tražim izlječenje, već malo mira da ih sve uredno poližem, da prestanu boljeti…
Ovakvo stanje me ne uhvati rijetko, obično je moja tiha pratilja, moja sjena od koje bježim i bježim… od koje ću bježati dok me ne poklopi, dok me ne uništi… oh ne… ja imam snage, zar ne?
- Ja ću se spasiti… samo bih htio malo mira… - rekoh potišteno, skvrčivši se u sebe.
- Nećeš ga dobiti dok si živ. - odvratio je glas.
- Ali ja želim, potreban mi je… - molio sam.
- Ne. - došao je okrutan odgovor.
- Tko si ti? S kim ja pričam? - viknuh lecnuvši se, začuvši zlokobni smijeh od kojega sam zadrhtao. - Molim? Zašto me mučiš? Pusti me! Želim leći! Daj mi lijes! - primio sam se nemoćno za glavu.
- Dobit ćeš lijes, Viciouse, samo se strpi. - prišapnuo mi je nadu.
- Otkud mi? - uplašio sam se. - Ne želim umrijeti, samo daj vampiru njegov lijes i pusti ga od zore do mraka. - bio sam ogorčen.
- Ne može. - bahato se nasmijao.
- Zašto? - pobunio sam se uništene nade. Htio sam lijes.
- Čovjek si, idiote. - rugao mi se.
- Odjebi! Daj mi moj lijes, daj mi moj mir! Daj mi Nju! - vikao sam prezirno.
- Uzmi si je, što još čekaš? Lijen si, gadiš mi se. - siktao je.
- Molim? Tko si ti? - bijah zbunjen.
- Rekoh uzmi si je. - poticao je.
- Nemam vremena za Nju… - rekoh tugaljivo. - Oh Mira… - vapio sam za inspiracijom.
- A nalaziš vremena za sažalijevanje nad samim sobom. Gadiš mi se! - pljusnuo me svojom mržnjom. - Ona te treba. - napomenuo je tiho.
- Otkud mi više snage? Umoran sam! - bunio sam se, želeći ostati ležati.
- Da, umoran si. Nađi snagu u svemu što te uopće drži ovdje. - objašnjavao je što sam već znao.
- Samo malo mira… - sklopio sam oči ne nalazeći utjehu.
- Nema za tebe mira. - sagnuo se k meni grubo mi stisnuvši ramena, protresavši me.
- Smiluj se… okrutan si… - poželio sam plakati, osjetio zebnju u srcu kada primijetih kako mi oči ostaju suhe zahvaljujući njegovom teroru. - Vrati mi moje suze! Vrati mi sve… - zahtijevao sam nemoćno.
- Prestani ih potiskivati, sam si kriv. Prestani cviljeti za svojom ljudskošću, Viciouse, nemaš je. - budio me, uspjevši me izvući.
- Ne želim je. - sabrao sam se. - Kad sam je izgubio? - pitao sam spokojno, prihvativši činjenice.
- Gubio si je veoma dugo, sad je mrtva. Nema je više, zato se saberi. - nastavio je navaljivati.
- Dobro, nije me briga za ljudskost. Daj mi lijes. - drsko sam se sjetio.
- Umoran si jer nemaš ljudskosti, ne možeš se umiriti ne radeći ništa kako to ljudi znaju. Nema ni lijesa za tebe, nema stoljetnog sna. Ne trebaš ga. - uvjeravao me.
- Daj mi prokleti lijes. - zarežao sam.
- Nađi nešto drugo… - predložio je blago se nasmiješivši.
- Našao sam mnogo toga što me ispunjava… - zamislih se.
- Eto vidiš, sad se goni i prestani cviljeti inače ću ti dati razloge za cviljenje!!! - zaprijetio je šakom.
- Ti si lud. - odvratio sam neimpresionirano.
- Ja sam ti i nitko drugi, onda si i ti lud. - cerio se.
- Predivno… - bio sam zadovoljan.
- Uživaš li u ovome, Viciouse? - šapnuo je.
- Da, ali prestani me tako zvati, ostavi sad moj pseudonim… - naljutio sam se.
- Sam si ga izabrao; te riječi su izabrale tebe, Pokvareni Vampiru. - nasmijao se grohotom, ostavivši me u mraku, da uživam u tami oko sebe.
Zadovoljno sam legao poslušavši ga, prizivajući Nju o kojoj pišem, prizivajući Njih sve, svoje kreature koje sam vadio iz mraka, iz krvi svojega užitka.
| Give me a look in your mind (11) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
enjoying my silent, evil laughter... I can hear it through the night of my wounded soul...
