VAMPIRE GUARDIAN ANGEL

petak, 17.07.2009.

ITALIJA-snimanje New moon-a

| I (2) | love | Cullens |

četvrtak, 16.07.2009.

INTERVJU SA TAYLOROM LAUTNEROM

| I (0) | love | Cullens |

SLIKA SA SNIMANJA MLADOG MJESECA (NEW MOON)

| I (0) | love | Cullens |

ROBERT PATTINSON

| I (0) | love | Cullens |

srijeda, 08.07.2009.

još slikica...=)))))

| I (1) | love | Cullens |

NEW MOON...TRAILER

THE TWILIGHT SAGA: NEW MOON trailer

| I (0) | love | Cullens |

utorak, 07.07.2009.

| I (0) | love | Cullens |

nedjelja, 05.07.2009.

NEW MOON...TRAILER PICTURES

| I (0) | love | Cullens |

Twilight

| I (0) | love | Cullens |

ŠESTO POGLAVLJE-MIDNIGHT SUN

6. KRVNA GRUPA

Pratio sam ju cijeli dan kroz oči drugih ljudi, jedva svjestan svog vlastitog okruženja.
Ne kroz Mike Newtonove oči, jer više nisam mogao podnijeti njegove uvredljive maštarije, a ni kroz Jessicine, jer me njena ogorčenost prema Belli ljutila na način koji i nije siguran za sitnu djevojku. Angela Weber bila je dobar izbor kada su njene oči bile slobodne; ona je bila draga - njen um je tako lijepo mjesto. A nekada sam najbolji pogled imao kod profesora.
Bio sam iznenađen, gledajući je kako se spotiče tijekom dana - preko pukotina na pločniku, a najčešće, preko vlastitih nogu - tako da su ljudi koje sam prisluškivao smatrali Bellu nespretnom.
Razmislio sam malo o tom. Istina je da često ima problema sa mirnim stajanjem. Sjetio sam se kada se spotakla od stol onog prvog dana, kada se klizala preko leda prije nesreće, kad je pala preko niskog ruba vrata jučer… Kako čudno, bili su u pravu. Ona je nespretna.
Nisam znao zašto mi je to bilo tako smiješno, ali kada sam išao sa sata američke povijesti na sat engleskog smijao sam se tako glasno, da me nekoliko ljudi pogledavalo zbunjeno. Kako to nisam prije primijetio? Možda zato što ima nešto graciozno u njenoj mirnoći, u načinu na koji drži glavu, u luku njenog vrata…
Sada ju više nisam smatrao gracioznom. Gospodin Varner ju je gledao kako je vrh njene čizme zapeo od tepih tako da je doslovno ljosnula na stolicu.
Ponovo sam se smijao.
Vrijeme je tako sporo prolazilo u iščekivanju da ju ponovo vidim vlastitim očima. Napokon, zazvonilo je. Požurio sam u kantinu da bi osigurao mjesto. Stigao sam prvi. Izabrao sam stol koji je obično prazan, i nadao sam se da će tako i ostati sve dok ja sjedim tu.
Moja obitelj je došla, ali nisu bili iznenađeni kada su me vidjeli na mom novom mjestu. Vjerojatno ih je Alice upozorila.
Rosalie je prošla pored mene a da me nije ni pogledala.
Idiot.
Rosalie i ja nikada se nismo dobro slagali - uvrijedio sam ju prvi put kada me čula da pričam, i tako se otada i nastavilo - ali činilo mi se da je i goreg raspoloženja bila proteklih par dana. Uzdahnuo sam. Rosalie je htjela da sve vrti oko nje same. Jasper mi se polu-osmjehnuo kako je prolazio.
Sretno, pomislio je i ne baš tako uvjerljivo.
Emmett je kolutao očima i odmahivao glavom.
Poludio je, jadno dijete.
Alice je zračila od zadovoljstva, njeni sjajni zubi su blještali.
Mogu li sada razgovarati s Bellom??
''Drži se podalje,'' rekao sam ispod glasa.
Smrkla se, ali i razveselila opet.
Dobro. Budi tvrdoglav. Samo je pitanje vremena.
Ponovo sam uzdahnuo.
Nemoj zaboravit na biologiju danas, podsjetila me.
Kimnuo sam. Ne, nisam zaboravio na to.
Dok sam čekao Bellu da stigne, pratio sam ju u očima prvašića koji je hodao iza Jessice na putu do kantine. Jessica je brbljala o nadolazećem plesu, ali Bella nije ništa govorila. Iako joj Jessica i nije dala neku priliku.
Čim je ušla kroz vrata, Bella je pogledala na mjesto gdje moji polubraća i polusestre sjede. Gledala je jedan trenutak, a onda joj se čelo naboralo a pogled je skrenula prema podu. Nije me primijetila ovdje.
Izgledala je tako…tužno. Osjetio sam snažan poriv da se ustanem i odem do nje, da ju nekako utješim, samo što nisam znao na koji način. Pojma nisam imao zašto je tako izgledala. Jessica je nastavila brbljati o plesu. Je li Bella bila tužna što će ga propustiti? Ne čini mi se to razlog…
Ali mogu to promijeniti, ako bi ona htjela.
Uzela je samo sok za ručak i ništa više. Je li to bilo u redu? Zar ne treba više prehrane od samo soka. Nikada prije nisam obraćao mnogo pažnje o ljudskoj ishrani.
Ljudi su poprilično krhki! Ima milijun stvari o kojima se moraju brinuti…
''Edward Cullen opet bulji u tebe,'' čuo sam Jessicu kako govori, ''pitam se zašto danas sjedi sam?''
Bio sam zahvalan Jessici - iako je sada bila još više ogorčena - jer se Bella trgnula i tražila me sve dok njene oči nisu susrele moje.
Na njenom licu sada nije bilo ni traga tuge. Nadao sam se da je bila tužna jer je mislila da sam otišao iz škole ranije, a ta nada činila sretnim.
Kažiprstom sam ju pozvao da mi se pridruži. Izgledala je tako prestrašeno da sam ju opet htio zadirkivati.
Namignuo sam joj, a njena su se usta otvorila u čudu.
''On to misli na tebe?'' upitala ju je Jessica neuljudno.
''Možda mu treba pomoć oko zadaće iz biologije,'' Bella je rekla tihim, nesigurnim glasom. ''Ovaj, idem ja bolje provjeriti što me treba.''
Ovo je bilo još jedno da.
Dvaput se spotaknula na putu do moga stola, iako se na podu nije nalazilo ništa osim savršeno ravnog linoleuma. Stvarno, kako sam to mogao propustiti prije? Pretpostavljam da sam više pažnje posvećivao njenim tihim mislima … Što sam to još propustio?
Budi iskren, budi vedar, ponavljao sam si.
Stala je iza stolice preko puta mene, oklijevajući. Udahnuo sam duboko, ovaj put kroz nos radije nego na usta.
Osjećam kako gori, pomislio sam suho.
''Bi li danas sjela sa mnom?'' upitao sam ju.
Povukla je stolicu i sjela, gledajući me cijelo vrijeme. Djelovala mi je nervozno, ali njeno fizičko prihvaćanje bilo je još jedno da.
Pričekao sam neće li progovoriti nešto.
Trebao joj je trenutak, ali, konačno je rekla, ''Ovo je nešto novo.''
''Pa…'' oklijevao sam. ''Zaključio sam da, kad već ionako idem u pakao, barem to mogu učiniti temeljito.''
Što me potaklo da to kažem? Bar pretpostavljam da je iskreno. A možda je čula očigledno upozorenje mojih podrazumijevanih riječi. Možda će to shvatiti, ustati se i otići što brže može…
No nije se ustala. Zurila je u mene, čekajući, kao da nisam dovršio rečenicu.
''Znaš, pojma nemam što si time htio reći,'' rekla je kada je vidjela da nisam nastavio.
To je bilo olakšanje. Nasmijao sam se.
''Znam.''
Bilo je teško ignorirati misli koje su vrištale na mene iza njenih leđa – a svejedno sam htio promijeniti temu.
''Mislim da se tvoji prijatelji ljute na mene zato što sam im te oteo.''
To ju nije zabrinulo.''Preživjet će oni.''
''Samo, možda im te neću vratiti.'' Nisam ni znao pokušavam li biti iskren, ili ju opet zadirkujem. Kada mi je ovako blizu teško je uopće pametno razmišljati.
Bella je progutala knedlu.
Cerio sam se njenom izrazu. ''Pa ti si to zabrinuta.'' Zapravo ne bi trebalo biti smiješno…
Trebala bi se zabrinuti.
''Ne.'' Loše je lagala; nije joj pomoglo ni to što joj je glas pukao. ''Iznenađena, zapravo…odakle sve ovo?''
''Rekao sam ti,'' podsjetio sam ju. ''Umorio sam se od nastojanja da se držim podalje od tebe. Tako da odustajem.'' Sa naporom sam namjestio smiješak. Uopće nije djelovalo – da budem iskren i opušten u isto vrijeme.
''Odustaješ?'' ponovila je, zbunjena.
''Da – odustajem od napora da budem dobar.'' I, čini mi se odustajem od toga da budem opušten. ''Sada ću samo postupati kako želim, pa što bude bit će.''
To je bilo dovoljno iskreno. Neka vidi moju sebičnost. Neka ju to upozori.
''Opet ne shvaćam.''
Dovoljno sam sebičan da mi je drago što je tako. ''Uvijek previše kažem kad razgovaram s tobom – u tome je jedan od problema.''
Radije nevažan problem, za razliku od ostatka.
''Ne brini,'' uvjerila me. ''ništa ja od toga ne razumijem.''
Dobro. Onda će ostati. ''Računam s tim.''
''Onda, jednostavnim riječima rečeno, jesmo li sada prijatelji?''
Razmislio sam sekundu. ''Prijatelji…'' ponovio sam. Nije mi se sviđao taj prizvuk. To mi nije dovoljno.
''Ili ne,'' promrmljala je, postiđeno.
Misli li da ju ne volim dovoljno?
Nasmijao sam se. ''Pa, možemo pokušati, valjda. Ali sada te upozoravam da ti ja nisam prikladan prijatelj.''
Čekao sam na njen odgovor, kolebao sam se - u nadi da će konačno čuti i razumjeti, tako da bi mogao umrijeti. Kako melodramatično. Pretvarao sam se u čovjeka.
Njeno srce je ubrzalo. ''Stalno to govoriš.''
''Da, zato što me ne slušaš,'' rekao sam opet preintenzivno. ''Još čekam da mi
povjeruješ. Ako si pametna, izbjegavat ćeš me.''
Da, a bih li joj to dopustio, ako bi pokušala?
Namrštila se. ''Mislim da si također jasno izrazio svoje mišljenje o mojoj inteligenciji.''
Nisam bio sasvim siguran na što je mislila, ali sam se nasmijao u znak isprike, jer sam mislio da sam ju uvrijedio slučajno.
''Onda,'' rekla je polako. ''sve dok budem…nepametna, pokušat ćemo biti prijatelji?''
''To zvuči otprilike točno.''
Skrenula je pogled dolje, zureći u bocu limunade koju je držala.
Stara me znatiželja mučila.
''Što sada misliš?'' upitao sam – s olakšanjem jer sam te riječi napokon izrekao naglas.
Susrela je moj pogled, i njeno disanje je ubrzalo dok su joj se obrazi zarumenjeli. Udahnuo sam, osjećajući to u zraku.
''Pokušavam dokučiti što si ti to.''
Zadržao sam osmijeh na licu, da bi sakrio istinu, dok mi je panika navirala u tijelu.
Naravno da se to pitala. Nije glupa. Ne mogu se nadati da ona nije svjesna nečega tako očitog.
''Imaš li ikakva uspjeha u tom?'' Upitao sam najsmirenijim tonom što mogu.
''Ne naročitog,'' priznala je.
Nasmijao sam se naglom olakšanju. ''Koje teorije imaš ?''
Nisu mogle biti gore od istine, bez obzira na to što misli.
Njeni su se obrazi lagano zarumenjeli, i nije ništa rekla. Mogao sam osjetiti toplinu rumenila njenih obraza u zraku.
Pokušao sam koristiti uvjerljiv ton. Djeluje kod ostalih ljudi.
''Zar mi nećeš reći?'' nasmijao sam se poticajno.
Odmahnula je glavom. ''Previše bi me bilo sram.''
Joj. Neznanje je gore od svega ostalog. Zašto bi ju njena nagađanja sramotila? Nisam mogao podnijeti to da ne znam.
''To mi je zbilja nesnosno, da znaš.''
Moja je pobuna pobudila nešto u njoj. Sijevnula je očima a riječi su iz nje tekle hitrije nego ikad dosad.
''Ne, ne mogu ni zamisliti zašto bi to bilo nesnosno – samo zato što ti netko odbija kazati što misli, sve i ako ti cijelo vrijeme daje male zagonetne opaske posebno sročene tako da ne možeš zaspati jer si razbijaš glavu time što bi one uopće mogle značiti…ne, zbilja zašto bi to bilo nesnosno?''
Namrštio sam se, uznemiren znajući da je u pravu. Nisam bio pošten.
Nastavila je. ''Ili, još bolje, recimo i to da se ta osoba bizarno ponaša u najširem mogućem rasponu – prvo ti jednog dana spasi život pod nemogućim okolnostima, a onda te idući dan gleda sa najdubljim prezirom, premda ti nikad nije objasnila ništa od toga, čak i nakon što ti je obećala. Ni to, također, ne bi bilo nimalo nesnosno.''
To je bio njen najduži govor koji sam čuo da je ikad održala, tako produživši moju listu.
''Temperamentna si ti cura, da znaš.''
''Ne volim dvostruka mjerila.''
Naravno njena ljutnja je bila potpuno opravdana.
Zurio sam u Bellu, pitajući se kako uopće išta dobro mogu uraditi dok sam s njom, sve dok tišinu nije prekinulo vikanje Mike Newtonovih misli te me potpuno omelo.
Bio je tako isprovociran da sam se smijao sebi u bradu.
''Što?'' zahtijevala je.
''Tvoj dečko misli da se ružno ponašam prema tebi – raspravlja o tome bili došao da prekine našu svađu.'' Volio bih to vidjeti. Opet sam se smijao.
''Ne znam na koga misliš,'' rekla je hladnim glasom. ''Ali sigurna sam da si svejedno u krivu.''
Uživao sam kako ga je poricala u svojoj rečenici.
''Nisam. Rekao sam ti, većinu ljudi je lako pročitati.''
''Izuzev mene, naravno.''
''Da. Izuzev tebe.'' Da li je ona morala biti iznimka u svemu?
Zar ne bi bilo pošteno - uzimajući u obzir sve s čime se trenutno moram nositi - kada bih mogao čuti bar nešto iz njene glave? Zar previše tražim? ''Pitam se zašto je tome tako?''
Zurio sam u njene oči, pokušavajući iznova…
Skrenula je pogled. Otvorila je limunadu i brzo otpila jedan gutljaj, očiju uperenih u stol.
''Zar nisi gladna?'' Upitao sam.
'Ne.'' Prešla je pogledom po praznom stolu između nas. ''A ti?''
''Ne, nisam gladan,'' rekao sam. To sigurno nisam bio.
Zurila je u stol i zaustila. Čekao sam.
''Možeš mi učiniti jednu uslugu?'' upitala je, opet susrećući moj pogled.
Što hoće od mene? Hoće li pitati za istinu koju joj ne smijem odati - istinu za koju ne želim da nikad, ama baš nikad ne sazna?
''Ovisi o tome što želiš.''
''Ne puno,'' obećala je.
Pričekao sam, opet znatiželjan.
''Samo me zanima…'' rekla je polako gledajući u bocu limunade, i prelazeći prstom po njoj.
''Bi li me mogao unaprijed upozoriti prije nego što me idući put odlučiš ignorirati za moje dobro. Čisto tako da se pripremim.''
Ona je željela upozorenje? Znači da je moje ignoriranje bilo loše…Nasmijao sam se.
''Zvuči pošteno,'' složio sam se.
''Hvala,'' rekla je, podižući pogled. Na njenom se licu vidjelo olakšanje tako da sam se htio nasmijati vlastitom.
''Mogu li onda i ja dobiti jedan odgovor zauzvrat?'' Upitao sam se s nadom.
''Jedan'' dopustila je.
''Ispričaj mi jednu teoriju.''
Pocrvenjela je. ''Ne taj.''
''Nisi postavila uvjete, samo si mi obećala jedan odgovor,'' suprotstavio sam se.
''A ti si i sam znao kršiti obećanja,'' suprotstavila se i ona.
Tu me je imala.
''Samo jednu teoriju – neću ti se smijati.''
''Da hoćeš.'' Bila je sigurna u to, iako nisam vidio ništa smiješno u tome.
Nastojao sam ju uvjeriti na drugi način. Zagledao sam se duboko u njene oči - laka stvar za uraditi, sa očima tako dubokim - i šapnuo, ''Molim te?''
Trepnula je, a njeno lice izgledalo je prazno.
Pa, to i nije bila reakcija koju sam priželjkivao.
''Ovaj, što?'' upitala me. Izgledala je omamljeno. Što nije uredu s njom?
Ali ja nisam odustao.
''Molim te, ispričaj mi samo jednu teorijicu,'' preklinjao sam svojim mekim, ne-zastrašujućim glasom, čuvajući njene oči u mojima.
Na moje iznenađenje i radost, napokon je upalilo.
''Ovoga, pa, ugrizao te radioaktivni pauk?''
Stripovi? Nije ni čudo što je pomislila da ću se smijati.
''To ti nije naročito kreativno,'' predbacio sam joj, da bi sakrio olakšanje.
''Žao mi je, nisam smislila ništa pametnije,'' rekla je, uvrijeđeno.
To me rasteretilo još više. Mogao sam ju opet zadirkivati.
''Nisi ni blizu.''
''Nema veze s paucima?''
''Nikakve.''
''Ni s radioaktivnošću?''
''Uopće.''
''K vragu,'' uzdahnula je.
''Ne radi se o kriptonitu,'' rekao sam brzo – prije no što me može pitati o ugrizima - a onda sam se morao nasmijati, jer je mislila da sam neki superjunak.
''Ne bi se smio smijati, sjećaš se?''
Pritisnuo sam usne skupa.
''Već ću te ja dokučiti,'' obećala je.
A kada bude, bježat će.
''Da bar i ne pokušavaš,'' rekao sam, sada bez zadirkivanja.
''Zbog toga što…?''
Dugovao sam joj iskrenost. No, pokušavao sam se nasmijati, da bi moje riječi zvučale manje zastrašujuće. ''Što ako nisam superjunak? Što ako sam zlikovac?''
Oči su joj se mrvicu raširile, a usne neznatno razdvojile. ''O,'' rekla je.
A onda opet nakon sekunde, ''Shvaćam.''
Napokon me čula.
''Shvaćaš li?'' upitao sam, prikrivajući agoniju.
''Opasan si?'' pogodila je. Disanje i kucanje njenog srca se ubrzalo.
Nisam joj mogao na to odgovoriti. Je li ovo posljednji put da sam s njom? Hoće li sada pobjeći?
Bih li joj stigao reći da ju volim prije no što ode? Ili bih ju uplašio još više?
''Ali nisi loš,'' šapnula je, odmahnuvši glavom, bez straha u njenim bistrim očima. ''Ne,
ne vjerujem da si loš.''
''Nemaš pravo,'' uzdahnuo sam.
Naravno da sam loš. Zar se ne bi trebao radovati, smatrala me je boljim nego što sam zaslužio da budem? Da sam dobra osoba, klonio bih je se.
Protegnuo sam ruku preko stola, i za opravdanje dobavio čep od njene boce. Nije se lecnula kada sam naglo zatvorio svoju ruku. Ona me se stvarno nije bojala. Još ne.
Vrtio sam čep, gledajući u njega umjesto u nju. Mojim se mislima protezalo režanje.
Bježi Bella, bježi. Nisam se mogao natjerati da te riječi izgovorim naglas.
Naglo je poskočila. ''Zakasnit ćemo,'' rekla je, u trenutku kada sam se počeo brinuti da je nekako čula moje tiho upozorenje.
''Ne idem danas na nastavu.''
''Zašto ne?''
Zato što te ne želim ubiti. ''Zdravo je tu i tamo markirati.''
Da bi bio precizniji, bilo je zdravije za ljude da vampiri markiraju kada se ljudska krv prolije. Mr. Banner je pripremio sat određivanja krvnih grupa. Alice je već markirala sa jutarnjeg sata.
''Pa, ja idem,'' rekla je. To me nije iznenadilo. Ona je odgovorna - ona uvijek učini pravu stvar.
Ona je moja suprotnost.
''Vidimo se poslije, onda,'' rekao sam, pokušavajući ostati opušten, zureći u vrtnju čepa. I, usput, obožavam te...na užasan, opasan način.
Oklijevala je, i ponadao sam se na trenutak da će ipak ostati sa mnom.
Ali zazvonilo je i ona je otrčala.
Pričekao sam dok nije otišla, a onda sam stavio čep u džep – kao uspomenu na najvažniji razgovor – i kroz kišu pošao u svoje auto.
Upalio sam svoj najdraži smirujući CD - isti onaj koji sam slušao prvi dan - ali nisam slušao Debbussyja dugo. Druge su note prolazile mojom glavom, djelići melodije koja me zadovoljavala i intrigirala. Ugasio sam radio i slušao melodiju u svojoj glavi, slažući dijelove koji su stvarali potpuniju harmoniju.
Nova skladba je napredovala sve dok mi pažnju nije omeo val mentalne agonije.
Pogledao sam u pravcu nevolje.
Hoće li se onesvijestiti? Što ću učiniti? Mike je paničario.
Stotinjak metara dalje, Mike Newton se mrštio na Bellino mlitavo tijelo na pločniku. Padala je preko mokrog betona, zatvorenih očiju, i kože bijele ko u trupla.
Umalo sam odvalio vrata od auta.
''Bella?'' vikao sam.
Nije bilo promjene u njenom beživotnom licu dok sam vikao njeno ime.
Cijelo mi se tijelo sledilo hladnije od leda.
Bio sam svjestan Mikeovog šoka dok sam pažljivo pretraživao njegove misli. On je razmišljao o mržnji prema meni, pa nisam znao što se zapravo dogodilo Belli. Ali ako ju je on ikako povrijedio, uništit ću ga.
''Što je bilo - je li povrijeđena?'' zahtijevao sam pokušavajući se usredotočiti na njegove misli. Izluđivalo me što sam morao ići ljudskim tempom. Nisam trebao prizvati pažnju kako sam se približavao.
A onda sam čuo svaki njen uzdah i svaki otkucaj njenog srca. Kako sam gledao, stiskala je više oči. To me malo opustilo.
Vidio sam treptaje Mikeovih uspomena u njegovoj glavi, isječci slika sa sata biologije. Bellina glava na našem stolu, njena blijeda koža postaje zelena. Kapi krvi na pločicama.
Krvne grupe.
Tu sam zastao, zaustavljajući dah. Njen miris bio je jedna stvar, a kapi njene krvi druga.
''Mislim da se onesvijestila,'' Mike je rekao, ljutit i ogorčen u isto vrijeme. ''Ne znam što joj je došlo, nije si ni ubola prst.''
Olakšanje me ispunilo, ponovno sam udahnuo, kušajući zrak. Ah, mogao sam osjetiti Mikeovu krv iz male rane. Nekada, to me moglo privući.
Kleknuo sam pored nje dok je Mike oklijevao, bijesan na moju intervenciju.
''Bella. Čuješ li me?''
''Ne, prostenjala je. ''Odlazi.''
Olakšanje je bilo tako savršeno da sam se cerio. Bila je dobro.
''Vodio sam je sestri,'' Mike je rekao. ''ali nije htjela otići dalje odavde.''
''Odvest ću je ja. Možeš natrag na sat,'' rekao sam opušteno.
Mike je stisnuo zube. ''Ne, to je moja dužnost.''
Nisam namjeravao ostati i prepirati se sa jadnikom.
Oduševljen i užasnut, napola zahvalan i napola ožalošćen prizorom koji mi je omogućio da ju dotaknem, nježno sam ju podigao sa pločnika i stavio ju u svoje naručje, dodirujući samo njenu odjeću, ostavljajući što više prostora između naših tijela. Krenuo sam koračati, u žurbi da ju spasim – drugim riječima da ju maknem što dalje od sebe
Njene su se oči naglo otvorile, skamenjene.
''Spusti me,'' naredila je slabim glasom - ponovo postiđena, sudeći prema izrazu njenog lica. Ona nije htjela pokazivati slabost.
''Izgledaš užasno,'' rekao sam joj, cerekajući se jer je sa njom bilo sve u redu, osim njene blijede glave i slabog stomaka.
''Stavi me natrag na pločnik'' rekla je.Usne su joj pobijelile.
''Znači, padaš u nesvijest pri pogledu na krv?'' Je li ovo moglo postat još gore?
Zatvorila je oči i stisnula usne.
''I to čak ne vlastitu krv,'' dodao sam, sada mi se osmijeh još više raširio.
Bili smo ispred referade. Vrata su bila malo otvorena, pa sam ih odgurnuo sa puta.
Gospođa. Cope je poskočila, uplašena. ''Ajme meni,'' rekla je a glas joj je pukao dok je prelazila pogledom preko pepeljaste djevojke u mojim rukama.
''Onesvijestila se na biologiji,'' objasnio sam, prije nego što je pomislila na najgore.
Gospođa Cope je požurila da otvori vrata medicinskom uredu. Bella je opet otvorila oči, gledajući je. Čuo sam kako se starija medicinska sestra skamenila dok je gledala kako sam djevojku pažljivo polegnuo na otrcani krevet. Nakon što sam ispustio Bellu iz ruku, odmaknuo sam se ostavljajući velik prostor između nas. Moje je tijelo bilo previše uzbuđeno, previše željno, moji su se mišići napeli, a otrov je tekao. Ona je tako topla i mirisna.
''Samo joj je malo slabo,'' uvjerio sam Gospođu Hammond. ''Određivali su krvne grupe na biologiji.''
Kimnula je, sada shvaćajući. ''Uvijek bude netko takav.''
Prigušio sam smiješak. U saznanju da je Bella ta.
''Daj ti samo malo prilegni, dušo,'' Gospođa Hammond je rekla. ''Pa će proći.''
''Znam,'' rekla je Bella.
''Imaš li često takvih problema?'' upitala ju je sestra.
''Ponekad,'' Bella je priznala.
Pokušao sam prikriti smijeh kašljanjem.
To je privuklo pažnju sestri. ''Možeš se sada vratiti na nastavu,'' rekla je.
Pogledao sam ju ravno u oči i lagao sa savršenim pouzdanjem. ''Trebao bih ostati uz nju.''
Hmm. Pitam se… oh dobro. Gospođa Hammond je kimnula.
To je lako djelovalo na njoj. Što je problem u Belli?
''Donijet ću ti leda da si ga staviš na čelo, dušo,'' rekla je sestra, osjećajući se neugodno gledajući moje oči - kako bi ljudi i trebali biti – te je napustila sobu.
''Imao si pravo,'' Bella je prostenjala, sklopivši oči.
Na što je mislila? Pomislio sam na najgore: prihvatila je moja upozorenja.
''Obično je tako,'' rekao sam, u nastojanju da zadržim razonodu u glasu; ali zvučalo je kiselo. ''Ali oko čega konkretno, ovaj put?''
''Markiranje je zbilja zdravo,'' uzdahnula je.
Ah, ponovo olakšanje.
Onda je utihnula. Polako je udisala i izdisala. Njene su usne polako dobivale ružičastu boju. Usta su joj bila malo neuravnotežena, njena donja usna bila je mrvicu deblja da bi se izjednačila sa gornjom. Dok sam gledao u njene usne osjećao sam se čudno. Osjećao sam da joj se želim približiti, što i nije bila dobra ideja.
''Znaš da si me načas bila prepala,'' rekao sam - započeo sam razgovor kako bih ponovo čuo njen glas. ''Mislio sam da to Newton vuče tvoje mrtvo tijelo da ga zakopa u šumi.''
''Ha, ha,'' rekla je.
''Ozbiljno ti kažem – viđao sam trupla zdravijeg tena.'' Ovo je zapravo i bila istina. ''Zabrinuo sam se da ću biti prisiljen osvetiti tvoje umorstvo.'' I bih.
''Jadni Mike,'' uzdahnula je. ''Kadim se da je bijesan.''
Srdžba me preplavila, ali na brzinu sam se suzdržao. Njena briga sigurno je bilo samo žaljenje. Ona je draga. To je sve.
''Ljut je k'o ris,'' rekao sam joj, oraspoložen tom mišlju.
''Kako ti to možeš znati?''
''Vidio sam mu izraz lica, bilo mi je jasno.'' To je vjerojatno bila istina jer sam mogao dobiti dovoljno informacija kako bi to zaključio promatrajući mu samo lice. Sve ovo vježbanje sa Bellom je izoštrilo moju sposobnost čitanja ljudskih izraza lica.
''Kako si me opazio? Mislila sam da markiraš.'' Njeno lice izgledalo je bolje - zelena podloga je nestala sa njene prozirne kože.
''Sjedio sam u autu i slušao CD.''
Njen izraz se promijenio, kao da ju je moj običan odgovor nekako iznenadio.
Otvorila je oči kada se gospođa Hammond vratila sa hladnim oblogom.
''Evo, dušo,'' rekla je sestra kako je stavila led na Bellino čelo. ''Bolje mi izgledaš.''
''Mislim da sam u redu,'' Bella je odgovorila, i sjela skidajući led sa čela. Naravno da nije željela da se itko brine o njoj.
Gospođe Hammendovine izborane ruke krenule su prema djevojci, kao da će ju opet gurnuti da legne, ali tada je gospođa Cope otvorila vrata ureda i ušla. Sa njenom pojavom došao je i miris svježe krvi, samo dah.
Nevidljiv u uredu iza nje, Mike Newton je još uvijek bio ljut, u želji da je teški dečko kojeg je sada vukao, djevojka koja je ovdje sa mnom.
''Imamo još jedan slučaj,'' Gospođa Cope je rekla.
Bella se brzo ustala sa postelje, željna da se makne iz centra pažnje.
''Evo,'' rekla je, i dala led natrag gospođi Hammond. ''Neće mi trebati.''
Mike je gunđao gurajući Lee Stevensa kroz vrata. Krv je još uvijek kapala iz ruke koju je Lee držao na licu, slijevajući se njegovim zapešćem.
''O, ne.'' Ovo je moj znak za odlazak - i Bellin, također, činilo se. ''Izađi u referadu, Bella.''
Pogledala je u mene zbunjenim očima.
''Vjeruj mi na riječ – idi.''
Naglo se okrenula i pridržala vrata prije no što su se stigla zatvoriti, i šmugnula iz ordinacije.
Išao sam samo nekoliko centimetara udaljen od nje. Njena kosa se njihala i dodirivala mi ruku…
Okrenula se da me pogleda, još uvijek širom otvorenih očiju.
''Pa ti si me zaista poslušala.'' To je prvi put.
Njen mali nos se namreškao. ''Nanjušila sam krv.''
Zurio sam u nju sa iznenađenjem. ''Ljudi ne mogu nanjušiti krv.''
''Pa, ja mogu – od tog mi je zlo. Smrdi po hrđi…i soli.''
Moje se lice sledilo, još uvijek zureći u nju.
Je li ona uopće čovjek? Ona izgleda kao čovjek. Meka je kao čovjek. Miriše kao čovjek - pa, bolje zapravo. Ponaša se kao čovjek…na neki način. Ali ne razmišlja kao čovjek, ili odgovara čovjeku.
Koje još opcije imaju?
''Što je?'' zahtijevala je.
''Ništa.''
Mike Newton nas je tada prekinuo, ušavši u sobu sa ogorčenim, nasilnim mislima.
''Ti izgledaš bolje,'' rekao je neljubazno.
Ruka mi se trznula, u želji da ga naučim ponašanju. Morat ću se paziti, inače ću ubiti ovog odvratnog dečka.
''Samo drži ruku u džepu,'' rekla je. Jednu bijesnu sekundu, mislio sam da se obraća meni.
''Više mi ne krvari,'' odgovorio je mrko. ''Ideš natrag u razred?''
''Šališ se?'' Morala bih se samo okrenuti na peti i vratiti ovamo.''
To je bilo dobro. Mislio sam da će mi nedostajati ovaj čitav sat, a umjesto toga dobio sam više vremena sa njom. Osjećao sam se pohlepno, škrtije svake minute.
''A da, valjda…'' Mike je promrmljao. ''Dakle, ideš li ovaj vikend? Na plažu?''
Ah, oni su imali planove. Ljutnja me prožela istog trena. To je bilo grupno putovanje. Vidio sam to u mislima drugih učenika. Neće biti sami njih dvoje. No i dalje sam bio bijesan. Nepokretno sam se naslonio preko pulta, nastojeći se kontrolirati.
''Naravno, rekla sam da idem s vama,'' obećala mu je.
Rekla je i njemu da. Ljubomora je buknula, bolnija od žeđi.
Ne, to je samo grupni izlazak, pokušao sam se uvjeriti. Ona će samo provesti dan sa prijateljima. Ništa više.
''Nađemo se u trgovini moga tate, u deset.'' I Cullen NIJE pozvan.
''Doći ću,'' rekla je.
''Vidimo se onda na tjelesnom.''
''Vidimo se,'' odgovorila je.
Otišao je natrag u razred, sa mislima punim bijesa. Što vidi u tom čudaku? Naravno, bogat je, pretpostavljam. Cure misle da je zgodan, ali ja to ne vidim. Pre…pre savršen. Kladim se da njegov otac eksperimentira sa plastičnom kirurgijom na svima njima. Zato su svi oni tako bijeli i lijepi. Nije prirodno. I njegov…opasan-izgled. Ponekada, kada zuri u mene, mogu se zakleti da razmišlja o tome da me ubije…Čudak…
Mike nije u potpunosti opažao.
''Tjelesni,'' Bella je ponovila tiho. Jecaj.
Pogledao sam u nju, i vidio sam da je opet tužna zbog nečega. Nisam bio siguran zašto, ali bilo mi je jasno da nije željela ići na sljedeći sat s Mikeom, i započeo sam planirati.
Otišao sam do nje i približio se njenom licu, osjećajući toplinu njene kože koja zrači
na mojim usnama. Nisam se usudio disati.
''Pobrinuti ću se za to,'' promrmljao sam. ''Idi sjedi i budi blijeda.''
Učinila je kako sam rekao, sjela je na stolicu i naslonila glavu na zid, dok je, pored mene, gospođa Cope izašla iz referade i otišla do svog stola. Sa zatvorenim očima, Bella je izgledala kao da je opet pala u nesvijest. Njena prava boja nije se još vratila.
Okrenuo sam se prema sekretarici. Nadam se da Bella obraća pažnju na ovo, pomislio sam sarkastično. Ovako ljudi trebaju reagirati.
''Gospođo Cope?'' pozvao sam, koristeći opet svoj uvjerljiv ton.
Zatreptala je, a srce joj je ubrzalo. Premlad, suzdrži se!
''Da?''
To je bilo zanimljivo. Kada je srce Shelly Cope ubrzalo, to je bilo jer me je smatrala fizički atraktivnim, a ne jer sam je uplašio. Naviknuo sam se na to u društvu ljudskih žena…ali to nisam smatrao objašnjenjem za Bellino ubrzanje srca.
To mi se svidjelo. Zapravo, i previše. Nasmijao sam se, a gospođe. Copeino disanje je postalo glasnije.
''Bella idući sat ima tjelesni, a ne bih rekao da je u stanju sudjelovati. Zapravo, čini mi se da bih je trebao odvesti doma. Biste li je mogli ispričati s nastave?'' Zagledao sam se u njene duboke oči, uživajući u navici da je ovo imalo odraza u njenom razmišljanju. Je li moguće da Bella…?
Gospođa Cope je prvo progutala knedlu a zatim odgovorila. ''Treba li i tebe ispričati,
Edwarde?''
''Ne, imam gospođu Goff, ona se neće buniti.''
Nisam obraćao mnogo pažnje na nju. Istraživao sam novu mogućnost. Hmm. Volio bih da mogu vjerovati da me Bella smatra privlačnim kao što i ostali ljudi jesu, ali kada je to Bella reagirala kao ostali ljudi? Ne bi se trebao puno nadati.
''U redu, sve je sređeno. Nadam se da će ti biti bolje, Bella.''
Bella je kimnula slabo, pretjerujući malo.
''Možeš li hodati, ili da te opet nosim?'' upitao sam, uživajući u njenoj jadnoj glumi. Znao sam da će htjeti hodati – ona ne želi biti slaba.
''Hodat ću,'' rekla je.
Ponovo sam u pravu, postajao sam bolji u ovom.
Ustala je, oklijevajući malo da bi provjerila ravnotežu. Pridržao sam joj vrata, i izašli smo na kišu.
Promatrao sam je a ona je podigla lice prema slaboj kiši zatvorenih očiju, lagano se smiješeći. O čemu razmišlja? Nešto mi se u ovom pokretu činilo čudnim, no ubrzo sam shvatio da je njen položaj bio meni nepoznat. Normalne ljudske djevojke ne bi podigle lica prema kiši na taj način; normalne ljudske djevojke su obično nosile šminku, čak i ovdje u ovom kišnom mjestu.
Bella nikada nije nosila šminku, niti joj treba. Kozmetičke industrije zarađuju milione dolara godišnje na žene koje hoće postići kožu poput njezine.
''Hvala,'' rekla je, nasmiješivši mi se. ''Gotovo da se vrijedi razboljeti na satu tjelesnog.''
Pogledao sa po školskom zemljištu, i upitao sam se kako bi proveo vrijeme sa njom.
''Nema na čemu,'' rekao sam.
''Onda ideš i ti? Ove subote, mislim?'' zvučala je kao da se nada.
Ah, njeno nadanje bilo je umirujuće. Željela me je sa sobom, a ne Mikea Newtona. Htio sam reći da. Ali bilo je mnogo stvari za razmotriti. Kao prvo, sunce će sjati ove subote…
''Kamo vi točno idete?'' trudio sam se zvučati nonšalantno, kao da mi ne znači mnogo njen poziv. No, Mike je rekao plaža. A nema baš šanse da tamo izbjegavam sunce.
''Dolje u La Push, na Prvu plažu.''
K vragu. Pa, onda je to nemoguće.
Bilo kako bilo, Emmett bi se naljutio da sam otkazao naše planove.
Pogledao sam ju na brzinu, smiješeći se podrugljivo. ''Baš i ne bih rekao da sam pozvan.''
Uzdahnula je, ali već se pomirila s tim. ''Upravo sam te ja pozvala.''
''Daj da nas dvoje ovaj tjedan više ne izazivamo strpljenje sirotog Mikea. Da ne pukne.'' Iako želio sam jadnog Mikea puknuti osobno, uživao sam intenzivno u tom prizoru.
''Ma tko šljivi Mikea,'' rekla je, opet pomirena. Široko sam joj se osmjehnuo.
A onda je počela odlaziti od mene.
Bez razmišljanja na pokret, ispružio sam se i uhvatio je za leđa njene komandosice. Zaustavila se trzajem.
''Ma kamo si ti to pošla?'' rekao sam gotovo ljut time što me pokušala ostaviti. Nisam imao dosta vremena sa njom. Nije mogla otići, ne još.
''Pa idem doma,'' rekla je, zbunjena što me to uznemirilo.
''Zar nisi čula kad sam obećao da ću se pobrinuti da sigurno stigneš kući? Misliš da ću te pustiti da voziš u ovakvu stanju?'' znao sam da joj se to neće svidjeti – moje prikazanje nje kao slabe. Ali sam morao vježbati za put u Seattle. Morao sam vidjeti mogu li izdržati blizinu sa njom u zatvorenom prostoru. Iako je ovo mnogo kraći put.
''U kakvom to stanju?'' zahtijevala je. ''I što ćemo onda s mojim kamionetom?''
''Reći ću Alice da ti ga doveze poslije škole.'' Povukao sam je prema mom autu oprezno, kao da sam znao da je hodanje naprijed prevelik izazov za nju.
''Pusti me!'' rekla je, okrećući se na stranu, umalo se spotaknuvši. Pružio sam ruku da ju uhvatim, ali se ispravila prije no što je bilo potrebno. Ne bih trebao tražiti izlike da ju dodirnem. To me nagnalo da razmišljam o reakciji gospođe Cope na mene, ali sam to ostavio za kasnije. Mnogo se treba razmatrati o tom dijelu.
Pustio sam ju da ode pokraj auta, a ona se spotaknula i zabila u vrata. Morao sam biti pažljiviji, uzeti u obzir njenu slabu ravnotežu…
''Koji si ti nasilnik!''
''Otvorena su ti.''
Ušao sam na svoju stranu i upalio auto. Ona je stajala ukočeno, još uvijek izvana, premda je kiša padala a znao sam da ona ne voli hladno ni vlažno. Voda je natapala njenu tanku kosu, potamnjujući ju da je izgledala gotovo crno
''Potpuno sam u stanju samu sebe odvesti kući!''
Naravno da je – samo ju ja nisam spreman pustiti.
Otvorio sam prozor i nagnuo sam se prema njoj. ''Uđi, Bella.''
Suzila je oči, pretpostavljam da se dvoumila da li bi otrčala.
''Samo bih te odvukao natrag,'' obećao sam, uživajući u razočaranju na njenom licu kada je shvatila da to ozbiljno mislim.
Podigla je ukočeno bradu u zrak, otvorila vrata i ušla u auto. Voda je kapala sa njene kose po koži, a njene čizme su škripale jedna od drugu.
''Ovo je potpuno nepotrebno,'' rekla je hladno. Mislim da izgleda posramljeno ispod ljutnje.
Uključio sam grijanje da joj ne bude neudobno, i pustio glazbu tiho kao podlogu. Vozio sam prema izlazu, pogledavajući je iz kuta svog oka. Njena donja usna je stršila od tvrdoglavosti. Gledao sam ju, proučavajući kako sam se osjećao…sjećajući se sekretaričine reakcije…
Odjednom je pogledala u radio i nasmijala se, oči su joj se razvedrile. ''Clair de Lune?'' upitala je.
Obožavatelj klasika? ''Poznaješ Debbusyja?''
''Ne naročito,'' rekla je. ''Moja majka stalno svira klasičnu glazbu po kući – znam samo one skladbe koje su mi najdraže.''
''I meni je ova jedna od najdražih.'' Zurio sam u kišu, uvažavajući to. Stvarno sam imao jednu zajedničku stvar sa djevojkom. Već sam pomislio da smo totalno različiti u svakom pogledu.
Sada je djelovala opuštenije, zureći u kišu kao i ja, i nije me mogla vidjeti. Iskoristio sam njenu trenutnu ometenost da eksperimentiram sa disanjem.
Udahnuo sam oprezno kroz nos.
Jako.
Stisnuo sam jače upravljač. Od kiše je još ljepše mirisala. Nisam mislio da je to moguće. Glupo, odmah sam zamislio kakvog bi okusa bila.
Pokušao sam progutati vatru u svom grlu, i počeo razmišljat o nečem drugom.
''Kakva ti je majka?'' upitao sam ju da odvučem pažnju.
Bella se nasmijala. ''Vrlo slična meni, ali zgodnija.''
U to sam sumnjao.
''Ja imam previše Charlijeva u sebi,'' nastavila je. ''Otvorenija je od mene, a i hrabrija.''
I u to sam sumnjao.
''Neodgovorna i blago ekscentrična, a kuhanje joj je vrlo nepredvidivo. Najbolja mi je prijateljica.'' Njen glas bio je sjetan; čelo joj se naboralo.
Opet, zvučala je više kao roditelj nego kao dijete.
Stao sam ispred njene kuće, prekasno se sjetivši bi li trebao znati gdje živi. Ne, ovo ne bi trebalo biti sumnjivo u ovako malom gradiću, sa ocem kao javnom ličnosti…
''Koliko ti je godina, Bella?'' Mora biti starija nego što izgleda. Možda je kasnije krenula u školu, ili je bila zadržavana…no, to nije bilo moguće.
''Sedamnaest,'' odgovorila je.
''Ne izgledaš kao da ti je sedamnaest.''
Nasmijala se.
''Što?''
''Mama mi uvijek kaže da sam rođena kao tridesetpetogodišnjakinja i da iz godine u godinu postajem sve sredovječnija.'' Ponovo se nasmijala, a onda je uzdahnula. ''Pa, netko mora biti i odrastao.''
Ovo mi je razjasnilo neke stvari. Sada sam mogao razumjeti…kako je neodgovorna majka pomogla Bellinoj zrelosti. Morala je rano odrasti, da bi ona postala ona koja je zadužena za brigu. Zato nije željela da se itko brine o njoj - ona je to smatrala svojim zaduženjem.
''Ni ti mi baš ne pristaješ u treći srednje,'' rekla je, izvlačeći me iz razmišljanja.
Napravio sam grimasu. Što sam got ja zapažao o njoj, ona je zapažala previše zauzvrat. Promijenio sam temu.
''Onda, zašto ti se majka udala za Phila?''
Oklijevala je minutu prije no što je odgovorila. ''Majka mi je…vrlo mlada za svoje godine. Mislim da se uz Phila osjeća još mlađe. U svakom slučaju, luda je za njim.''odmahnula je glavom popustljivo.
''Odobravaš li to?'' pitao sam se.
''Je li to bitno?'' upitala je. ''Htjela bih da bude sretna…a ona želi njega.''
Nesebičnost njenog odgovora bi me šokirala, da to nije to pristajalo onome što sam naučio o njenom karakteru.
''To je vrlo velikodušno…samo, pitam se nešto.''
''Što?''
''Bi li ona bila jednako uviđavna prema tebi, što kažeš? Bez obzira na to koga ti izabrala?''
To je bilo blesavo pitanje, i nisam mogao zadržati opušten glas dok sam ju to pitao.
Kako glupo uopće razmišljati da bi netko odobravao mene za svoju kćer. Kako glupo uopće pomisliti da bi Bella mene izabrala.
''M-mislim da bi,'' zatvorila je kapke očiju, reagirajući tako na neki način na moje zurenje. Strah…ili privlačnost?
''Ali ona mi je roditelj, napokon. To nije sasvim isto,'' dovršila je.
Nasmijao sam se podrugljivo. ''Onda to ne bi smio biti nitko prestrašan.''
I ona se nasmijala. ''A kakav bi tebi bio strašan? S puno piercinga na licu i tetovažama po cijelom tijelu?''
''To je jedna moguća definicija, valjda,'' i ne baš strašna definicija prijetnje, mom umu.
''Koja je tvoja definicija?''
Ona je uvijek pitala pogrešno pitanje. Zapravo pravo pitanje. Ono na koje nisam htio odgovoriti, ni pod koju cijenu.
''Misliš li da bih ja mogao biti strašan?'' upitao sam ju, nastojeći se smiješiti.
Prvo je promislila prije nego što je odgovorila ozbiljnim glasom. ''Hmmm…Mislim da bi mogao, kad bi htio.''
I ja sam sada bio ozbiljan. ''Bojiš li me se sada?''
Odgovorila je odmah, a da nije ni promislila. ''Ne.''
Sada sam se smijao opuštenije. Mislim da nije govorila cijelu istinu, ali ni da totalnu laž. Nije bila dovoljno uplašena da pobjegne, na kraju krajeva. Pitam se kako bi se osjećala kada bih joj rekao da vodi raspravu sa vampirom. Lecnuo sam se zamišljajući njenu reakciju.
''Onda, hoćeš li ti sada meni ispričati nešto o svojoj obitelji? Sigurno će tvoja priča biti daleko zanimljivija od moje.''
Strašnija, na kraju krajeva.
''Što te zanima?'' upitao sam s oprezom.
''Cullenovi su te posvojili?''
''Jesu.''
Oklijevala je, a onda me tiho upitala. ''Što se dogodilo s tvojim roditeljima?''
Ovo nije bilo preteško; nisam joj morao lagati. ''Umrli su prije mnogo godina.''
''Žao mi je,'' promrmljala je, jasno zabrinuta da me možda nekako povrijedila.
Ona je bila zabrinuta za mene.
''Ne sjećam ih se baš naročito jasno,'' uvjerio sam ju. ''Carlisle i Esme već su dugo moji roditelji.''
''I voliš ih,'' zaključila je.
Nasmijao sam se. ''Da. Ne mogu zamisliti dvoje boljih ljudi.''
''Imaš itekakve sreće.''
''Znam da imam.'' Ta činjenica, u pitanju mojih roditelja, i moja sreća se nije mogla nijekati.
''A tvoji brat i sestra?''
Ako joj otkrijem previše detalja, morat ću lagati. Letimice sam pogledao na sat, obeshrabljen što je moje vrijeme sa njom isteklo.
''Moji brat i sestra, a i Jasper i Rosalie, kad smo već kod toga, bit će prilično ljuti budu li morali stajati na kiši i čekati me.''
''O, oprosti, očito moraš ići.''
Nije se pomaknula. Ni ona nije željela da naše vrijeme istekne. To mi se jako, jako svidjelo.
''A i ti bi vjerojatno htjela doći do svog auta prije nego što se načelnik Swan vrati kući tako da mu ne moraš reći za incident na biologiji.'' Nasmijao sam se na uspomenu nelagode koju je osjećala u mom naručju.
''Sigurna sam da je već čuo za to. U Forksu nema tajni.'' Rekla je ime grada sa upečatljivim gađenjem.
Nasmijao sam se njenim riječima. Nema tajni, baš. ''Dobro se provedi na plaži.'' Letimice sam pogledao na kišu koja je sipala, znajući da neće potrajati, a želio sam više nego ikad da potraje. ''Lijepo je vrijeme za sunčanje.'' Pa, i bit će u subotu. Ona će uživati u tome.
''Zar te neću vidjeti sutra?''
Briga u njenom glasu me zadovoljavala.
''Ne. Emmett i ja počinjemo izrana s vikendom.'' Sada sam bio ljut na sebe jer sam imao planove. Mogao bi ih odgoditi…ali nikada nije bilo viška lova kao sada, a moja obitelj će se brinuti o mom ponašanju i bez toga da im otkrijem kako sam opsesivan postao.
''Što planirate?'' upitala je, i ne baš sretna mojim otkrićem.
Dobro.
''Idemo planinariti u divljinu Jarčevih stijena, malo južnije od gore Rainier.''
Emmett je bio željan sezone medvjeda.
''A, dobro, lijepo se provedi,'' rekla je malodušno. Nestašica entuzijazma u njenom glasu ponovo me zadovoljavala.
Kako sam zurio u nju, počeo sam osjećati agoniju jer sam morao reći i privremeno zbogom. Ona je tako meka i ranjiva. Činilo se ludo odvažno ispustiti je vida, gdje joj se svašta može dogoditi. A na kraju krajeva, najgora stvar koja joj se može dogoditi rezultira uključujući mene samog.
Bi li mi nešto učinila ovaj vikend?'' upitao sam ju ozbiljno.
Kimnula je, a oči su joj se raširile začuđene mojim intenzitetom.
Budi vedar.
''Bez uvrede, ali djeluješ mi kao jedna od onih koje naprosto magnetski privlače nedaće. Prema tome…probaj ne pasti u ocean ili pod auto, ni ništa slično, u redu?''
Nasmijao sam se žalosno, u nadi da ne vidi tugu u mojim očima. Toliko sam želio da joj nije bolje bez mene, bez obzira što joj se može dogoditi dok je sa mnom.
Bježi Bella, bježi. Volim te previše, za tvoje dobro ili moje.
Uvrijedila se mojim zadirkivanjem. Bijesno me pogledala. ''Nastojat ću,'' brecnula se i izletjela na kišu zalupivši za sobom vratima što je mogla jače.
Kao ljutiti mačić koji misli da je tigar.
Zavrtio sam prstom oko ključa, koji sam joj upravo uzeo iz džepa njene jakne, smijući se kako sam odlazio.

