Dogodi se nešto, vidim nešto čiji bi me uzroci i posljedice zapravo trebali razveseliti, mene kao umišljeno ljudsko biće čiji su duševni ostaci nažalost još preostali u ovome ljudskom tijelu… nešto što bi razveselilo bilo koga kao čovjeka… bilo koga oko mene… ali ne mene, zbog čega mislim kako iznutra nisam sasvim čovjek. Učinak tih događaja je sasvim suprotan; obuzme me melankolija, čiji me nemir potiče sada se ''ispovijedati'' blogu kojega ću vjerojatno s vremenom zamrziti zbog doticaja s pojedinim ljudima koji u moje privatne misli šire svoju ispraznost. Ovo se nipošto ne odnosi na većinu onih koji me komentiraju (već na one koji samo dođu da ja odem njima, koji se žele samo reklamirati, i suviše lako prozrem njihove komentare kao takve!), inače bih već možda zatvorila svoje mjesto na Internetu, koje održavam zbog ostalih komentatora, čija mišljenja cijenim, i kojima na ovome mjestu želim zahvaliti za odvojeno vrijeme i pažnju koju su posvetili mojim škrabotinama. Ovo gore u zagradi, ne odnosi se na obavijesti o novim postovima, njih rado primam da znam gdje ima nečega novog. Ionako sada nije riječ o blogu, već o nečemu sasvim drugome…
Ispraznost kojom smo svi nesvojevoljno izloženi i okruženi, čiji dio su mnogi suviše rado i nepromišljeno, mene uništava, jer ja tražim i želim davati smisao svojim djelima. Životu treba dati smisao ako mislite kako ga nema; nađite svoj smisao. Ako ga ne nađete, zaista niste dovoljno pokušali. Ja sam, ako ništa drugo, sama svrha sebi. Izvolite, slobodno me nazovite umišljenom ako ćete se osjećati bolje; ionako većina druge naziva ružnima kako bi se osjećali ljepše i privlačnije, ali to ih ne čini ljepšima, pa se ja nasmijem.
Žive iz dana u dan, zabavljaju se nečime što nema nikakvog smisla osim trenutačne ugode iza koje će im ostati pokoje (nerijetko pijano) sjećanje kakvoga bi se vjerojatno trebali posramiti ako uzmu u obzir svoje samopoštovanje kojega mnogi ionako nemaju… također ponekad ostane nešto čime se mogu hvaliti pred svojim ''prijateljima'', što je obično i svrha svih nadasve glupih i nezrelih pothvata mojih vršnjaka… i tako ide neko vrijeme. I onda? Što onda? Eh da, onda se naravno usred tinejdžerske depresije ili bilo čega drugog sjete pitati koji je smisao života… i nakon nekog, većeg ili manjeg (ponekad i pretjerano sapuničastog, zamišljenog) životno-emocionalnog potresa, bez pretjeranog razmišljanja (jer su predugo podsvjesno znali kako nije cool razmišljati, to je za frikove poput mene, right? pa su zaboravili kako se razmišlja, ako su ikada znali) zaključe da ih nitko ne voli, da život nema smisla i da žele umrijeti… -_- oh, give me a break!
Oni koji tada žele umrijeti, čija je suicidalna želja posljedica gore navedenoga… oni ne znaju… Ne znaju kako je umirati svakog dana, kako je biti pored njih i biti drugačiji sa osmijehom na licu kojime se tješi; usamljenošću, nemirom i gađenjem strgan iznutra, a opet previše ponosan da bi mislio na ranjavanje samog sebe, čemu su skloni mnogi koji se smatraju teškim žrtvama koje nisu, ili pak ranama žele ispasti cool pred nekime. Moja je krv predragocjena, svačija je predragocjena da bi je se prolijevalo samoranjavanjem iz niskih razloga. Gadite mi se. Imam suosjećanja, prije svega mnogo razumijevanja prema onima koji imaju dobre razloge što izazivaju istinsku unutarnju bol koja ih tjera posegnuti za oštrim predmetom i porezati, unakaziti kako se osjećaju iznutra jer nitko ne zaustavlja njihovu patnju. Predobro znam kako je, no ponos me sprječava, taj dio me uvijek spriječio, a ne može svatko biti ponosan poput mene umišljenog stvora koji opsjednutošću cijeni svoju i svačiju krv.
Krv… život koji ne bi trebao biti proliven žrtvovan unutarnjoj patnji, već nečemu višem, o čemu sada nažalost nije riječ te ću se vratiti o čemu bijah kanila pisati, iako je zaista primamljivo… krv… no dobro, dosta vampiru… smiri se…
Gade mi se, prezirem ljude koji se režu jer misle kako su veliki patnici i mučenici, takvih je mnogo i previše. Nemam nimalo razumijevanja za one koji bijedno posegnu za britvom, nožem ili sličnim jer su tinejdžeri koji ne znaju što bi sa sobom, koji ne znaju ustati jer su pali ako ih je netko tek lagano gurnuo. Okanite se toga, zagađujete mišljenja o onima kojima je zaista teško, kojima je povremena tjelesna bol potrebna da izvana zadrže svoj ponos kakav mene diže iznad mizerije u koju bih vjerojatno odlutala bez ovakve samosvijesti koju nitko od vas ne umije uništiti; jer svakako ću prije zamrziti nego biti ranjena, uzvratiti stostruko ili ostati ravnodušno hladna nego sebe ozlijediti i time učiniti uslugu svojim mučiteljima.
Post je objavljen 29.06.2007. u 23:26 sati.