no compulsion, it's just me
Zašto nosim crno? Zašto baš crno? - pitanja su koja se nameću pri mojoj pojavi. Najčešće odvratim kako su kriva moja osobna uvjerenja… nemam se namjeru opravdavati dok ne činim ništa ni slično zločinu, već bih voljela nešto razjasniti. Naime nisam depresivna, niti imam problema u školi, obitelji, općenito okolini. To jest nemam problema koji se oko mene smatraju problemima… (ako ste čitali, sjetite se posta od 11.6.)
Nosim crnu odjeću, strogo se opirem bojama. Nitko me ne tjera, niti samu sebe tjeram. Nema prisile, ovo sam ja. Teško je objasniti, no najbolje se osjećam u takozvanoj boji noći. Pruža mi podsvjesnu zaštitu, spašava moju vanjštinu, nerijetko i unutarnjost pred ispraznim, plitkim životom kojega sam nesvojevoljni dio. Drugačija sam, neka se slobodno vidi. Kad sam počela s crninom, zapravo sam prestala nositi masku, prestala se prikazivati kao običnoga čovjeka koji nisam. Priznajem kako sam povremeno zbog prečeste usamljenosti pokušavala biti kao ostali, osim po odjeći i stavovima kojih se ne želim i ne mogu riješiti. Pokušavala sam se čak, jadne li mene, vratiti kršćanstvu, samo da bi se u meni, s gađenjem, svaki put jače učvrstio prijezir, makar se trudim razumjeti ih i tolerirati. LIVE AND LET LIVE! True freedom, not everyone's the same… (Iced Earth) Isus vam je bio OK kao osoba, ali ostalo… ah… suzdržat ću se… Iskreno rečeno, nije mi uspjelo biti kao ostali; previše je odbojno, previše strano, nepoznato, NEPOŽELJNO mojemu biću. It's not a phase, it's a lifestyle
U međuvremenu sam prihvatila nazive poput gotičar, metalac, darker, sotonist… svejedno mi je za njih, no lakše se zapravo opisati kao gotičarku/metalku/darkericu/sotonističkog ateista (lol volim taj naziv) nego ikome objašnjavati što me pokreće, jer me se ionako prečesto krivo razumije kada se trudim, u nedostatku volje i živaca, sa samo nekoliko riječi opisati kakvo značenje za mene imaju groblja, crnina, mrak, šišmiši, VAMPIRI, vukovi, demoni, KRV, crna magija i ostalo čime su mi misli nerijetko prožete ako se trenutačno tiho ne živciram nad ljudima oko sebe. Crno je moje blaženstvo, zaljubljena sam u duboko značenje tame.
Nedavno sam bila na groblju, sama uživajući u atmosferi kamenih spomenika. Bilo mi je malo neugodno otići tamo, zabrinula sam se kako ću sresti nekoga tko bi moje namjere (zbog moje vanjštine) krivo shvatio. Ali ne! Nikada ne bih oskvrnula počivalište nepoznatih mi ljudi glupim crtežima, natpisima i sličnim što čopori u prosjeku trinaestogodišnjih ''sotonista'' ostavljaju po grobljima misleći kako će ih Lucifer radi toga voljeti. -_- Odrastite. Barem mrtve kršćane treba valjda pustiti na miru… jer u smrti smo svi isti; sudbina raspadanja će zahvatiti svaki leš u zemlji, bio on pod križem, Davidovom zvijezdom, ničime, velikim ili malim spomenikom bogatoga ili siromašnog… ili pak pod križem, ali s prikrivenim pentagramom u srcu.
Tražila sam, nakratko se sjetivši svoje Muze, grob u koji bih je mogla smjestiti odlučim li se ikad napisati nastavak Mirine zasad nedovršene priče (još uvijek ispravljam stilske pogreške i odlučila sam promijeniti neke stvari…). Našla sam jedan veoma lijepi, no iako me razveselilo, nije bilo toliko važno; bijah došla s drugim namjerama.
Sa glazbom u jednome uhu, prošetala sam grobljem, osjećajući kako me tiho fascinira. Ne mogu objasniti zašto, recimo da sam ''gotičar dušom i tijelom''. Ipak, pokušat ću objasniti kako sam se osjećala spokojnim pogledom milujući kamenje što krije mrtve. S poštovanjem prema dušama preminulih, ipak bahatoga ponosa svoje naravi, našla sam mir, blagostanje, iako se nemirno bojeći kako bi mogli naići ljudi i pokvariti mi voljeni ugođaj. Promatrala sam spomenike, srce mi je plesalo na pjesmu mrtvih dok sam se melankolično smješkala tišini svojih polaganih koraka na sitnim kamenčićima, šuškanju svježega, uvenulog i umjetnog cvijeća na grobovima, grmlju koje je svojim zelenilom uzaludno pokušavalo razbiti dobrodošlu mi turobnost sunčanog dana. Poželjela sam se pridružiti mrtvima, biti među njima živi neumrli nekoliko desetljeća sna, diveći se… smrti oko sebe. Da. Svejedno mi je trebam li se sramiti, no iako znam koliko je u tuđim očima odvratno, zlo od mene tako osjećati, divim se smrti. Ne umiranju nedužnih, niti patnji onih koji nisu zaslužili bol, no svi ćemo jednoga dana umrijeti, ja mogu živjeti s tom mišlju i mirne se duše okružiti smrću.
- Profesorice, ja sam sotonist. Zapravo sotonistički ateist, jer ne vjerujem u Boga ni Sotonu, niti im se klanjam. Ali se ponašam otprilike kao sotonist, njihova pravila mi uglavnom odgovaraju. - poželim reći profesorici, doći će i taj dan.
Nedavno sam, na jednome blogu, bila pročitala kako trebamo biti sretni ako slobodno smijemo izraziti svoja vjerska uvjerenja jer u svijetu nisu svi te sreće. No jesmo li mi??? Uživamo li mi istinsku slobodu vjere? Da, ali samo ako smo kršćani… na sve ostale se obično poprijeko gleda (ateisti su donekle ''dozvoljeni'', sve dok ne govore ništa protiv Crkve i ako su na papiru kršćani), posebno na ovakve poput mene. Drugim riječima, u ovome društvu nema slobode NE-PRIPADANJA VEĆINI. Da nisam odlučila manje psovati, prepoznavši tu osobinu kao utjecaj društva i izraz nemogućnosti kontrole nad sobom, sada bih opsovala, no neću živčaniti. Tonem u mržnji, pravim se da nisam pokidala lance… a pokidala sam ih, završili su mi na hlačama i torbi.
| Give me a look in your mind (21) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
