Bezvremenski umor, umor duše… želim spavati… nisam umoran tjelesno… zaista nisam… vampir želi počivati u miru, maknite ovo od mene… let me die and dream… to wake up some day…
Ja se osjećam staro, izmučeno, iscrpljeno… umorno. Zašto? Ne, ne želim odgovore, poznati su mi. Želim imati svoj mir, no ne želim zaspati jednom zauvijek. Opet naglašavam, ništa tjelesno. Moje tijelo dobiva dovoljno potrebnog sna, no kada i kako da odmorim dušu? Želim se spustiti u grob, da ustanem nakon nekoliko godina, desetljeća, možda stoljeća… da ustanem kada budem ponovo spreman mučiti se i podnositi sve. Moram se bilo čime spasiti od ovoga, jer moje tijelo nažalost osim za dušu bezvrijednog sna poznaje jedino vječni počinak, ono ne može leći i pustiti me na miru neko vrijeme, neko dugo vrijeme. Kada ništa ne radim pokušavajući se odmoriti, postane još gore. Moram nešto raditi kako bih ostao lebdjeti u svome paklu, jer ako dotaknem tlo, ako se prizemljim… bojim se… ne želim…
Postoji nekoliko rješenja o kojima se ne usudim razmišljati, ponos mi ne dozvoli… i opet, ostat ću gdje jesam… umoran i izmrcvaren… Skupljam samo rane, sve više rana… nehotice iskorištavam rasprodaju boli… ne tražim izlječenje, već malo mira da ih sve uredno poližem, da prestanu boljeti…
Ovakvo stanje me ne uhvati rijetko, obično je moja tiha pratilja, moja sjena od koje bježim i bježim… od koje ću bježati dok me ne poklopi, dok me ne uništi… oh ne… ja imam snage, zar ne?
- Ja ću se spasiti… samo bih htio malo mira… - rekoh potišteno, skvrčivši se u sebe.
- Nećeš ga dobiti dok si živ. - odvratio je glas.
- Ali ja želim, potreban mi je… - molio sam.
- Ne. - došao je okrutan odgovor.
- Tko si ti? S kim ja pričam? - viknuh lecnuvši se, začuvši zlokobni smijeh od kojega sam zadrhtao. - Molim? Zašto me mučiš? Pusti me! Želim leći! Daj mi lijes! - primio sam se nemoćno za glavu.
- Dobit ćeš lijes, Viciouse, samo se strpi. - prišapnuo mi je nadu.
- Otkud mi? - uplašio sam se. - Ne želim umrijeti, samo daj vampiru njegov lijes i pusti ga od zore do mraka. - bio sam ogorčen.
- Ne može. - bahato se nasmijao.
- Zašto? - pobunio sam se uništene nade. Htio sam lijes.
- Čovjek si, idiote. - rugao mi se.
- Odjebi! Daj mi moj lijes, daj mi moj mir! Daj mi Nju! - vikao sam prezirno.
- Uzmi si je, što još čekaš? Lijen si, gadiš mi se. - siktao je.
- Molim? Tko si ti? - bijah zbunjen.
- Rekoh uzmi si je. - poticao je.
- Nemam vremena za Nju… - rekoh tugaljivo. - Oh Mira… - vapio sam za inspiracijom.
- A nalaziš vremena za sažalijevanje nad samim sobom. Gadiš mi se! - pljusnuo me svojom mržnjom. - Ona te treba. - napomenuo je tiho.
- Otkud mi više snage? Umoran sam! - bunio sam se, želeći ostati ležati.
- Da, umoran si. Nađi snagu u svemu što te uopće drži ovdje. - objašnjavao je što sam već znao.
- Samo malo mira… - sklopio sam oči ne nalazeći utjehu.
- Nema za tebe mira. - sagnuo se k meni grubo mi stisnuvši ramena, protresavši me.
- Smiluj se… okrutan si… - poželio sam plakati, osjetio zebnju u srcu kada primijetih kako mi oči ostaju suhe zahvaljujući njegovom teroru. - Vrati mi moje suze! Vrati mi sve… - zahtijevao sam nemoćno.
- Prestani ih potiskivati, sam si kriv. Prestani cviljeti za svojom ljudskošću, Viciouse, nemaš je. - budio me, uspjevši me izvući.
- Ne želim je. - sabrao sam se. - Kad sam je izgubio? - pitao sam spokojno, prihvativši činjenice.
- Gubio si je veoma dugo, sad je mrtva. Nema je više, zato se saberi. - nastavio je navaljivati.
- Dobro, nije me briga za ljudskost. Daj mi lijes. - drsko sam se sjetio.
- Umoran si jer nemaš ljudskosti, ne možeš se umiriti ne radeći ništa kako to ljudi znaju. Nema ni lijesa za tebe, nema stoljetnog sna. Ne trebaš ga. - uvjeravao me.
- Daj mi prokleti lijes. - zarežao sam.
- Nađi nešto drugo… - predložio je blago se nasmiješivši.
- Našao sam mnogo toga što me ispunjava… - zamislih se.
- Eto vidiš, sad se goni i prestani cviljeti inače ću ti dati razloge za cviljenje!!! - zaprijetio je šakom.
- Ti si lud. - odvratio sam neimpresionirano.
- Ja sam ti i nitko drugi, onda si i ti lud. - cerio se.
- Predivno… - bio sam zadovoljan.
- Uživaš li u ovome, Viciouse? - šapnuo je.
- Da, ali prestani me tako zvati, ostavi sad moj pseudonim… - naljutio sam se.
- Sam si ga izabrao; te riječi su izabrale tebe, Pokvareni Vampiru. - nasmijao se grohotom, ostavivši me u mraku, da uživam u tami oko sebe.
Zadovoljno sam legao poslušavši ga, prizivajući Nju o kojoj pišem, prizivajući Njih sve, svoje kreature koje sam vadio iz mraka, iz krvi svojega užitka.
Post je objavljen 03.06.2007. u 14:20 sati.