nekako se puno lakše povjeriti papiru, tj u ovo slučaju blogu, monitoru i tipkovnici - nemaju lice, nemam dojam da me ne slušaju ili me radije ne bi slušali, neće reagirati jer nisu ljudi...
zapravo je problem u meni, ja sam razlog zašto sam zatvorena u sebe (ono što je to uzrokovalo ostavit ću po strani jer se ionako ne kužim previše u psihu, a dost mi je i vlastitih i tuđih pametovanja); ne volim nikoga opterećivati ničim, pa ni svojim problemima kada ih imam i ako ih imam i zato ne volim govoriti o tome. kad imam dojam da ću nekome smetat, jednostavno se radije držim po strani i zaokupim se nečim drugim - meni je tako najbolje, samoca mi nije mrska.
to što monitor nema lice nekako ne pomaže jer znam da bi ovaj tekst lako mogao doprijeti do onih ljudi do kojih ne bi trebao (na internetu je k vragu! dostupan je SVIMA, al ti svi ne moraju znat koja se osoba krije iza bloga s crnom pozadinom jer takvih ima mnogo, hehe)... argh.. jednostavno ne volim pričat o svojim problemima - što se mene tiče, zapravo i nemam neke posebne ili ono što bi se smatralo problemom gledam kao nešt sasvim obično i neproblematično, pa onak, zasto gnjavit okolinu s tim? ne moraju svi znat sve o meni, ne tiče ih se.
očito nisam u raspoloženju za pisanje posta, al eto, da je stalno po mojoj volji, ne po željama mog uma, vjerojatno ne bih radila ništ korisno. da, da, da... ionak ne radim niš korisno - nije istina!!! barem to tako vidim. naravno da radim neš korisno; ak ništ drugo, svojim disanjem stvaram ugljikov dioksid koji biljkama treba za fotosintezu (ispričavam se ako ovo zvuči depresivno, ja sam se iskreno nasmijala. moj humor je ionak čudan, ogavan i nerijetko sasvim bolestan, al meni to tak paše i neću se pretvarat).
i ne mrzim se niti se smatram bezvrijednom kak bi se lako moglo pomislit, ja sam još zadnja osoba koju bih mogla mrzit :P, niti sam bezvrijedna. moj život nema smisla, no mene nije briga za smisao života, ionak život nema nekog posebnog smisla ak se ne okreneš religiji i onda tamo uz sva moguća sranja koja ti počnu tupit dobiješ i neki pišljivi odgovor, a ja ne vjerujem u ničija sranja. meni ne treba smisao, osim naravno život sam po sebi. al ne, ljudi bi uporno htjeli saznat smisao života ko da nemaju pametnijeg posla. neću potratit život na traženje smisla. da budem iskrena, svejedno mi je. svejedno mi je što će biti kad umrem - to ne mora biti sutra. svejedno mi je koja religija je ispravna - ionako su mi sve koje poznam bezveze i žalila bih kad bi ijedna od njih bila točna. svejedno mi je. jednostavno i kratko: svejedno mi je. ne kužim zašto se mnogi ljudi znaju previše zamarat s time... vjerojatno ni to ne želim znati, garant je grozna ta neizvjesnost ak ti je stalo do odgovora... ne, ja ću vidjeti što dolazi poslje smrti kad crknem, samo se nadam da to neće biti uskoro jer stvarno nemam pojma što će onda biti. mogu samo pretpostavljati kao i svaki drugi živi stvor, I'm sick of it... it doesn't mather.
Post je objavljen 21.01.2007. u 22:43 sati.