| I (0) | love | Cullens |

PETO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

5. Pozivnice

Srednja škola. Ne više čistilište, sada je to pravi pakao. Muka i vatra…da, imam oboje.
Sada radim sve ispravno. Na svako ''i'' stavljam točku, i svako ''t'' prekrižim. Više se nitko ne može žaliti da zapostavljam svoje odgovornosti.
Da zadovoljim Esme i zaštitim ostale, ostao sam u Forksu. Vratio sam se na svoj stari raspored. Ne lovim više od ostalih. Svaki dan, pohađam školu i glumim čovjeka. Svaki dan, pažljivo slušam sve novo o Cullenima – nikada nema ništa novo. Djevojka nije rekla ni riječ o svojim sumnjama. Samo je ponavljala istu priču iznova i iznova – da sam stajao kraj nje i povukao ju s puta – sve dok to njenim revnostanim slušačima nije dojadilo pa su prestali tražiti više detalja. Nije bilo opasnosti. Moja nepromišljena reakcija nije povrijedila nikoga.
Nikoga osim mene.
Bio sam odlučan u tome da promijenim budućnost. To i nije baš najlakši zadatak za izvršiti, ali nemam drugog izbora s kojim mogu živjeti.
Alice je rekla da nisam dovoljno jak da se klonim djevojke. Ali dokazati ću joj suprotno.
Mislio sam da će prvi dan biti najteži. I na kraju tog dana, bio sam siguran u to. No, bio sam u krivu.
Mučio sam se, u saznanju da ću povrijediti djevojku. Tješio sam se činjenicom da njena bol nije ništa više od uboda iglom – samo malo odbijanja – u usporedbi sa mojom. Bella je čovjek, i ona zna da sam ja nešto drugo, nešto loše, nešto zastrašujuće. Vjerojatno će se osjećati prije oslobođeno nego ranjeno kada okrenem lice od nje i budem se pravio se ne postoji.
''Bok, Edward,'' pozdravila me, taj prvi dan na biologiji. Njen glas bio je ugodan, prijateljski, sto osamdeset stupnjeva okrenut od zadnjeg puta kada sam razgovarao sa njom.
Zašto? Što je promjena značila? Je li zaboravila? Odlučila da je umislila cijelu epizodu? Je li moguće da mi je oprostila što nisam ispunio njeno obećanje?
Pitanja su gorila kao žeđ koja bi me napala svaki put kada bih udahnuo.
Samo jedan trenutak ću pogledati u njene oči. Samo da vidim mogu li iščitati odgovore tu…
Ne. Ne smijem to dozvoliti, čak ni to. Ne ako namjeravam promijeniti budućnost.
Pomaknuo sam bradu mrvicu prema njoj bez sklanjanja mog pogleda od prednjeg dijela učionice. Kimnuo sam jednom, a onda okrenuo lice pravo naprijed.
Nije mi se više obratila.
To poslijepodne, čim je škola završila, i moja uloga odigrana, trčao sam u Seattle kao i dan prije. Činilo mi se da se nosim sa boli u grlu mrvicu bolje kada letim po tlu, i pretvaram sve oko sebe u zelenu maglu.
Ovo trčanje se pretvorilo u moju dnevnu rutinu.
Volim li ju? Ne mislim da jesam. Još ne. Alicino svjetlucanje zbog te budućnosti me zaglavilo, i vidio sam kako je lako zavoljeti Bellu. Isto kao da padam: bez truda. Ne dopuštajući si da ju volim bilo je suprotno od padanja – vukao sam se sa stijene-lica, rukom preko ruke, a zadatak je toliko teška kazna da izgleda da nemam više od snage smrtnika.
Više od mjesec dana je prošlo, i svaki dan postaje sve teži. To mi nema smisla – čekam da prođe, da postane lakše. Ovo mora biti ono što je Alice predvidjela da se neću moći kloniti djevojke. Ona je vidjela eskalaciju boli. Ali mogao sam se nositi sa boli.
Neću uništiti Bellinu budućnost. Ako mi je suđeno da ju volim, onda zar izbjegavanje nije najmanja stvar koju mogu učiniti?
Izbjegavanje je granica koju mogu podnijeti. Mogu se pretvarati da ju ignoriram, i nikada ju ne pogledati. Mogu se pretvarati da me ne zanima. Ali to je granica, samo pretvaranje a ne stvarnost.
I dalje sam prigrlio svaki njen uzdah, svaku riječ koju je izgovorila.
Svrstao sam svoju muku u četiri kategorije.
Prve dvije su poznate. Njen miris i njena tišina. Ili, radije – da preuzmem odgovornost na sebe kako bi to i trebalo biti – moja žeđ i moja znatiželja.
Žeđ je moje najosnovnije mučenje. Postala mi je navika da jednostavno ne dišem čitav sat biologije. Naravno, uvijek je bilo iznimaka – kada sam morao odgovoriti na neko pitanje, i kada sam trebao udahnuti da bih govorio. Svaki put kada bih kušao zrak oko djevojke, bilo bi isto kao i prvi dan – vatra i potreba za brutalni bijes u očaju da se oduprem. I, kao taj prvi dan, čudovište bi urlalo, tako blizu površine…
Znatiželja je bila najstalnija od mojih muka. Pitanje koje nikada ne izlazi iz mog uma: O čemu sada razmišlja? Kada bih čuo njen tihi uzdah. Kada bi odsutno vrtjela uvojak svoje kose oko svog prsta. Kada bi bacila svoje knjige snažnije nego inače. Kada bi požurila kasneći na sat. Kada bi nestrpljivo tapkala nogom od pod. Svaki pokret koji sam uhvatio u svojoj perifernoj verziji je izluđujući misterij. Kada bi se obratila ljudskim đacima, analizirao sam njenu svaku riječ i njen svaki ton. Je li iznosila svoje misli, ili je mislila o onome što bi rekla? Često mi se činilo da govori ono što publika očekuje, što me podsjećalo na moju obitelj i naš dnevni život iluzije – mi smo bolji od nje u tom pretvaranju. Osim ako nisam u krivu, i ne zamišljam stvari. Zašto bi ona igrala ulogu? Ona je jedna od njih – ljudska tinejdžerica.
Mike Newton je moja muka koja me najviše iznenadila. Tko bi uopće sanjao da me tako opći, dosadan smrtnik može razljutiti? Da budem iskren, trebao bih osjećati neku vrstu zahvalnosti prema dosadnom dečku; više od ostalih, održavao je djevojku da govori. Naučio sam dosta o njoj kroz ove razgovore – i dalje sam punio svoju listu – ali, suprotno tome, Mikeova pomoć u ovom projektu me samo još više ljutila. Ne želim da Mike bude onaj tko će otkrivati njene tajne. Ja to želim.
Pomagalo mi je malo što on nije primjećivao mala otkrića, njene greške. On ne zna ništa o njoj. On je stvorio Bellu u svojoj glavi koja ne postoji – djevojku koja je opća kao i on sam. Nije primijetio njenu nesebičnost i hrabrost koje su je odvajale od ostalih ljudi, nije osjetio abnormalnu zrelost njenih izgovorenih misli. Nije uvidio da kada razgovara sa svojom majkom, zvuči kao da roditelj priča o djetetu radije nego obrnuto – s ljubavlju, popustljivo, pomalo razonodo, i bijesno zaštitnički. Nije čuo strpljivost u njenom glasu kada je lažno glumila da ju zabavljaju njegove bujne priče, i nije pogodio njenu dobrotu iza tog strpljenja.
Kroz njene razgovore sa Mikeom, mogao sam dodati najvažnije kvalitete na moju listu, one koje najviše otkrivaju o njoj, jednostavne kao i rijetke. Bella je dobra. Sve ostale stvari su se nadopunjavale – dobrodušna i povučena i nesebična i draga i hrabra – dobra iznutra.
No iako mi je pomogao u ovim otkrićima nisam dečka smatrao dragim. Na posesivan način na koji je on vidio Bellu – kao kupovinu koju treba obaviti – provocirao me jednako kao i njegove sirove fantazije o njoj. No ona je nalazila je više pouzdanja u njega, kako je vrijeme prolazilo, i činilo se da joj je on draži od ostalih suparnika – Tylera Crowleya, Erica Yorkia, čak, i sporadično mene. Rutinski bi sjeo na njenu stranu našeg stola prije no što sat počne, a njeni osmijesi su ga poticali da priča sa njom. Samo pristojni osmijesi, govorio sam sebi. Kao i obično, zabavljao sam se zamišljajući da ga udaram preko sobe i bacam na udaljeni zid… vjerojatno ga neće tako fatalno ozlijediti…
Mike nije često mislio o meni kao o suparniku. Nakon nesreće, mislio je da ćemo se Bella i ja povezati zbog zajedno proživljenog iskustva, ali očigledno se različito rezultiralo. Tada ga je smetalo što sam izdvojio Bellu iz mnoštva naših vršnjaka i zadobio njenu pažnju. Ali ignorirao sam ju temeljito kao i ostale, i postao je samodopadan.
O čemu razmišlja sada? Je li joj draga njegova pažnja?
I konačno, moja zadnja muka, i najbolnija: Bellina nezainteresiranost. Kako sam ja ignorirao nju, ona je ignorirala mene. Nikada više nije pokušala progovoriti sa mnom. Koliko ja znam, ona nije ni razmišljala o meni uopće.
Ovo bi me izludio– ili čak slomilo moju odluku da promijenim budućnost – da me nije nekada pogledala kao prije. Nisam to sam vidio, jer si nisam mogao dozvoliti da ju pogledam,
ali Alice nas je uvijek upozorila prije no što će pogledati u nas; ostali su i dalje bili zabrinuti za djevojčino problematično znanje.
Bol bi mi malo olakšalo kada bi pogledala u mene sa daljine, tu i tamo. Naravno, možda samo razmišlja kakav sam ja čudak.
''Bella će pogledati u Edwarda za minutu, izgledajte normalno,'' Alice je rekla jedan utorak u ožujku, a ostali su bili oprezni u tom da se vrpolje i pomiču svoju težinu kao pravi ljudi; apsolutna mirnoća bila je oznaka naše vrste.
Obratio sam pažnju na to koliko često gleda u mom pravcu. To me zadovoljavalo, iako ne bi trebalo, da frekvencija nije oslabila kako je vrijeme prolazilo. Nisam znao što to znači, ali osjećao sam se bolje radi toga.
Alice je udahnula. Da bar…
''Ne miješaj se, Alice,'' rekao sam ispod glasa. ''To se neće dogoditi.''
Napućila je usne. Alice je bijesna u želji da započne svoje vizijom predviđeno prijateljstvo sa Bellom. Na čudan način, nedostajala joj je djevojka koju uopće nije poznavala.
Priznati ću, bolji si nego što sam očekivala. Budućnost ti je opet loša i besmislena. Nadam se da si sretan.
''To mi ima smisla.''
Tiho je frknula.
Pokušao sam ju utišati, previše sam nestrpljiv za razgovor. Nisam dobro raspoložen – napetiji sam nego što sam im dopustio da vide. Samo je Jasper svjestan koliko sam zapravo
ranjen, osjetivši moj stres koji izvire iz mene sa svojom posebnom sposobnošću osjeta da utječe na tuđa raspoloženja. Nije shvaćao razloge iza raspoloženja, no – kako sam stalno bio lošeg raspoloženja ovih dana - ignorirao je.
Danas će biti teško. Teže nego prije, kao obrazac.
Mike Netwon, odvratni dečko kojeg nisam trebao smatrati suparnikom, je namjeravao pozvati Bellu na spoj.
Zapravo je trebao biti izbor djevojaka za ples, a on se jako nadao da će ona njega pozvati. To što ona to nije učinila prodrmalo je njegovo pouzdanje. Sada se nalazio u nezgodnoj situaciji – uživao sam u njegovoj neugodnosti više nego što sam trebao – zato što ga je Jessica Stanley upravo pozvala na ples. On nije htio reći ''da,'' jer se i dalje nadao da će ga Bella izabrati (i dokazati tako ostalim suparnicima svoju pobjedu), ali nije htio ni reći ''ne'' i na kraju završiti sam. Jessica, povrijeđena njegovim oklijevanjem i pogađanjem pravog razloga koji se nalazio iza toga, zamišljala je kako bodežom ide na Belllu. Ponovo, osjetio sam instinkt da se nađem između Jessicinih zlih misli i Belle. Sada sam više razumio instinkt, ali me samo još više frustriralo što to ne mogu popraviti.
Kada vidim do čega je došlo! Potpuno sam usmjeren na neznatnu srednjoškolsku dramu koja me je jednom držala u preziru.
Mike se pripremao kako je Bella dolazila na biologiju. Slušao sam njegovo mučenje kako sam ih čekao da dođu. Dječak je slab. On je ovaj ples čekao sa namjerom, prestrašen da objavi svoju zaljubljenost prije nego što ona pokaže prednost. Ne želi da ga rani njeno odbijanje, radije bi da ona prva učini korak.
Kukavica.
Opet je sjeo za naš stol, udobno sa bliskosti, dok sam ja zamišljao zvuk koji bi njegovo tijelo napravilo ako bi ga bacio na suprotni zid sa dovoljno snage da mu polomim većinu kostiju.
''Pa,'' rekao je djevojci, očiju uprtih u pod. ''Jessica me pozvala na proljetni ples.''
''To je super,'' Bella je odmah odgovorila sa entuzijazmom. Bilo je teško ne nasmijati njenom tonu koji je tonuo u Mikeovoj svijesti. On se nadao šoku. ''Dobro ćeš se provesti sa Jessicom.''
Žurno je tražio pravi odgovor. ''Pa…'' oklijevao je, i umalo se kukavički povukao. A onda se sabrao. ''Rekao sam joj da ću razmisliti.''
''Zašto si to učinio?'' zahtijevala je. Njen ton bio je malo ne odobravajući, ali nalazilo se tu pomalo olakšanja također.
Što je to značilo? Neočekivani, intenzivni bijes stisnuo mi je ruke u šake.
Mike nije čuo olakšanje. Njegovo lice bilo je puno crvene krvi – odjednom sam osjetio bijes, ovo je zvučalo kao poziv – a onda je pogledao u pod kada je ponovo progovorio.
''Pitao sam se jesi…pa, jesi li me ti planirala pozvati.''
Bella je oklijevala.
U tom trenutku njenog oklijevanja, vidio sam budućnost jasnije nego što je Alice ikada vidjela.
Djevojka će možda reći da Mikeovom neizgovorenom pitanju sada, a možda i neće, ali bilo kako bilo, jednog dana, će reći da nekome. Ona je ljupka i intrigantna, a ljudski muškarci nisu bili nemarni prema toj činjenici. Bilo da će se skrasiti ovdje u ovom i ne baš sjajnom društvu, ili će čekati da napusti Forks, doći će dan kada će reći da.
Vidim njen život kao i prije – fakultet, karijera…ljubav, brak. Vidim opet njenu ruku ispod ruke njenog oca, obučenu u tanahno bijelo, sa licem rumenim od sreće dok se kreće na zvuk Wagnerovog marša.
Bol je jača od ičega što sam dosad osjetio. Čovjek bi bio na samrti kad bi osjetio ovakvu bol – čovjek to ne bi preživio.
Ali ne samo bol, nego i nepobitan bijes.
Bijes je gorio na neki način psihičkog izlaza. Iako ovaj nevažni, nezaslužni dečko možda neće biti taj kojem će Bella reći da, žudim za tim da mu slomim lubanju rukom, da on može stajati kao zastupnik onomu tko će to biti.
Nisam shvaćao ovu emociju – zamršena je u boli i bijesu i žudnji i očaju. Nikada to dosada nisam osjetio; ne mogu to opisati.
''Mike, mislim da joj trebaš reći da,'' Bella je rekla nježnim glasom.
Mikeove nade su potonule. Uživao bih u tom pod drugim okolnostima, da nisam izgubljen u šoku boli - i zbog grižnje savjesti koju su mi bol i bijes nanijeli.
Alice je u pravu. Nisam dovoljno snažan.
Upravo sada, Alice gleda kako se budućnost vrti i okreće, postaje ponovo raskomadana. Hoće li ju ovo zadovoljiti?
''Jesi li već pozvala nekoga?'' Mike je mrko upitao. Kratko je pogledao u mene, sumnjičav po prvi put u ovih nekoliko tjedana. Shvatio sam da sam izdao svoje zanimanje; moja glava bila je nagnuta prema Belli.
Divlja zavist u njegovim mislima – zavist prema onome koga je izabrala umjesto njega – odjednom je stavila ime na moju neimenovanu emociju.
Ja sam ljubomoran.
''Ne,'' djevojka je rekla sa tračkom humora u svom glasu. ''Uopće ne idem na ples.''
Kroz svu grižnju savjest i bijes, osjetio sam olakšanje od njenih riječi. Odjednom, sam razmatrao svoje suparnike.
''Zašto ne?'' Mike je upitao, gotovo nepristojnim tonom. Vrijeđalo me što koristi ovaj ton prema njoj. Suzdržao sam režanje.
''Idem u Seattle ove subote,'' odgovorila je.
Znatiželja nije bila zla kao prije – sada sam potpuno namijenio saznati odgovore na sve. Znati ću kamo i zašto ovo novo otkriće vodi i to ubrzo.
Mikeov ton se pretvorio u neljubazno ulagivanje. ''Zar ne možeš odgoditi za neki drugi tjedan?''
''Oprosti, ne.'' Bella je rekla naglo. ''Nemoj tjerati Jess da čeka – to je nepristojno.''
Njena briga za Jessicine osjećaje ugasila je plamenove moje ljubomore. Put u Seattle je očito izlika za reći ne – je li ga odbila samo iz odanosti prema prijateljici? Ona je dovoljno nesebična da to učini. Je li zapravo željela reći da? Ili su obje pretpostavke krive? Je li ju netko drugi zanima?
''Da, u pravu si.'' Mike je promrmljao, tako demoralizirano da sam ga umalo žalio. Umalo.
Skrenuo je oči sa djevojke, tako je izrezao moj pogled prema djevojčinom licu u njegovim mislima.
Ne namjeravam to tolerirati.
Okrenuo sam se sam da pročitam njeno lice, po prvi put u više od mjesec dana. Bilo je oštro olakšanje što sam si to dopustio, kao teško udisanje zraka na dugo-preplavljenim ljudskim plućima.
Njene oči su zatvorene, a njene ruke pritisnute na stranama njenog lica. Njena ramena su zakrivljena prema unutra u obrani. Odmahivala je lagano glavom, kao da pokušava otjerati neku misao iz svog uma.
Frustrirajuće. Fascinantno.
Mr. Bannerov glas ju je trgnuo iz maštanja, i njene oči polagano su se otvorile. Odmah je pogledala u mene, možda osjetivši moje zurenje. Gledala je moje oči sa istim začuđujućim izrazom koji me tako dugo progonio.
U toj sekundi nisam osjetio ni grižnju savjesti ni krivnju ni bijes. Znao sam da će doći ponovo, i ubrzo, ali u ovom trenutku osjećam se čudno, razdražljivo značajno. Kao da sam pobijedio, radije nego izgubio.
Nije skrenula pogled, iako zurim u nju sa neprikladnim intenzitetom, i neuspješno pokušavam pročitati njene misli kroz te tekuće smeđe oči. One su pune pitanja, radije nego odgovora.
Mogu vidjeti odraz vlastitih očiju, i vidim da su crne od žeđi. Skoro su dva tjedna prošla od mog posljednjeg lova; i ovo nije baš najsigurniji dan da razmrvim svoju odluku. Ali crnoća ju izgleda ne plaši. Još uvijek nije skrenula pogled, a meko, divno privlačno ružičasto bojalo je njenu kožu.
O čemu sada razmišlja?
Skoro sam to upitao naglas, ali tog trenutka Mr. Banner me prozvao. Izabrao sam točan odgovor iz njegove glave kako sam kratko bacio pogled u njegovom pravcu.
Udahnuo sam brzo. ''Krebsov ciklus.''
Žeđ prži moje grlo – zateže moje mišiće i ispunja moja usta otrovom – zatvorio sam oči, pokušavajući se skoncentrirati usprkos žudnji za njenom krvlju koja je bjesnila unutar mene.
Čudovište je sada snažnije nego prije. Čudovište se veseli. Ono je zagrlilo ovu dvostruku budućnost koju sam mu dao u jednakim omjerima, pedeset-pedeset šanse za kojom je žudilo tako zlo.
Treća, klimava budućnost koju sam pokušao izgraditi snagom volje se sama razmrvila – uništila zajedničkom ljubomorom, od svih stvari – a ono je puno bliže svom cilju.
Kajanje i krivnja gore zajedno sa žeđi, a, da imam mogućnost da stvorim suze, sada bi moje oči bile ispunjene njima.
Što sam učinio?
Uvidjevši da je bitka već izgubljena, ne čini mi se da ima razlog da se oduprem onome što hoću; okrenuo sam se i ponovo pogledao djevojku.
Sakrila se u svojoj kosi, ali kroz razmak njenih mogu vidjeti da su njeni obrazi sada duboko u grimizu.
Čudovištu se to sviđalo.
Nije ponovo susrela moj pogled, ali nervozno je prevrtala uvojak svoje tamne kose između prstiju. Njeni nježni prsti, i njeno krhko zapešće – izgledaju tako lomljivi, kao da bi ih moj jedan dah pukao.
Ne, ne, ne. Ne mogu to učiniti. Ona je previše lomljiva, predobra, previše dragocjena da zasluži ovakvu sudbinu. Ne mogu dopustiti da se moj život preplete sa njenim, da ga uništim.
Ali ne mogu je se ni kloniti. Alice je u pravu što se toga tiče.
Čudovište u meni je siktalo sa frustracijom kako sam se ja njihao, prvo na jednu, a onda na drugu stranu.
Moj sat sa njom prebrzo je prošao, kako sam se premišljao između stijene i tvrdog mjesta. Zazvonilo je, a ona je žurno počela skupljala svoje stvari bez da me je pogledala. To me razočaralo, ali ne mogu očekivati drugačije. Način na koji sam ju tretirao poslije nesreće je neoprostiv.
''Bella?'' rekao sam, ne mogavši se zaustaviti. Moja snaga volje već je ležala u krhotinama.
Oklijevala je prije nego što me je pogledala; a kada se okrenula, njen izraz lica bio je suzdržan, pun nepovjerenja.
Podsjetio sam se da ima svako pravo da mi ne vjeruje. Da mi ne bi trebala vjerovati.
Čekala je da nastavim, ali ja sam zurio u nju, iščitavajući joj lice. Udisao sam plitke uzdahe zraka u običnim intervalima, boreći se protiv žeđi.
''Što je?'' konačno je rekla. ''Ponovo razgovaraš sa mnom?'' U tonu njenog glasu nalazio se i rub ogorčenosti, kao i bijesa, tako milo. Htio sam se nasmijati.
Nisam siguran kako ću odgovoriti na njeno pitanje. Pričam li ponovo sa njom, na taj način na koji ona misli.
Ne. Ne ako si mogu pomoći. Moram si pokušati pomoći.
''Ne, i ne zapravo,'' rekao sam joj.
Zatvorila je oči, što me frustriralo. To mi je izrezalo aveniju pristupa njenim osjećajima. Udahnula je dug, spor uzdah ne otvorivši oči. Brada joj je izletjela van.
S očima i dalje zatvorenim, progovorila je. Naravno, ovo nije normalan način za razgovor u običnog čovjeka. Zašto je to učinila?
''Onda što želiš, Edward?''
Zvuk mog imena na njenim usnama imao je čudan učinak u mom tijelu. Da mi srce još uvijek kuca, ubrzalo bi.
Ali kako da joj odgovorim?
Istinom, odlučio sam. Biti ću iskren koliko mogu sa njom odsada.
Ne želim zavrijediti njeno nepovjerenje, sve da je zavrijediti njeno povjerenje nemoguće.
''Oprosti,'' rekao sam. U tom ima više istine nego što će ona ikada shvatiti. Nažalost, mogu se samo ispričati oprezno i površno. ''Veoma sam nepristojan, znam. Ali bolje je ovako, stvarno.''
Bolje bi bilo za nju kad bi mogao tako nastaviti, nastaviti biti nepristojan. Mogu li?
Njene oči su se otvorile, i dalje sa oprezom u izrazu njenog lica.
''Ne razumijem što želiš reći.''
Unio sam upozorenja što sam više mogao i smio prema njoj. ''Bolje je da ne budemo prijatelji.'' Naravno, može osjetiti toliko. Pametna je djevojka. ''Vjeruj mi.''
Stisnula je oči, a ja sam se sjetio da sam joj te riječi već izgovorio – taman prije nego što sam uništio njeno povjerenje. Trgnuo sam se kako je stisnula zube – očigledno i ona se sjeća.
''Stvarno šteta što to prije nisi shvatio,'' rekla je ljutito. ''Mogao si poštedjeti sebe svog ovog žaljenja.''
Zurio sam u šoku. Što ona zna o mojim žaljenjima?
''Žaljenja? Žaljenja za čim?'' zahtijevao sam.
''Zato što jednostavno nisi dopustio da me glupi kombi pregazi!'' pukla je.
Zaledio sam se, zabezeknuo.
Kako može pomisliti na to? Spašavanje njenog života je jedina prihvatljiva stvar koju sam učinio otkad sam ju upoznao. Jedina stvar koje se ne sramim. Jedna i jedina stvar zbog koje mi je drago da uopće postojim. Borio sam se da ju održim živom od prvog trenutka kada sam uhvatio njen miris. Kako to može misliti o meni? Kako se usuđuje upitati me pitanje koje je jedino dobro djelo u svom ovom neredu?
''Ti misliš da sam ja požalio što sam ti spasio život?''
''Znam da jesi,'' odvratila je.
Njena procjena mojih namjera me bjesnila. ''Ti ništa ne znaš.''
Kako zbunjivo i neshvatljivo njen um radi! Ona mora da ne razmišlja uopće na isti način kao ostali ljudi. To mora biti objašnjenje iza njene mentalne tišine. Ona je potpuno drugačija.
Okrenula je lice trzajem, opet škrgućući zubima. Njeni obrazi su rumeni, ovaj put sa ljutnjom. Lupala je knjigama kako ih je skupljala u hrpu, snažno ih povukla u svoju ruke, a onda je odmarširala prema vratima bez susretanja mog pogleda.
Čak i iživcirano kako se osjećam, nemoguće je smatrati njen bijes zabavnim.
Ukočeno je hodala, nije baš gledala kamo ide, njena noga je zapela od rub dovratka. Podapela se, i sve njene stvari pale su na tlo. Umjesto da se slegne da ih dobavi, stajala je rigidno uspravno, čak i ne gledajući prema dolje, kao da nije sigurna jesu li knjige vrijedne dobavljanja.
Jedva sam suspregnuo smijeh.
Nije bilo nikoga tko me može vidjeti; dolepršao sam na njenu stranu, i složio njene knjige po redu prije no što je ona uopće pogledala prema dolje.
Sagnula se napola, vidjela mene, a onda se sledila. Dodao sam joj njene knjige, pobrinuvši se da moja ledena koža nikada ne dodiruje njenu.
''Hvala,'' rekla je hladnim,ozbiljnim glasom.
Njen ton je vratio moju iritaciju.
''Nema na čemu,'' rekao sam jednako hladno.
Pridigla se i izletjela na svoj sljedeći sat.
Gledao sam sve dok više nisam mogao vidjeti njenu ljutitu figuru.
Španjolski je prošao u magli. Mrs. Goff nikada nije preispitivala moju odsutnost – ona je znala da je moj španjolski bolji od njenog, i dala mi je veliku slobodu – ostavljajući me samog da mogu razmišljati.
Pa, ne mogu ignorirati djevojku. Toliko je očito. A znači li to da nemam drugog izbora nego ju uništiti? To ne može biti jedina slobodna budućnost. Mora postojati drugi izbor, neka meka ravnoteža. Pokušao sam smisliti način…
Nisam se obazirao na Emmetta sve dok se sat nije priveo kraju. On je znatiželjan – Emmett i nije baš pretjerano intuitivan o promjenama tuđih raspoloženja, ali mogao je vidjeti očitu promjenu u meni. Pitao se što se dogodilo da je sva mrkost sa moga lica nestala. Pokušavao je odgonetnuti promjenu, i na kraju je odlučio da izgledam optimistično.
Optimistično? Tako izgledam izvana?
Duboko sam razmišljao o nadi kako sam išao do Volva, pitajući se za što se točno nadam.
