My descent is the story of every man... I am hatred, darkness and despair...
Radi razumijevanja, potrebno je pročitati sve. Kritike i mišljenja su dobrodošla, a uvrede će biti ignorirane i ismijavane.
Smirenje nastupi tek kada uklonim razlog nemira i zamijenim ga samoćom ili bukom glazbe u kojoj ipak mogu čuti vlastite misli; kad se maknem od onoga što me goni u bijeg svojom odvratnošću što je izaziva preduboko unutar moga bića. Izrečene riječi što dopru do moje svijesti ako ih ne uspijem zanemariti kao puste šumove, djela učinjena pred mojim očima što više ne podnose ljudsku nazočnost, događaji i norme normalne svima, drage svima, prihvaćene od svih jer su svakidašnje i prihvatljive većini ako ista većina njima ne gubi previše… ista većina koja ne zna koliko gubi jer je zadovoljna dok zadovoljava svoje potrebe ne znajući za druge, nemajući druge, lišena ih pojmom kulture u kojoj žive.
Teško je objasniti zašto mi se sve gadi, teško je zato što je odgovor na pitanje zapravo jednostavan: gadi mi se biti čovjek.
Ljudima je normalno činiti velike razlike između mužjaka i ženki svoje vrste, a meni nije. Meni se to gadi jer omalovažava žene oduzimajući im dostojanstvo osobe. Ja želim biti osoba, ja jesam osoba.
Ljudima je normalno pratiti ideale nametnute onime što vide i čuju ne razmišljajući koliko je istinita valjanost prikazanoga, a meni nije. Ja ne pratim tuđe ideale, imam svoje. Koliko god me ponekad nasmijava ljudska glupost, smijem se da prikrijem histeriju i zasadim mržnju mjesto žaljenja; mržnja, prijezir i pakost su moji dobrodošli pratioci, makar nikome ne čine zlo i ja nikome ne činim nezasluženo zlo. Uništit će me očajno sažaljenje ako ne uspijem naći svoje mirno mjesto s kojega ću biti sposobna ignorirati što ne mogu mijenjati - ne pokušavam mijenjati druge jer dobronamjerne promjene inicirane tuđim djelovanjem često postanu pomodnost (ako ih se uopće prihvati) i značenje im se sasvim iskrivi te postignu sasvim suprotno svojim prvobitnim težnjama.
Ljudima je normalno ne pitati «Zašto?», ne zamarati se željom za znanjem ako dotično znanje nije popularno u njihovim krugovima. Meni nije, iako priznajem da mi nije stalo do mnogih općeljudskih pitanja - ne želim znati koji je smisao života ili tko ili što je stvorio čovječanstvo, jer mi ti odgovori nisu važni. Razumijem kako većini jednostavno nisu važni odgovori koje ja tražim ili si ih sama dajem, samo navodim razlike. Nije mi cilj potpuno oklevetati čovječanstvo ovim tekstom, ali je ono u mome shvaćanju veoma ocrnjeno vlastitim zaslugama.
Ljudima je normalno biti pristaša drugih ljudi koje ne poznaju i koji ih čak ni ne cijene, samo zato što ispunjavaju određeni često beskorisni ideal. Meni nije. Cijenim zapravo tuđa djela i njih kao stvoritelje onoga što obožavam, ne njih same ako ih ne poznajem kao osobe.
Ljudima je normalno vjerovati religijskim zastupnicima, pri čemu su spremni čvrsto sklopiti oba oka i začepiti uši dok im se otimaju ljudska prava, propagira život kao grijeh i oduzimaju materijalna i duhovna dobra… sve za božanstvo kojemu su predani, od čega naivno očekuju poboljšanje kad umru. Meni nije, ja sam se odrekla religije jer sam shvatila kako uglavnom ni nema istine iza vela previše postojanih laži, jer te laži bijahu smatrane i smatra ih se istinom.
Što me onda pokreće? Razum? Vrag? Strah pred smrti? Živim li još isključivo iz protesta? Zaista smiješno. Recimo da me pokreće volja za životom, bez obzira koliko to bilo nelogično za stvorenje koje se okružuje mrtvačkim i crpi svoj život iz njega.
Ne želim govoriti o sebi kao idealnom biću jer naravno nisam i jasno sam svjesna svojih mana, već ističem kako mi se ljudska glupost naprosto i jednostavno gadi. Ne zadovoljivši neke norme kojih se već prilično dugo odričem vlastitom odlukom, radi vlastite savjesti, neću nikome zamjeriti ako me prestane smatrati čovjekom… jer ja sam prema nekim normama nevjernik, grešnik, heretik, nehumano čudovište, društveni izopćenik, drugačija, sotonist, personificirano zlo, sotonjara, mračnjak, grobar, depresivac, nihilist, krvopija, državni neprijatelj, svojevoljna, nezadovoljna, obijesna, sebična, preosjetljiva, poremećena, bezosjećajno hladna… nije potrebno više ništa nadodati, iako bi se moglo - dok neki imaju nešto protiv mene jer jednostavno nisam jedna od njih, ja takve smatram retardiranim jedinkama nevrijednih pažnje (moje iskrene isprike svima s duševnom bolešću ako ih ova usporedba vrijeđa). Vjerojatno mi čak ne bi bilo žao da svijet propadne, u ljudima kao velikoj cjelini ne vidim gotovo ništa dobro, i davno sam izgubila osjećaj jedinstva s tim bićima. Bilo bi mi jedino žao što bi njihova propast značila i uništenje moga postojanja, iako vjerujem da bih tada osjetila ubod pripadnosti i sažaljenja, ali moje sumnje u taj komadić osjećaja pripadnosti ostaju do daljnjega postojane.
Ovo je sve zasad, nije sve što bi se moglo napisati.
P.S. moram nažalost razočarati sve bloggere koji očekuju da ću im ostaviti komentar ako ga oni meni ostave, jer ovo stoji ovdje iz drugih razloga.
| Give me a look in your mind (1) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
