Svaki čovjek odigra ulogu u mojem životu. Kao i glumci, neki igraju veću ulogu, neki manju. Neki su samo statisti i prođu pored mene te ih brzo zaboravim i kasnije ni ne znam za njih, a drugi igraju veće uloge. Neki umru tijekom filma, neki uzrokuju veliku promjenu, neki nikakvu. Mijenjaju se, mijenjat će se. I ja se mijenjam.
Vampir ne može normalno funkcionirati u zajednici, osobito ne u velikoj koja ga sputava svojim ljudskim pravilima, ljudskom hijerarhijom, ljudskim različitosima koje se potiču umjesto da se zanemare po pravilu: svi ljudi su jednaki. U zajednici ne mogu biti sretna, i zato ju pokušavam ne doživljavati kao takvu. Na jednom mjestu nije grupa, nego puno pojedinačnih ljudi, koji ipak nažalost čine grupu - nešto čemu najčešće ne pripadam, osobito ne svojevoljno. I u grupi sam sama, jer sam pojedinac, individualist, nonkonformist... Grupa ubija čovjeka kao jednu osobu. No mene ne može ubiti u tom smislu, ne dozvolim joj i, makar nemala puno prijatelja, ne želim smatrati ono dobrim što svi vole ako mi se to nešto ne čini dobrim... zato što se onda radije ne družim. Ne želim se prilagoditi slušanju glazbe koju ne volim - mogu ju tolerirati, što i radim, ali nikada ju neću smatrati dobrom samo zato što to čini netko s kime se družim. Mogu se jedino prilagoditi nečemu što mi se ionako sviđa.
| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
odričem se svoje ljudske strane. uzrokovana je samo mojim tijelom, ja sam više od tijela. mrtva je, previše puta nisam uspjela biti normalna, biti čovjek. mrzim odustajati i mrzim sve što me čini slabom, a zbog ovoga drugog ne želim više biti ljudsko biće. ljudi su slabi, lažni, nemaju razumijevanja za sve što ne stane u stereotipe koje su si stvorili zajedno s predrasudama, lako je na njih utjecati, rade gluposti... zadnji pokušaji uspostavljanja nekakve normalnosti samo su mi još jednom dokazali koliko se razlikujem i da uopće ne bih voljela da je drugačije.
I have failed to be normal for too many times, now it's time for my human-side to finally die!!!
the lust for light, I'm sure that it will fade... (ovdje svjetlo nije u doslovnom smislu, još uvijek ne vidim u mraku)
mogu birati: biti kao svi drugi i gušiti ono što sam stvarno, zadavati si time stalno nove rane... ili biti ono što jesam, a pri tome čak ni ne moram biti tako jako usamljena kao što mi se nekad čini. naime, ja lako prihvaćam druge ljude, problem je u tome što oni mene teško privaćaju ili mi se tako čini jer ne širim veselje kojem svi teže kad pričaju s nekim... ja mnogima nisam osobito zanimljiva jer su mi mnoge teme dosadne i radije pričam o nečemu dubokoumnijem, što vjerojatno zna biti naporno. a meni netko ne mora biti zanimljiv u tom smislu da priča o onome o čemu ja rado pričam - jednostavno volim slušati ljude dok pričaju, makar su mi teme nerijetko nekako isprazne, ali ako su meni isprazne, to ne znači da su ti ljudi glupi ili takvo nešto, ne! ja se zanimam za drugačije stvari nekog oni, i to je u redu...
pokušavala sam ne povrjeđivati nikoga, biti dobra, nikome ne smetati (posebno ovo zadnje)... ali ne isplati se. previše ljudi nije vrijedno toga! ima par koji jesu, ali njih je samo nekoliko. osjećala sam se prečesto iskorištena, jer je tako i bilo, ali jedino sam htjela neki društveni kontakt pa sam sudjelovala - i nakon toga sam se osjećala samo glupo. sad je to gotovo.
| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
1. Ne daj svoje mišljenje osim ako te netko nije pitao za njega.
2. Ne govori o svojim problemima drugima osim ako nisi siguran da žele to čuti i slušati.
3. Kada ste na tuđem teritoriju, pokažite poštovanje ili inače ne idite tamo.
4. Ako vam gost na vašem teritoriju ide na živce, budite okrutni i bez milosti.
5. Ne iskorištavaj seksualno osim ako ti nije dat znak.
6. Ne uzimaj ono što ne pripada tebi osim ako to nije nekome teret i moli te da mu pomogneš.
7. Priznaj snagu magije ako si je uspješno koristio da bi ispunio neke svoje želje ili potrebe. Ako budeš poricao snagu magije nakon što si imao uspjeha s njom, izgubit ćes sve što si postigao.