Ali nisam trebao dugo razmišljati. Osjetljiv kao i uvijek kada čujem misli o djevojci, zvuk Bellinog imena u glavama…mojih suparnika, pretpostavljam da to moram priznati, je pruvukao moju pozornost - Eric i Tyler, su čuli – sa velikim zadovoljstvom – o Mikeovom neuspjehu, pa su se pripremali za svoje poteze.
Eric je već bio na mjestu, stao je nasuprot njenog kamiona gdje ga ne može izbjeći. Tylerov razred je zadržan radi zadatka, te je on očajan u žurbi da ju uhvati je prije no što pobjegne.
Ovo moram vidjeti.
''Pričekaj ostale ovdje, u redu?'' promrmljao sam Emmettu.
Sumnjivo me pogledao, ali onda je slegnuo ramenima i kimnuo.
Mali je poludio, pomislio je, zabavljen mojim čudnim zahtjevom.
Vidio sam Bellu na putu iz dvorane, čekao sam gdje me ne može vidjeti kada bude prolazila. Kako se približavala Ericovoj zasjedi, koračao sam naprijed, namještajući tempo hodanja da mogu proći pored nje u pravom trenutku.
Vidio sam kako joj se tijelo ukočilo kada je vidjela dječaka da ju čeka. Sledila se na trenutak, a onda se opustila i krenula naprijed.
''Hej, Eric,'' čuo sam kako je rekla prijateljskim glasom.
Naglo i neočekivano sam se razbjesnio. Zar joj se ovaj mršavi tinejdžer sa nezdravom kožom dopada?
Eric je glasno progutao, a njegova Adamova jabučica poskakuje. ''Hej, Bella.''
Čini mi se da je nesvjesna njegove nervoznosti.
''Što ima?'' upitala je, otključavajući svoj kamion bez da je pogledala njegov prestrašeni izraz.
''Ovaj, pitam se…bi li htjela ići na proljetni ples sa mnom?'' Glas mu je pukao.
Konačno ga je pogledala. Je li se iznenadila, ili joj se dopalo? Eric nije mogao susresti njen pogled, pa nisam mogao vidjeti njeno lice u njegovom umu.
''Mislila sam da djevojke biraju,'' rekla je, zvučeći smeteno.
''Pa, da,'' složio se kukavno.
Ovaj bijedni dečko me nije živcirao toliko kao Mike Newton, ali nisam ga mogao žaliti sve dok mu Bella nije odgovorila nježnim glasom.
''Hvala što me pozivaš, ali taj dan biti ću u Seattle-u.''
On je ovo već čuo; ali opet ga je razočaralo.
''Oh,'' promrmljao je, jedva se usuđujući podignuti oči do njenog nosa. ''Možda drugi put.''
''Naravno,'' složila se. A onda je ugrizla donju usnu, kao da je požalila što mu je ostavila nadu. To mi se sviđalo.
Eric je teturao naprijed i otišao, u pogrešnom smjeru od svoga auta, njegova jedina misao je bijeg.
Prošao sam pokraj nje tog trenutka, i čuo sam njen izdah olakšanja. Nasmijao sam se.
Brzo se trznula na zvuk, ali ja sam gledao pravo ispred sebe, pokušavajući zadržati usne od izvrtanja zbog zadovoljstva.
Tyler je bio iza mene, skoro da je trčao u žurbi da je uhvati prije no što se odveze. On je smioniji i samouvjereniji od ostale dvojice; on je čekao ovako dugo da priđe Belli jer je poštovao Mikeovo prijašnje odbijanje.
Želio sam da ju uspije sustići iz dva razloga. Ako – kao što sam počeo sumnjati – sva ova pažnja ide Belli na živce, želio sam uživati gledajući njenu reakciju. Ali, ako nije – ako je Tylerov poziv onaj kojem se nadala – onda sam to također želio znati.
Odmjerio sam Tylera kao suparnika, znajući da to nije ispravno. Čini mi se dosadno prosječan i običan, ali što ja znam o Bellinom ukusu? Možda ona voli prosječne dečke…
Trgnuo sam se na tu pomisao. Ja nikada ne bi mogao biti prosječan dečko. Kako glupo od mene da se postavim kao suparnik njenim zaljubljenicima. Kako ikada može mariti za nekoga tko je, po svakoj procjeni, čudovište?
Ona je predobra za čudovište.
Dugujem joj izlaz, ali moja neoprostiva znatiželja me sprečava da činim dobro. Opet. Ali što ako Tyler propusti šansu sada, ako ju nazove kasnije ja neću znati ishod? Okrenuo sam svoj Volvo u usku traku, blokirajući joj izlaz.
Emmett i ostali su dolazili, a on im je opisao moje čudno ponašanje, hodali su sporo, gledali u mene, pokušavajući saznati što radim.
Gledao sam djevojku u svom retrovizoru. Mrko je gledala stražnji dio mog auta bez susretanja mog pogleda, izgledajući kao da želi tenk umjesto zahrđalog Chevyija.
Tyler je požurio u svoj auto i stao u red iza nje, zahvalan mom neobjašnjivom ponašanju, a onda je izašao iz auta, tumarajući do njenog prozora. Kucnuo je na staklo.
Ona je poskočila, a onda ga zbunjeno pogledala. Nakon sekunde, ručno je pošla otvoriti prozor, izgleda da ima problema s tim.
''Oprosti, Tyler,'' rekla je, iživciranim glasom. ''Zaglavila sam iza Cullena.''
Izgovorila je moje prezime oštrim glasom – i dalje je ljuta na mene.
''Oh, znam,'' Tyler je rekao, nije ga pomelo njeno raspoloženje. ''Samo sam te htio upitati nešto dok smo zarobljeni ovdje.''
Nasmijao se umišljeno.
Bilo mi je drago kako ga je pogledala prokuživši njegovu očitu namjeru.
''Hoćeš li me pozvati na proljetni ples?'' upitao je, bez ijedne misli poraza u svojoj glavi.
''Neću biti u gradu, Tyler,'' rekla mu je, sa očitom iritacijom u glasu.
''Da Mike je to rekao.''
''Pa onda zašto-?'' pogledala ga je u pitanju.
Slegnuo je ramenima. ''Nadao sam se da si mu to rekla da ga lako odbiješ.''
Njene oči su sijevnule, a zatim se ohladile. ''Oprosti, Tyler,'' rekla je, uopće ne zvučeći da joj je žao. ''Stvarno neću biti u gradu.''
On je prihvatio tu ispriku, a njegovo samopouzdanje ostalo je nedirnuto. ''To je u redu. I dalje imamo maturu.''
Šepirio se natrag do svog auta.
Dobro je što sam ovo pričekao.
Užasnut izraz na njenom licu je neprocjenjiv. To mi je otkrilo ono što ne bi trebao tako očajno znati – da ne osjeća ništa prema ovim ljudskim mladićima koji su joj dvorili.
Također, izraz njenog lica je vjerojatno nešto najsmješnije što sam ikada vidio.
Tada je stigla moja obitelj, zbunjena činjenicom, da sam za promjenu, umirao od smijeha radije nego ubojito gledao sve u dosegu vida.
Što je tako smiješno? Emmett je želio znati.
Odmahnuo sam glavom, dok sam se ponovo tresao od smijeha kako je Bella ljutito upalila svoj gromoglasni motor. Izgledala je kao da opet priželjkuje tenk.
''Idemo !'' Rosalie je nestrpljivo siktala. ''Prestani biti idiot. Ako možeš.''
Njene riječi nisu me živcirale – previše sam zabavljen. Ali učinio sam što je rekla.
Nitko mi se nije obratio na putu doma. Nastavio sam se tu i tamo smijuljiti, razmišljajući o Bellinom licu.
Kako sam se okrenuo da vozim – ubrzavajući na mjestima gdje nema svjedoka – Alice je upropastila moje raspoloženje.
''Smijem li sada razgovarati s Bellom?'' odjednom je upitala, no nije prvo razmislila o riječima, tako da me nije upozorila.
''Ne,'' pukao sam.
''Nije pošteno! Što čekam?''
''Nisam još ništa odlučio, Alice.''
''Kako got, Edward.''
U njenoj glavi, Belline dvije sudbine su kristalno jasne.
Zbog čega je želiš tako žarko upoznati?'' promrmljao sam, odjednom mrzovoljno. ''Ako ću ju svejedno ubiti?''
Alice je oklijevala sekundu. ''U pravu si,'' priznala je.
Okrenuo sam se na devedeset km na sat, zaustavivši se centimetar od zida garaže.
''Uživaj u trčanju,'' Rosalie je rekla samodopadno kako sam izletio iz auta.
Ali danas neću trčati. Umjesto toga, ići ću u lov.
Drugi su planirali u lov sutra, ali ja si ne mogu dozvoliti žeđ u ovom trenutku. Pretjerao sam, pio sam više nego što je potrebno, zasitio sam se ponovo – mala grupa jelena i jedan crni medvjed bio sam sretan zbog tog ulova ovako rano u godini. Tako sam pun i tako mi je neudobno. Zašto mi to nije dovoljno? Zašto njen miris mora biti toliko jači od svega ostalog?
Lovio sam da se pripremim za sljedeći dan, ali, kada više nisam mogao loviti a i sunce je još satima i satima udaljeno od izlaska, znao sam da sljedeći dan nije dovoljno blizu.
Razdražljivost me obuzela kada sam shvatio da idem pronaći djevojku.
Raspravljao sam sa samim sobom na putu prema Forksu, ali moja manje plemenita strana je pobijedila u raspravi, i pošao sam svojim neobranjivim planom. Čudovište u meni je nemirno ali dobro-nahranjeno. Znam da ću se držati podalje od nje tamo gdje je sigurno. Samo hoću znati gdje je. Samo hoću vidjeti njeno lice.
Prošla je ponoć, Bellina kuća je tamna i tiha. Njen kamion je parkiran na rubu pločnika pokraj policijskog auta u prilazu. Nije bilo svjesnih misli u susjedstvu. promatrao sam kuću na trenutak iz tamne šume okružene sa istoka. Prednja vrata vjerojatno su zaključana – to i nije problem, osim što ne želim ostaviti slomljena vrata kao dokaz iza sebe. Odlučio sam prvo pokušati sa prozorom na katu. I ne baš dosta ljudi stavlja ključanicu tamo.
Prošao sam otvoreno zemljište i za pola sekunde sam izmjerio prednji dio kuće. Visio sam na rubu iznad prozora držeći se jednom rukom, pogledao sam kroz staklo, i dah mi se zaustavio.
To je njena soba. Mogu vidjeti nju u malom krevetu, njen pokrivač na podu a njene plahte omotane oko njenih noga. Kako sam gledao, ona se nemirno vrpoljila i stavila jednu ruku preko glave. Ne spava čvrsto, bar ne ove noći. Osjeća li opasnost blizu sebe?
Sam sam sebi odvratan dok ju gledam kako se ponovo prevrće. Zar sam imalo bolji od neke bolesne uhode koja viri? Nisam bolji. Ja sam puno, puno gori.
Opustio sam prste, u namjeri da skočim. Ali prvo sam si dopustio još jedan dug pogled u njeno lice.
Nije mirno. Ima mali nabor između obrva, a kutovi njenih usana su okrenuti prema dolje. Njene usne su drhtale, a onda se razdvojile.
''Ok, mama,'' promrmljala je.
Bella priča u snu.
Znatiželja je rasplamsala, nadvladala je samo-gađenje. Privlačnost tih nezaštićenih, nesvjesno izgovorenih misli me je nemoguće mamila.
Ispitao sam prozor, nije zaključan, iako je zapeo zbog dugog nekorištenja. Polagano sam ga gurnuo u stranu, lecnuvši se na svaki slabi zvuk metalnog okvira. Morat ću ponijeti ulje sljedeći put…
Sljedeći put? Protresao sam glavu, opet u gađenju.
Proklizio sam tiho kroz polu-otvoreni prozor.
Njena soba je mala - neorganizirana ali ne nečista. Knjige su složene na podu pored kreveta, hrbata okrenutih prema meni, a CD-ovi raštrkani pokraj jeftinog CD player-a – na vrhu je prozirna kutija za nakit. Papiri su složeni oko kompjutera koji izgleda kao da pripada muzeju koji je posvećen zastarjeloj tehnologiji. Obuća je ispunila drveni pod.
Želim jako da pročitam naslove njenih knjiga i CD-ova, ali obećao sam si da ću se držati podalje; umjesto toga, otišao sam i sjeo na staru stolicu za ljuljanje u udaljenom kutu sobe.
Jesam li to ja nekada pomislio da ona izgleda prosječno? To sam pomislio prvi dan, zbog svog gađenja prema dečkima koji su odmah bili zaintrigirani njome. Ali kada se sjetim njenog lica u njihovim umovima sada, ne mogu razumjeti zašto ju odmah nisam smatrao lijepom. Čini se tako očito.
Upravo sada – njeno blijedo lice omotano je njenom divljom kosom, na sebi ima iznošenu majicu punu rupa i otrcanu trenirku, njene crte lica su se nesvjesno opustile, njene pune usne su se mrvicu otvorile – oduzela mi je dah. Ili bi mi ga oduzela, pomislio sam podrugljivo, da uopće dišem.
Nije govorila. Možda je njen san završio.
Gledam u njeno lice i pokušavam se dosjetiti nekog načina da učinim budućnost podnošljivom.
Nepodnošljivo je povrijediti nju. Znači li to da je moj jedini izbor ponovo pokušati otići?
Ostali se sada ne mogu raspravljati sa mnom. Sada moja odsutnost neće nikoga dovesti u opasnost. Neće biti sumnje, ništa što bi vratilo ičije misli natrag na nesreću.
Posrtao sam kao i danas poslijepodne, i ništa se nije činilo mogućim.
Ne mogu se nadati da su mi ljudski dečki suparnici, bilo da ju ovi specifični dečki privlače ili ne. Ja sam čudovište. Kako me može smatrati ičim drugim? Da zna istinu o meni, to bi ju uplašilo i odbilo. Kao namijenjena žrtva u horor filmu, ona bi pobjegla, vrišteći u užasu.
Sjetio sam se onog prvog dana na biologiji…i znao sam da je ovo točna reakcija koju treba imati.
Bilo je glupo od mene da zamišljam kako ju ja pozivam na ples, a da ona žurno-otkazuje svoje planove i pristaje poći sa mnom.
Ja nisam suđen da budem onaj kome će reći da. To je netko drugo, netko ljudski i topao. I ne smijem si dopustiti – jednog dana, kada ona izgovori to da – da ga ulovim i ubijem, jer ga je ona zaslužila, tko got to bio. Ona zaslužuje sreću i ljubav sa onim koga izabere.
Dugujem joj sada da učinim pravu stvar; ne mogu se pretvarati da sam samo ja u opasnosti zbog toga što volim ovu djevojku.
Na kraju krajeva, uopće nije važno što odlazim, jer me Bella nikada neće gledati na način na koji ja to želim. Nikada me neće vidjeti kao nekoga tko je vrijedan njene ljubavi.
Nikada.
Može li mrtvo, zamrznuto srce? Osjećam kao da moje može.
''Edward,'' Bella je rekla.
Zaledio sam se, gledao u njene neotvorene oči.
Je li se probudila, ulovila me ovdje? Izgledala je kao da spava, ali opet njen glas učinio se tako jasan…
Udahnula je tihi uzdah, a onda se opet nemirno pomaknula, vrtjela se na svoju stranu – i dalje čvrsto spavajući i sanjajući.
''Edward,'' meko je promrmljala.
Ona me sanja.
Može li mrtvo, zamrznuto srce ponovo kucati? Osjećam kao da će moje upravo.
''Ostani,'' uzdahnula je. ''Ne idi. Molim te…ne idi.''
Sanja me, a to uopće nije noćna mora. Želi da ostanem s njom, tu u njenom snu.
Borim se da nađem riječi koje bi imenovale ove osjećaje koji prolaze kroz mene, ali ne pronalazim dovoljno snažne riječi koje bi ih opravdale. Na jedan dug trenutak, topio sam se u njima.
Kada sam izronio, shvatio sam da nisam isti čovjek koji sam prije bio.
Moj život je beskrajna, nepromjenjiva ponoć. Mora biti, nužno, uvijek ponoć za mene. Pa kako je onda moguće da sada sunce izlazi, u središtu moje ponoći?
Od vremena kada sam postao vampir, prodao sam svoju dušu i svoju smrtnost u zamjenu za besmrtnost u opekotinama promjene, i ja sam se u potpunosti smrznuo. Moje tijelo pretvorilo se u nešto sličnije stijeni nego mesu, trajno i bez promjene. Ja, također, zamrznuo sam se kakav sam bio – moja osobnost, ono što volim i ne volim, moja raspoloženja i želje; sve na jednom mjestu.
Isto je i ostalima. Svi smo zamrznuti. Živući kamen.
Kada promjena naiđe na jednog od nas, to je rijetko i trajno. Vidio sam to sa Carlisleom, a onda desetljeće poslije i sa Rosalie. Ljubav ih je promijenila na vječit način, način koji nikada nije blijedio. Više od osamdeset godina je prošlo otkad je Carlisle našao Esme, a i dalje ju gleda sa istim nepovjerljivim očima kao ljubav na prvi pogled. Tako će uvijek biti za njih.
Tako će uvijek biti i za mene, također. Uvijek ću voljeti ovu krhku ljudsku djevojku. Do kraja mog bezgraničnog postojanja.
Gledam u njeno nesvjesno lice, osjećam ovu ljubav u svakom djeliću svoga kamenog tijela.
Sada spava mirnije, sa laganim osmijehom na njenim usnama.
Ne skrećući pogled s nje, započeo sam planirati.
Volim ju, pa ću pokušati biti dovoljno snažan da ju napustim. A znam da sada nisam dovoljno snažan. Na tom ću raditi. Ali možda sam dovoljno snažan da okrenem budućnost u drugom smjeru.
Alice je vidjela samo dvije budućnosti za Bellu, i sada sam ih obje shvaćao-
To što ju volim ne mora me zadržati od toga da ju ubijem, ako si dopustim ikakve pogreške.
Sada ne mogu pronaći čudovište, ne mogu ga pronaći nigdje u sebi.
Možda ga je ljubav utišala zauvijek. Ako bi ju ubio sada, to ne bi bilo namjerno, samo užasna nesreća.
Moram biti neumjereno oprezan. Ne smijem si nikada, nikada dopustiti da spustim svoj štit. Moram kontrolirati svaki svoj dah. Moram uvijek držati opreznu udaljenost.
Ne smijem napraviti pogrešku.
Konačno sam shvatio drugu budućnost. Ta me vizija zbunjuje – što bi se moglo dogoditi Belli da bi rezultiralo tim da postane zatočenik u svom besmrtnom polu-životu?
Sada – slomljen žudnjom prema djevojci – razumijem kako bi mogao, u svojoj neoprostivoj škrtosti, upitati svoga oca za uslugu. Upitati ga da joj oduzme život i dušu tako da ju ja mogu zadržati zauvijek.
Ona zaslužuje bolje.
Ali vidio sam još jednu budućnost, jednu tanku žicu na kojoj bi mogao hodati, samo kad bi mogao održati ravnotežu.
Mogu li uspjeti u tome? Biti sa njom i ostaviti ju ljudskom?
Razborito, udahnuo sam duboko, onda još jednom, dopuštajući da me njen miris peče kao neobuzdana vatra. Soba je puna njenog parfema; njen miris nalazi se u svakom sloju površine. Moja glava pliva, ali borio sam se protiv vrtnje. Morat ću se naviknuti na ovo, ako želim započeti ikakvu vezu sa njom. Udahnuo sam još jedan dah, dah u plamenovima.
Gledao sam ju kako spava sve dok se sunce nije izašlo iznad istočnih oblaka, planirao i disao.

Došao sam doma taman kada su ostali otišli u školu. Brzo sam se presvukao, izbjegavajući Esmine upitne oči. Ona je vidjela grozničavo svijetlo na mom licu, i osjetila je i brigu i olakšanje. Moja duga melankolija ju je boljela, i bilo joj je drago jer joj se činilo da je gotova.
Trčao sam u školu, stigao sam tek nekoliko sekunda poslije mojih braće i sestara. Oni se nisu okrenuli, ali Alice je morala znati da stojim ondje u tankoj šumi koja je okruživala kolnik. Pričekao sam dok nitko nije gledao, a onda sam ležerno išetao između drveća na parkiralište puno parkiranih auta.
Čuo sam Bellin kamion kako tutnji iza ugla, i stao sam iza Suburbana odakle ju mogu vidjeti a da ona mene vidi.
Uvezla se na parkiralište, napadno gledajući moj Volvo jedan dug trenutak prije no što je parkirala na najudaljenije mjesto, sa mrštenjem na licu.
Čudno je kad se sjetim da se ona vjerojatno još uvijek ljuti na mene, i to sa dobrim razlogom.
Želio sam se nasmijati samom sebi – ili se udariti. Sve moje razmišljanje i planiranje je potpuno sporno ako ona ne mari za mene, kao ja za nju, zar ne? Njen san mogao je biti o nečem sasvim nasumičnom. Ja sam tako arogantna budala.
Pa, puno bolje je za nju ako ne mari za mene. To će me zaustaviti od toga da ju uhodim, ali dao bih joj pošteno upozorenje ako nastavim. Dugujem joj to.
Tiho sam hodao naprijed, pitajući se koji je najbolji način da joj priđem.
Ona je to učinila lakim. Njen ključ od kamiona ispao je iz njenih prstiju kako je izlazila, i upao u duboku lokvu.
Posegnula je rukom, ali ja sam ga prvi dobavio, prije no što je ona morala staviti svoje prste u hladnu vodu.
Naslonio sam se preko kamiona kako se ona pridizala a onda ispravila.
''Kako to radiš?'' zahtijevala je.
Da, još uvijek je ljuta.
Ponudio sam joj ključ. ''Radim što?''
Ispružila je ruku, i ispustio sam ključ u njen dlan. Duboko sam udahnuo, uvlačeći njen miris.
''Pojavljuješ se iz nikuda,'' razbistrila je.
''Bella, nije moja krivica što si ti tako nepažljiva.'' Te riječi su potpuno krive, skoro šala. Zar postoji išta što ona nije primijetila?
Je li čula kako se moj glas omotao oko njenog imena kao zagrljaj?
Gledala je u mene, ne uvažavajući moj humor. Njen puls se ubrzao – od bijesa? Od straha? Nakon jednog trenutka, pogledala je dolje.
''Zašto prometni zastoj sinoć?'' upitala je ne susrećući moje oči. ''Mislila sam da se pretvaraš da ne postojim, a ne da me iritiraš do smrti.''
I dalje veoma ljuta. Trebat će truda da izgladim stvari sa njom. Sjetio sam se svoje odluke da budem iskren sa njom…
''To je bilo za Tylerovo dobro, ne moje. Morao sam mu pružiti šansu.'' A onda sam se nasmijao. Nisam si mogao pomoći, sjetivši se njenog jučerašnjeg izraza lica.
''Ti – '' teško je disala, a onda pukla, činilo se da je previše bijesna da završi.
Tu je bio – taj izraz lica. Suspregnuo sam još jedan osmijeh. Već je dovoljno ljuta.
''I ne pretvaram se da ne postojiš,'' završio sam. Bilo je dobro da održavam ovo ležerno, da je zezam. Neće razumjeti ako joj dopustim da vidi kako se stvarno osjećam. Prestrašio bih ju. Moram čuvati osjećaje pod kontrolom, držati se veselo…
''Pa je li me pokušavaš iživcirati do smrti? Kako Tylerov kombi nije izvršio posao?''
Brz bljesak bijesa je pulsirao kroz mene. Je li ona stvarno vjeruje u to?
Bilo je iracionalno od mene da budem tako uvrijeđen – ona nije znala za promjenu koja se dogodila sinoć. Ali bio sam ljut u isto vrijeme.
''Bella, potpuno si apsurdna,'' pukao sam.
Lice joj se zarumenilo, i okrenula mi je leđa. Krenula je otići od mene.
Grižnja savjest. Nemam pravo na svoj bijes.
''Čekaj,'' molio sam.
Nije stala, pa sam pošao za njom.
''Oprosti, to je nepristojno. Ali ne govorim da nije istina'' – apsurdno je zamisliti da sam ju želio povrijediti bilo kako – ''ali je nepristojno za reći, uostalom.''
''Zašto me ne pustiš na miru?''
Vjeruj mi, želio sam reći. Pokušao sam.
Oh, također, nevaljalo sam zaljubljen u tebe.
Budi veseo.
''Želio sam te upitati nešto, ali si me smela.'' Smjer akcije mi je upravo pao na pamet, i nasmijao sam se.
''Imaš li ti poremećaj višestruke ličnosti?'' upitala je.
Moralo se tako činiti. Moje raspoloženje je nepredvidivo, toliko novih emocija prolazi kroz mene.
''Opet to radiš,'' istaknuo sam.
Udahnula je. ''U redu onda. Što me želiš upitati?''
''Pitam se, tjedan poslije subote…'' gledao sam šok preko njenog lica i suspregnuo sam još jedan osmijeh. ''Znaš, dan proljetnog plesa – ''
Prekinula me, konačno vraćajući pogled na moj. ''Je li ti pokušavaš biti smiješan?''
Da. ''Hoćeš li dopustiti da dovršim?''
Čekala je u tišini, i pritisnula zube u svoju meku donju usnu.
To me omelo na sekundu. Čudna, nepoznata gesta me dirnula duboko u moju izgubljenu ljudsku srž. Pokušao sam to istjerati da mogu odigrati svoju ulogu.
''Čuo sam da ideš u Seattle taj dan, i pitam se treba li ti prijevoz?'' ponudio sam. Shvatio sam, bolje je ne preispitivati njene planove, kad ih mogu podijeliti.
Prazno me pogledala. ''Što?''
''Želiš li prijevoz do Seattlea?'' Sam u autu sa njom – moje grlo je gorilo na tu pomisao. Duboko sam udahnuo. Navikni se na to.
''Sa kim?'' upitala je, ponovo sa širokim i začuđenim očima.
''Pa sa mnom, očigledno,'' rekao sam polako.
''Zašto?''
Zar je toliki šok to što joj želim praviti društvo? Vjerojatno je shvatila moje ponašanje na najgori mogući način.
''Pa,'' rekao sam što sam opuštenije mogao, ''planirao sam u Seattle za nekoliko tjedana, i, da budem iskren, nisam siguran da to tvoj kamion može izdržati.'' Činilo mi se sigurnije zafrkavati ju nego si dopustiti da budem ozbiljan.
''Moj je kamion sasvim u redu, hvala puno na brizi.'' Rekla je istim iznenađenim glasom. Ponovo je pošla otići od mene. Držao sam korak sa njenim.
Nije zapravo rekla ne, pa sam pritisnuo prednost.
Hoće li reći ne? Što ću učiniti ako bude?
''Ali može li tvoj kamion izdržati sa jednim rezervoarom benzina?''
''Ne znam kako se to tebe tiče,'' promrmljala je mrko.
To i dalje nije bilo ne. Njeno srce je ponovo kucalo brže, njeno disanje je ubrzalo.
''Bespotrebno trošenje prirodnih izvora je svačija stvar.''
''Iskreno, Edward, ne mogu te pratiti. Mislila sam da mi ne želiš biti prijatelj.''
Oduševljenje me proželo kada je izgovorila moje ime.
Kako biti veseo i opet biti iskren u isto vrijeme? Pa, važnije je biti iskren. Pogotovo u ovom trenu.
''Rekao sam da bi bilo bolje da nismo prijatelji, a ne da ja to ne želim.''
''Oh, hvala, sada mi je sve jasnije,'' rekla je sarkastično.
Stala je, ispod ruba krova kantine, i susrela moj pogled ponovo. Njeni otkucaji srca su zastajkivali. Je li uplašena?
Izabrao sam svoje riječi pažljivo. Ne, ne mogu ju ostaviti, ali možda je ona dovoljno pametna da ostavi mene, prije no što bude prekasno.
''Bilo bi…pametnije da nisi moj prijateljica.'' Zureći u njene tekuće čokoladne duboke oči, izgubio sam veselost. ''Ali umoran sam od truda da te se klonim, Bella.'' Riječi su gorile sa puno, sa previše žari.
Prestala je disati, trebala joj je sekunda da nastavi, što me zabrinulo.
Koliko sam ju uplašio? Pa, otkriti ću.
''Hoćeš li u Seattle sa mnom?'' zahtijevao sam, crno na bijelom.
Kimnula je, srce joj je lupalo glasno.
A onda me moja savjest udarila. Koliko će nju to koštati?
''Stvarno bi me se trebala kloniti,'' upozorio sam ju. Je li me čula? Hoće li pobjeći od budućnosti kojom sam joj prijetio? Zar ne mogu učiniti ništa da je spasim od sebe?
Budi veseo, vikao sam si. ''Vidimo se u razredu.''
Morao sam se skoncentrirati da ne trčim u nastojanju da pobjegnem.

