Meni ne smetaš, ali ja nemam volje smetati tebi.
Ponovno imam osjećaj kako mi je uspjelo udaljiti se od mnogih ljudi koji se dnevno kreću mojom okolinom, povremeno i mislima, i otjerati ih od sebe željom za samoćom i mirom, odsutnošću, ravnodušnošću i ne traženjem njihova društva. Bravo za mene. (sarkazam?) Ne znam jesam li upravo to i htjela ili je izniklo isključivo iz volje moje podsvijesti. Ne vidim u ovome ništa negativnoga ni pozitivnog, samo se čudim znajući kako se prije ili kasnije moralo dogoditi, a traje već duže vrijeme. Nije mi odbojna gotovo ničija blizina kada mi se približi, no ja nemam volje nikome prilaziti; meni je svejedno te prepuštam njima odluku žele li se družiti sa mnom ili ne.
Nathanael von Vesanus
| Give me a look in your mind (1) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
promjene, search and destroy, zloba... itd.
Znam kako se svi mijenjamo, barem malo mijenjamo, činjenica je koju ne mogu i ne želim poricati ni za sebe ni za druge. Ne želim proklinjati što postanem, jer znam da vjerojatno ne bih prihvaćala sebe da se samoj sebi ne sviđam. Valja promijeniti što nam se ne sviđa, zar ne? Kako kasnije ne bih požalila, okrenula se unazad, gorko razočarana sadašnjošću, čeznutljivo pogledala prošlost bezuspješno se želeći ponovno stopiti s njom, dozvolila sam još prije dužeg vremena svojoj podsvijesti jednu važnu odluku: „Smiješ se mijenjati, ali samo prema onome što ti se sviđa. Odbaci sve što ti se ne sviđa, ionako točno znaš što voliš a što ne, točno znaš zašto.“ Istina; za sve što mi je poznato, sposobna sam objasniti svoje mišljenje i stav, zašto volim ili prezirem, zašto grlim ili tjeram, čak zašto ne marim… makar ih spremna mijenjati ako promjena bude potrebna za moj vlastiti duševni mir.
Moja zloba, koju ne poričem niti sam je voljna pretjerano izražavati dok mi ne pobjegne, ponajviše leži u mržnji, prijeziru, odbacivanju i gađenju. Uvijek sam spremna zarežati na nešto ako u meni izazove neki od gore navedenih osjećaja; povremeno poželim dotično biće, stvar ili pojavu bezuvjetno uništiti, iskorijeniti. Znam da usporedba zvuči smiješno, no moglo bi se pomisliti da sam nekim čudom programirana na „search and destroy“, pri čemu se traženje odvija nehotice, svakodnevnim promatranjem uz slabije pokušaje izbjegavanja, a do uništenja ne može doći jer sam neutjecajna, beznačajna jedinka te nastaje mrski mi osjećaj nemoći, frustracija i povlačenje u sebe, prekid nekih aktivnosti dok se psihički ne oporavim od unutarnjeg razaranja izazvanog spoznajom o biću, stvari ili pojavi kojeg sam nehotice tražila svakodnevnim promatranjem. Izbjegavanje je s moje strane gotovo nemoguće, previše je snažna potreba za pronalaženjem nečega pozitivnog, ali možda i za takvom borbom, makar se obično svodi na unutarnju borbu mene same i povećavanje prijezira i mržnje. Bez obzira što je isprva uvijek požalim misleći: „Zar mi je ovo baš trebalo? Daj bježi, pobjegni već jednom od toga svega…“, kasnije u većini slučajeva ogorčeno, nerijetko sarkastično zahvaljujem za mržnju jer iako je spoznaja negativna, barem naučim nešto novo.
Meni dostupan dio svijeta je donekle siguran preda mnom; umjesto potrebe za javnošću, imam potrebu sakriti se u tamni mir koji neće biti narušen onime pred čime mi je suđeno bježati. Zato te moje frustracije nažalost moraju podnositi ljudi s kojima komuniciram, naravno ako ih progoni dovoljno nesreće da u razgovoru sa mnom nabasaju na nesretnu temu. Nije svaka tema nesretna, no primijetila sam kako se mnoge mogu učiniti više nesretnima ako se moju reakciju shvati kao direktan napad, jer ona to obično nije, već samo (za moju malenkost normalna, iako naizgled burna) reakcija ako je tema izazvala kakav negativan osjećaj, obrana mišljenja i stava… makar se mome sugovorniku ne sviđao razlog. Povremeno i prešutim polovicu ili manje, ali važan dio svojih razloga, naravno obično ako mi je žao nekoga uplašiti ili u njemu izazvati iste ogavne osjećaje koje je izazvalo u meni. Vjerujte mi, vi koji me poznate: ako o nečemu govorim loše, nije mi namjera promijeniti vaše mišljenje, već izraziti svoje. Vama preostaje sloboda pokazati da imate kičme, potkopati moje mišljenje, pokušati me uvjeriti u nešto drugo, pokazati pozitivne strane onoga što želite preda mnom obraniti. Nije strašno što me ne razumijete, ja vas svejedno volim. Dapače, (bez ikakve patetičnosti, molim) navikli smo pomalo, nismo li? J
Svjesna sam mnogo toga o sebi. Pozitivnog i negativnog. Zašto bih se mijenjala ako se nekome ne sviđam? Pitanje je staro, možda izlizano, no zapravo veoma važno. Mislim da, objektivno gledano, nisam nikakvo neprihvatljivo smeće: imam svoje dobre i loše strane, a o situaciji ovisi koje će se više iskazati, pa ostajem đubre do kraja ako moram.
Iako je ovaj post zapravo dostupan javnosti, ja svoj blog nemam namjeru reklamirati (inače bih se potrudila posjećivati druge), nego on ovdje stoji jer se ja nemam čega sramiti, ali imala sam želju zapisati svoje misli.
Nathanael von Vesanus
| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