8. Ne žali se ni na šta što se ne odnosi na tebe.
9. Ne učini zlo djeci.
10. Ne ubijaj životinje osim ako si napadnut ili da bi preživio zbog hrane.
11. Kada se krećeš po otvorenom teritoriju, ne smetaj nikome. Ako ti netko smeta, opomeni ga da prestane. Ako ne prestane, uništi ga.
zgodna pravila, zar ne? pogodite čija su. thank you, skeletonchrist ;)
| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
nekako se puno lakše povjeriti papiru, tj u ovo slučaju blogu, monitoru i tipkovnici - nemaju lice, nemam dojam da me ne slušaju ili me radije ne bi slušali, neće reagirati jer nisu ljudi...
zapravo je problem u meni, ja sam razlog zašto sam zatvorena u sebe (ono što je to uzrokovalo ostavit ću po strani jer se ionako ne kužim previše u psihu, a dost mi je i vlastitih i tuđih pametovanja); ne volim nikoga opterećivati ničim, pa ni svojim problemima kada ih imam i ako ih imam i zato ne volim govoriti o tome. kad imam dojam da ću nekome smetat, jednostavno se radije držim po strani i zaokupim se nečim drugim - meni je tako najbolje, samoca mi nije mrska.
to što monitor nema lice nekako ne pomaže jer znam da bi ovaj tekst lako mogao doprijeti do onih ljudi do kojih ne bi trebao (na internetu je k vragu! dostupan je SVIMA, al ti svi ne moraju znat koja se osoba krije iza bloga s crnom pozadinom jer takvih ima mnogo, hehe)... argh.. jednostavno ne volim pričat o svojim problemima - što se mene tiče, zapravo i nemam neke posebne ili ono što bi se smatralo problemom gledam kao nešt sasvim obično i neproblematično, pa onak, zasto gnjavit okolinu s tim? ne moraju svi znat sve o meni, ne tiče ih se.
očito nisam u raspoloženju za pisanje posta, al eto, da je stalno po mojoj volji, ne po željama mog uma, vjerojatno ne bih radila ništ korisno. da, da, da... ionak ne radim niš korisno - nije istina!!! barem to tako vidim. naravno da radim neš korisno; ak ništ drugo, svojim disanjem stvaram ugljikov dioksid koji biljkama treba za fotosintezu (ispričavam se ako ovo zvuči depresivno, ja sam se iskreno nasmijala. moj humor je ionak čudan, ogavan i nerijetko sasvim bolestan, al meni to tak paše i neću se pretvarat).
i ne mrzim se niti se smatram bezvrijednom kak bi se lako moglo pomislit, ja sam još zadnja osoba koju bih mogla mrzit :P, niti sam bezvrijedna. moj život nema smisla, no mene nije briga za smisao života, ionak život nema nekog posebnog smisla ak se ne okreneš religiji i onda tamo uz sva moguća sranja koja ti počnu tupit dobiješ i neki pišljivi odgovor, a ja ne vjerujem u ničija sranja. meni ne treba smisao, osim naravno život sam po sebi. al ne, ljudi bi uporno htjeli saznat smisao života ko da nemaju pametnijeg posla. neću potratit život na traženje smisla. da budem iskrena, svejedno mi je. svejedno mi je što će biti kad umrem - to ne mora biti sutra. svejedno mi je koja religija je ispravna - ionako su mi sve koje poznam bezveze i žalila bih kad bi ijedna od njih bila točna. svejedno mi je. jednostavno i kratko: svejedno mi je. ne kužim zašto se mnogi ljudi znaju previše zamarat s time... vjerojatno ni to ne želim znati, garant je grozna ta neizvjesnost ak ti je stalo do odgovora... ne, ja ću vidjeti što dolazi poslje smrti kad crknem, samo se nadam da to neće biti uskoro jer stvarno nemam pojma što će onda biti. mogu samo pretpostavljati kao i svaki drugi živi stvor, I'm sick of it... it doesn't mather.