| I (0) | love | Cullens |

ČETVRTO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

4. Vizije

Vratio sam se u školu. To je ispravna stvar za učiniti, najmanje sumnjivo ponašanje.
Do kraja dana, skoro svi učenici su se vratili na nastavu. Samo Tyler i Bella i još nekoliko drugih – koji su vjerojatno iskoristili nesreću kao priliku za markiranje – su bili odsutni.
Ne bi trebalo biti tako teško učiniti pravu stvar. Ali, cijelo poslijepodne, samo sam stiskao zube protiv poriva koji me tjerao da markiram, također – da bih pronašao djevojku opet.
Kao uhoda. Opsesivna uhoda. Jedna opsesivna, vampirska uhoda.
Škola danas je – nekako, nemoguće –dosadnija nego što se činilo da je bila prije tjedan dana. Poput kome. Kao da se boja iscrpila iz cigla, drveća, neba, lica oko mene…zurio sam u pukotine na zidu.
Bila je još jedna ispravna stvar za uraditi…a koju nisam. Naravno, to je također loša stvar. Sve zavisi od perspektive iz koje gledate.
Iz Cullenove perspektive – ne samo vampira, već Cullenova, netko tko pripada obitelji, nešto tako rijetko u našem svijetu – ispravna stvar za uraditi bi zvučala ovako:
''Iznenađen sam što te vidim u razredu, Edward. Čuo sam da si i ti sudjelovao u užasnoj nesreći jutros.''
''Da, jesam, Mr. Banner, ali ja sam imao sreće.'' Prijateljski osmijeh. ''Nisam se uopće ozlijedio… Da bar mogu reći isto i za Tylera i Bellu.''
''Kako su oni?''
''Mislim da je Tyler u redu…samo površne ogrebotine od krhotina prozora.
Iako, nisam siguran za Bellu.'' Zabrinuto mrštenje. ''Možda ima potres mozga. Čuo sam da priča nepovezano – čak i zamišlja stvari. Znam da su liječnici zabrinuti…''
Tako je to trebalo ići, to sam dugovao svojoj obitelji.
''Iznenađen sam što te vidim u razredu, Edward. Čuo sam da si i ti sudjelovao u užasnoj nesreći jutros.''
''Nisam ozlijeđen.'' Bez osmijeha.
Mr. Banner je prebacivao težinu iz noge u nogu, neugodno.
''Imaš li pojma kako su Tylor Crowley i Bella Swan? Čuo sam da su ozlijeđeni…''
Slegnuo sam ramenima. ''Stvarno ne znam.''
Mr. Banner je pročistio grlo. ''Ovaj, ok…'' rekao je, moje hladno zurenje utjecalo je da njegov glas zvuči pomalo usiljeno
Odšetao je brzo naprijed učionice i započeo svoje predavanje.
To je bila loša stvar za uraditi. Osim ako ste gledali sa više nejasnog stajališta.
Činilo se tako… tako nemilosrdno da klevećem djevojku iza njenih leđa, pogotovo kada se dokazala pouzdana kako nikada nisam sanjao da će biti. Nije rekla ništa da me izda, iako je imala dovoljno dobar razlog da to učini. Zašto bih ja nju izdao kada ona nije uradila ništa osim što je čuvala moju tajnu?
Imao sam skoro jednak razgovor sa Mrs. Gooff – no na španjolskom radije nego na engleskom - a Emmet me dugo promatrao.
Nadam se da imaš dobro objašnjenje za ovo danas. Rose priprema ratni pohod.
Zakolutao sam očima bez da sam ga pogledao.
Zapravo sam se dosjetio savršenog objašnjenja. Samo pretpostavi da ja nisam učinio ništa da zaustavim kombi koji je trebao zdrobiti djevojku… zgrozio sam se na tu pomisao. Ali ako bi bila udarena, ako bi bila ranjena i ako bi krvarila, ako bi se crvena tekućina prosipala, i propadala na asfalt, miris njene krvi bi pulsirao u zraku…
Ponovno sam drhtao, ali ne samo u užasu. Dio mene drhtao je zbog žudnje. Ne, ne bih bio sposoban gledati ju kako krvari a bez da nas sve otkrijem na više očit i šokantan način.
To je bila savršena isprika…ali neću ju iskoristiti. Previše me je stid.
A i nisam razmišljao o tome prije, već puno poslije događaja, bezobzirno.
Pazi na Jaspera, Emmett je nastavio, nemaran na moje maštanje. Nije toliko ljut…ali je više odlučan.
Vidio sam na što je mislio, i na jedan tren prostorija je plivala oko mene. Moj bijes bio je tako velik da je crvena magla obavila moju viziju. Mislio sam da će me zadaviti.
TIHO, EDWARD! SABERI SE! Emmett je vikao na mene u svojoj glavi. Stavio je svoju ruku na moje rame, zadržavajući me u sjedalu prije no što mogu skočiti na noge.
Rijetko kad je koristio svoju svu snagu - jedva da mu je ikada bila potrebna, jer on je snažniji od svih vampira s kojima je se itko od nas susreo – ali sada ju je upotrijebio. Zgrabio me za ruku, radije nego da me gura prema dolje. Ako bi me gurao, stolica ispod mene bi se uništila.
POLAKO! Naredio je.
Pokušao sam se smiriti, ali bilo je teško. Bijes je gorio u mojoj glavi.
Jasper neće učiniti ništa dok svi ne porazgovaramo. Samo sam htio da znaš kamo njegovo razmišljanje vodi.
Skoncentrirao sam se na to sa se smirim, i osjetio sam kako je Emmettova ruka popustila.
Probaj da ne praviš više spektakala od sebe. Već si ionako dovoljno u nevolji.
Duboko sam udahnuo i Emmett me pustio.
Pretražio sam sobu rutinski, ali naš sukob je bio tako kratak i tih da je samo nekoliko ljudi iza Emmetta jedva primijetilo. Nitko od njih nije znao o čemu se radi, pa su to i zanemarili. Cullenovi su čudaci – to je svatko već znao.
K vragu, dijete, nered si, Emmett je dodao, sa suosjećanjem u tonu njegova glasa.
''Ugrizi me(bite me),'' promrmljao sam ispod glasa, i čuo sam njegovo tiho smijuljenje.
Emmett se nije više ljutio, i vjerojatno mu dugujem više od puke zahvalnosti prema njegovoj lagodnoj prirodi. Ali vidio sam da Jasperove namjere imaju smisla Emmettu, da on razmišlja o najboljem smjeru akcije.
Bijes je lagano vreo, jedva pod kontrolom. Da, Emmett je snažniji od mene, ali dosad me još nikad nije pobijedio u borbi. On tvrdi da je to zato što varam, ali to što čujem misli jednako je dio onoga što sam ja, kao što je njegova ogromna snaga dio njega. Jednaki smo u borbi.
Borba? Je li tome sve ovo vodi? Hoću li se boriti sa svojom obitelji za djevojku koju jedva znam?
Razmislio sam o tome na trenutak, zamislio sam osjećaj djevojčinog krhkog tijela u mojim rukama u jukstapoziciji sa Jasperom, Rose, i Emmettom – super-prirodno jakim i brzim, strojevima za ubijanje po prirodi…
Da, borit ću se za nju. Protiv svoje obitelji. Prošli su me trnci.
Ali nije pravedno da je ostavim neobranjenu kada sam ja taj koji ju je i doveo u opasnost.
Iako, ne mogu pobijediti sam, ne protiv njih troje, a upitao tko bi stao na moju stranu. Carlisle, naravno. On se neće boriti ni s kim, ali biti će u potpunosti protiv Rosinih i Jasperovih namjera. Možda će to biti sve što trebam. Vidjeti ćemo…
Esme, sumnjam. Ona neće stati protiv mene također, a i biti će joj teško se ne složiti sa Carlislom, ali ona će biti za bilo koji plan koji će njenu obitelj zadržati netaknutom. Njen prvi prioritet neće biti pravda, već ja. Ako je Carlisle duša obitelji, onda je Esme srce. On nam je dao vođu dostojnog praćenja; ona je to praćenje pretvorila u čin ljubavi. Svi smo se voljeli – čak i ispod bijesa koji osjećam prema Jasperu i Rose sada, čak i planirajući boriti se s njima da bih spasio djevojku, znam da ih volim.
Alice…nemam pojma. To će najvjerojatnije zavisiti o tome što vidi da će se dogoditi. Ona će stati na stranu pobjednika, zamišljao sam.
Pa, morati ću odraditi ovo bez pomoći. I nisam im neki suparnik, ali neću dopustiti da ozljede djevojku zbog mene. To mora značiti izbjegavanje akcije…
Moj bijes se zatamnio sa iznenadnim, crnim humorom. Mogao sam zamisliti djevojčinu reakciju na moju otmicu. Naravno, rijetko kada da sam reakciju pogodio točno – ali koju reakciju bi vidjela osim terora?
Nisam siguran kako bi to izveo, to – da je otmem. Ne bih bio sposoban stajati blizu nje na iole duže vrijeme. Možda ću je jednostavno odvesti natrag njenoj majci. Čak će ii to biti ispunjeno opasnošću. Za nju.
A i za mene, odjednom sam shvatio. Ako bih ju slučajno ubio…nisam siguran točno koliko bi mi boli to nanijelo, ali znao sam da bi bilo umnogostručeno i intenzivno.
Vrijeme je brzo prolazilo kako sam razmatrao komplikacije ispred mene; argument da me čeka kod kuće, konflikt sa mojom obitelji, vrijeme sa kojim ću biti suočen na kraju…
Pa, sada se ne mogu žaliti da je život izvan škole još uvijek monoton.
Tome je djevojka dosta pridonijela.
Kada je zazvonilo Emmett i ja smo sporo hodali do auta. On se brinuo za mene, a brinuo se i za Rosalie. On je znao na čiju će stranu morati stati dođe li do sukoba, i to ga je smetalo.
Ostali su nas već čekali u autu, isto tihi. Mi smo veoma tiha grupa. Samo sam mogao čuti vikanje.
Idiot! Luđak! Moron! Seronja! Bezobrazna, neodgovorna budala! Rosalie je stalno bacala nove uvrede na vrhu njenih mentalnih pluća. Bilo je teže za čuti ostale, ali ignorirao sam ju što sam bolje mogao.
Emmet je u pravu što se tiče Jaspera. On je bio siguran u svoj naum.
Alice se mučila, brinula se za Jaspera, prevrćući slike budućnosti.
Bez obzira na koji pravac Jasper dođe do djevojke, Alice me uvijek vidjela tamo, blokirajući ga. Zanimljivo… ni Rosalie ni Emmett nisu bili s njim u ovim vizijama. Pa Jasper je planirao raditi sam. To bi izjednačilo stvari.
Jasper je najbolji, naravno najiskusniji borac od svih nas. Moja jedina prednost ležala je u tome da mogu čuti njegove pokrete prije nego ih učini.
Nikada se nisam borio sa Emmettom i Jasperom osim iz zabave – samo glupiranje uokolo. Osjetio sam se mučno zbog misli da pokušam nauditi Jasperu…
Ne, ne to. Samo ga blokirati. To je sve.
Skoncentrirao sam se na Alice, pamteći Jasperove različite avenije napada.
Kako sam to radio, njene vizije su se mijenjale, sve dalje i dalje od Swanove kuće. Rezao sam ga ranije…
Prestani Edward! Neće se to dogoditi na ovaj način. Neću to dopustiti.
Nisam odgovorio, samo sam nastavio gledati.
Nastavila je tražiti dalje u budućnost, u maglu, u nesigurnu kraljevinu udaljenih mogućnosti. Sve je maglovito i nejasno.
Cijelim putem doma, naboj tišine nije nestao. Parkirao sam u velikoj garaži kod kuće; Carlisleov Mercedes je tu, odmah do Emmettovog velikog džipa, Rosein M3 i moj Vanquish. Drago mi je što je Carlisle već doma – tišina će završiti eksplozijom, i želio sam da on bude tu kada se to dogodi.
Pošli smo ravno prema blagovaonici.
Soba, naravno, nikada nije korištena za namijenjenu upotrebu. Ali bila je upotpunjena velikim ovalnim mahagoni stolom okružen stolicama – vrlo smo obzirni da imamo sve točne namještaje na mjestu. Carlisle ju je koristio kao konferencijsku sobu. U grupi ovako snažnih i različitih ličnosti, ponekad je potrebno da rješavamo stvari na miran način, dok sjedimo.
Imam osjećaj da sjedenje danas i neće puno pomoći.
Carlisle je sjeo na svoje uobičajeno mjesto na istočnom djelu sobe. Esme je sjela do njega – držali su se za ruke na rubu stola.
Esmine oči bile su uprte u mene, njihova zlatna dubina ispunjena je brigom.
Ostani. To je bila njena jedina misao.
Volio bih da sam se mogao nasmijati ženo koja mi je u svakom smislu prava majka, ali nisam ju mogao razuvjeriti.
Ja sam sjeo sa Carlislovu druge strane, Esme je pružila svoju slobodnu ruku preko njega i stavila je na moje rame. Ona nije imala pojma o čemu se radi; ona se samo brinula za mene.
Carlisle je imao više pojma o onome što nadolazi. Njegove usne stisnute su u crtu a njegovo čelo je naborano. Izraz je bio prestar za njegovo mladoliko lice.
Kako su svi ostali sjeli, vidio sam povučenu liniju.
Rosalie je sjela direktno nasuprot Carlisla, na drugoj strani dugog stola. Gledala je u mene, nikada ne skrećući pogled.
Emmett je sjeo pored nje, njegovo lice i misli su iskrivljene.
Jasper je oklijevao, a onda je stao nasuprot zida iza Rosalie. On je odlučio, bez obzira na ishod ove diskusije. Škrgutao sam zubima.
Alice je zadnja došla, njene oči su bile usredotočene na nešto drugo – u budućnost, i dalje nejasne da bih ih mogla iskoristiti. Izgledalo je kao da nije razmišljala o tome, kada je sjela do Esme. Protrljala je svoje čelo kao da ima glavobolju. Jasper se uznemireno dvoumio i razmišljao o tome da joj se pridruži, ali ostao je na svom mjestu.
Duboko sam udahnuo. Ja sam ovo započeo – ja moram prvi početi pričati.
''Žao mi je,'' rekao sam, i prvo pogledao Rose, zatim Jaspera a onda Emmetta. ''Nisam nas htio izložiti ikakvom riziku. Nisam razmišljao, i preuzimam punu odgovornost na mojoj brzopletoj akciji.''
Rosalie je gledala u mene zlo. ''Kako misliš, 'preuzeti potpunu odgovornost'?
Hoćeš li to popraviti?''
''Ne na način na koji ti misliš,'' rekao sam, trudeći se da zadržim glas ujednačen i tih. ''Željan sam otići odmah, ako će to popraviti stvari.'' Ako budem vjerovao da je djevojka na sigurnom, ako budem vjerovao da je nitko od vas neće ni taknuti, dodao sam u glavi.
''Ne,'' Esme je promrmljala. ''Ne, Edward.''
Pogladio sam njenu ruku. ''Samo na nekoliko godina.''
''Esme je u pravu,'' Emmett je rekao. ''Ne možeš sada nikamo otići. To će biti obrnuto od pomoći - moramo znati o čemu ljudi razmišljaju sada više no ikada.''
''Alice će uhvatiti sve važnije,'' nisam se složio.
Carlisle je odmahnuo glavom. ''Mislim da je Emmett u pravu, Edward. Djevojka će prije progovoriti ako ti nestaneš. Ili svi odlazimo, ili nitko od nas ne odlazi.''
''Ona neće reći ništa,'' inzistirao sam brzo. Rose je malo trebalo da eksplodira, i želio sam iznijeti ovu činjenicu prije.
''Ne znaš njen um,'' Carlisle me podsjetio.
''Znam toliko. Alice, podrži me.''
Alice me iscrpljeno pogledala. ''Ne mogu vidjeti što će se dogoditi ako ovo samo ignoriramo.'' Brzo je pogledala u Rose i Jaspera.
Ne, naravno da ne može vidjeti tu budućnost – ne kada su Rosalie i Jasper bili protiv toga da ignoriraju ovaj incident.
Rosalie je udarila dlanom od stol koji je odjeknuo. ''Ne možemo dopustiti da ljudska uopće ima priliku da kaže nešto. Carlisle, moraš to vidjeti. I kada odlučimo svi nestati, nije sigurno ostavljati priče iza nas. Mi živimo toliko drugačije od naše ostale vrste – znaš da su tu oni koji jedva čekaju neku izliku da bi pokazali prstom. Moramo biti oprezniji od svih ostalih!''
''Ostavili smo glasine iza nas i prije,'' podsjetio sam ju.
''Samo glasine i sumnje, Edward. Ne svjedoke i dokaze!''
''Dokaze!'' podsmjehnuo sam se.
Ali Jasper je kimao, tvrdih očiju.
''Rose – '' Carlisle je započeo.
''Dopusti mi da završim, Carlisle. Ne mora to biti ništa veliko. Djevojka je udarila glavom danas. Pa moglo se dogoditi da je se ozljeda pretvorila u nešto ozbiljnije nego što je izgledalo.'' Rosalie je slegnula ramenima. ''Svaki smrtnik ide spavati sa šansom da se nikada ne probudi. Ostali će očekivati da počistimo iza sebe. Tehnički, to bi trebao biti Edwardov posao, ali očigledno je to iznad njega. Znaš da sam ja sposobna kontrolirati se. Ne bih ostavila nikakvih dokaza iza sebe.''
''Da Rosalie, svi znamo kako si profesionalna u ubojstvima,'' zarežao sam.
Siktala je na mene, bijesna.
''Edward, molim te,'' Carlisle je rekao. A onda se okrenuo prema Rosalie. ''Rosalie, imao sam drugačiji pogled za ono u Rochesteru jer sam osjećao da ti se duguje pravda. Ljudi koje si ubila su ti monstruozno učinili zlo. Ovo nije ista situacija. Swan djevojka je nevina.''
''To nije osobno, Carlisle,'' Rosalie je protisnula kroz zube. ''To je za našu zaštitu.''
Bio je kratak trenutak tišine dok je Carlisle razmišljao o svom odgovoru. Kada je kimnuo, Rosalinine oči su se zapalile. Trebala je znati bolje. Čak i da ne mogu čitati njegove misli, moga sam zamisliti njegove sljedeće riječi. Carlisle se nikada nije nagađao.
''Znam da želiš dobro, Rosalie, ali…ali želio bih više da naša obitelj zasluži da bude zaštićena. Po prilici…nesreća ili greška u kontroli je za osudu dio onoga što smo mi.'' Bilo je poznato da sebe uključi u množinu, iako on nikada nije učinio nijednu grešku. ''Da ubijemo nevino dijete hladne krvi je drugačije u potpunosti. Vjerujem da rizik koji ona predstavlja, bilo da ona progovori svoje sumnje ili ne, nije vrijedno većeg rizika. Ako radimo iznimke da se zaštitimo, riskiramo nešto mnogo važnije. Riskiramo da izgubimo bit onoga što jesmo.''
Kontrolirao sam izraz vrlo pažljivo. Ne bi pomagao smiješak. Ili aplauz, kao što sam to želio učiniti.
Rosalie se namrgodila. ''Samo sam se htjela ponijeti odgovorno.''
''Ali je bešćutno,'' Carlisle ju je ispravio nježno. ''Svaki život je dragocjen.''
Rosalie je teško udahnula a onda joj se donja usna napućila. Emmett joj ju je pogladio po ramenu.
''Biti će sve u redu, Rose,'' podržao ju je tihim glasom.
''Pitanje je,'' Carlisle je nastavio, ''Hoćemo li se preseliti dalje?''
''Ne,'' Rosalie je zajecala. ''Tek smo se prilagodili. Ne želim početi ispočetka u srednjoj školi ponovo u prvom razredu.''
''Možeš zadržati sadašnje godište, naravno,'' Carlisle je rekao.
''A onda se opet ranije seliti?'' suprotstavila se.
Carlisle je slegnuo ramenima.
''Sviđa mi se ovdje! Ima tako malo sunca, skoro smo normalni.''
''Pa, sigurno ne moramo odlučiti sada. Možemo pričekati i vidjeti hoće li to biti potrebno. Edward je čini se siguran u Swan djevojčinu šutnju.''
Rosalie je frknula.
Ali nisam bio više zabrinut za Rose. Mogu vidjeti da će ići uz Carlisleovu odluku, bez obzira koliko je bijesna na mene. Njihov razgovor nastavio se na nevažnim detaljima.
Jasper se i dalje nije pomaknuo.
Shvatio sam zašto. Prije no što su se on i Alice upoznali, on je živio u borbenoj zoni, u nemilosrdnom kazalištu rata. On je znao posljedice za prekršena pravila – on je vidio strašne posljedice vlastitim očima.
Mnogo je govorilo to što nije pokušao smirit Rosalie sa svojim posebnim sposobnostima, niti ju je htio dražiti. On se držao podalje sa svojom odlukom – iznad svega.
''Jasper,'' rekao sam.
Susreo je moje zurenje, bez ikakvog izraza lica.
''Ona neće platiti za moju pogrešku. Neću to dopustiti.''
''Ona je to iskoristila, onda? Ona je trebala umrijeti danas, Edward. Ja ću to samo popraviti.''
Ponavljao sam si, svaku riječ polagano izgovarajući. ''Ja to neću dopustiti.''
Streljao je očima. On nije očekivao ovo – on nije zamišljao da ću ga pokušati spriječiti.
Odmahnuo je jednom glavom. ''Neću dopustiti da Alice živi u opasnosti, ni najmanjoj opasnosti. Ne osjećaš prema nikome ono što ja osjećam prema njoj, Edward, ti nisi proživio ono što sam ja proživio, bez obzira jesi li vidio moje uspomene ili ne. Ne razumiješ.''
''Ja to ne poričem, Jasper. Ali govorim ti sada, neću ti dopustiti da povrijediš Isabellu Swan.''
Zurili smo jedno u drugo – ne prkosno, nego odmjeravanje protivnika. Vidio sam da iskušava raspoloženje oko mene, testira moju odlučnost.
''Jazz,'' Alice je rekla, prekidajući nas.
Držao je svoje oči na meni još jedan tren, a onda je pogledao u nju. ''Nemoj se truditi govoriti mi da se možeš zaštititi, Alice. To već znam. Ali i dalje trebam – ''
''To nije ono što sam mislila reći,'' Alice ga je prekinula. ''Htjela sam te zamoliti za jednu uslugu.''
Vidio sam što ima na umu, i usta su mi se otvorila u čudu sa čujnim izdisajem. Gledao sam u nju, sav u šoku, samo nejasno svjestan da svi osim Alice i Jaspera gledaju mene u čudu.
''Znam da me voliš. Hvala. Stvarno bih cijenila da se ne trudiš ubiti Bellu. Kao prvo, Edward je ozbiljan i ne želim da se vas dvoje borite. Kao drugo, ona je moja prijateljica. Na kraju krajeva, biti će mi prijateljica.''
To je bilo kristalno jasno u njenoj glavi: Alice, kako se smije sa svojom ledenom bijelom rukom oko djevojčinog toplog, krhkog ramena. I Bella se smije, također, sa svojom rukom oko Alicinog struka.
Vizija je čvrsta kao stijena; samo je vrijeme upitno.
''Ali…Alice…'' Jasper je protisnuo. Nisam mogao okrenuti glavu da pogledam izraz njegovog lica. Nisam mogao rastjerati sliku iz Alicine glave da bih čuo ovo.
''Zavoljeti ću je jednog dana, Jazz. Biti ću veoma ljuta ako ti to ne dopustiš.''
I dalje sam bio zaključan u Alicinim mislima. Vidio sa kako se budućnost mijenja kako se Jasperova odlučnost koprcala sa suočenjem neočekivanim zahtjevom.
''Ah,'' udahnula je – njegova odluka se sada razbistrila u novoj budućnosti. ''Vidiš? Bella neće ništa reći. Nemaš se zašto brinuti.''
Način na koji je rekla djevojčino ime…kao da su već blisko povjerljive…
''Alice,'' umalo sam se ugušio. ''Što…se ovo…?''
''Rekla sam ti da promjena dolazi. Ne znam, Edward.'' Stisnula je čeljust, i vidio sam da ima još. Pokušala je da ne razmišlja o tome; odjednom se jako koncentrirala na Jaspera, iako je on i dalje zabezeknut da bi sada razvijao ikakvu odluku.
Činila je to ponekad kada je htjela sakriti nešto od mene.
''Što, Alice? Što skrivaš?''
Čuo sam kako Emmett gunđa. Uvijek ga je frustrirao način na koji smo Alice i ja imali ove razgovore.
Odmahnula je glavom, pokušavajući me ne pustiti unutra.
''Je li o djevojki?'' zahtijevao sam. ''Je li o Belli?''
Škrgutala je zubima u svojoj koncentraciji, ali kada sam progovorio Bellino ime, izletjela je. Njen izlet bio je najmanji dio sekunde, ali bio je dovoljno dug.
''NE!'' viknuo sam. Čuo sam kako je stolica udarila o tlo, tek tada sam shvatio da sam na nogama.
''Edward!'' Carlisle je također bio na nogama, sa rukom na mom ramenu. Jedva da sam bio svjestan njega.
''Sve je čvršće,'' Alice je šapnula. ''Svake minute si sve odlučniji. Samo su dva načina ostala za nju. Ili jedan ili drugi, Edward.''
''Ne,'' rekao sam ponovo; nije bilo glasnoće u mom poricanju. Moje noge osjećale su se šuplje, i morao sam se nasloniti na stol.
''Hoće li netko molim vas dopustiti da mi ostali saznamo misterij?'' Emmett se požalio.
''Moram otići,'' šapnuo sam Alice, ignorirajući ga.
''Edward, već smo to prošli,'' Emmett je rekao glasno. ''To je najbolji način da natjeramo djevojku da progovori. Uostalom, ako odeš, nećemo pouzdano znati je li djevojka progovorila ili ne. Moraš ostati i suočiti se sa ovim.''
''Ne vidim te da ideš ikamo, Edward,'' Alice je rekla. ''Ne znam da možeš otići više.'' Razmisli o tome, dodala je tiho. Razmisli o odlasku.
Vidio sam na što je pomislila. Da, ideja da nikada više ne vidim Swan djevojku je ponovo bila…bolna.
Ali je također bila potrebna. Nisam mogao dozvoliti da joj osudim budućnost.
Nisam sasvim sigurna za Jaspera, Edward. Alice je nastavila. Ako odeš, on će misliti da je opasnost za nas…
''Ne želim to čuti,'' skoncentrirao sam se na nju, i dalje samo napola svjestan na publiku.
Jasper je poljuljan. On nikada ne bi učinio nešto što bi povrijedilo Alice.
Nije pravi trenutak. Hoćeš li riskirati njen život, ostaviti ju neobranjenu?
''Zašto mi to radiš?'' jecao sam. Glava mi je pala u ruke.
Nisam Bellin zaštitnik. Ne mogu to biti. Zar nije Alicina budućnost dovoljan dokaz za to?
I ja ju volim, također. Ili ću je voljeti. Nije isto, ali želi je imati blizu sebe.
''Volim ju, također?'' šapnuo sam, nepovjerljivo.
Udahnula je. Slijep si, Edward. Zar ne vidiš kamo sve vodi? Zar ne možeš vidjeti kako je sada? Više je neminovno od izlaska sunca sa istoka. Vidi što ja vidim…
Odmahnuo sam glavom, užasnut. ''Ne.'' Pokušao sam ugasiti vizije koje mi je pokazivala. ''Ne moram poći tim smjerom. Otići ću. Promijeniti ću budućnost.''
''Možeš pokušati,'' rekla je skeptično.
''Oh, ma dajte!'' Emmett je zaurlao.
''Obrati pažnju,'' Rose je siktala na njega. ''Alice ga vidi kako se zaljubljuje u ljudsku!
Kako klasično za Edwarda!'' gadljivo je rekla tu misao.
Jedva sam ju čuo.
''Što?'' Emmett je rekao, preneražen. A onda se njegov tutnjavi smijeh kao jeka proširio prostorijom. ''Je li to to što se događalo?'' Opet se nasmijao. ''Krasan završetak, Edward.''
Osjetio sam njegovu ruku na mom ramenu, i maknuo sam ju odsutno. Nisam mogao sada obraćati pažnju na njega.
''Zaljubio se u ljudsku?'' Esme je ponovila zapanjena. ''U djevojku koju je spasio danas? Zaljubio se u nju?''
''Što točno vidiš, Alice? Točno,'' Jasper je zahtijevao.
Okrenula se prema njemu; nastavio sam nijemo zuriti u njeno lice.
''Sve zavisi od toga je li dovoljno snažan za to. Hoće li ju sam ubiti'' – okrenula se i ponovo susrela moj pogled, blistajući – ''što bi me stvarno iživciralo, Edward, da ne spominjem što bi to učinilo tebi –'' ponovo se okrenula prema Jasperu,'' ili će postati jedna od nas jednog dana.''
Netko je teško udahnuo; nisam pogledao da vidim tko.
''To se neće dogoditi!'' Opet sam vikao. ''Nitko od vas!''
Čini mi se da me Alice nije čula. ''Sve zavisi,'' ponovila je. ''Možda je dovoljno da bude snažan da ju ne ubije – ali biti će blizu. Trebati će ti nevjerojatna količina snage,'' razmislila je. ''Više nego što je Carlisle ima. Možda će biti dovoljno snažan…
Jedina stvar je da nije dovoljno snažan da je se kloni. To je izgubljen slučaj.''
Nisam mogao pronaći glas. Kao što se činilo i kod ostalih. Soba je bila tiha.
Ja sam zurio u Alice, a svi ostali su zurili u mene. Mogao sam vidjeti svoj užasnuti izraz iz pet različitih gledišta.
Nakon dugog trenutka, Carlisle je udahnuo.
''Pa, to…komplicira stvari.''
''I ja kažem,'' Emmett se složio. Njegov glas i dalje je bio bliže smijehu. Vjeruj Emmettu da pronađe šalu u razaranju mog života.
''Pretpostavljam da plan ostaje isti,'' Carlisle je rekao u nadi. ''Ostati ćemo, i vidjeti. Očigledno, nitko neće…ozlijediti djevojku.''
Ukočio sam se.
''Ne,'' Jasper je rekao tiho. ''Mogu se složiti s tim. Ako Alice vidi dva puta –''
''Ne!'' Moj glas nije bio ni vikanje ni režanje ni plač očaja, ali kombinacija to troje je. ''Ne!''
Morao sam otići, da se udaljim od buke njihovih misli – Rosalieno gađenje, Emmettov humor, Carlislova strpljenje kojem nikada nema kraja…
Gore: Alicino povjerenje. Jasperovo povjerenje u to povjerenje.
I najgore od svega: Esme…radost.
Izletio sam iz prostorije. Esme mi je dodirnula ruku kako samo prolazio, ali nisam pozdravio njenu gestu.
Trčao sam prije no što sam izašao iz kuće. Prošao sam rijekom, a onda utrčao u šumu. Kiša se vratila, padala je tako teško da sam se natopio u samo nekoliko trenutaka. Volio sam tanki list vode – činio je zid između mene i ostatka svijeta. Zatvorio me, ostavio me samog.
Trčao sam prema istoku, preko planina bez mijenjanja smjera, dok nisam vidio svjetla Seattlea na drugoj strani sonde. Stao sam prije nego što sam prešao granice ljudske civilizacije.
Zatvoren kišom, sam, konačno sam mogao vidjeti što sam napravio – način na koji sam pokvario budućnost.
Prvo, vizija Alice i djevojke obavijene rukama – povjerenje i prijateljstvo koje je tako očigledno da je vikalo iz slike. Belline široke čokoladne oči nisu začuđene u ovoj viziji, ali i dalje su pune tajnih – u ovom trenutku, činile su se sretno tajne. Nije se izmaknula od Alicine hladne ruke.
Što ona misli? Koliko zna? U tom trenutku njene budućnosti, što misli o meni?
Onda druga slika, skoro ista, ali sada obojena užasom. Alice i Bella rukama obavijene jedna oko druge u svom prijateljstvu punom povjerenja. Ali sada nije bilo razlike između tih ruka – obje su bijele, meke i mramorne, tvrde kao čelik.
Belline široke oči više nisu čokoladne. Šarenice su sada bile šokantne, jasno grimizne.
Tajne u njima i dalje su nerazumljive – prihvaćanje ili samoća? Nemoguće je za reći. Njeno lice je hladno i besmrtno.
Drhtao sam. Nisam mogao potisnuti pitanje, isto, ali potpuno različito: Što ona misli – kako se ovo dogodilo? I što misli o meni?
Mogao sam odgovoriti na to posljednje. Ako sam ju natjerao u ovaj prazni polu-život zbog moje slabosti i sebičnosti onda me zasigurno mrzi.
Ali bila je tu još jedna užasna slika – gora nego ijedna druga koju sam imao u glavi.
Moje vlastite oči, duboke grimizom od ljudske krvi, oči čudovišta. Bellino slomljeno tijelo u mojim rukama, pepeljasto bijelo, isušeno, beživotno. Bilo je tako konkretno, tako jasno.
Nisam to mogao gledati. Nisam to mogao podnijeti. Pokušao sam to istjerati iz uma, pokušao sam vidjeti nešto drugo, bilo što drugo. Htio sam ponovo vidjeti izraz njenog živog lica koje je preuzelo pozornost posljednjeg poglavlja mog životnog postojanja. Sve ali bez koristi.
Alicina sumorna vizija je ispunila moju glavu, i trzao sam se unutar sebe u agoniji koju je prouzrokovala. Međutim, čudovište se prelijevalo veseljem, zanosan nevjerojatnošću
njegova uspjeha. To mi se gadilo.
Ne mogu to dopustiti. Mora postojati način da nadmudrim budućnost. Neću dopustiti da me Alicine vizije pogode. Mogu izabrati drugačiji put. Uvijek postoji izbor.
Mora postojati.

| I (0) | love | Cullens |

TREĆE POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

3. Fenomen

Istina, nisam žedan, ali odlučio sam otići u lov večeras. Trunak prevencije, nedovoljan iako je trebao biti.
Carlisle je pošao sa mnom; nismo bili sami otkad sam se vratio iz Denalija. Kako smo trčali kroz crnu šumu, čuo sam ga kako razmišlja o onom naglom zbogom prošlog tjedna.
U njegovoj uspomeni, vidio sam svoje lice uvijeno u bijesnom očaju. Osjetio sam iznenađenje i iznenadnu brigu.
''Edward?''
''Moram otići, Carlisle. Moram odmah otići.''
''Što se dogodilo?''
''Ništa. Još. Ali hoće, ako ostanem.''
Primio me za ruku. Osjetio sam njegovu bol kada sam ju istrgnuo iz njegove.
''Ne razumijem.''
''Jesi li ikada…je li ikada postojala..''
Gledao sam kako duboko uzdišem, vidio sam divlje svijetlo u mojim očima kroz filter njegove duboke brige.
''Osoba koja je mirisala bolje od ostalih? Mnogo bolje?''
''Oh.''
Kada sam vidio da je razumio, moje lice bilo je ispunjeno sramom. Pokušao me dodirnuti, ignorirajući moje izmicanje, i stavio svoju ruku na moje rame.
''Učini što moraš da bi se odupro, sine. Nedostajat ćeš mi. Evo, uzmi moj auto. Brži je.''
Sada se pitao je li učinio pravu stvar tada, kada me poslao.
Pitao se je li me povrijedio sa njegovim nedostatkom povjerenja.
''Ne,'' šapnuo sam kako sam trčao. ''To sam trebao. Mogao sam jednostavno iznevjeriti to povjerenje, ako si mi rekao da ostanem.''
''Žao mi je što patiš, Edward. Ali moraš učiniti sve što možeš da bi ostavio Swanovo dijete živim.
''Znam, znam.''
''Zašto si se vratio? Znaš kako mi je drago što si ovdje, ali ako ti je tako teško…''
''Nisam htio bit kukavica, to mi se ne sviđa,'' priznao sam.
Usporili smo – jedva da smo trčali kroz tamu sada.
''Bolje nego da smo je doveli u opasnost. Otići će za godinu ili dvije.''
''U pravu si, znam to.'' Suprotno tomu, zapravo, njegove riječi samo su me još više poticale da ostanem. Djevojka će otići za godinu ili dvije…
Carlisle je prestao trčati i ja sam zastao za njim; okrenuo se da prouči moj izraz.
Ali nećeš otići?
Oborio sam glavu.
Je li to ponos, Edward? Nema sramote u-
''Ne, ne drži me ponos ovdje. Ne sada.''
Nemaš gdje otići?
Kratko sam se nasmijao. ''Ne. To me ne bi zaustavilo, ako bi se natjerao da odem.''
''Poći ćemo sa tobom, naravno, ako je to što trebaš. Samo moraš pitati.
Ti bi nastavio živjeti bez prigovora od ostalih. Neće ti zavidjeti na ovome.''
Podigao sam jednu obrvu.
Nasmijao se. ''Da, Rosalie bi mogla, ali duguje ti. Uostalom, bolje bi i za nas bilo da odemo sada, bez štete, nego kasnije, ako se život okonča.'' Sav humor nestao je na kraju.
Lecnuo sam se na njegove riječi.
''Da,'' složio sam se. Glas mi je zvučao promukao.
Ali ti ne odlaziš?
Uzdahnuo sam. ''Trebao bih.''
''Što te zadržava ovdje, Edward? Ne mogu shvatiti…''
''Ne znam mogu li objasniti.'' Čak i meni, to nema smisla.
Gledao je moj izraz lica jedan dugi trenutak.
Ne, ne mogu shvatiti. Ali poštivat ću tvoju privatnost, ako želiš.
''Hvala ti. Vrlo darežljivo od tebe, uvidjevši kako ja ne dajem privatnosti nikome.'' Sa jednom iznimkom. I radim sve što mogu da joj to uskratim, zar ne?
Svi mi imamo svoje mušice. Opet se nasmijao. Hoćemo li?
Upravo je uhvatio miris malog krda jelena. Bilo je teško imati previše entuzijazma za ovo, pod najboljim uvjetima, manje nego privlačne (mouthwatering) arome. Upravo sada, sa uspomenom djevojčine krvi u mojoj glavi, miris krda mi je okrenuo želudac.
Uzdahnuo sam. ''Hajdemo,'' složio sam se, iako sam znao da namjerno tjeranje krvi niz grlo neće puno pomoći.
Oboje smo se prebacili u čučanj za lov i dopustili da nas neprivlačni miris povede naprijed.