Nisam izgubila volju za pisanje postova ovdje, no osjećam se nelagodno razogolivši svoju dušu, premda nemam što sakriti. Ili imam? Da, kako ne bih imala kada ne želim ovdje pisati o svojim mislima koje bi uvrijedile nekoga. A na Internetu sve može doći do očiju onih nad čijom nesrećom sam se nedavno veselila. Jedan dio maske mi je ostao na licu, zbog njega me ne smatrate zlom. Ne, nisam ovdje lagala niti izostavila išta pišući o nečemu, ali imam potrebu pisati o svojoj sreći uzrokovanom tuđom zasluženom nesrećom čiji krivac zaista nisam. To jest, nisam direktni krivac, no dogodilo se upravo ono što sam priželjkivala svojom dušom i srcem, njihovim pokvarenim dijelovima kojih se neću odreći jer su moji. Priznajem vlastito zlo, nitko nije savršen (izlizane li rečenice, oprostite mi ako mislite kako se uopće radi nje moram ispričavati). I nije bilo zlo, već je bilo njihovo zlo što su činilo ono što je otkriveno… dogodila se PRAVDA za mene. Hvalim te Lucifere, hvala… ali ipak ti se ne klanjam, čime sam zaslužila pravdu? Svojom duševnom patnjom kakvu mnogi u općenitom nerazumijevanju ne bi nazvali patnjom? Svojom usamljenošću u trenucima koji su zahtijevali i crpili moju snagu? Ničime. Nisam zaslužila, no meni je svejedno. U ovome svijetu se ionako gotovo ništa ne dobiva prema zasluzi, ne mogu se nadati kako će netko za mene učiniti iznimku kada bih je ja učinila. No ipak, dogodilo se… Bit ću egoist što se ovoga tiče, uživati u pravdi koja me snašla i ulovila nespremnu, u jednom školskom satu od mog beznađa stvorivši blaženost koju ću rado pamtiti. Jesam li zla? Naravno da jesam, uživam u vlastitoj zloći dok razmišljam o ovome o čemu ne želim pisati direktno. Naime, iako znam da određene osobe ovo neće pročitati, svejedno bi ih uvrijedilo i povrijedilo jer će ovo zacijelo pročitati druge osobe, a među njima ima onih koji jednostavno ne mogu držati jezik za zubima. Gadi mi se sama pomisao o meni kao predmetu tračanja… prečesto sam to iskusila, gadite mi se, vi i vaša mala ogovaranja - primitivizam, ništa drugo. Sramim se svaki put kada sam nažalost dio toga, no kažem nešto kako bih saznala vaša stvarna mišljenja o nekome. Ne kažem toj osobi onda ništa, ja mogu šutjeti o nečemu što me se ne tiče. Govorim u zagonetkama, vratimo se mojoj bezvrijednoj pravdi koju biste osudili kao nepravdu, makar ja mislim drugačije, ali moje mišljenje nitko ne mora uvažiti ako ne želi. Vratimo se onome o čemu sam htjela pisati. Bilo je kao da sam uspjela izvesti neku vradžbinu u svoju korist; razdragano sam pomilovala svoj privjesak pentagram kada se dogodilo, zahvalivši Sotoni, u kojega ne vjerujem makar je on personifikacija mojih osjećaja prema Bogu. Ispunilo me srećom… osjećajem koji već dugo nisam osjećala intenzivno kao tada… jer ova sreća je potjecala iz moga uspjelog zla, iz zla koje nazivam pravdom. Oni ne znaju, nisu me htjeli slušati kad sam govorila koliko mi je mrsko i kako se osjećam prije čina čiji rezultat mi je drag a njima mrzak, nisu jer sam ušutjela vidjevši kako nitko ne mari, kako sam sama iako su u tim trenucima planirali iskoristiti upravo mene da spase ocjene od svoje lijenosti stvorene iz saznanja da se mogu okoristiti mojim trudom, mojim vremenom koje sam potrošila na učenje.
You want me to save the world
I'm just a little girl
(Marilyn Manson, ''Get your Gun'')
Nemam ništa protiv pomaganja, no nije li previše učiti za još troje osim sebe iako nipošto nisu glupi, nego im se jednostavno nije dalo potruditi kada su se javile prve poteškoće oko gradiva? Nije im se dalo potruditi kako sam se ja trudila. Jebeš prijateljstvo ako si tom prijateljstvu dobar uglavnom na testovima. Je li moj gnjev opravdan? SVEJEDNO MI JE. Neću se opravdavati čak ni ako netko od njih ovo vidi. Šutjet ću kako je jedna od vas šutjela kada je dobila pomoć pri jednom zadatku kojega ja nisam riješila. Nije u redu od mene osjećati sreću u vašoj nesreći, no ništa nisam učinila direktno, ne možete dokazati da sam uspjela koristiti magiju niti da su moje želje i moje zlo krivi za vaše ocjene. Krivi ste upravo vi. Nije me briga. Gnjev postadoše smijeh.
Osjećam još inspiracije, no neka ostane na ovome… da ubrzo napišem još jedan post… jer se osjećam neiscrpno svaki put kada pišem. Kada pišem, ja sam božanstvo onoga što moje stvaralaštvo rodi.
I walk alone in the evil darkness I call my pleasure
| Give me a look in your mind (12) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