| Give me a look in your mind (5) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
Darkerica… još prije dosta vremena počela sam prihvaćati tu riječ kao kompliment. Nosim crnu odjeću, slušam uglavnom glazbu koju oni ljudi, koji sebe usuđuju nazivati normalnima i preziru sve što nije kao oni, smatraju groznom ili strašnom…
Pa što? U redu, onda valjda jesam darkerica. Moram pri tome naglasiti još i da uglavnom izgledam depresivno ili ljuto kada npr. sama hodam gradom, moj pogled je obično namršten, ali to ne radim namjerno, nego podsvjesno. Usuđujem se biti kakva jesam jer sam predugo nosila masku. Zbog toga ljudi oko mene misle da se sada pravim ili idem izigravat neko čudovište. Smiješno… kada nosim masku i unatoč osjećaju mučnine koji me obuzima ako takvo nešto radim, dajem sve od sebe da budem „normalna“, to jest prihvatljiva, oni ne primjećuju da to mogu činiti jedino kada gušim stvarnu sebe, a kada pokažem pravo lice, misle da glumim… Na to se samo mogu nasmijati, iako me ujedno i rastužuje. Očito sam predugo nosila masku, predugo se pravila da sam kao oni makar me većinom ni tada nisu prihvaćali jer su bili ljubomorni na moje ocjene (mislim ono WHAT THE FUCK!? Djeca znaju biti grozna… ona uvijek znaju biti grozna…), i nikada nisam bila kao oni. Bila sam usamljena i šutljiva u pokušaju zatajivanja prave sebe. I kad ne nosim masku normalnosti koja se sadrži od odjeće u raznim bojama i prijaznog osmjeha, još uvijek sam šutljiva, ali bez nje češće dižem glas na sve što mi smeta mjesto da baš sve zakopavam u sebe i dopuštam svom gnjevu nesmetani rast. Jednostavno ne mogu više… previše toga sam zakopala - i sad se diglo iz groba. Zato ovaj blog nosi naziv Vampiric Heart. Sve po kriterijima mnogih ljudi loše sam zakopavala i sad je ustalo, sad je jače i sad to čini mene. I moram priznati da ne bih voljela kada bi bilo drugačije.
Ponosim se onime što jesam jer se usudim biti što jesam. Mnogi se ne usude i nonstop se prilagođavaju grupi, vode se za „dobrim“ i „lošim“ utjecajima i ni ne vide koliko si zapravo škode, koliko škode svojoj osobnosti i individualnosti. Meni je individualnost sveta. Nikoga nije briga gubiš li samoga sebe, zato bolje sam brini o tome. Budi svoj, ne od svojih prijatelja, zapravo ljudi s kojima se družiš i ponekad ih nazivaš prijateljima makar se nerijetko pokazuju kao samo poznanici…
Ja nisam zla, ja samo nisam kao vi. Ja nisam sotonist i neprijatelj, ja samo odbijam vjerovati u Boga koji je, ako se imalo osjećajno okreneš prema svijetu, zaista gori od Sotone jer dozvoljava svu tu prokletu patnju i usudi se nazivati dobrim. Ja se ne šminkam ružno niti se oblačim ružno, samo drugačije izgledam od ostalih. Ja nisam bezosjećajna, samo me ne brinu previše tuđa posla jer sam prije dosta vremena prognana u usamljenost i, btw, mrzim tračanje.
Ja ne prezirem većinu, nego ono što rade.
Unatoč usamljenosti koja mi je, čini mi se, vječni pratilac, također imam i prijatelje. Nekoliko njih koje s pravom tako mogu nazivati (Hvala ljudi, stvarno vas volim.). Od njih rijetko tražim podršku jer smatram da nemam previše problema i ne volim nikoga zamarati onim problemima koje, po mišljenju svijeta, valjda imam, iz straha da će me krivo razumjeti. Nerijetko sam krivo shvaćena i s vremenom me počinje boljeti, ali postane mi svejedno jer ljudi koji me ne shvaćaju nisu vrijedni tolike pažnje s moje strane. Ali imam osjećaj da me neki ljudi razumiju, svaka im čast (ti ljudi će valjda znati da ovdje mislim njih), i nadam se da nisam u krivu, ne zato što ne volim biti u krivu, nego zato što bi za mene to ovaj put bilo kobno.
Argh… možda jednostavno drugačije funkcioniram od većine… izbrišite onaj „možda“ i „jednostavno“ jer sam sad sasvim sigurna u to i nije nimalo jednostavno… ali shvaćam to kao moju osobnost, ne volim se tjerati da budem kao ostali jer to najčešće završi s time da se naljutim na sebe samu i to sam predugo radila… ili mi fali nešto u glavi, ili imam čak i previše nečega...
Nitko ne bi trebao čitati ovaj blog… ovo su samo ispovijesti usamljene duše kojoj je usamljenost sveta, ali koja ipak teži nečijem društvu… nekom drugom biću… nekome tko će RAZUMIJETI.
| Give me a look in your mind (2) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
nesto o meni, za početak
na ovaj blog namjeravam stavljati svoje misli i slično.
teško mi je otvarati se ljudima oko sebe jer već iz iskustva znam da će me krivo shvatiti. svi uglavnom misle da sam depresivna, suicidalna, imam bogznakakve psihičke probleme i da je ovo moje crnilo kojim se obavijam samo faza. heh, u krivu su... ovo zadnje im nekako tesko opraštam. priznajem da sam često morbidna, ali rijetko sam depresivna i NIKAD ne pomišljam na samoubosjtvo - ta misao mi je totalno odbojna. takodjer za mene rezanje i slične gluposti nemaju smisla - moja krv je predragocjena da ju proljevam, i ne želim da me ožiljci podsjećaju na to ako sam bilo kad dusevno bila u losem stanju...
toliko za pocetak...
| Give me a look in your mind (3) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