Bilo je hladnije kada smo se vratili doma. Otopljeni snijeg se zamrznuo; izgledalo je kao da je tanka plahta stakla prekrila sve – svaka iglica borova, svaka paprat, svaka vlas trave bila je prekrivena ledom.
Dok se Carlisle otišao presvući za svoju ranu smjenu u bolnici, ja sam ostao pored rijeke, čekajući svanuće. Osjećao sam se kao da natičem od količine krvi koju sam popio, ali znao sam da će nedostatak prave žeđi značiti malo kada sjednem pored djevojke ponovo.
Hladan i bespokretan kao i kamen na kojem sjedim, zurio sam u tamnu vodu ispod ledenog pokrivača, zurio sam pravo kroz to.
Carlisle je bio u pravu. Trebao bih napustiti Forks. Mogli bi proširiti neku priču da objasne moj izostanak. Možda internat u Europi. Posjećujem dalje rođake. Bijeg tinejdžera. Priča nije važna. Nitko neće ispitivati tako intenzivno.
Samo na godinu ili dvije, a onda će djevojka nestati. Nastaviti će sa svojim životom – ona će imati život koji može nastaviti. Otići će na fakultet negdje, ostarjeti, započeti karijeru, možda se udati za nekoga. Mogao sam to zamisliti – mogao sam vidjeti djevojku obučenu u bijelo koračajući u ritmu, držeći ruku svoga oca.
To je bilo čudno, bol koju mi je slika izazvala. Nisam to mogao shvatiti. Jesam li ljubomoran, jer ona ima budućnost koju ja nikada neću imati? Nije mi imalo smisla. Svaki čovjek koji me okružuje ima neki potencijal ispred sebe – život – a rijetko da sam zastao da im zavidim.
Trebao bih je ostaviti sa njenom budućnosti. Prestati riskirati njen život. To je bila ispravna stvar za uraditi. Carlisle uvijek odabere pravi put. Trebao bih ga poslušati sada.
Sunce je izašlo iza oblaka, a slaba svjetlost svjetlucala je na svom zamrznutom staklu.
Još jedan dan, odlučio sam. Još ću je jednom vidjeti. S tim se mogu nositi.
Možda bih joj trebao spomenuti moj neriješen odlazak, da namjestim priču.
Ovo će biti teško; mogu osjetiti tešku nevoljkost koja me već potakla na izmišljanje izlika da ostanem – da produžim rok na dva dana, tri, četiri… Ali učinit ću pravu stvar. Znam da mogu vjerovati Carlislovom savjetu. I znao sam da ću se suočiti sa tim da izaberem pravu odluku.
Previše konfliktno. Koliko je moje nevoljkosti proizašlo iz moje opsesivne znatiželje, a koliko je proizašlo iz mog ne zadovoljenog apetita?
Ušao sam u kuću da se presvučem u čistu odjeću za školu.
Alice me čekala, sjedila je na posljednjoj stepenici ruba trećeg kata.
Opet odlaziš, optužila me.
Udahnuo sam i kimnuo.
Ne mogu vidjeti kamo ovaj put odlaziš.
''Još ne znam gdje idem,'' šapnuo sam.
Želim da ostaneš.
Odmahnuo sam glavom.
Možda ja i Jazz možemo poći s tobom?
''Trebat će te sada više, kada ja ne mogu paziti. I sjeti se Esme. Hoćeš li joj oduzeti pola obitelji u jednom udarcu?''
Učiniti ćeš ju tako tužnom.
''Znam. Zato ti moraš ostati.''
To nije isto kao kada si ti ovdje, ti to znaš.
''Da. Ali moram učiniti ono što je ispravno.''
Ima mnogo ispravnih načina, i mnogo pogrešnih, zar ne?
Na jedan kratak trenutak zanijela ju je njena čudna vizija; gledao sam zajedno sa njom dok su njene nejasne slike treptale i brzo se okretale. Vidio sam sebe pomiješanog sa čudnom sjenom koju nisam mogao odrediti – mutna, neprecizne forme. A onda, odjednom, moja koža je svjetlucala na svjetlosti male otvorene livade. Ovo je mjesto koje poznajem. Bila je nečija figura sa mnom, ali, opet, bila je nejasna, ne dovoljno prisutna da je prepoznam. Slike su treperile a onda nestale u milion malih odluka ponovo promijenjenih u budućnosti.
''Nisam uhvatio sve,'' rekao sam kad je njena vizija pocrnila.
Ni ja isto. Tvoja budućnost se stalno mijenja tako da ne mogu uhvatiti ništa od toga. Mislim, da…
Stala je, i premotala ogromnu kolekciju njenih nedavnih vizija mene. Sve su bile iste – zamagljene i nejasne.
''Mislim da se nešto promijenilo,'' rekla je glasno. ''Tvoj se život čini mi se nalazi na raskrižju.''
Nasmijao sam se tvrdoglavo. ''Shvaćaš li da zvučiš kao lažljiva ciganka na karnevalu?''
Isplazila je svoj maleni jezik prema meni.
''Danas je sve u redu, zar ne? Upitao sam, moj glas zvučao je nenadano zabrinuto.
''Ne vidim da ubijaš ikog danas,'' uvjerila me.
''Hvala, Alice.''
''Idi se preobući. Ja neću reći ništa – pustit ću tebi da obznaniš ostalim kada budeš spreman.''
Zastala je a onda hitro pošla niz stepenice, a njena ramena su se mrvicu pogrbila. Nedostajat ćeš mi. Stvarno.
Da, i ona će meni nedostajati, također.
Vožnja do škole bila je tiha. Jasper je mogao uvidjeti da je Alice uzrujana radi nečega, ali znao je da ako bi htjela razgovarati o tome da bi onda to već uradila. Emmett i Rosalie bili su nesvjesni, imali su jedan od onih svojih trenutaka, gledali su jedno drugom u oči sa čudom – radije gadljivo gledajući sa strane. Svi smo bili svjesni kako su oni očajno zaljubljeni. Ili možda sam ja ogorčen jer sam jedini sam. Ponekad je znalo biti teže meni nego drugima jer živim sa tri para savršeno odgovarajućih zaljubljenika. Ovo je bio jedan od tih.
Možda će biti sretniji kada ne budem tu, bolesno-gnjevan i neprijateljski nastrojen kao starac koji bi do sada već trebao biti.
Naravno, prva stvar koju sam uradio kada smo došli do škole bila je potražiti djevojku. Samo se pripremam.
Točno.
Neugodno je kako se moj svijet činio prazan što se tiče svega osim djevojke – moje cijelo postojanje usmjerilo se samo na djevojku, radije nego na samoga sebe.
Bilo je jednostavno shvatiti, zapravo, da; nakon osamdeset godina istoga svaki dan i svaku večer, bi ikakva promjena postala centar moje absorpcije.
Još nije stigla, ali mogao sam čuti gromoglasni zvuk motora njenog kamiona u daljini. Naslonio sam se preko auta čekajući. Alice je ostala sa mnom, dok su ostali otišli ravno u razred. Bila im je dosadna moja fiksacija – njima je bilo neshvatljivo kako ijedno ljudsko dijete može zadržati moju zainteresiranost tako dugo, bez obzira kako slasno ona mirisala.
Djevojka se dovezla sporo u stajalište mog pogleda, njene oči bile su usredotočene u cestu a njene ruke pričvršćene za volan. Činila se bijesna zbog nečega. Trebala mi je sekunda da shvatim što je to, da shvatim zašto svaki čovjek ima isti izraz lica danas. Ah, cesta je bila skliska zbog leda, i svi su se trudili voziti opreznije. Mogao sam vidjeti kako se ona nosi sa rizikom ozbiljnije.
To se podudara sa malo onoga što sam naučio o njenom karakteru. Dodao sam ovo na svoju malu listu: ona je ozbiljna osoba, odgovorna osoba.
Parkirala se nedaleko od mene, ali me još nije primijetila kako stojim ovdje, i zurim u nju. Pitam se što bi učinila kada bi vidjela? Zacrvenila se i otišla?
To je bila moja prva pretpostavka. Ali možda bi zurila natrag. Možda bih došla porazgovarati sa mnom.
Duboko sam udahnuo, puneći svoja pluća pun nade, u svakom slučaju.
Izašla je iz kamiona sa oprezom, testirajući tlo prije no što je stala čitavom težinom. Nije pogledala, i to me frustriralo. Možda bih ja mogao otići porazgovarati s njom…
Ne, to bi bilo pogrešno.
Umjesto da se okrene prema školi, ona je otišla do stražnjeg dijela kamiona, prilijepivši se uz stranu kamiona na smiješan način, ne vjerujući svojim stopalima. Nasmijala me, i osjetio sam pogled Alicinih očiju na mome licu. Nisam slušao što je pomislila na to. Previše sam se zabavljao gledajući djevojčino provjeravanje svojih lanaca za snijeg. Zapravo je izgledala kao da je u opasnosti od padanja, na način na koji su se njene noge klizale uokolo. Nitko drugi nije imao problema – je li se parkirala na najgorem ledu?
Stala je tamo, gledajući u pod sa čudnim izrazom na njenom licu. Bio je…blag? Kao da ju nešto sa njenom gumom čini… emocionalnom?
Opet, znatiželja je pekla kao žeđ. Bilo je kao da sam morao znati o čemu ona razmišlja – kao da ništa drugo nije važno.
Otići ću razgovarati sa njom. Izgledalo je kao da treba pomoć uostalom, bar dok se ne makne sa kliznog pločnika. Naravno, ne bih joj mogao pružiti to, zar ne? Oklijevao sam, odcijepljen. Kao što se činilo da joj je snijeg nepoželjan, teško da će joj dobrodošla biti moja hladna bijela ruka. Trebao sam ponijeti rukavice-
''NE!'' Alice je vrisnula.
U istom trenu, skenirao sam njene misli, pretpostavljajući da sam napravio jadan izbor i da me vidjela kako činim nešto neoprostivo. Ali to nije imalo nikakve veze sa mnom uopće.
Tyler Crowley je došao pola sekunde prije stvarnosti. Tylerov kombi se klizao sa ruba kako sam još uvijek gledao zaključak koji me izvukao iz užasnutog vapaja Alicinih usana.
Ne, ova vizija nije imala ništa sa mnom, ali opet imala je sve sa mnom, jer će se Tylerov kombi – njegove gume koje točno sada kližu po ledu na najgorem mogućem kutu – vrtjeti preko parkirališta i zdrobiti djevojku koja je postala nepozvana žarišna točka moga svijeta.
Čak i bez Alicine vizije bilo bi lako pročitati smjer vozila, izvan Tylerove kontrole. Djevojka, stajala je točno na pogrešnom mjestu stražnjeg dijela njenog kamiona, pogledala je, zapanjena na zvuk škripajućih guma. Pogledala je točno u moj horor – udarac očiju, a onda se okrenula da gleda nadolazeću smrt.
Ne ona! Ove riječi vikale su u mojoj glavi kao da pripadaju nekome drugom.
I dalje usmjeren na Alicine misli, odjednom sam vidio preokret, ali nisam stigao vidjeti što će se dogoditi.
Lansirao sam se preko parkirališta, bacajući se između klizajućeg kombija i zamrznute djevojke. Kretao sam se tako brzo da je sve bilo prošarano mutno osim objekta mog fokusiranja. Nije me vidjela – nijedne ljudske oči nisu mogli pratiti moj let – i dalje zureći u trup oblika koji će samljeti njeno tijelo sa metalnim okvirom njenog kamiona.
Uhvatio sam ju oko struka, krećući se previše hitro da budem nježan kao što bi me trebala da budem. Trebala je stotinka sekunde vremena da ju snažno povučem, njenu vitku figuru sa staze smrti i vremena kada sam pao na tlo sa njom u mojim rukama, bio sam vidno svjestan njenog krhkog, lomljivog tijela.
Kada sam čuo da je njena glava udarila u led, osjetio sam da se ja pretvaram u led, također.
Ali nisam imao ni punu sekundu da utvrdim njeno stanje. Čuo sam kombi iza nas, neugodno škripeći kako se vrtio oko snažnog tijela djevojčinog kamiona. Mijenjalo je smjer, u luku, prema njoj ponovo – kao da je magnet, koji ga vuče prema nama.
Riječ koju nikada nisam izgovorio pred damom je izletjela između mojih stisnutih zubi.
Već sam uradio previše. Kako sam letio kroz zrak da bih je sklonio sa puta, bio sam potpuno svjestan pogreške koju činim. Znao sam da me pogreška neće zaustaviti, ali nisam bio svjestan rizika koji činim – činim, ne samo za sebe, nego za svoju cijelu obitelj.
Razotkrivanje.
A ovo naravno neće pomoći, ali nema šanse da ću dopustiti kombiju da u drugom pokušaju oduzme njen život.
Ispustio sam ju i stavio ruke ispred sebe, hvatajući kombi prije no što može dodirnuti djevojku. Snaga me odbacila na susjedno parkirano auto pored kamiona, i mogao sam osjetiti okvir kopče iza mojih ramena. Kombi se tresao preko nepopustljive zapreke mojih ruku, a onda se ljuljao, balansirajući nestabilno na dvije udaljene gume.
Ako bi pomaknuo ruke, zadnja guma kombija bi pala na njene noge.
Oh, za ljubav svega što je sveto, hoće li ova katastrofa ikada završiti? Je li postojalo išta što ne bi pošlo krivo? Jedva da sam mogao sjediti ovdje, držeći kombi u zraku, i čekajući na spas. Ili bih mogao baciti kombi dalje – bio je vozač za uzeti u obzir, njegove misli nepovezane panikom.
Sa unutarnjim jecajem, gurnuo sam kombi tako da se njihao. Kako je padao natrag prema meni, uhvatio sam ispod okvira svojom desnom rukom dok sam lijevu ruku zamotao oko djevojčinog struka i izvukao ju ispod kombija, čvrsto ju povlačeći uz sebe. Njeno tijelo se kretalo labavo kako sam ju ljuljao uokolo kako bi njene noge bile sigurne – je li svjesna? Koliko sam štete napravio njoj u svom improviziranom spasilačkom pokušaju?
Ispustio sam kombi, sada kada ju nije mogao povrijediti. Udario je u kolnik, prozori su se smrskali u suglasju.
Znao sam da sam u sred krize. Koliko je vidjela? Je li itko od svjedoka gledao kako držim i žongliram kombi te pokušavam nju zaštiti ispod njega? Ova pitanja trebala su biti moja najveća briga.
Ali bio sam previše bijesan da se brinem o prijetnji razotkrivanja koliko mogu. Previše paničarim – ranjen da sam je možda ja ozlijedio u pokušaju da ju spasim. Previše preplašen dok je ovako blizu mene, znajući da bih ju mogao namirisati ako udahnem. Previše svjestan vrućine njenog mekog tijela, pritisnutog uz moje – čak i kroz dvostruke zapreke naših jakna, mogao sam osjetiti toplinu…
Ovaj prvi strah bio je najveći strah. Kako su svjedoci počeli vrištati i okruživati nas, nagnuo sam se da pogledam njeno lice, da vidim je li pri svijesti – borbeno se nadajući da ne krvari nigdje.
Oči su joj bile otvorene, zurila je u šoku.
''Bella?'' hitno sam upitao. ''Jesi li dobro?''
''Dobro sam.'' Rekla je te riječi automatski pomalo omamljenim glasom.
Olakšanje, tako savršeno da je umalo boljelo, me proželo na zvuk njenoga glasa. Udahnuo sam kroz stisnute zube, i nije mi smetala popratna vatra u mom grlu. Zamalo sam ju pozdravljao.
Koprcala se da sjedne, ali ja nisam bio spreman da je pustim. Osjećao sam da je nekako…sigurnije? Bolje, na kraju krajeva, imajući ju prilijepljenu uz mene.
''Budi oprezna,'' upozorio sam ju. ''Mislim da si dosta jako udarila glavom.''
Nije bilo mirisa svježe krvi – zahvaljujem, na tome – ali to nije bilo pravilo bez unutarnje ozljede. Bijesno sam čekao da ju Carlisle što prije čitavu pregleda sa njegovom opremom radiologije.
''Ow,'' rekla je, njen ton zvučao je komično šokirano kako je shvatila da sam u pravu što se tiče njene glave.
''Na to sam i mislio.'' Olakšanje me nasmijavalo, radije smušeno.
''Kako po…'' rekla je lagano, i zatreptala je. ''Kako si stigao ovamo tako brzo?''
Olakšanje mi se ukiselilo, a humor je nestao. Ona je primijetila previše.
Sada kada se činilo da je djevojka pristojno dobro, bijes zbog moje obitelji postao je ozbiljan.
''Stajao sam odmah do tebe, Bella.'' Znao sam iz iskustva da sam veoma pouzdan kada ležm, svakog bi ispitivača razuvjerio od istine.
Ponovo se koprcala da se pomjeri, a ovaj put sam joj to i dopustio. Trebao sam udahnuti da bi odigrao svoju ulogu ispravno. Trebao sam prostora od njene vruće krvi da se ne pomiješa sa njenim mirisom i potpuno me prevlada. Skliznuo sam od nje, što sam dalje mogao u malom prostori između dva uništena auta.
Pogledala je u mene, i ja u nju. Skrenuti pogled je prva pogreška koja bi odala nesposobnog lažova, a ja nisam nesposoban lažov. Moj izraz bio je blag, dobroćudan… čini se da ju je zbunio. To je dobro.
Mjesto nesreće sada je bilo okruženo. Uglavnom učenici, djeca, proviruju i guraju se kroz pukotine da vide ijedno raskomadano tijelo koje je vidljivo.
Bilo je brbljanja vikanja u šokiranim mislima. Skenirao sam misli da se uvjerim da nitko nije ništa posumnjao, a onda ih stišao i skoncentrirao se samo na djevojku.
Njoj je pažnju odvlačila buka. Prelazila je pogledom uokolo, izraz lica joj je još uvijek začuđen, pokušala se osoviti na noge.
Stavio sam svoju ruku lagano na njeno rame kako bih je zadržao dolje.
''Samo miruj sada.'' Činila se u redu, ali bi li trebala pomicati vrat? Opet, želio sam Carlisla. Moje godine teoretskog učenja medicine nisu se podudarale sa stoljećem pomaganja u medicinskoj praksi.
''Ali hladno je,'' rekla je.
Umalo je bila zdrobljena na smrt dva puta i osakaćena još jednom, a nju je hladnoća zabrinjavala. Smiješak je izletio kroz moje zube prije no što sam se sjetio da situacija uopće nije smiješna.
Bella je trepnula, a oči je usmjerila na moje lice. ''Ti si bio tamo.''
To me opet otrijeznilo.
Pogledala je prema sjeveru, gdje nije bilo ništa za vidjeti osim udubljene strane kombija. ''Bio si kraj svoga auta.''
''Ne, nisam.''
''Vidjela sam te,'' inzistirala je; glasom kao u djeteta u svojoj tvrdoglavosti. Brada joj je izletjela van.
''Bella, stajao sam sa tobom, i sklonio te sa puta.''
Gledao sam duboko u njene velike oči, nastojeći ju natjerati da prihvati moju verziju – jedinu racionalnu verziju koja je izložena.
Njena čeljust namještena. ''Ne.''
Pokušao sam ostati smiren, ne paničariti. Ako bih ju mogao utišati na par trenutaka, da dobijem priliku da uništim dokaze…i narušim njenu priču sa opravdanjem da je jako udarila glavom.
Zar ne bi trebalo biti lako da zadržim ovu tihu, tajnovitu djevojku da šuti? Kad bi mi samo mogla vjerovati, samo na nekoliko trenutaka…
''Molim te, Bella,'' rekao sam, glasa previše intenzivnog, jer sam odjednom želio da mi vjeruje. Želio sam to mnogo, i to ne samo kao nagradu za ovu nesreću. Kako glupa želja. Kakvog smisla ima što hoću da ona vjeruje meni?
''Zašto?'' pitala je, i dalje obrambena.
''Vjeruj mi,'' molio sam ju.
''Obećaješ li mi da ćeš mi objasniti sve kasnije?
Ljutilo me što joj moram lagati, kada sam tako želio da mogu zavrijediti njeno povjerenje. Pa, kada sam joj odgovorio, dobila je oštar odgovor.
''Dobro.''
''Dobro,'' odzvanjala je istim tonom.
Kako su se spasioci počeli okupljati – stariji su došli, autoriteti, sirene u daljini – pokušao sam ignorirati djevojku da bi složio svoje prioritete ispravno. Tražio sam u svakom umu na parkiralištu, svjedoka i onih koji su došli kasnije, ali nisam našao ništa opasno. Mnogi su bili iznenađeni vidjevši me s Bellom, ali su svi zaključili – kao da nema mogućeg zaključka – da me samo nisu primijetili kako stojim do djevojke prije nesreće.
Ona je bila jedina koja nije prihvatila to lako objašnjenje, ali ona će uzeti u obzir odgovorne svjedoke. Ona je uplašena, traumatizirana, da ne spominjem podupirući tok u glavi. Vjerojatno šok. To bi bila prihvatljiva priča da ju zbuni, zar ne? Nitko ne bi dao mnogo kredita zbog tako mnogo promatrača.
Ustuknuo sam se kada sam uhvatio Rosaliene, Jasperove i Emmettove misli, tek stižući na mjesto događaja. Biti će pakao večeras.
Htio sam izravnati V udubljenje napravljeno od mojih ramena na zagasitom autu, ali djevojka je bila preblizu. Trebam pričekati dok joj netko ne odvuče pažnju.
Bilo je frustrirajuće čekati – toliko očiju uprtih u mene – dok su ljudi pokušavali pomaknuti kombi, da ga skinu sa nas. Mogao bih im pomoći, samo kako bi ubrzao proces, ali već sam bio dovoljno u nevolji a i djevojka ima oštre oči. Konačno, bili su sposobni odgurati ga dovoljno daleko da nas mogu staviti na nosila pa u hitna kola.
Poznato, prosijedo lice me pogledalo.
''Ej, Edward,'' Brett Warner je rekao. On je registrirani njegovatelj (medicinski brat), i znao sam ga dobro iz bolnice. To je bio udarac sreće – jedine sreće danas – jer je on prvi došao do nas. U njegovim mislima, nije bilo uzbune bilo je mirno. ''Jesi li dobro, mali?
''Odlično, Brett. Nije me ništa ni dodirnulo. Ali mislim da Bella ima potres mozga. Jako je udarila glavom kada sam ju povukao sa puta…''
Brett je usmjerio pažnju na djevojku, koja me pogledala bijesno zbog izdaje. Oh, to je točno. Ona je tihi mučenik – ona radije pati u sebi.
Nije se odmah suprotstavila mojoj priči, i dobio sam olakšanje.
Sljedeći bolničar me pokušao pregledati, ali nije ga bilo teško razuvjeriti. Obećao sam da će me otac pregledati,a onda je pustio.
Većini ljudi, sve što sam trebao raditi bilo je govoriti hladnim uvjerenjima. Većini ljudi, samo ne i djevojci, naravno. Je li se ona uklapala sa ijednim normalnim ljudskim obilježjima?
Kako su stavili ovratnik djevojci – njeno lice je postalo grimizno od stidom – iskoristio sam trenutak distrakcije i tiho popravio oblik udubine u tamnom autu sa svojom nogom. Samo su moji braća i sestre primijetili što radim, i čuo sam Emmettovo mentalno obećanje da će popraviti sve što mi promakne.
Zahvalan na njegovoj pomoći – i još više zahvalan Emmettu, na kraju krajeva, da je već oprostio mom opasnom izboru – bio sam opušteniji kada sam sjeo naprijed u autu hitne pomoći do Bretta.
Načelnik policije je stigao prije no što su Bellu odveli u stražnji dio kola.
Iako su misli Bellinog oca bile puke riječi, panika i briga koja izbijaja iz čovjekova uma zaglušena je jednako kao i svaka druga misao u okolici.
Njegova ljutnja i osjećaj krivnje bile su bez riječi, uvećane, kako je vidio svoju jedinu kćer na nosilima.
Kako su ti osjećaji prolazili kroz njega prolazili su i kroz mene, kao jeka se povećavajući. Kada me Alice upozorila da ako ubijem Charlijevu kćerku da ću ubiti i njega, također, nije pretjerivala.
Moja glava se nakrivila u krivnji kako sam slušao uspaničeni glas.
''Bella!'' viknuo je.
''Sasvim sam u redu, Char-Tata.'' Uzdahnula je. ''Nije mi ništa.''
Njeno razuvjeravanje jedva da je smanjilo njegovu brigu. Okrenuo se najbližem bolničaru i zatražio više informacija.
Nisam bio siguran dok ga nisam čuo kako priča, govoreći savršeno suvisle rečenice usprkos panici, da sam shvatio da njegov bijes i briga nisu bezriječni. Samo nisam…mogao čuti prave riječi.
Hmm. Charlie Swan nije tih kao njegova kćerka, ali mogao sam vidjeti od koga je to naslijedila. Zanimljivo.
Nikada nisam provodio mnogo vremena sa načelnikom gradske policije. Uvijek sam ga smatrao čovjekom sa sporim mislima – sada sam shvatio da sam ja taj koji je spor. Njegove misli su djelomično zapečaćene, ali ne i neprisutne. Mogao sam čuti samo tenor, kao njihov ton…
Htio sam pozornije slušati, da mogu vidjeti ovaj novi, manji ključ ove zagonetke djevojčinih tajni. Ali Bellu su odveli u stražnji dio tada, i hitna je krenula.
Bilo je teško razdvojiti se od mogućnosti rješenja misterija koji me učinio opsesivnim. Ali sada sam trebao razmišljati – da pogledam sve što se dogodilo danas iz svakog mogućeg kuta. Morao sam slušati, da se uvjerim da nas nisam sve izložilo tolikoj opasnosti da moramo otići odmah. Morao sam se skoncentrirati.
Nije bilo ništa u bolničarevim mislima što bi me trebalo zabrinjavati. Koliko su oni mogli reći, nije ništa ozbiljno ni sa djevojkom. A Bella se držala priče koju sam ja osigurao, na taj način.
Prvi prioritet, kada dođemo u bolnicu, je vidjeti Carlisla. Požurio sam se kroz automatska vrata, ali nisam bio nesposoban da totalno zaboravim paziti na Bellu; držao sam ju na oku kroz misli liječnika.
Bilo je lako pronaći poznati um moga oca. Bio je u svom malom uredi, sam - drugi udarac sreće u ovom nesretnom danu.
''Carlisle.''
Čuo je moj dolazak, i bio je uznemiren čim mi je ugledao lice. Skočio je na noge, njegovo lice bljedilo je do boje kosti. Nagnuo se naprijed preko uredno složenog radnog stola.
Edward – nisi valjda –
''Ne, nisam, ne radi se o tome.''
Duboko je udahnuo. Naravno da nisi. Oprosti što nisam suzdržao misao. Tvoje oči, naravno, trebao sam znati… Gledao je u moje još uvijek-zlatne oči sa olakšanjem.
''Ona je ozlijeđena, vjerojatno ne ozbiljno, ali-''
''Što se dogodilo?''
''Glupa automobilska nesreća. Našla se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ali nisam mogao samo stajati – i dopustiti da ju pregazi –''
Ponovi, nisam razumio. Kako si ti upleten?
''Kombi se klizao preko leda,'' šapnuo sam. Zurio sam u zid iza njega dok sam govorio. Umjesto mnoštva uokvirenih diploma, on je imao jednu jednostavnu sliku – njegovu najdražu, neotkrivenu Hassamovu sliku. ''Ona je bila na putu. Alice je vidjela što će se dogoditi, ali nije bilo vremena za ništa drugo osim da stvarno trčim preko parkirališta i sklonim ju sa puta. Nitko nije primijetio…osim nje. Morao sam zaustaviti kombi, također, ali opet, nitko nije vidio…osim nje. Meni…meni je žao Carlisle. Nisam nas mislio izložiti opasnosti.''
Okružio je svoj stol i stavio ruku na moje rame.
Učinio si pravu stvar. Nije ti bilo lako. Ponosim se tobom, Edward.
Tada sam ga mogao pogledati u oči. ''Ona zna da nešto nije…u redu sa mnom.''
''To nije važno. Ako trebamo otići, otići ćemo. Što je ona rekla?''
Odmahnuo sam glavom, pomalo frustriran. ''Još ništa.''
Još?
''Složila se sa mojom verzijom događaja – ali očekuje objašnjenje.''
Namrštio se, razmišljajući o tome.
''Udarila je glavom – i to dobro, tome sam zaslužan,'' nastavio sam brzo. ''Srušio sam ju na tlo prilično jako. Čini se u redu, ali…mislim da joj to neće pomoći u sramoćenju na svoj račun.''
Osjetio sam se kao pokvareno izgovarajući te riječi.
Carlisle je čuo gađenje u mom glasu. Možda to neće biti potrebno. Vidjeti ćemo što će se dogoditi, hoćemo li? Čini se da imam pacijenta za posjetiti.
''Molim te,'' rekao sam. ''Tako sam zabrinut da sam ju možda povrijedio.''
Carlisleov izraz se razvedrio. Poravnao je svoju svijetlu kosu – samo nekoliko sjena svjetliju od njegovih smeđih očiju – i nasmijao se.
Zanimljiv dan za tebe, zar ne? U njegovom umu, mogao sam vidjeti ironiju, i bilo mu je smiješno, bar njemu. Čista zamjena uloga. Negdje za vrijeme kratke sekunde razmišljanja kada sam trčao preko ledenog parkirališta, preobrazio sam se iz ubojice u zaštitnika.
Smijao sam se sa njim, prisjećajući se kako sam siguran bio da Bella neće nikada trebati zaštitu od ničega osim od mene samog. Postojao je rub u mome osmijehu, jer usprkos kombiju, to je bila potpuna istina.

Čekao sam sam u Carlisovom uredu – jedan od najdužih sati koji sam ikad proživio – slušajući bolnicu punu misli.
Tyler Crowley, vozač kombija, bio je ozlijeđen više od Belle, a pozornost sam usmjerio na njega dok je ona čekala svoj red na rendgenu. Carlisle je bio u pozadini, vjerujući bolničarovoj dijagnozi da je djevojka samo lakše ozlijeđena. Ovo me ljutilo, ali znao sam da je u pravu. Jedan pogled u njegovo lice i ona će se odmah prisjetiti mene, činjenica da nešto nije u redu sa mojom obitelji, natjerati će je da progovori.
Sigurno je imala dovoljno željnog partnera za razgovor. Tyler je bio ispunjen krivnjom zbog činjenice da ju je umalo ubio, i čini se da nije mogao prestati pričati o tome. Mogao sam vidjeti njen izraz lica kroz njegove oči, i bilo je jasno da je željela da prestane. Kako on to nije mogao vidjeti?
Bilo je napeto kada ju je Tyler pitao kako se maknula sa puta.
Čekao sam, nisam disao, dok je ona oklijevala.
''Um…'' čuo je kako je rekla. Onda je zastala tako dugo da se upitao je li ju ovo pitanje zbunilo. Konačno, nastavila je. ''Edward me maknuo sa puta.''
Izdahnuo sam. A moje disanje se ubrzalo. Nisam nikada prije čuo da izgovara moje ime. Sviđalo mi se kako je zvučalo – čak i samo slušajući kroz Tylerove misli. Htio sam sam to čuti…
''Edward Cullen,'' rekla je, kada Tylor nije shvatio na koga je mislila. Našao sam se na vratima, moja ruka bila je na kvaki. Želja da ju vidim rasla je sve snažnija. Trebao sam se upozoriti na oprez.
''Stajao je odmah do mene.''
''Cullen? Huh. To je čudno. ''Nisam ga vidio.'' Mogu se zakleti… ''Wow, sve se prebrzo dogodilo, pretpostavljam. Je li on dobro?''
''Mislim da je. Ovdje je negdje, ali on nije morao biti na nosilima.''
Vidio sam izraz njenog lica ispunjenog mislima, sumnjivo je zategnula oči, ali ove sitne promjene u njenom izrazu lica gubile su se u Tyleru.
Ona je lijepa, razmišljao je, gotovo iznenađen. Čak i ovakva. Nije baš moj tip, ali… Trebao bih ju izvesti van. Da se pomirimo sa ovim danas…
Bio sam vani na hodniku, tada, na pola puta do sobe za hitne slučajeve, bez razmišljanja ijednu sekundu što to zapravo radim. Na sreću, medicinska sestra je ušla u sobu prije no što ja mogu – bio je Bellin red na rendgen. Naslonio sam se na zid u mračnom kutu odmah na uglu, i pokušao sam se sabrati dok nju odvode.
Nije mi smetalo što je Tyler pomislio da je lijepa. Svatko je to mogao primijetiti. Nije bilo razloga da se osjećam…kako se osjećam? Iživcirano? Ili je bijesno bliže istini? Ta istina nije imala smisla.
Stajao sam koliko sam mogao na istom mjestu, ali nestrpljivost me prožela i kružio sam u sobi za radiologiju. Ona je već bila pomaknuta sa ER-a, ali mogao sam proviriti na njen rendgen dok je medicinska sestra bila okrenuta leđima.
Osjetio sam se mirnije kada sam pogledao. Njena glava je u redu. Nisam ju ozlijedio, ne zapravo.
Carlisle me uhvatio ovdje.
Izgledaš bolje, komentirao je.
Gledao sam samo pravo. Nismo bili sami, hodnici su puni posjetioca.
Ah, da. Stavio je sliku rendgena na osvijetljenu ploču, ali nije trebao drugi pogled. Vidim. Ona je sasvim u redu. Bravo, Edward.
Zvuk odobrenja moga oca stvorio je pomiješanu reakciju u meni. Moliti će me, osim što on neće odobriti ono što ću ja sada uraditi. Na kraju krajeva, ne bi odobrio ako bi znao moje prave razloge…
''Mislim da ću razgovarati s njom – prije no što tebe vidi,'' promrmljao sam ispod glasa. ''Ponašat ću se prirodno, kao da se ništa nije ni dogodilo. Sve ću ispraviti.'' Svi prihvatljivi razlozi.
Carlisle je kimnuo odsutno, i dalje gledajući rendgen zrake. ''Dobra ideja. Hmm''
Pogledao sam da vidim što je smatrao zanimljivim.
Pogledaj sve ove zacijele ! Koliko puta ju je majka ispustila?
Carisle se nasmijao svojoj šali.
''Počinjem misliti da djevojka stvarno ima lošu sreću. Uvijek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.''
Forks je stvarno pogrešno mjesto za nju, sa tobom ovdje.
Lecnuo sam se.
Idi. Popravi stvari. Brzo ću ti se pridružit.
Otišao sam brzo, osjećajući se krivim. Možda sam previše dobar lažov, ako mogu prevariti Carlisla.
Kada sam došao u ER, Tyler je mrmljao ispod glasa, i dalje se ispričavajući.
Djevojka je pokušavala pobjeći njegovom kajanju tako što se pretvarala da spava. Njene oči bile su zatvorene, ali njeno disanje nije bilo ujednačeno, a tu i tamo njeni prsti bi se nestrpljivo protezali.
Promatrao sam njeno lice jedan dug trenutak. Ovo je zadnji put da ću ju vidjeti. Ta činjenica potaknula je oštru bol u mojim prsima. Je li to zbog toga što sam mrzio ostaviti slagalicu neriješenom? To mi se i nije činilo kao neko objašnjenje.
Konačno, duboko sam udahnuo i pomaknuo gdje me mogu vidjeti.
Kada me Tyler vidio, počeo je govoriti, ali stavio sam kažiprst na svoje usne.
''Spava li?'' Promrmljao sam.
Belline oči su se brzo otvorile i usmjerile na moje lice. Raširile su se u trenu, a onda suzile u ljutnji ili sumnji. Sjetio sam se da imam ulogu za odigrati, pa sam se nasmijao kao da se ništa neobično nije dogodilo ovo jutro – osim udarca njene glave i malo bujne mašte.
''Hej, Edward,'' Tylor je rekao. ''Stvarno mi je žao-''
Podigao sam jednu ruku da zaustavim njegovu ispriku. ''Nema krvi, nema prekršaja.'' Rekao sam podrugljivo. Bez razmišljanja široko sam se osmjehnuo svojoj privatnoj šali.
Bilo je začudno lako ignorirati Tylora, koji je ležao nekoliko metara udaljen od mene, prekriven svježom krvlju. Nikada nisam razumio kako to Carlislu uspijeva – ignorirati krv njegovih pacijenata da bih ih izliječio. Zar ne bi stalna kušnja odvraćala pažnju, ili bila opasna…? Ali, sada…mogu vidjeti kako, ako se skoncentriraš na nešto drugo dovoljno dobro, iskušenja ne bi bilo.
Čak i svježa krv izložena, Tylerova krv nije imala ništa kao Bellina,
Ostavio sam prostora između nas, sjeo sam na kraj Tylerovog madraca.
''I, koji je zaključak?'' upitao sam ju.
Njena donja usna malo se napućila. ''Nije mi ništa, ali neće me pustiti. Kako ti nisi zarobljen na nosilima kao mi ostali?''
Njena nestrpljivost ponovo me nasmijala.
Sada sam mogao čuti Carlisla u hodniku.
''Sve je u tome koga poznaješ,'' rekao sam lagano. ''Ne brini se, došao sam te iznenaditi.''
Gledao sam njenu reakciju pomno kako je moj otac ulazio u sobu. Njene oči su se
raširile a njena usta ostala otvorena u čudu. Jecao sam iznutra. Da, naravno da je primijetila sličnost.
''Pa gospođice Swan, kako se osjećate?'' Carlisle je upitao. On je imao odlično lagane manire koji su većinu pacijenata opustili u nekoliko trenutaka. Nisam mogao reći kako je to djelovalo na Bellu.
''U redu sam,'' rekla je tiho.
Carlisle je stavio rendgen sliku na svijetlo pokraj kreveta. ''Tvoj rendgen izgleda dobro. Boli li te glava? Edward kaže da si se poprilično udarila u nju.
Ona je uzdahnula, i rekla, ''U redu sam,'' ponovo, ali ovaj put nestrpljivost se osjetila i u njenom glasu. A onda je jednom pogledala u mom pravcu.
Carlisle je prišao bliže i prešao nježno po njenoj lubanji dok nije pronašao kvrgu u njenoj kosi.
Uhvatio sam štit od vala emocija koje su me prožele.
Vidio sam Carlisla kako radi sa ljudima tisuću puta. Prije nekoliko godina, asistirao sam mu neformalno – iako samo u onim situacijama gdje krv nije bila umiješana. Pa to nije prva stvar meni, da ga gledam kako pregledava djevojku kao da je on jednak čovjek kao i ona. Zavidio sam njegovoj kontroli dosta puta, ali to nije bila ista emocija. Zavidio sam mu više od kontrole. Zavidio sam razlici između Carlisla i mene – što ju je on mogao dodirivati tako nježno, bez straha, jer je znao da ju nikada neće ozlijediti…
Ona se trznula, kao i ja na svom sjedalu. Morao sam se skoncentrirati na trenutak da zadržim opuštenu pozu.
''Boli?'' Carlisle je upitao.
A njena brada se izbacila u sekundi. ''Ne baš,'' rekla je.
Još jedan mali dio njenog karaktera se podudarao: ona je hrabra. Ona ne voli pokazivati slabost.
Možda najranjivije biće koje sam ikada vidio, koje nije htjelo pokazivati slabost. Smiješak mi je proklizio usnama.
Opet me oštro pogledala.
''Pa dobro,'' Carlisle je rekao. ''Otac ti je u čekaonici – možeš sa njim doma sada. Ali vrati se budeš li osjećala vrtoglavicu ili ako budeš imala problema sa vidom uopće.''
Njen otac je ovdje? Prošao sam kroz misli u punoj čekaonici, ali nisam mogao razabrati njegov mentalni glas u grupi kako je ona ponovo progovorila, a lice joj je izgledalo bijesno.
''Zar se ne mogu vratiti u školu?''
''Možda da danas miruješ,'' Carlisle je predložio.
Njene oči su sijevnule prema meni. ''A može li on natrag u školu?''
Ponašaj se prirodno, izgladi stvari…ignoriraj način na kako se osjećaš kada te pogleda u oči…
''Netko mora širiti dobre vijesti o tome da smo preživjeli,'' rekao sam.
''Zapravo,'' Carlisle me ispravio, ''većina škole je čini mi se u čekaonici.''
Predvidio sam njenu reakciju ovaj put – njen pogled na pažnju. Nije razočarala.
''Oh ne,'' jadikovala je, i stavila ruke preko svog lica.
Sviđalo mi se što sam konačno točno pogodio. Počinjao sam ju razumijevati…
''Želiš li ostati?'' Carlisle je upitao.
''Ne, ne!'' rekla je hitro, njišući noge preko strane madraca i kližući se prema dolje dok joj stopala nisu dodirnula pod. Spotakla se naprijed, bez balansa, u Carlisove ruke. Uhvatio ju je i uravnotežio.
Opet, zavist me prožela.
''Dobro sam,'' rekla je prije no što je on uspio išta reći,slabo ružičastih obraza.
Naravno, da to ne smeta Carlislu. Kada je bio siguran da je uravnotežena, onda ju ispustio iz ruku.
''Uzmi Tylenol za bol,'' rekao je.
''Ne boli tako jako.''
Carlisle se nasmijao i potpisao njen karton. ''Čini mi se da si veoma sretna.''
Okrenula je lagano svoje lice, da me pogleda sa svoji oštrim očima. ''Sva sreća da je Edward stajao do mene.''
''Oh, pa, da,'' Carlisle je brzo rekao, čuvši istu stvar u njenom glasu kao i ja. I dalje nije sumnjala u ono što je ona vidjela. Ne još.
Tvoja je, Carlisle je pomislio. Postavi se kako misliš da je najbolje.
''Hvala ti puno,'' šapnuo sam, tiho i brzo. Nijedan čovjek me nije čuo.
Carlislove usne su se malo izvile na moj sarkazam kako se okrenuo prema Tyleru. ''Bojim se da ćeš ti morati ostati sa nama malo duže,'' rekao je kako je pregledao krhotine od smrskanog prozora.
Pa, napravio sam nered, pa je jedino pošteno da ga ja i počistim.
Bella je namjerno krenula prema meni, ne zastajući sve dok nije bila dovoljno ugodno blizu. Sjetio sam se kako sam se nadao, prije sve nesreće, da će mi prići…Ovo je bilo izrugivanje mojim željama.
''Mogu li porazgovarati s tobom na minutu?'' prosiktala je.
Njen topli dah je prešao mojim licem a onda sam se morao udaljiti od nje za korak. Njena privlačnost nije se nimalo umanjila. Svaki put kada je blizu mene, poticala je moje najgore, najhitnije instinkte. Otrov je tekao mojim ustima a moje tijelo se pripremalo za napad – da je zgrabim rukama, i zdrobim njen vrat svojim zubima.
Moj um bio je jači od mog tijela, ali samo malo.
''Tvoj te otac čeka,'' podsjetio sam ju, moja čeljust se stisnula.
Ona je pogledala prema Carlislu i Tyleru. Tyler nije ni malo obraćao pažnju na nas, ali Carlisle je promatrao svaki moj uzdah.
Oprezno, Edward.
''Željela bih s tobom popričati nasamo, ako nije problem,'' inzistirala je tihim glasom.
Želio sam reći da mi je veliki problem, ali znao sam da se jednom trebao suočiti. Da završim s tim više.
Bio sam pun konfliktnih emocija kako sam izlazio iz sobe, slušajući njene posrtaje iza mene, kako je pokušavala ići u korak sa mnom.
Sada je gluma trebala započeti. Znao sam ulogu koju sam trebao odigrati – znao sam i karakter; biti ću lopov. Lagati ću i ismijavati i biti okrutan.
To se protivilo svim mojim boljim impulsima – ljudskim impulsima koje sam sačuvao kroz sve ove godine. Nikada nisam želio zavrijediti njeno povjerenje kao u ovom trenutku, kada sam uništio svaku mogućnost za to.
Još je bilo gore jer je ovo zadnja uspomena koju će imati o meni. Ovo je moja oproštajna scena.
Okrenuo sam se prema njoj.
''Što želiš?'' hladno sam upitao.
Ustuknula je lagano od mog neprijateljstva. Njene oči su se začudile, upravo izraz koji me progonio…
''Duguješ mi objašnjenje,'' rekla je tiho; a njeno blijedo lice još je više pobijelilo.
Bilo je teško govoriti grubim glasom. ''Spasio sam ti život – ne dugujem ti ništa.''
Opet je ustuknula – gorilo je kao kiselina dok sam gledao kako je moje riječi povrjeđuju.
''Obećao si,'' šapnula je.
''Bella, udarila si glavom, ne znaš o čemu pričaš.''
Njena brada se podignula. ''Sve je u redu sa mojom glavom.''
Sada je bila ljuta, što mi je olakšalo. Susreo sam njeno zurenje, i napravio lice još više neprijateljski.
''Što želiš od mene, Bella?''
''Želim istinu. Želim znati zašto lažem za tebe.''
Ono što je željela bilo je pošteno - i frustriralo me što joj to moram zanijekati.
''Što ti misliš da se dogodilo?'' zamalo sam režao na nju.
Njene riječi su tekle u bujici. ''Sve što znam je da nisi bio iole blizu meni – Tyler te nije vidio, također, zato mi nemoj govoriti da sam dobro udarila glavom. Taj kombi nas je oboje trebao zgnječiti – a nije, i tvoje ruke su ostavile udubine sa jedne strane kamiona – a ostavio si udubinu i na drugom autu, a nisi uopće ozlijeđen – a kombi je trebao zgnječiti moje noge, ali podigao si ga…'' Odjednom, stisnula je zube a njene oči su se caklile od neprolivenih suza.
Gledao sam u nju, podrugljivog lica, iako sam se zapravo osjećao užasnuto; vidjela je sve.
''Ti misliš da sam podigao kombi sa tebe?'' sarkastično sam upitao.
Odgovorila je sa samo jednim ukočenim kimanjem.
Moj glas postao je više podrugljiviji. ''To ti nitko neće povjerovati, znaš.''
Uložila je napor da suzdrži bijes. Kada mi je odgovorila, svaku riječ izgovorila je sporo i razborito. ''Nisam mislila nikome ni govoriti.''
To je stvarno mislila – mogao sam to vidjeti u njenim očima. Čak i bijesna i izdana, čuvati će moju tajnu.
Zašto?
Šok je narušio moj oprezno namješten izraz lica na pola sekunde, a onda sam se sabrao.
''Onda zašto je važno?'' upitao sam, trudeći se da zadržim ozbiljan glas.
''Meni je važno,'' rekla je intenzivno. ''Ne volim lagati – pa vjerojatno postoji dovoljno dobar razlog zašto to radim.''
Htjela je da joj vjerujem. Jednako kao što sam ja htio da ona meni vjeruje. Ali ovo je bila granica koju nisam smio preći.
Moj glas ostao je leden. ''Možeš li mi samo zahvaliti i završiti s tim?''
''Hvala,'' rekla je, a onda je tiho parila, još uvijek čekajući.
''Nećeš to pustiti, zar ne?''
''Ne.''
''U tom slučaju…'' Nisam joj mogao reći istinu čak i da sam želio…a nisam želio. Radije bih da ona izmisli vlastitu priču nego da sazna tko sam, jer ništa nije moglo biti gore od istine – bio sam živuća noćna mora, ravno sa stranica horor novele.
''Nadam se da ćeš uživati u razočarenju.''
Mrko smo se pogledali. Bilo je čudno kako je njen bijes bio dražestan. Kao ljutiti mačić, mekan i bezopasan, i tako nesvjestan svoje ranjivosti.
Ona se opet zarumenila se i škrgutala zubima. ''Zašto si se uopće trudio?''
Njeno pitanje nije bilo ono na koje sam se spremao odgovoriti. Izgubio sam svoju ulogu koju sam glumio. Osjetio sam kako je maska skliznula sa moga lica, i rekao joj – ovaj put – istinu.
''Ne znam.''
Zapamtio sam njeno lice po posljednji put – još uvijek je bilo znakova ljutnje, a krv još nije izblijedjela sa njenih obraza – a onda sam se okrenuo i otišao od nje.

| I (0) | love | Cullens |

DRUGO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

2. Otvorena knjiga

Naslonio sam se preko mekog snježnog pokrivača, dopuštajući da se suhe pahulje oblikuju oko moga tijela. Moja koža se ohladila na temperaturu zraka koji me okružuje, a malene figure leda imale su osjećaj baršuna na mojoj koži.
Nebo iznad mene je jasno, sjajno sa zvijezdama, blistavo plavo na jednim, i žuto na drugim mjestima. Zvijezde tvore veličanstvene vrtloge oko crnog svemira - prelijep pogled. izuzetno prelijep. Ili radije, trebao bi biti prelijep. Trebao bi biti, da sam bio sposoban gledati.
Nije mi bilo bolje. Šest dana je prošlo, šest dana skrivao sam se ovdje u pustom divljem Denaliju, ali nisam bio bliže slobodi od prvog trenutka kada sam uhvatio njezin miris.
Kada gledam u ovo nebo optočeno draguljima, isto kao da postoji neka zapreka između mojih očiju i njegove ljepote. Zapreka je lice, i ne baš posebno lice, ali nisam ga mogao protjerati iz mog uma.
Čuo sam nadolazeće misli prije nego korake koji su ih pratili. Zvuk kretnje bio je samo blijedi šapat zbog snijega.
Nisam se iznenadio što me Tanya pratila ovdje. Znao sam da je razmišljala o ovom nadolazećem razgovoru u zadnjih proteklih dana, odgađala ga je sve dok nije bila sigurna što točno želi reći.
Izvirila je u doseg mog oka oko šezdeset metara dalje, kako je skočila na vrhu crne stijene balansirajući na loptama snijega golim stopalima.
Tanyna koža bila je srebrena na zvjezdanoj svjetlosti. Njene jantarne oči svjetlucale su kako me je uočila, polu-prekrivena snijegom, a njene pune usne polako su se rastegnule u osmijeh.
Krasno. Da sam je stvarno bio sposoban vidjeti. Udahnuo sam.
Čučnula je na kamenu, prsti su joj dodirivali stijenu.
Topovsko tane, pomislila je.
Lansirala se u zraku; njen oblik postao je taman, sjena koja se vrti graciozno između mene i zvijezda. Zamotala se u loptu kako je udarila u naslaganu hrpu snijega pored mene.
Snježna mećava se razletjela oko mene. Zvijezde su pocrnile a ja sam bio pokopan duboko u perju ledenih kristala.
Ponovo sam udahnuo, ali se nisam pomaknuo da se otkrijem. Crnina ispod snijega nije škodila a niti poboljšala pogled. I dalje sam vidio isto lice.
''Edward?''
A onda se snijeg ponovo razletio kako ga je Tanya hitro sklanjala. Odgurnula je prah sa mog nepomičnog lica, ne susrećući moje oči.
''Oprosti,'' promrmljala je. ''To je šala.''
''Znam. Bilo je smiješno.''
Usta su joj se iskrivila.
''Irina i Kate govore da te ostavim na miru. Misle da ti idem na živce.''
''Uopće ne,'' razuvjerio sam je. ''Baš suprotno, ja sam taj tko je nepristojan - odvratno nepristojan. Jako mi je žao.''
Ideš doma, zar ne? Pomislila je.
''Nisam…sasvim…odlučio još.''
Ali ne ostaješ ovdje. Pomislila je čeznutljivo, tužno.
''Ne. Ne čini mi se da…pomaže.''
Napravila je grimasu. ''Tome sam ja kriva, zar ne?''
''Naravno da nisi,'' glatko sam slagao.
Ne moraš biti gospodin.
Nasmijao sam se.
Neugodno se osjećaš uz mene, optužila je.
''Ne.''
Podigla je jednu obrvu, nije mi povjerovala ali morao sam se nasmijati izrazu njenog lica. Kratak osmijeh. Kojeg je popratio još jedan uzdah.
''U redu,'' priznao sam. ''Pomalo.''
Ona je također uzdahnula, i naslonila bradu na dlanove. Misli su joj bile pune razočaranja.
''Tisuću puta dražesnija si od zvijezda, Tanya. Naravno, toga si već dovoljno svjesna. Nemoj dopustiti da moja tvrdoglavost naruši tvoje samopouzdanje.'' Smijuljio sam se neistini toga.
''Samo nisam navikla na odbijanje,'' gunđala je, atraktivno je napućila donju usnu od ljutnje.
''Naravno da nisi,'' složio sam se, sa malo uspjeha da ignoriram njene misli kroz koje su letjele uspomene od tisuća uspješnih osvajanja. Tanya je radije preferirala ljudske muškarce - kao prvo ima ih više u populaciji, sa dodanom prednosti mekoće i topline. I uvijek željni, definitivno.
''Succubi(demonu),'' zezao sam ju, nadajući se da ću prekinuti titraje slika u njenoj glavi.
Nasmijala se, bljeskajući zube. ''Originalna.''
Ne kao Carlisle, Tanya i njene sestre otkrile svoju svijest polako. Na kraju, ljubav prema ljudskim muškarcima okrenula je sestre protiv ubojstava.
Sada su muškarci koje su voljeli…živjeli.
''Kada si se pojavio ovdje,'' Tanya je rekla polako. ''Pomislila sam da…''
Znam što je pomislila. I trebao sam znati da će se tako osjećati. Ali i nisam baš razmišljao analitično u tom trenutku.
''Mislila si da sam se predomislio.''
''Da.'' Namrgodila se.
''Osjećam se užasno jer se poigravam sa tvojim očekivanjima, Tanya. Nisam namjeravao-nisam razmišljao. Samo sa otišao…u žurbi.''
''Ne mislim da ćeš mi reći zašto…?''
Sjeo sam i zamotao ruke oko svojih noga, u znak obrane. ''Ne želim pričati o tome.''
Tanya, Irina i Kate su bile jako dobre u životu koje su izabrali. Bolje, na neki način, od Carlisla. Usprkos nenormalnoj bliskosti koju su dopuštali sa onim tko bi trebao biti-i nekada bio-njihov plijen, nisu griješile. Previše sam postiđen da bi priznao slabost Tanyi.
''Problem sa ženom?'' pogodila je, ignorirajući moje oklijevanje.
Nasmijao sam se sumornim smijehom. ''Ne na način na koji ti misliš.''
Zatim je ušutjela. Slušao sam njene misli, te kako je pokušavala dešifrirati značenje mojih riječi.
''Nisi ni blizu,'' rekao sam.
''Jedna aluzija?'' upitala je.
''Molim te pusti, Tanya.''
Opet je utihnula, i dalje spekulirajući. Ignorirao sam ju, neuspješno trudeći se cijeniti zvijezde.
Odustala je nakon tihog trenutka, a njene su misli nastavile novim pravcem.
Gdje ćeš otići, Edward, ako odeš? Natrag Carlislu?
''Sumnjam,'' šapnuo sam.
Gdje ću otići? Nisam se mogao sjetiti niti jednog mjesta na svijetu koje me imalo zanimalo. Nije bilo ništa što sam htio vidjeti ili učiniti. Zato, jer bez obzira gdje odem, neću otići nigdje-samo bih bježao od toga.
To sam mrzio. Kada sam postao takva kukavica?
Tanya me zagrlila vitkom rukom oko mojih ramena. Ukočio sam se, ali nisam ustuknuo od njenog dodira. Nije mislila na ništa više od prijateljskog tješenja. Većim djelom.
''Mislim,da ćeš se vratiti,'' rekla je, glasom koji je samo malo aludirao na njen ruski akcent. ''Bez obzira što je…ili tko je…taj tko te opsjeda. Suočit ćeš se s tim. Ti si takav.''
Njene misli bile su sigurne kao i njene riječi. Nastojao sam prihvatiti viziju mene kakvu je ona imala u svom umu. Onaj tko se suočava sa stvarima. Bilo mi je ugodno razmišljati o sebi na takav način ponovo. Nikada nisam sumnjao u svoju odvažnost, moju mogućnost da se suočim sa poteškoćama, prije toga užasnog sata biologije u srednjoj školi nedavno.
Poljubio sam ju u obraz, kada sam se hitro izmaknuo jer je ona približavala svoje lice prema momu, dok su joj se usne već napućile. Žalosno se nasmijala mojoj brzini.
''Hvala ti, Tanya. Trebao sam to čuti.''
Njene misli postale su mrzovoljne. ''Valjda nema na čemu. Voljela bih da si malo razboritiji oko nekih stvari, Edward.''
''Oprosti, Tanya. Ti znaš da si predobra za mene. Samo…ja nisam pronašao ono što tražim još.''
''Eto, ako odeš prije nego što te ponovo vidim…zbogom, Edward.''
''Zbogom, Tanya.'' Kako sam izgovorio te riječi, mogao sam to vidjeti. Vidjeti sebe kako odlazim. Dovoljno jak da se vratim tamo gdje sam želio biti. ''Hvala ponovo.''
Bila je na nogama nakon jednog hitrog pokreta, i bježala je, kao duh je prelazila po snijegu tako brzo da njena stopala nisu imala vremena da tone u snijegu; nije ostavljala otiske za sobom. Nije se osvrćala. Moja ju je reakcija smetala sada više nego zadnji put, čak i u njenim mislima. Nije me željela ponovo vidjeti prije no što odem.
Moja su se usta mrzovoljno okrenula. Nisam volio povrjeđivati Tanyu, iako njeni osjećaji nisu bili duboki, čisti, i, u svakom slučaju, ne oni koje ne mogu odbiti. I dalje sam se osjećao manje gospodin.
Naslonio sam bradu na koljena i nastavio sam zuriti u zvijezde, iako sam odjednom osjetio bijes u želji da krenem. Znao sam da će me Alice vidjeti kako dolazim, i da će reći ostalima. Ovo će ih usrećiti a Carlisla i Esme posebno. Ali nastavio sam zuriti u zvijezde još jedan trenutak, pokušavajući vidjeti prošlo lice u mojoj glavi. Između mene i briljantnog svijetla na nebu, par zapanjujućih čokoladnih-očiju je zurio natrag u mene, činilo se kao da me pitaju kako će se ta odluka odraziti na nju. Naravno, nisam bio siguran da li je to točan podatak koji se njene znatiželjne oči pitaju. Čak i u mom zamišljanju, nisam mogao čuti njene misli. Belline oči nastavile su ispitivati, i blokirani pogled zvijezda i dalje mi je izmakao. Sa teškim uzdahom, odustao sam, i ustao se. Ako budem trčao, biti u Carlislevom auto u manje od sat vremena…
U žurbi da vidim svoju obitelj - i u želji da budem Edward koji se suočava sa stvarima podignute glave-trčao sam kroz zvijezdama obasjano snježno polje, ne ostavljajući tragove.

''Sve će biti u redu,'' Alice je odahnula. Oči joj nisu bile fokusirane, a Jasper joj je nježno držao ruku ispod njenog lakta, vodeći je naprijed kako smo ulazili u istrošenu kafeteriju u grupi. Rosalie i Emmett su vodili, Emmett je izgledao smiješno kao tjelohranitelj u sredini neprijateljskog teritorija. Rose je izgledala jako zabrinuto, također, ali više iživcirano nego zaštitnički.
''Naravno da hoće,'' promrmljao sam. Njihovo ponašanje bilo je smiješno. Da nisam bio siguran da se mogu nositi sa ovim trenutkom, ostao bih doma.
Iznenadna smjena od normalne, i čak čitavog jutra igre-sniježilo je čitavu noć, a Emmett i Jasper su iskoristili prednost moje smetenosti te su me bombardirali sa grudama: kada im je dosadilo moje neaktivno uzvraćanje, okrenuli su se jedan protiv drugoga – ova pretjerana budnost bila bi komična da nije bila tako živcirajuća.
''Još nije ovdje, ali na način na koji će ući…no neće biti nizvjetar nama ako sjednemo na naše uobičajeno mjesto.''
''Naravno da ćemo sjediti na našem uobičajenom mjestu. Prekini, Alice. Ideš mi na živce. Bit ću sasvim u redu.''
Trepnula je jednom dok joj je Jasper pomogao da sjedne na svoje mjesto, a njene oči konačno su se fokusirale na mene.
''Hmm,'' rekla je, zvučeći iznenađeno. ''Mislim da si u pravu.''
''Naravno da jesam,'' promrmljao sam.
Mrzio sam biti u centru njihove brige. Odjednom sam osjetio suosjećanje prema Jasperu, prisjetivši se svih puta kada smo mu smetali našom pretjeranom zaštitom. Nakratko je susreo moj pogled, i nasmiješio se.
Živcira, zar ne?
Napravio sam grimasu.
Je li ovaj tjedan bio tako dug, kada mi se ova sivosmeđa prostorija činila tako ubojito dosadna. Da se činila kao san, kao koma, biti ovdje?
Danas su mi živci bili napeti – kao žice od klavira, napete da zasviraju na najmanji pritisak. Moja osjetila bila su pod uzbunom; skenirao sam svaki zvuk, svaki pogled, svaki pokret u zraku koji je dodirivao moju kožu, svaku misao. Pogotovo misli. Samo sam jedan osjet držao zaključan, odbijao ga koristiti. Njuh, naravno. Nisam disao.
Očekivao sam da čujem više o Cullenovima u mislima koje sam pomno promatrao. Čitav dan sam čekao, tražio novu osobu s kojom se Bella sprijateljila i možda joj se povjerila, nastojeći predvidjeti u kojem će smjeru novi trač krenuti. Ali nije bilo ništa. Nitko nije primijetio pet vampira u kafeteriji, istih onih koji su bili tu i prije no što je nova djevojka došla. Nekoliko ljudi još je razmišljalo o djevojci, i dalje iste misli kao i prošli tjedan. Umjesto da to smatram neizrecivo dosadnim, sada sam bio fasciniran.
Zar nije ništa rekla o meni?
Nije moguće da nije primijetila moj crn ubojit pogled. vidio sam njenu reakciju na njega. Naravno da sam je prepao. Bio sam uvjeren da će spomenuti nekome nešto, čak i preuveličati priču da je napravi boljom. I da će mi nadodati nekih prijetećih osobina.
A onda me je još čula kako se trudim da izađem iz našeg zajedničkog sata iz biologije. Morala se pitati, vidjevši moj izraz, je li možda ona uzrok. Normalna djevojka bi se raspitala okolo kako bi objasnila moje ponašanje tako da se ne osjeća izopćenom. Ljudi se očajno žele osjećati normalno, žele se uklopiti. Da se stope sa svima što ih okružuju, kao bezlično stado ovaca. Potreba je bila pogotovo jaka za vrijeme nesigurnih adolescentnih godina. Djevojka nije izdatak tome pravilu.
Ali ama baš nitko nas nije primjećivao ovdje, za našim normalnim stolom. Bella mora da je posebno stidljiva, ako se nije nikome povjerila. Možda je razgovarala sa ocem, možda je snjim najviše povezana…ali to ne može biti, uzimajući u obzir činjenicu da je porvela snjim tako malo vremena kroz život. Mora biti bliža sa majkom. Bez obzira, morat ću proći kod načelnika Swana ubrzo i slušati njegove misli.
''Išta novo?'' Jasper je upitao.
''Ništa. Ona…mora da nije ništa rekla.''
Svi su digli jednu obrvu na ovu vijest.
''Možda i nisi tako strašan kao što misliš da jesi,'' Emmett je rekao, smijuljeći se. ''Kladim se da bih je ja prepao bolje od toga.''
Zakolutao sam očima.
''Pitam se zašto…?'' Posložio je opet moje otkriće o djevojčinom jedinstvenom tišinom.
''Prošli smo to. Ja ne znam.''
''Dolazi, tada je Alice promrmljala. Osjetio sam kako mi se tijelo napelo. ''Pokušaj izgledati ljudski.''
''Ljudski, kažeš?'' Emmett je upitao.
Podigao je desnu šaku, prevrćući prste i otkrivajući snježnu grudu koju je sačuvao u svom dlanu. Naravno da se nije otopila. Stisnuo ju je i napravio kvrgavu grudu leda.
Držao je oči na Jasperi, ali ja sam vidio smjer njegovih misli. Kao i Alice, naravno. Kada je nenadano zavitlao ledeni grumen na nju, ona ga je preusmjerila laganim pokretom njenih prstiju. Ledena gruda preletjela je uzduž kefeterije, prebrzo za ljudske oči, i oštro se razletjela udarivši od ciglani zid. Cigla je pukla, također.
Glave u tom kutu prostorije sve su se okrenule i zurile u hrpu slomljenog leda na podu, a onda se okrenule da pronađu krivca.
''Veoma ljudski Emmett,'' Rosalie je oštro rekla. ''Zašto ne udariš kroz zid kad svi se već okomio na njega?''
''Bilo bi više impresivno ako bi ti to učinila, dušo.''
Nastojao sam usmjeriti pažnju na njih, na licu imajući namješteni osmijeh koji je trebao biti dio njihove opaske. Nisam si dopuštao da pogledam prema redu gdje sam zano da ona stoji. Ali to je bilo sve što sam slušao.
Mogao sam čuti nestrpljivost Jessice prema novoj djevojci, koja se činila smetena, kako je stajala bezpokretno u redu. Vidio sam, u Jessicinim mislima, da su se Bellini obrazi ponovo zarumenili crvenom krvi.
Disao sam kratke, plitke uzdahe, spreman ga zaustaviti u slučaju ijednog dodira njenog mirisa u zraku blizu mene.
Mike Newton bio je sa njima dvjema. Čuo sam oba njegova glasa, i mentalni i verbalni, kada je upitao Jessicu što nije u redu sa Swan djevojkom. Nisu mi se sviđale njegove misli o djevojci, treptaji već uspostavljenih fantazija koje su zamaglile njegov um dok je gledao kako se pomiče i kako se trznula iz sanjarenja u kojem je izgledala kao da je zaboravila gdje se nalazi.
''Nije mi ništa,'' čuo sam Bellin tih, čist glas. Zvučao je kao zvonce u mrmljanju ostalih u kafeteriji, ali znao sam da je to radi toga što sam ga slušao tako pozorno.
''Danas ću uzeti samo sodu,'' nastavila je kako se pomicala sa redom.
Nisam si mogao pomoći a da ne pogledam jedanput u njenom pravcu. Ona je zurila u pod, a krv iz njenog lica je jenjavala. Brzo sam skrenula pogled, prema Emmetu, koji se smijao novom ispunjenog patnje osmijehu na mom licu.
Ti si bolestan, braco.
Promijenio sam crte lica u izraz koji se činio opušten i bez truda.
Jessica se pitala o djevojčinom manjku apetita. ''Zar nisi gladna?''
''Zapravo, osjećam se mučno.'' Njen glas je bio tih, ali i dalje jako čist.
Zašto me je smetalo, ta zaštitnička briga koja me prožela od Mike Newtonovih misli? Zašto me smetala taj posesivni prizvuk prema njoj? To se mene nije ticalo da se Mike osjećao bezpotrebno ljutit na nju. Možda su tako svi reagirali na nju. Zar nisam želio, instinktno, da je zaštitim, također?
Prije no što sam je želio ubiti, da je…
Ali je li djevojka bolesna?
Bilo je teško procijeniti-izgledala je tako nježno sa svojom prozirnom kožom…Tada sam shvatio da se i brinem, također, isto kao taj dečko pomračenog uma, pa sam se prisilio da ne razmišljam o njenom zdravlju.
Bez obzira na to, nisam je volio gledati kroz Mike Newtonove misli. Prebacio sam se na Jessicine oprezno promatrajući gdje će njih troje sjesti. Na sreću, sjeli su sa Jessicinim običnim prijateljima, tamo za prvim stolovima u prostoriji. Nismo bili uz vjetar, upravo kako je Alice obećala.
Alice me udarila laktom. Ubrzo će pogledati, izgledaj ljudski.
Skupio sam zube iza mog osmijeha.đ
''Opusti se, Edward, Emmett je rekao. ''Iskreno. Pa šta ako ubiješ jednog čovijeka. To je jedva kraj svijeta.''
''Znao bi,'' promrmljao sam.
Emmett se smijao. ''Moraš se naučiti kako preći preko stvari. Kao ja. Vječnost je dugo vrijeme da se utapaš u krivnji.''
¸ a tada, Alice je bacila manju grudu leda koju je skrivala na Emmettovo bez sumnje lice.
On je trepnuo, iznenađen, a onda se nasmijao svojoj zamisli.
''Sama si to tražila,'' naslonio se preko stola i mrdao svojom leda punom kosom u njenom pravcu. Snijeg, topeći se u toploj sobi, je letio iz njegove kose u tankim polu tekućim, polu ledenom tušu.
''Ew!'' Rose se žalila,kako su se ona i Alice zgrozile nad poplavom.
Alice se smijala, i svi smo se pridružili. Mogao sam vidjeti u Alicinoj glavi kako je orkestrirala ovaj savršeni trenutak, i znao sam da nas djevojka-trebao bi prestat razmišljat o njoj na takav način, kao da je ona jedina djevojka na cijelom svijetu-da nas Bella gleda dok se smijemo i igramo, izgledajući kao ljudi i nerealno idealni kao slika Normana Rockwella.
Alice se nastavila smijati, držeći svoj pladanj kao štit. Djevojka-Bella mora da još uvijek zuri u nas.
…opet zuri u Cullenove, netko je pomislio, te zadobio moju pažnju.
Automatski sam se okrenuo prema nenamjernom pozivu, i shvatio sam da su moje oči našle odredište kada sam prepoznao glas-danas sam ga puno slušao.
Ali moje oči su skliznule sa Jessice, i usmjerile se djevojčinom oštroumnom zurenju.
Brzo je pogledala dolje, sakrivajući se u svojoj tankoj kosi ponovo.
O čemu razmišlja? Frustracija mi se čini povećavala kako je vrijeme prolazilo, umjesto da me dosađivala. Pokušao sam-ne siguran da ovo što radim da nikada nisam pokušao uraditi-da ispitam moj um na tišinu oko nje. Moj izvanredni sluh je uvijek dolazio prirodno, bez pitanja; nikada nisam morao raditi na njemu. Ali sada sam se skoncentrirao, nastojeći probiti kakav god štit već ona ima oko sebe.
Ništa osim tišine.
što ima u njoj? Jessica je pomislila, odzvanjajući u mojoj frustraciji.
''Edward Cullen bulji u tebe,'' šapnula je u uho Swan djevojci, sa dodatkom smijeha. Nije bilo ni traga njenoj ljubomori u iritaciji tona njengo glasa. Jessica se činila vješta u svom pretvaranju u prijateljstvu.
Slušao sam, previše zaokupljen, djevojčinim odgovorom.
''Ne izgleda ljutito, zar ne?'' prošaputala je.
Dakle ona je primijetila moju divlju reakciju prošli tjedan. Naravno da je.
Pitanje je zbunilo Jessicu. Vidio sam svoje lice u njenim mislima kako je provjeravala moj izraz, ali se nisam susreo sa njenim pogledom. I dalje sam se koncentrirao na djevojku, u nastojanju da čujem nešto. Moj usredotočeni fokus nije uopće pomagao.
''Ne,'' Jessica joj je rekla, a znao sam da je željela da može reći DA-u sebi se grizla, na moje zurenje-iako joj u glasu toga nije bilo ni traga. ''Zar bi trebo?''
''Mislim da mu se ne sviđam,'' djevojka je šapnula natrag, naslanjajući glavu na ruku kao da je odjednom umorna. Pokušao sam shvatiti pokret, ali mogao sam samo nagađati. Možda i je umorna.
''Cullenovi ne vole nikoga,'' Jessica ju je razuvjerila. ''Pa, ne primjećuju nikoga osim sebe.'' Bar ne dosada. Njena misao gunđala je u pritužbi. ''Ali on i dalje zuri u tebe.''
''Prestani gledati u njega,'' rekla je djevojka bijesna, podižući glavu sa ruke da vidi je li ju Jessica poslušala-
Jessica se nasmijala, ali je učinila što joj je rečeno.
Djevojka nije pogledala prema meni čitav sat. Iako se činilo-naravno, ne mogu biti siguran-da je to bilo promišljeno. Činilo se kao da je željela pogledati u mene. Njeno tijelo bi se lagano pomaklo prema mom pravcu, njena brada bi se počela okrećati, a onda bi se uhvatila, duboko udahnula, i netremice buljila u bilo koga tko je pričao.
Ignorirao sam ostale misli oko djevojke skoro čitavo vrijeme, kao da nisu, trenutno, o njoj. Mike Newton je planirao grudanje na parkiralištu poslije škole, ne shvaćajajući da se snijeg zamijenio kišom. Nježne pahuljice na krovu pretvarale su se u kapi kiši. Zar nije mogao čuti promjenu? Meni se to činilo prebučno.
Kada je odmor završio, ostao sam na svom mjestu. Ljudi su izlazili, a ja sam uhvatio sebe kako pokušavam odrediti zvuk njenih koraka od zvuka ostalih, kao da je nešto važno i neobično u vezi njih. Kako glupo.
Moja obitelj također nije napravila pokret za odlazak. Pričekali su da vide što ću ja učiniti.
Hoću li otići u razred, sjesti do djevojke gdje mogu mirisati apsurdno potentni miris njene krvi i osjetiti toplinu njenog pula u zraku na mojoj koži. Jesam li dovoljno snažan da izdržim to? Ili mi je dosta za danas?
''…Mislim da je u redu,'' Alice je rekla, oklijevajući. ''Tvoj um je spreman. Mislim da ćeš izdržati kroz sat.''
Ali Alice je dobro znala kako se um brzo može pormijeniti.
''Zašto pretjerivati, Esward?'' Jasper je upitao. Iako nije želio izgledati samodopadno da sam sada ja taj koji je slab, iako sam mogao čuti da je, ali samo malo. ''Idi kući. Idi polako.''
''U čemu je takav problem?'' Emmett se nije složio. ''Ili je hoće ili neće ubiti. Možemo li se toga više okaniti.''
''Ne želim se još seliti, Rosalie se požalila. ''Ne želi krenuti ponovo ispočetka. Skoro smo gotovi sa srednjom školom, Emmett. Konačno.''
Bio sam jednako rastrgan tom odlukom. Želio sam. Očajno želio, da se suočim sa ovom glavom nego da ponovo bježim. Ali nisam htio previše pretjerivati. Bilo je pogreška prošli tjedan jer je Jasper bio predugo bez lova; je li ovo ista besmislena pogreška?
Nisam želio iskorijeniti svoju obitelj. Nitko bi na tome ne bi zahvalio.
Ali sam želio otići na sat biologije. Shvatio sam da želi vidjeti njeno lice ponovo.
To je odlučilo umjesto mene. Ta znatiželja. Bio sam ljut na sebe jer sam to osjetio. Nisam li si obećao da neću dopustiti da djevojčina tišina mene zainteresira za nju? A opet, ovdje sam, najviše zainteresiran što mogu biti.
Želio sam znati o čemu razmišlja. Njen um je zatvoren, ali njene oči su jako otvorene. Možda njih mogu zauzvrat čitati.
''Ne, Rose, stvarno mislim da će biti sve u redu,'' rekla je Alice. ''Postaje…čvršća. Devedeset-tri posto sam sigurna da se ništa loše neće dogoditi ako on ode na sat.'' Izgledala je radoznalo, pitajući se što je promijenilo moje misli i učinilo njenu viziju budućnosti sigurnijom.
Hoće li znatiželja biti dovoljna da održi Bellu Swan živom?
Emmett je bio u pravu, mada-zašto više na završiti s tim? Suočit ću se sa iskušenjem podignute glave.
''Idite u razred,'' naredio sam, ustajući se od stola. Okrenuo sam se iotišao od njih bez osvrtaja. Mogao sam čuti Alicinu brigu, Jasperovu osudu, Emmettovo odobrenje, i Rosalienu iritaciju koji su me pratili.
Još sam jednom duboko udahnuo na vratima učionice, i zadržao ga u svojim plućima dok sam ulazio u malu, vruću prostoriju.
Nisam zakasnio. Mr. Banner je i dalje pripremao za današnji sat laboratorija. Djevojka je sjela za moj-za naš stol, pogleda spuštenog dolje, zureći u fascikl na koji je šarala. Proučio sam skicu kako sam se približavao, zainteresiran i za ovu trivijalnu kreaciju njenog uma, bilo je beznačajno. Čisto črčkanje spirala u spiralama. Možda se nije skoncentrirala na crtež, možda je razmišljala o nečem drugom?
Povukao sam stolicu sa nepotrebnom gruboćom, te je škripala po linoleumu; ljudi su se osjećali ugodno sa bukom koja je najavljivala nečiji dolazak.
Znao sam da je čula zvuk; nije pogledala, ali njena ruka je promašila krug u uzorku koji je crtala, i napravila ga neuravnoteženim.
Zašto nije pogledala? Vjerojatno je preplašena. Ovaj put moram na nju ostaviti drugačiji dojam. Moram je uvjeriti da je prije umišljala stvari.
''Bok,'' rekao sam tihim glasom koji sam koristio kada sam želio da se ljudi osjećaju ugodno, formirajući pristojan osmijeh na mojim usnama koji neće otkriti zube.
Tada je pogledala, njene oči su se prenerazile-bile su zapanjene- i pune tihih pitanja. Imala je isti izraz kao u mojim vizijama tijekom prošlog tjedna,
Dok sam gledao u njene čudno duboke smeđe oči, shvatio sam da mržnja.mržnja koju sam pripisivao ovoj djevojci samim tim što postoji-je isparila. Ne dišući, ne kušajući njen miris, bilo je teško povjerovati da bi netko tako ranjiv ikada mogao opravdati mržnju.
Obrazi su joj se ponovo počeli rumenjeti, nije ništa rekla.

Držao sam svoje oči na njenima, fokusirajući se samo na njihovu upitnu dubinu, i nastojao sam ignorirati tečnu boju njene kože. Imao sam dovoljno zraka da pričam još malo bez udisaja.
''Moje ime je Edward Cullen,'' rekao sam, iako sam znao da to već zna. To je bio pristojan početak. ''Nisam imao priliku da ti se predstavim prošli tjedan. Ti si Bella Swan.''
Izgledala je zbunjeno-opet se vidjelo malo mrštenje između njenih očiju. Trebalo joj je pola sekunde duže nego što bi trebalo za njen odgovor.
''Kako znaš moje ime?'' zahtijevala je, a njen glas samo je malo zadrhtio.
Mora da sam je stvarno užasnuo. Sada sam se osjećao krivim; ona je tako bespomoćna. Nasmijao sam se nježno-znao sam da taj zvuk ljude malo opusti. Opet, bio sam oprezan sa mojim zubima.
''Oh, mislim da svatko zna tvoje ime.'' Morala je shvatiti da je postala centar pažnje u ovom monotonom mjestu. ''Cijeli grad je čekao na tvoj dolazak.''
Smrkla se kao da je ta informacija bila neugodna. Pretpostavljam, biti sramežljiv kako se ona činila da je, pažnja se činila kao loša stvar. Većina ljudi osjećali su se drugačije. Iako se nisu htjeli isticati iz krda, u isto vrijeme žudjeli su za pažnjom za njihovu individualnu jednoličnost.
''Ne,'' rekla je. ''Mislim, zašto si me nazvao Bella?''
''Preferiraš li Isabella?'' upitao sam, zbunjen činjenicom da nisam vidio kamo je ovo pitanje vodilo. Nisam razumio. Naravno, ona je imala jasnu prednost mnogo puta i onog prvog dana. Jesu li svi ljudi ovako neshvatljivi bez mentalnom konteksta kao vodiča?
''Ne, sviđa mi se Bella,'' odgovorila je, naslanjajući se lagano na jednu stranu. Njen izraz-ako sam ga točno pročitao-bio je u rastrgan između stida i zbunjenosti. ''Ali mislim da Charlie-moj tata-morao zvati Isabella iza mojih leđa.
Tako me kao takvu svi poznaju.'' Njena koža potamnila je jednom bojom Ružičastija.
''Oh, rekao sam sakato, i brzo skrenuo pogled sa njenog lica.
Upravo sam shvatio što je njeno pitanje značilo: pogriješio sam-napravio jednu pogrešku. Da nisam prisluškivao svakoga onaj prvi dan, onda bi ju upamtio po njenom punom imenu, upravo kao i ostali. Ona nije primijetila razliku.
Osjetio sam probadanje uznemirenosti. Vrlo brzo od nje da uhvati tako moju pogrešku. Veoma pronicljivo, pogotovo za nekoga tko je trebao biti prestrašen mojom blizinom.
Ali imao sam većih problema o sumnjama koje je imala o meni koje je držala zaključanim u svojoj glavi.
Ostao sam bez zraka. Ako joj se mislim ponovo obratit, morao bih udahnuti.
Biti će teško izbjeći pričanje. Na njenu žalost, kako dijeli ovaj stol sa mnom bit će moj partner u laboratoriju, i morati ćemo zajedno raditi danas. Biti će čudno- i neshvatljivo nepristojno-od mene ignorirati je dok skupa radimo. To će je učiniti još više sumnjivijom, više uplašenom…
Odmaknuo sam se što sam dalje mogao od nje bez pomicanja moje stolice, okrenuo sam glavu prema prolazu između klupa. Pripremio sam se, zaključavajući mišiće na mjestu, a zatim sam udahnuo brzo i napunio puna pluća ddahom, dišući samo kroz usta.
Ahh!
Bilo je pošteno bolno. Čak i bez mirisanja, mogao sam je osjetiti na mom jeziku. Moje grlo odjednom je bilo u plamenovima ponovo, žudeći za njim jednako kao i prvog trenutka kada sam uhvatio njen miris prošlog tjedna.
Stisnuo sam skupa zube i nastojao se pribrati.
''Započnite,'' Mr. Banner je zapovjedio.
Osjećao sam se da mije trebala svaka unca moje kontrole koju sam postigao tijekom sedamdeset godina teškog rada da se okrenem natrag djevojci, koja je zurila u stol, i nasmijala se.
''Dame prvo, partneru?'' Ponudio sam.
Pogledala je u mene nakon mog izraza a lice joj je izgledalo prazno, očiju raširenih. Je li nešto čudno u mom izrazu? Je li opet uplašena? Nije progovarala.
''Ili, mogu ja početi,'' rekao sam tiho.
''Ne, rekla je, a lice joj je iz bijelog prešlo u crveno ponovo. ''Ja ću prva.
Zurio sam u opremu na stolu, u izudarani mikroskop, kutiju sa slajdovima, radije nego da gledam krv koja teče ispod njene čiste kože. Udahnuo sam još jednom na brzinu, kroz zube, trgnuo sam se na okus od kojeg je moje grlo gorilo.
''Profaza,'' rekla je nakon brzog proučavanja. Pošla je maknuti slajd, iako ga je jedva pogledala.
''Mogu li provjeriti?'' Instinktivno-kao da sam jedan od njih-pružio sam ruku da zaustavim njenu od sklanjanja slajda. Na jednu sekundu, vrućina njene kože je opekla moju. Osjećaj kao električni puls-očito više vruće od pukih devedeset-osam stupnjeva. Vrućina me udarila kroz dlanove prema čitavoj ruci. Brzo je izvukla svoju ruku ispod moje.
''Oprosti,'' promrmljao sam kroz stisnute zube. U težnji da pogledam negdje, povukao sam mikroskop i kratko pogledao u okular. U pravu je.
''Profaza,'' Složio sam se.
Još uvijek sam bio previše uznemiren da pogledam u nju. Disao sam što sam tiše mogao kroz moje stisnute zube u nastojanju da zanemarim vatrenu žeđ, skoncentrirao sam se na jednostavan zadatak, zapisujući riječ u ispravnom redu na lab papiru, a onda sam zamijenio prvi slajd sljedećim.
O čemu razmišlja sad? Što je osjetila, kada sam joj dodirnuo ruku? Moja ruka mora biti ledeno hladna-odbojna. Nije ni čudo što je tako tiha.
Pogledao sam u slajd.
''Anafaza,'' rekao sam i zapisao u sljedeći red.
''Mogu li provjeriti?'' upitala je.
Pogledao sam u nju, iznenađen jer sam vidio da ona puna nade čeka, jedne ruke polu-ispružene prema mikroskopu. Nije izgledala uplašeno. Zar je stvarno pomislila da je moj odgovor netočan?
Nisam si mogao pomoći da se ne nasmijem njenom optimističnom izrazu lica dok sam pomaknuo mikroskop prema njoj.
Zurila je u okular sa žudnjom koja je ubrzo izblijedjela. Kutovi njenih usana su se okrenuli.
''Slajd tri?'' upitala me, ne dižući pogled sa mikroskopa, pružajući ruku. Stavio sam sljedeći slajd u njenu ruku, ne dopuštajući da moja koža bude iole blizu njenoj ovaj put. Sjedenje pored nje bilo je kao sjedenje pored grijaće svjetiljke. Osjetio sam kako se zagrijavam na veću temperaturu.
Nije dugo gledala u slajd. ''Interfaza,'' rekla je nonšalantno-možda malo previše se trudeći da zvuči tako-i gurnula je mikroskop prema meni.
Nije dodirnula papir, ali je čekala na mene da zapišem odgovor. Provjerio sam-opet je točno odgovorila.
Završili smo razgovor na ovaj način, progovarajući jednu riječ s vremena na vrijeme nikada se ne susrećući sa očima. Jedini smo završili-drugi u razredu su imali poteškoća sa laboratorijem. Mike Newton je imao problema sa koncentracijom-gledao je u Bellu i mene.
Da bar je ostao tamo gdje je otišao, Mike je pomislio, streljajući me pogledom. Hmm, zanimljivo. Nisam shvatio da je dečko loše nastrojen prema meni. Ovo je bilo novo otkriće, novo otkad je djevojka došla čini se. Još zanimljivije, shvatio sam-na moje iznenađenje-da je osjećaj obostran.
Pogledao sam ponovo u djevojku, zbunjen širokom izboru prevrata katastrofe usprkos običnom, bezopasnom pojavljivanju, ona se iskalila na moj život.
Mogao sam vidjeti o čemu Mike razmišlja. zapravo bila je više lijepa…na neobičan način. Bolje nego lijepa, njeno lice je zanimljivo.
Ne baš simetrično-njena uska brada i ne baš uravnotežena sa njenim velikim jagodicama; ekstremnim u boji-svijetao i taman kontrast njene kože i kose; a onda tu su oči, koje donose tihe tajne…
Oči koje su odjednom bile dosadne u mojima
Zurio sam natrag u nju, nastojeći pogoditi bar jednu tajnu.
''Ti nosiš leće?'' upitala je nenadano.
Kako čudno pitanje. ''Ne.'' Umalo sam se nasmijao ideji poboljšanja mog vida.
''Oh,'' promrmljala je. ''Mislim da ima nešto drugačije oko tvojih očiju.''
Osjetio sam se odjednom hladnije kada sam shvatio da očigledno da nisam ja jedini koji je odlučio otkrivati tajne danas.
Slegnuo sam ramenima, ramena su mi se ukočila, i počeo sam zuriti najprije gdje je bio profesor.
Naravno da je drugačije nešto oko mojih očiju od zadnjeg puta kada je zurila u njih. Kako bi se pripremio za današnje iskušenje proveo sam čitav vikend u lovu, satiating moju žeđ što sam više mogao, stvarno pretjerujući. Zasitio sam se krvlju životinja, ali i nije baš pomoglo da se suočim sa njenom strašnom aromom koja je u zraku oko nje. Kada sam zadnji put zurio u nju, moje oči bile su crne od žeđi. Sada, kada moje tijelo pluta u krvi, moje oči su toplije zlatne. Svijetao jantar proizašao iz mojih pretjeranih pokušaja utaživanja žeđi.
Još jedna pogreška. Da sam shvatio što njeno pitanje znači, mogao sam samo reći DA.
Sjedim pokraj ljudi dvije godine u ovoj školi, a ona je prva da me pregleda dovoljno dobro da primijeti promijneu boje mojih očiju. Ostali, dok su se divili ljepoti moje obitelji, bi pogledali brzo negdne drugdje kada bi im mi uzvratili na njihovo zurenje. Oni bi se postidili, i blokirali detalje naše pojave na instinktni način da bi shvatili. Ignoriranje je veselje ljudskom umu.
Zašto je baš ova djevojka primjećivala ovako puno?
Mr. Banner je prišao našem stolu. Zahvalno sam udahnuo čistiji zrak koji je on donio sa sobom prije no što se mogao pomiješati sa njenim mirisom.
''Pa, Edward,'' rekao je, gledajući u naše odgovore, ''zar nisi pomislio da Isabella dobije šansu sa mikroskopom?''
''Bella,'' ispravio sam ga refleksno. ''Zapravo, ona je odredila tri od pet.''
Mr Bannerove misli bile su skeptične kako se okrenuo da pogleda djevojku. ''Jesi li ti već radila ovaj lab prije?''
Pogledao sam ju, zaokupljeno, kako se smijala, pomalo postiđena.
''Ne sa korijenom od luka.''
''Bjeloribom blastulo?'' Mr. Banner je pitao.
''Da.''
Ovo ga je iznenadilo. Današnji laboratorij je nešto što je izvukao iz unaprijeđenog kursa. Kimnuo je zamišljeno djevojci. ''Jesi li ti bila u naprednom programu u Phoenixu?''
''Da.''
Znači ona je napredna, inteligentna za čovjeka. Ovo me nije iznenadilo.
''Pa,'' Mr Banner je rekao, mršteći se usnama. ''Onda je dobro ako ste vas dvoje lap partneri.'' Okrenuo se i otišao mrmljajući, ''Tako da ostali učenici mogu dobiti priliku da nauče nešto sami.'' Ispod glasa. Sumnjao sam da je to djevojka čula. Opet je crtala krugove na fascikli.
Dvije pogreške u pola sata. Veoma jadno sa moje strane. Iako nisam imao pojma da što će djevojka misliti o meni-koliko se bojala, koliko je sumnjala?- Znao sam da se moram bolje potruditi ostaviti je sa novim dojmom o meni. Nešto što će smijeniti moju okrutnost sa prošlog suusreta.
''Šteta zbog snijega, zar ne?'' Rekao sa, ponavljajući čavrljanje koje sam čuo u nekoliko učenika da diskusiraju. Dosadna, standardna tema za razgovor. Vrijeme – uvijek sigurno.
Zurila je u mene sa očiglednom sumnjom u očima – jedna nenormalna reakcija na moje veoma normalne riječi. ''I ne baš,'' rekla je, ponovo me iznenadivši.
Nastojao sam vratiti razgovor na otrcane staze. Ona je iz svjetlijeg, toplijeg mjesta- njena je koža to na neki način odražavala, usprkos bijeloj puti – mora da joj je hladnoća neugodna. Moj ledeni dodir sigurno je imao…
''Ne voliš hladnoću,'' pretpostavio sam.
''Ili vlagu,'' složila se.
''Forks mora da je teško mjesto za tebe za živjeti.'' Možda nisi trebala doći ovamo, htio sam dodati. Možda bi se trebala vratiti tamo gdje pripadaš.
Iako nisam bio siguran da to želi. Uvijek ću se sjetiti mirisa njene krvi – zar mi mogu garantirati da eventualno neću poći za njom? Uostalom, ako ode, njen um će uvijek ostato misterij. Stalna, nedovršena slagalica.
''Pojma nemaš,'' rekla je tihim glasom, mrko me na trenutak gledajući.
Njeni odgovori nisu nikada bili što sam očekivao. Oni su me nukali da pitam još pitanja.
''Zašto si onda došla ovdje?'' Zahtijevao sam, odmah shvaćajući da je moj ton zvučao previše optužujući, ne dovoljno opušten za razgovor. Pitanje je bilo nepristojno, radoznalo.
''To je…komplicirano.''
Trepnula je svojim velikim očima, završavajući na tome, umalo sam implodirao zbog znatiželje-znatiželja me pekla kao i žeđ u mom grlu. Zapravo, shvatio sam da mogu malo lakše disati; agonija je postala više podnošljiva uz bliskost.
''Mislim da mogu pratiti.'' Inzistirao sam. Možda će ju zajednička pristojnost da nastavi odgovarati na moja pitanja dok sa dovoljno ne pristojan da ih pitam
Buljila je tiho u svoje ruke. To me činilo nestrpljivim; želio sam staviti svoju ruku ispod njene brade i podignuti je da mogu čitati njene oči. Ali to bi bilo glupo od mene – opasno – da dodirujem njenu kožu ponovo.
Iznenada je podigla pogled. Proželo me olakšanje jer sam mogao vidjeti emocije u njenim očima ponovo. Počela je govoriti brzo, požurujući kroz riječi.
''Moja majka se preudala.''
Ah, to je ljudima dovoljno, lako za razumjeti. Tuga je prošla kroz njene čiste oči i nanijela joj malo mrštenje između njih.
''To i ne zvuči tako zamršeno,'' rekao sam. Moj glas zvučao je nježno a da nisam to radio namjerno. Uvidjevši njenu tugu obuzeo me čudni osjećaj bespomoćnosti, u želji da ima nešto što bi joj pomoglo da se bolje osjeća. Neobičan osjećaj. ''Kada se to dogodilo?''
''Prošlog rujna.'' Teško je izdahnula – ne baš uzdah. Zadržao sam dah kad je njen topli dah prošao mojim lice.
''A on ti se ne sviđa,'' pretpostavio sam, u težnji za još informacija.
''Ne, Phil je dobar,'' rekla je, ispravljajući moju pretpostavku. Sada je imala malu naznaku osmjeha u kutovima njenih punih usana. ''Premlad, možda, ali dobar.''
Ovo se nije slagalo sa scenarijem kojeg sam ja zamislio u glavi.
''Zašto nisi ostala sa njima?'' Upitao sam, moj glas zvučao je malo previše znatiželjan. Zvučao je kao da zabadam nos u tuđe poslove. Što i jesam, priznaje.
''Phil dosta putuje. Igra nogomet za život.'' Mali osmijeh sada se još više očitovao; ovaj izbor karijere ju je zabavljao.
I ja sam se nasmijao, ali bez usiljenosti. Nisam želio da se osjeća neugodno. Njen osmijeh me nagnao da se i ja nasmijem kako odgovor – da saznam tajnu.
''Jesam li čuo za njega?'' prevrtio sam u glavi sve profesionalne igrače, pitajući se koji je njen Phil…
''Vjerojatno ne.'' Ne igra baš dobro.'' Još jedan osmijeh. ''Strogo niža liga. Seli se dosta.''
Popis u mojoj glavi sad se promijenio, i sada sam razmatrao listu mogućnosti u manje od sekunde. U isto vrijeme, zamišljao sam novi scenarij.
''A majka te poslala ovdje da može putovati sa njim,'' rekao sa. Iznoseći svoje pretpostavke činilo mi se da nekako izvlačim više informacija nego što su pitanja. Opet je djelovalo. Brada joj je stršila, a njen izraz bio je odjednom pun tvrdoglavosti.
''Ne, nije me ona poslala,'' rekla je, a njen glas imao je nov, oštar rub.
Moja pretpostavka ju je uznemirila, iako nisam mogao pretpostaviti kako. ''Sama sam se poslala.''
Nisam mogao shvatiti značenje njenih riječi, ili izvor iza njenog bijesa. Bio sam potpuno izgubljen.
Pa sam odustao. Jednostavno djevojka nije imala nikakvog smisla. Nije bila kao ostali ljudi. Možda tišina njenih misli i njen miris nisu jedine neobične stvari kod nje.
''Ne razumijem,'' rekao sam, mrzeći to priznati.
Uzdahnula je, i zabuljila se u moje oči duže nego što to mogu podnijeti ostali ljudi.
''Ona je ostajala sa mnom, ali on joj je nedostajao,'' polako je objašnjavala, ton joj je postajao sve više nesretan sa svakom riječju. ''Bila je nesretna…pa sam odlučila da vrijeme da provedem malo kvalitetnog vremena sa Charlijem.''
Maleno mrštenje između njenih očiju sada se povećalo.
''A sada si ti nesretna,'' promrmljao sam. Nisam mogao stati u iznošenju svojih hipoteza naglas, u nadi da naučim u njenim reakcijama. Ova, kako god, nije se činila daleko od istine.
''I?'' rekla je, kao da to uopće nije ni razmatrala kao svoj aspekt.
Nastavio sam buljiti u njene oči, s osjećajem da sam napokon prvi put provirio u njenu dušu. Vidio sam je u svijetu gdje je ona stavljala sebe iznad svojih vlastitih prioriteta.
Ona je nesebična.
Kako sam to vidio, misterij osobe koja se skriva iza ovog tihog uma postala je malo tanja.
''To mi se ne čini pošteno,'' rekao sam. Slegnuo sam ramenima, trudeći izgledati opušteno, trudeći prikriti intenzivnost moje znatiželje.
Nasmijala se, ali ne iz razonode. ''Zar ti nitko nikada nije rekao? Život nije fer.''
Htio sam se nasmijati njenim riječima, iako, ni ja, nisam osjetio zabavu u tome. Znao sam nešto o nepoštenosti života. ''Mislim da sam čuo to negdje prije.''
Opet me pogledala, izgledajući zbunjeno. Očima je trepnula prema negdje, a onda ih vratila na moje.
''Pa to je sve,'' rekla je.
Ali nisam bio spreman da dopustim da se ovaj razgovor završi. Malo V između njenih očiju, ostatak njene tuge, me smetalo. Želio sam ga izravnati svojim prstom. Ali, naravno ne smijem je dotaknuti. Nije bilo sigurno u dosta načina.
''Napravila si dobru predstavu.'' Rekao sam polako, i dalje razmatrajući sljedeću hipotezi. ''Ali spreman sam se kladiti da patiš više nego što dopuštaš da to netko vidi.''
Složila je facu, suzila oči a njena usta su se napućila, i pogledala je naprijed prema razredu. Nije joj se sviđalo kada sam bio u pravu. Nije bila prosječni patnik – nije željela publiku u njenoj boli.
''Jesam li u krivu?''
Lagano se lecnula, ali se pravila da me nije čula.
To me nasmijalo. ''Nisam ni mislio.''
''Zašto to tebe briga?'' zahtijevala je, pogleda daljeg od mene.
''To je dobro pitanje,'' priznao sam, više sebi nego kao odgovor njoj.
¸ njeno opažanje bilo je bolje od mog – ona je odmah pogodila u sredinu dok sam ja lutao oko rubova, pažljivo ispitujući tragove. Detalji iz njenog ljudskog života stvarno me se nisu trebali ticati. Bilo je pogrešno od mene da se brinem što o čemu ona razmišlja. Osim kada sam trebao štiti svoju obitelj, ljudske misli nisu mi trebale ništa značiti.
Nisam se naviknuo podvrgavati se ovome. Oslanjao sam se previše na svoj sluh – iako ne opažam dovoljno kao što sam mislio da jesam.
Djevojka je uzdahnula i pogledala naprijed u učionici. Nešto u vezi njenog frustriranog izraza bilo je smiješno. Čitava situacija, cijeli razgovor je bio smiješan. Nitko nikada nije bio u opasnosti od mene kao ova malena djevojka – kada sam god mogao, ometen mojim smiješnim upijanjem razgovora, udisao sam kroz nos i napao je prije nego što sam se mogao zaustaviti – a ona je iživcirana jer joj nisam odgovarao na njena pitanja.
''Idem li ti na živce?'' Upitao sam, smijući se toj apsurdnosti više od svega.
Brzo me pogledala, a onda su njene oči izgledale kao da su zatočene u mom pogledu.
''Ne baš,'' rekla je. ''Više samu sebe živciram. Moje lice je lako za čitati-moja me majka uvijek zove svojom otvorenom knjigom.''
Namrštila se, sva ogorčena.
Zurio sam sav zapanjen. Razlog zbog kojeg se ona uzrujala bio je zato što je mislila da sam je lako pročitao. Kako bizarno. Nisam nikada uložio toliko truda u svome životu da shvatim nečije misli – ili radije u mom postojanju, život rijetko da je prava riječ. Zapravo nisam imao život.
''Baš suprotno,'' nisam se složio, osjećajući se čudno…zabrinuto, kao da ima neka skrivena opasnost koju ne uspijevam vidjeti. Odjednom sam bio na rubu, predosjećaj me bjesnio. ''Ja te smatram teškom za pročitati.''
''Onda mora da dobro čitaš,'' pogodila je, praveći svoju pretpostavku kao, opet, pravo u meti.
''Obično,'' složio sam se.
Nasmijao sam se tada široko, dopuštajući da moje usne otkriju red svjetlucajućih, poput britve oštrih zubi iza njih.
To je bilo glupo za uraditi, ali nenadano, neočekivano očajno da bi djevojka dobila neko upozorenje. Njeno tijelo bilo je bliže mome neko prije, malo naslonjeno besvjesno prema toku našeg razgovora. Sve male naznake i znakovi koji su bili dovoljni da prestraše ostatak ljudskosti čini se nisu djelovali na njoj.
Zašto nije ustuknula od mene u teroru? Sigurno je vidjela dovoljno moje strane strane da shvati opasnost, prema svim intuicijama koje je imala.
Nisam uspio vidjeti je li moje upozorenje imalo ikakvog učinka na njoj. Mr. Banner je tada pozvao za pozornost ostatka razreda upravo tada, i ona se tada okrenula od mene. Činilo se kao olakšanje nakon prekida, pa možda je shvatila nesvjesno.
Nadam se da je.
Poznao sam fascinaciju koja je rasla u meni, iako sam se trudio da je izbacim iz sebe. Nisam si mogao priuštiti da smatram Bellu Swan zanimljivom. Ili radije, ona si to ne može priuštiti. Već, bio sam bijesan za još jednu priliku za razgovor sa njom. Htio sam znati još o njenoj majci, o životu prije nego što je stigla ovdje, o odnosu sa svojim ocem. Sve beznačajne detalje koji će ocrtati njen karakter bolje. Ali svaka sekunda koju sam proveo s njom bila je pogreška, rizik kojem se nisam morao izlagati.
Rastreseno, rastresla je svoju tanku kosu u istom trenutku kada sam si dopustio da udahnem. Djelomična koncentracija vala njenog mirisa pljusnula je moje grlo.
Bilo je kao prvi dan – kao goruća lopta. Bol opekotine suhoće me omamio. Morao sam se ponovo uhvatiti za stol da bi spriječio sa se ustanem sa stolice. Ovaj put imao sam malo više kontrole. Nisam ništa slomio, uostalom. Čudovište se veselilo unutar mene, ali nije uživalo u mojoj boli. Bilo je previše vezano za mene. Na trenutak.
Prestao sam disati, i odmaknuo sam se što sam dalje mogao od djevojke. Ne, nisam si mogao priuštiti smatrati je fascinantnom. Što mi zanimljivija bude, bilo je više vjerojatno da ću je ubiti. Već sam napravio dvije manje greške danas. Hoću li učiniti treću, onu koja nije manja?
Čim je zvono čulo, pobjegao sam iz učionice – vjerojatno tako uništavajući kakav god sam dojam pristojnosti sagradio tijekom sata. Opet, kao da me netko gušio udisao sam svjež, vlažan zrako koji kao da je liječio moju unutrašnjost.požurio sam se da se udaljim od djevojke što sam više mogao.
Emmett me čekao ispred učionice španjolskog. Pročitao je moj divlji izraz odmah.
Kako je prošlo? Upitao je oprezno.
''Nitko nije umro,'' promrmljao sam.
Pretpostavljam da je i to nešto. Kada sam vidio Alice kako je pobjegla na samo kraju, pomislio sam…
Kako smo ušli u učionicu, vidio sam njegovu uspomenu prije par minuta, vidio kroz otvorena vrata njegova prošlog sata: Alice kako hoda svježe i bez izraza lica preko terena prema zgradi za znanost. Osjetio sam njegov poriv kojeg se sjetio da se ustane i pridrži joj se, a onda odluku da ostane. Ako je Alice trebala njegovu pomoć, zvala bi ga…
Zatvorio sam oči i osjetio horor i gađenje kako sam sjeo u svoju stolicu. ''Nisam mislio da je tako blizu. Nisam mislio da sam je pošao…nisam vidio da je tako loše,'' šapnuo sam
I nije, razuvjerio me. Nitko nije umro, zar ne?
''Da,'' rekao sam kroz zube. ''Ovaj put.''
Možda će postati lakše.
''Naravno.''
Ili, možda ćeš je ubiti. Slegnuo je ramenima. Nećeš biti prvi koji je uprskao. Nitko te ne bi tako strogo sudio. Nekada osoba samo miriše predobro. Impresioniran sam što si izdržao ovako dugo.
''Ne pomažeš, Emmett.''
Bio sam užasnut idejom da ću ubiti djevojku, kao da je to nekako neizbježno. Je li ona kriva što miriše tako dobro?
Znam kada je se to meni dogodilo…,pričao je svoje uspomene, vraćajući me sa sobom prije pola stoljeća, u sumrak u jednoj ulici, gdje je žena srednjih godina uzimala svoje osušene plahte sa užeta koji je bio zavezan za dva stabla jabuka. Miris jabuka osjećao se teško u zraku – žetva je bila gotova a odbačeni plodovi raspršili su se po tlu, modrice na njihovoj koži osjetile su se u mirisu tankih oblaka. Svježina polja sijena je bila pozadina tom mirisu, harmoniji. Hodao je putem, nemaran prema ženi, obavljajući sitan zadatak za Rosalie. Nebo je bilo ljubičasto, narančasto kod zapadnih drveća. Nastavio bi voziti krivudajućom stazom i ne bi se imao razloga sjetiti te večeri, osim što je večernji povjetarac otpuhnuo bijele plahte kao jedro i nanio ženin miris preko Emmettovog lica.
''Ah,'' prostenjao sam tiho. Kao da moja žeđ nije bila dovoljna.
Znam. Nije trajalo pola sekunde. Nisam nikada pomislio o odbijanu.
Njegova uspomena postala je previše jasna da je podnesem.
Poskočio sam na noge, zubi su mi bili stisnuti dovoljno da mogu progristi čelik.
''Esta bien(Jesi li dobro), Edward?'' Senora Goff je upitala, preplašena mom iznenadnom pokretu. Mogao sam vidjeti svoje lice u njenom umu, i znam da sam izgledao daleko od dobrog.
''Me perdona(oprostite),'' promrmljao sam, kako sam izjurio kroz vrata.
''Emmet – por favor(molim te), puedas tu ayuda a tu hermano (možeš li pomoći svom bratu)?'' upitala je, bespomoćno pokazujući prema meni kada sam izjurio iz učionice.
''Naravno,'' čuo sam ga kako je rekao. A onda je bio odmah iza mene.
Pratio me na udaljenu stranu zgrade, kada me sustigao i stavio svoju ruku na moje rame.
Odmaknuo sam njegovu ruku sa nepotrebnom snagom. Uzdrmalo bi kosti u ljudkoj šaci, i kosti u ruci koja je pričvršćenja za šaku.
''Oprosti, Edward.''
''Znam.'' Duboko sam udisao, u nastojanju da razbistrim glavu i pluća.
''Je li upola teško kao moje?'' upitao je, u nastojanju da ne pomisli na miris arome u njegovoj uspomeni kada je upitao, i ne baš uspijevajući.
''Još gore, Emmett, još gore.''
Ušutio je na trenutak.
Možda…
''Ne, ne bi bilo bolje ako pređem već preko toga. Idi u razred, Emmett, želim biti sam.''
Okrenuo se bez ijedne riječi ili misli i brzo otišao. Reći će profesorici iz španjolskog da sam bolestan, ili bježim, ili opasni bez kontrole vampir. Zar je isprika bila važna?možda se ne vraćam. Možda moram otići.
Opet sam otišao u auto, čekajući da škola završi. Sakrio sam se. Opet.
Trebam provesti više vremena u donošenju odluka da se oduprem svojim sumnjama, ali, kao ovisnik, shvatio sam da tražim kroz brbljanje misli u školskoj zgradi. Poznati glasovi su se istakli, ali nisam imao zanimanja slušati Alicine vizije ili Rosaliene žalbe upravo. Našao sam Jessiuc lako, ali djevojka nije bila sa njom, pa sam nastavio tražiti. Mike Newtonove misli su mi zaokupile pažnji, i locirao sam ju na kraju, na tjelesnom sa njim. On je nesretan, jer sam ja razgovarao sa njom na biologiji. Prolazio je kroz odgovor kada je spomenuo temu…
Nikada nisam vidio njega da razgovara sa nikim više od riječi tu i tamo.
Naravno da smatra Bellu zanimljivom. Ne volim način na koji ju gleda. Ali ne čini mi se da je ona baš uzbuđena prema njemu. Što mu je govorila? 'Pitam se što je s njim bilo prošli tjedan.' Nešto tako. Nije mi zvučalo kao da se brine. Nije mogao biti neki razgovor…
Tako se izvlačio iz vlastitog pesimizma, oduševljen idejom da Bella nije zainteresirana u zamjenu ta mene. Ovo me živciralo više nego što bi trebalo biti prihvatljivo, pa sam ga prestao slišati.
Stavio sam CD divlje glazbe u stereo, i pojačao dok nisam prestao čuti sruge glasoce. Morao sam se skoncentrirati na glazbu jako ako sam se mislio oduprijeti tomu da se vrati u Mikeove misli, da špijuniram nesumnjivu djevojku…
Nekoliko puta sam varao, kako je sat polako završavao. Ne špijunirao, pokušao sam se uvjeriti. Samo sam se pripremao. Želio sam znati točno kada će napustiti dvoranu, i doći na parkiralište. Nisam htio da me iznenadi.
Kako su učenici polako izlazili iz dvorane, izašao sam iz auta, no nisam bio siguran zašto sam to učinio. Kiša je bila lagana . i ignorirao sam to kako mi je pomalo natopila kosu.
Jesam li želio da me vidi ovdje? Nadam lis e da će doći i obratiti mi se? Što radim?
Nisam se pomaknuo, iako sam se pokušao uvjeriti da se vratim u auto, znajući da je moje ponašanje prijekorno. Držao sam ruke presavijene preko prsa i disao sam plitko kako sam vidio da ide polagano prema meni, savijenih usta prema dole u kutovima. Nije me pogledala. Nekoliko puta je pogledala u oblake sa grimasom na licu, kao da su je nekako vrijeđali.
Bio sam razočaran kada je došla do auta prije no što je prošla pored mene. Bili mi se obratila? Bili se ja njoj obratio?
Ušla je u u svoj izblijeđeni Chevy kamion, zahrđalu ogromnu životinju koja je starija od njenog oca. Gledao sam je kako je upalila kamion-stari motor je rikao glasnije nego ijedno drugo auto na parkiralištu . a onda je pošla rukama prema grijanju. Hladnoća joj je neugodna – ne sviđa joj se. Prošla je prstima kroz svoju tanku kosu, približavajući uvojke prema toplom zraku kao da ih pokušava osušiti. Zamislio sam kako bi u autu mirisalo, a onda sam se brzo odveo bez ijedne misli.
Pogledala je kako se pripremala da izađe, a onda konačno pogledala u mom pravcu. Zurila je u mene samo pola sekunde, a onda sam mogao pročitati u njenim očima da je iznenađena prije nego što je okrenula oči i stavila auto u rikverc. A onda je cvilio kada je stala opet, umalo izbjegavši sudar sa Erin Teagueom u samo nekoliko centimetara.
Gledala je u retrovizor, a usta su joj se otvorila sa mrzovoljom. Kada ju je drugo auto prošlo, provjerila je sva slijepa mjesta dvaput a onda izašla sa parkirnog mjesta s oprezom koji me nasmijao. Ona kao da je mislila da je opasna sa svojim trošnim kamionom.
Pomisao da bi Bella Swan bila opasna prema nekome, bez obzira što vozi, me nasmijaval cijelo vrijeme dok je djevojka prolazila pored mene, gledajući ravno ispred sebe.

| I (0) | love | Cullens |

srijeda, 01.07.2009.

PRVO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

1. Prvi Pogled

Ovo je bilo doba dana kada sam želio da mogu zaspati.
Srednja škola.
Ili je čistilište prava riječ? Ako ima ikakav način da se iskupim za svoje grijehe, štogod bi se računalo prema rabošu u nekoj mjeri. Monotonija nije bilo nešto na što sam se naviknuo; svaki dan mi se činio nemoguće više monoton od prethodnog.
Pretpostavljam da je to moj način spavanja-ako se san definira kao neaktivna država između aktivnih perioda.
Zurio sam u rascjepe žbuke u udaljenom kutu kafeterije, zamišljajući obrasce na njima koji uopće nisu postojali. To je bio moj način da stišam glasove koji su brbljali u mojoj glavi kao rijeka koja kuklja.
Nekoliko stotina tih glasova nastojao sam ignorirati iz čiste dosade.
Kada je u pitanju ljudski um, čuo sam ih prije i njihova izgovora. Danas su sve misli bile usmjerene elementarnoj drami novog dodatka, novopridošlici ovdje. Tako je malo trebalo da se svi zagriju. Vidim novo lice kako se ponavlja u svakoj misli iznova i iznova iz svakog kuta. Samo jedna obična ljudska djevojka. Uzbuđenje oko njenog dolaska bilo je dosadno predvidljivo- kao svjetlucavi objekt ispred djeteta. Pola ovcolikih muškaraca zamišljali su da su skupa sa njom, samo zato što je bila nešto novo u što bi mogli gledati. Trudio sam se sada jače da ih stišam.
Jedino sam četiri glasa blokirao ne iz nenaklonosti već iz ljubaznosti: moju obitelj, moja dva brata i dvije sestre, koji su tako navikli na manjak privatnosti da su rijetko kada uopće razmišljali o tome.
Iako se trudim,opet…znam.
Rosalie je razmišljala, kao i obično, o sebi. Uhvatila je odraz svog profila u nečijoj čaši, i divila se svojoj vlastitoj perfekciji.
Rosalien um je bio poput plitkog bazena sa nekoliko iznenađenja.
Emmett se pjenio zbog sinoćnje izgubljene bitke od Jaspera. Trebalo mu je cijela ograničena strpljivost da bi na kraju školskog dana imali revanš. Nikada se zapravo nisam osjetio nametljiv kada su u pitanju Emmettove misli, jer je on sve što bi pomislio ili rekao naglas ili proveo u akciju. Možda sam se jedino osjećao krivim kada sam čitao tuđe misli jer sam znao stvari koje zapravo oni ne žele da znam. Ako je Rosalien um plitak bazen, onda je Emmetttov jezero bez sjena, kristalno jasno.
A Jasperovo je bilo…puno patnje. Suspregnuo sam uzdah.
Edward. Alice je zazvala moje ime u mislima, i zadobila svu moju pažnju.
Bilo je jednako kao da mi je rekla ime naglas. Drago mi je što je moje ime izašlo iz mode u zadnje vrijeme-jer je bilo zamorno; svaki put kad bi netko pomislio na nekog Edwarda, ja bih se automatski okrenuo…
Sada se nisam okrenuo. Alice i ja bili smo dobri u ovim privatnim razgovorima.
Bilo je rijetko da nas itko uhvati. Zadržao sam pogled na linijama stropa.
Kako izdržava? Alice me upitala.
Namrštio sam se, samo mala promjena u položaju mojih usta. Ništa što bi izazvalo pažnju drugima. Mogao sam se jednostavno mrštiti iz dosade.
Alicin mentalni glas sada je bio pod uzbunom, i znao sam da gleda Jaspera u svojoj periferijskoj viziji. Ima li opasnosti? Tražila je unaprijed, u bliskoj budućnosti, letimice proletjevši kroz monotoniju koja se nalazila iza mog mrštenja.
Okrenuo sam glavu lagano lijevo, kao da gledam cigle u zidu, uzdahnuo, a onda desno natrag na pukotine u stropu. Samo je Alice znala da odmahujem glavom.
Alice se smirila. Reci mi ako bude loše.
Pomaknuo sam samo oči, od stropa gore, te natrag dolje.
Hvala na ovome.
Bilo mi je drago što ne moram odgovoriti naglas. Što bih rekao? 'Moje zadovoljstvo?' teško da je bilo to. Nisam uživao slušati Jasperove patnje. Zar je bilo potrebno eksperimentirati na ovaj način? Zar ne bi bilo sigurnije jednostavno priznati da se on nikada neće potpuno naviknuti na žeđ kao što mi ostali možemo, i ne prelaziti granice? Zašto se igrati sa katastrofom?
Prošlo je dva tjedna od našeg posljednjeg lova. To nije bilo neko golemo vremensko razdoblje za nas ostale. Samo nezgodno ponekad-ako bi čovjek hodao preblizu, ili ako bi vjetar puhnuo pogrešnim smjerom. Ali ljudi su rijetko hodali preblizu. Njihovi instinkti su im pokazivali na ono što njihovi svjesni umovi nikada ne bi razumjeli: mi smo opasni.
Jasper je trenutno bio jako opasan.
Mala djevojka na kraju najbližeg stola od našeg, zastala je da porazgovara sa prijateljem. Razbacala je svoju kratku, svjetlu kosu, prolazeći prstima kroz nju. Grijači su otpuhali njen miris u našem pravcu. Navikao sam na način na koji taj miris djeluje na meni-suha bol u grlu, duboka žudnja u mom trbuhu, automatsko zatezanje mojih mišića, višak protok otrova u mojim ustima...
Ovo je sve bilo normalno, obično lako za ignorirati. Bilo je teže sada kada su osjeti jači, udvostručeni, kada sam pratio Jasperovu reakciju. Dvostruka žeđ, umjesto samo moje.
Jasper je dopustio da ga njegova imaginacija previše zanese. On je to zamišljao, zamišljao je sebe kako ustaje sa stolice kraj Alice i staje pored male djevojke. Razmišljajući kako bi se sagnuo, kao da će joj nešto šapnuti u uho, te kako dodiruje svojim usnama rub njenog vrata. Zamišljajući kako bi vrući protok njenog pulsa ispod lijepe kože imao osjećaj u njegovim ustima…
Udario sam njegovu stolicu.
Susreo se sa mojim zurenjem oko minutu, a onda je spustio pogled. Mogao sam čuti stid i pobunu u njegovoj glavi.
''Oprosti,'' promrmljao je.
Slegnuo sam ramenima.
''Nisi mislio učiniti ništa,'' Alice mu je rekla, umirujući njegovu razočaranost. ''Vidjela sam to.''
Suspregnuo sam grimasu koja bi odala tu laž. Ali Alice i ja morali smo se držati skupa. Nije lako, čuti glasove ili vidjeti budućnost. Oboje čudni usprkos tome što već i jesmo. Čuvali smo jedno drugome tajne.
''Pomaže kada razmišljaš o njima kao o ljudima,'' Alice je predložila, njen visoki zvonki glas prebrz za ljudsko uho, ako bi u nekom slučaju bilo preblizu za čuti. ''Njeno ime je Whitney. Ima malu sestru koju obožava. Njena majka je pozvala Esme na onu zabavu u vrtu, sjećaš se?''
''Znam tko je ona,'' odsječno je rekao Jasper. Okrenuo se zuriti u mali prozor koji je bio smješten odmah na krajevima oko duge prostorije. Njegov ton značio je kraj razgovora.
Morao bi ići u lov večeras. Bilo je smiješno izlagati se riziku ovako, testirati njegovu snagu, da bi izgradili izdržljivost. Jasper bi trebao prihvatiti svoja ograničenja i raditi na njima. Njegove bivše navike nisu bile pogodne za naš izabrani život; ne bi trebao gurati granice tako daleko.
Alice je uzdahnula tiho i zastala, uzimajući svoj pladanj hrane-njen podrživač, kao da je tu-sa njom ostavljajući ga samog. Znala je kad je dosta ohrabrivanja. Iako su Emmett i Rosalie bili više nepodnošljivi, Alice i Jasper su znali jedno drugome raspoloženja kao
vlastita. Kao da i oni mogu čitati misli-no samo jedno drugome.
Edward Cullen.
Refleksna reakcija. Okrenuo sam se na zvuk mog prozvanog imena, iako ga nitko nije izgovorio, nego samo pomislio.
Moje su oči u drugom trenutku ugledale malu porciju sa parom velikih, čokoladno-smeđih ljudskih očiju, smještenih u blijedom, srcolikom licu. Poznavao sam lice, iako ga dosad sam nisam vidio. Bilo je gotovo u svačijoj glavi danas. Nova učenica, Isabella Swan. Kćerka gradskog načelnika policije, preselila se zbog neke situacije u skrbništvu. Bella. Ispravila je svakoga tko bi izgovorio njeno puno ime…
Pogledao sam, kao iz dosade. Trebala mi je sekunda da shvatim kako nije ona ta koja je pomislila moje ime.
Naravno da je odmah pala na Cullenove, odmah sam čuo sljedeću misao.
Sada sam prepoznao ''glas.'' Jessica Stanley-prošlo je neko vrijeme da me nije smetala sa svojim vječitim brbljanjem. Kakvo je olakšanje bilo kada je prešla preko pogrešne zanesenosti. Bilo je gotov nemoguće izbjeći njene stalne, smiješne sanjarije. Volio bih da sam joj tada mogao objasniti točno što bi se dogodilo ako bi se moje usne, i zubi iznad njih, našli iole blizu nje. To bi utišalo njene glupe sanjarije. Pomisao na njenu reakciju me gotovo nasmijala.
Fat lot of good it will do her, Jessica je nastavila. Pa ona uopće nije ni lijepa. Ne znam zašto Eric zuri toliko…ili Mike.
Trznula se na spomen posljednjeg imena. Njena nova zanesenost, prema općenito popularnom Mike Newtonu, bila joj je potpuno zaboravljena. Očigledno, on nije bio takav prema novoj djevojci. Kao svjetlucavi objekt djetetu opet. To je Jessici nametnulo zle misli o njoj, iako je izvana srdačno novopridošlici prepričavala uobičajeno držano znanje o mojoj obitelji. Nova učenica je vjerojatno pitala za nas.
Danas svi gledaju i u mene, Jessica je podrugljivo pomislila. Nije li sjajno da Bella ima dva sata sa mnom… Kladim se da će me Mike upitati što ona-
Trudio sam se blokirati besmisleno brbljanje u mojoj glavi prije no što me potpuno izludi.
''Jessica novoj Swan djevojki iznosi prljavo rublje klana Cullenovih,'' promrmljao sam i odvukao Emmettovu pažnju.
Smijuljio se ispod glasa. Nadam se da je dobro, pomislio je.
''Radije realno, zapravo. Samo puko nagađanje. A ne unca horora. Malo sam razočaran.''
A nova djevojka? Je li ona razočarana tračem također?
Osluhnuo sam da čujem što nova djevojka, Bella, misli o Jessicinoj priči. Što je pomislila kada je ugledala čudne, kreda boje kože obitelj koju su svi izbjegavali?
Zapravo nekako je moja obveza bila da saznam njenu reakciju. Pokušao sam pronaći, nedostatak boljih riječi o mojoj obitelji. Da bih nas zaštitio. Ako bi netko nešto posumnjao, mogao sam nas ranije upozoriti da bi odstupili. Znalo bi se ponekad dogoditi-da čovjek sa bujnom maštom vidi nas kao likove iz neke knjige ili filma. Obično ne bi pogodili, ali bilo je bolje preseliti se nego se podvrgnuti ispitivanju.
Vrlo, vrlo rijetko, netko bi pogodio točno. Ali im nismo davali vremena da preispitaju svoje hipoteze. Jednostavno bi nestali, a ostala bi samo zastrašujuća uspomena.
Nisam čuo ništa, iako sam pomno slušao pokraj Jessicinog neozbiljnog unutarnjeg monologa koji je nastavio liptati. Činilo se kao da nitko ne sjedi pored nje. Kako čudno, je li se djevojka premjestila? No to se nije činilo mogućim, jer je Jessica i dalje nastavila pričati. Okrenuo sam se da pogledam, osjećaj neuravnoteženosti. Provjeravati moj izvanredni 'sluh' –bilo je nešto što nikada nisam morao činiti.
Opet, stao sam zuriti u te iste velike smeđe oči. Sjedila je gdje i netom prije, gledajući prema nama, naravno prirodna stvar za raditi, pretpostavljam, jer joj je Jessica prepričavala lokalni trač o Cullenima.
Razmišljati o nama, također, bilo bi prirodno.
Ali nisam čuo šapat.
Prizvao sam crvene mrlje na njenim obrazima i ona je pogledala u pod, zbog neugodnog gafa jer je uočena da zuri u stranca. Bilo je dobro da je Jasper još uvijek zurio kroz prozor. Nisam htio ni razmišljati kako bi na njegovu kontrolu utjecala ova krv.
Emocije na njenom licu bile su tako lako čitljive, kao da joj to piše na čelu: iznenađenje, jer je nesvjesno promatrala suptilne razlike između svog i mog uma, znatiželja, dok je slušala Jessicinu priču, i još nešto…fascinacija? Ne bi bilo prvi put. Mi izgledamo lijepi, našem namijenjenom plijenu. I, konačno stid jer sam je uhvatio kako zuri u mene.
I, iako su njene misli bile tako lako čitljive iz njenih čudnih očiju- čudnih, zbog dubine u njima; smeđe oči bile prazne u njihovoj tami- nisam čuo ništa osim tišine sa mjesta gdje je sjedi. Apsolutno ništa.
U trenutku sam osjetio uznemirenost.
S ovim se nikada nisam susreo dosada. Je li sve uredu sa mnom? Osjećao sam se jednako kao prije. Zabrinut trudio sam se pomnije čuti.
Svi glasovi koje sam blokirao sada su odjednom vikali u mojoj glavi.
…pitam se koju glazbu voli…možda bi joj mogao spomenuti onaj novi CD…Mike Newton je razmišljao, dva stola udaljen-skoncentriran na Bellu Swan.
Pogledaj ga kako samo zuri u nju. Nije li dovoljno što već pola djevojaka u školi čeka na njega da…Eric Yorkie je imao sumporne misli, također vrteći se oko djevojke.
…tako odvratno. Misliš da je popularna ili nešto…čak i Edward Cullen zuri…Lauren Mallory je bila tako ljubomorna da je njeno lice, prema svemu sudeći, trebalo biti žuto. A Jessica, šepuri se pred svojom novom najboljom prijateljicom. Kakva šala…Vitriol se nastavio širiti u njenim mislima.
...kladim se da ju je to svatko upitao. Ali bih volio popričati s njom. Smislit ću neko bolje pitanje…Ashley Dowling je pomislio.
...možda će biti sa mnom na španjolskom...June Richardson se ponadala.
...još tone posla do večeras! trigonometrija, i test iz engleskog. Nadam se da moja mama... Angela Weber, tiha djevojka, čije su misli neobično drage, bila je jedina za stolom koja nije bila opsjednuta Bellom.
Mogao sam čuti sve, svaku nevažnu sitnicu o kojoj razmišljaju koja prolazi njihovim umom. Ali ništa od nove učenice sa varljivo razgovorljivim očima.
A naravno, mogao sam čuti sve što je djevojka rekla Jessici. Nisam morao čitati misli da bi bio sposoban čuti njen tihi, čisti glas na udaljenoj strani prostorije.
''Tko je dečko sa crvenkasto-smeđom kosom?'' čuo sam kako je upitala, potajice pogledavši me iz kuta svoga oka, samo kratak pogled jer je vidjela da ja još uvijek zurim.
Nadao sam se da će mi pomoći ton njenog glasa da odredim ton njenih misli, izgubljenih negdje gdje ne mogu doprijeti, ostao sam razočaran. Obično, ljudske misli dođu skupa sa njihovim psihičkim glasovima. Ali ovaj tih, sramežljiv glas mi je nepoznat, ne kao ostale stotine misle koje su odjekivale prostorijom. U to sam bio siguran. Posve nov.
Oh, sretno, idiote! Jessica je pomislila prije no što je odgovorila na djevojčino pitanje.
''To je Edward. On je prekrasan, naravno, ali nemoj uzalud trošiti svoje vrijeme. On ne izlazi. Očigledno ovdje ni jedna cura nije dovoljno dobra za njega.'' Šmrknula je.
Okrenuo sam se kako bi prikrio smijeh. Jessica i ostale djevojke nisu znali kako su zapravo sretne da mi se nijedna od njih nije posebno obratila.
Ispod prolaznog humora, osjetio sam snažan impuls, koji nisam u potpunosti razumio. Znam da je imalo veze sa zlim mislima koje nova djevojka nije slutila… Osjetio sam snažan poriv da stanem između njih dvije, da bi zaštitio Bellu Swan od Jessicinih zlih misli. Kako čudno.
Pretraživao sam motivacije koje su se nalazile iza impulsa, proučavajući djevojku još jedanput.
Možda je to bio samo običan zaštitni instinkt-da snažan pomogne slabijem od sebe.
Ova djevojka je izgledala krhkije od ostalih učenika iz njenog razreda. Njena koža je tako providna da je bilo teško za povjerovati da joj je pružala ikakvu zaštitu. Mogao sam vidjeti ritmičan puls njene krvi unutar vena ispod njene čiste, blijede membrane… Ali nisam se trebao koncentrirati na to. Bio sam dobar u životu koji sam izabrao, ali bio sam jednako žedan kao i Jasper i nije bilo smisla izazivati iskušenje.
Vidio sam mali nabor između njenih obrva kojeg nije bila svjesna.
To je bilo nemoguće frustrirajuće! Vidim očito da joj je naporno sjediti ondje, voditi razgovor sa strancima, biti centar pažnje. Vidim njenu stidljivost iz načina na koji drži svoja slabašna ramena, pomalo naslućujem, da očekuje odbijanje u svakom trenutku. A ja mogu samo osjetiti, samo vidjeti, samo zamišljati. Nije se čulo ništa osim tišine od ove ljudske djevojke. Nisam mogao čuti ništa. Zašto?
''Hoćemo li?'' Rosalie je promrmljala, prekidajući moju usredotočenost.
Skrenuo sam pogled s djevojke sa olakšanjem. Nisam htio nastaviti ne uspjeti u ovome- išlo mi je na živce. No nisam htio razviti neko zanimanje o njenim skrivenim mislima samo zato što su bile skrivene od mene. Bez sumnje, kada bi dešifrirao njene misli- a našao bih način-bile bi jednako neznatne i površne kao i ostale ljudske misli. Nije vrijedilo moga truda.
''I je li nas se nova djevojka već uplašila?'' Emmett je upitao, još uvijek čekajući na moj odgovor.
Slegnuo sam ramenima. Nije bio zainteresiran za još informacija. A ne bi trebao biti ni ja.
Ustali smo se sa stola i pošli prema izlazu iz kafeterije.
Emmett, Rosalie i Jasper navodno su bili na posljednjoj godini u školi; otišli su na svoje sate. Ja sam pak igrao mlađu ulogu od njih. Krenuo sam na svoj sat biologije, pripremajući um na dosadu. Sumnjam da bi Mr. Banner, čovjek sa prosječnim intelektom, mogao izvući išta iz njegove lekcije što bi iznenadiilo nekoga tko ima dvije diplome iz medicine.
U učionici, sjeo sam na svoje mjesto i pustio da se moje knjige-podrživači, opet; jer nisu sadržavale ništa što već ne znam-raštrkaju po stolu. Jedini sam učenik koji ima stol samo za sebe. Ljudi nisu dovoljno pametni da znaju da me se boje, ali njihovi instinkti za preživljavanje su im dovoljni da me se klone.
Učionica se pomalo punila kako su stizali sa ručka. Naslonio sam se na stolicu i čekao da vrijeme prođe. Opet, želio sam da mogu zaspati.
Zato što sam razmišljao o njoj, kada je Angela Weber ulazila kroz vrata sa novom djevojkom, njeno ime privuklo je moju pažnju.
Bella se čini sramežljiva poput mene. Kladim se da joj je danas stvarno teško. Da bar mogu nešto reći…ma vjerojatno bi glupo zvučalo…
To! Mike newton je pomislio, okrećući stolicu gledajući kako su djevojke ulazile.
I dalje, na mjestu gdje je Bella Swan stajala, ništa. Prazno mjesto gdje su njene misli trebale biti me živciralo i obeshrabrivalo.
Prišla je bliže, prolazeći između klupa pored mene da bi došla do profesorovog stola.
Jadna djevojka; mjesto pored mene bilo je jedino slobodno. Automatski, sklonio sam sve što će biti njena strana stola, skupljajući knjige na hrpu. Sumnjam da će se osjećati ugodno ovdje.
Ipak će biti čitavo polugodište-u razredu, na kraju krajeva. Možda, će mi njeno sjedenje pored mene, omogućiti da razotkrijem njene tajne…iako mi prije bliskost nije trebala…i nije baš da ću naći išta vrijedno slušanja…
Bella Swan je prošla kroz grijalicu koja je otpuhala zrak prema meni.
Njen miris me je udario nabijajući impulse u meni. Nema tako nasilne slike koja bi opisala snagu koja me tada obuhvatila.
U tom trenutku, nisam nikad bio dalje čovjeku; bez traga krhotina koje sam tijekom vremena uspio zadržati u sebi.
Ja sam grabežljivac. Ona je moj plijen. Ništa drugo nije bilo važno nego ta istina.
Nije bilo učionice pune svjedoka-oni su bili drugostepna šteta u mojoj glavi. Misterij njenih misli je zaboravljen. Njene misli nisu mi ništa značile, za nju koja neće misliti još dugo.
Ja sam vampir, a ona ima najslađu krv koju sam omirisao u svojih osamdeset godina.
Nisam ni zamišljao da takav miris može postojati. Da sam znao, otišao bi ga pronaći već davno. Pročešljao bi čitav svijet za njega. Mogu zamisliti okus…
Žeđ me pekla po grlu kao vatra. Moja usta su spaljena i isušena. Svježi otrov koji je tekao mojim ustima nije rastjerao taj osjećaj. Stomak se okretao od gladi i to je jeka žeđi. Moji mišići naglo su se stegnuli.
Ni puna sekunda nije prošla. I dalje je pravila isti korak koji ju je i stavio ispred grijalice.
Kako joj je noga dodirnula tlo, oči su joj kliznule prema meni, kretnja koja je očito trebala biti neopažena. Srela se s mojim pogledom, i vidio sam svoj odraz u zrcalu njenih velikih očiju.
Užasnutost koju sam vidio na njenom licu spasila joj je život za nekoliko mučnih trenutaka.
Nije mi olakšavala. Kada je vidjela izraz na mome licu, krv joj je preplavila obraze ponovo, pretvarajući tako njenu kožu u najsočniju boju koju sam ikada vidio. Njen miris je bio tanka maglica u mom mozgu. Jedva da sam mogao kroz to razmišljati. Moje su misli pobjesnile, gubeći kontrolu, nepovezane.
Sada je hodala malo brže, kao da je razumjela da mora pobjeći. Njena žurba učinila ju je nespretnom-podapela se i posrnula naprijed, tako da je umalo pala na djevojku koja je sjedila ispred mene. Ranjiva, slaba. Čak i više od ostalih ljudi.
Pokušao sam se skoncentrirati na lice koje sam vidio u njenim očima, lice koje sam prepoznao sa odvratnošću. Lice čudovišta u meni-lice pobijeđeno desetljećima truda i beskompromisne discipline. Kako je brzo sad to isplivalo na površinu!
Miris se omotao oko mene opet, raspršujući sve moje misli i tjerajući me da se ustanem sa stolice.
Ne.
Moja ruka se uhvatila ispod ruba stolice i pokušao sam se zadržati na njoj.
Drvo nije doraslo zadatku. Moja ruka koja je zdrobila drvo bila je puna ivera, ostavljajući za sobom oblik mojih prstiju urezbarenih u onome što je ostalo od drveta.
Uništi dokaze. To je osnovno pravilo. Brzo sam zdrobio krajeve sa oblikom mojih prstiju, ostavljajući samo neravnu rupu i gomilu strugotine na podu, koju sam rastjerao nogom.
Uništi dokaze. Drugostepna šteta…
Znam što se sada mora dogoditi. Djevojka mora sjesti pored mene, i ja je moram ubiti.
Nevini promatrači u ovoj učionici, osamnaest druge djece i jedan čovjek neće smjeti napustiti ovu učionicu, nakon što vide ono što će uskoro vidjeti.
Lecnuo sam se na tu misao, na ono što moram učiniti. Čak moje najgore učinjeno, nije se mjerilo sa ovakvim zvjerstvom. Nikada nisam ubijao nevine, ne u osam desetljeća. A sada sam planirao ubiti dvadeset njih odjednom.
Lice čudovišta u zrcalu mi se rugalo.
Dio mene pokušao me razdvojiti od čudovišta, a drugi dio je to planirao.
Ako ubijem prvo djevojku, imao bi samo petnaest ili dvadeset sekunda sa njom prije nego što bi ljudi u učionici reagirali. Možda malo duže, ako prvo ne bi shvatili što radim. Ona ne bi imala vremena za vrištati niti osjećati bol; ne bi je ubio okrutno. Toliko sam mogao dati strancu sa užasno poželjnom krvi.
Ali onda bi ih morao zaustaviti u bježanju. Ne bi se trebao brinuti za prozore, previsoki su i premali da itko tako pobjegne. Samo vrata-blokiram ih i ne bi mogli pobjeći.
Bilo bi sporije i mnogo teže, ako ih pokušam ubiti dok svi paničare u žurbi, bježeći u kaosu. Nije nemoguće, ali bilo bi mnogo više buke. Dosta vremena za vrištanje. Netko bi čuo…i bio bi prisiljen ubiti svakog nevinog u ovom crnom satu.
I njena krv bi se ohladila, dok bi ubijao ostale.
Njen miris me kažnjavao, a moje grlo zarobljeno suhom grloboljom.
Znači prvo svjedoci.
Isplanirao sam u glavi. Ja u sredini prostorije, najdalji red u tami. Prvo ću ubiti desnu stranu. Mogu slomiti četiri ili pet njihovih vratova po sekundi, procjenjujem. Ne bi bilo bučno. Desna strana je sretna strana; neće me vidjeti kako dolazim. Približavajući se naprijed i za lijevu stranu, trebat će mi, najviše, pet sekundi da skončam svaki život u prostoriji.
Dovoljno dugo za Bellu Swan, da nakratko, vidi što joj se sprema. Dovoljno dugo da osjeti strah. Dovoljno dugo, možda, ako je šok ne ukopa na mjestu, da ispusti vrisak. Jedan nježan vrisak koji neće nikoga potaći da bježi.
Duboko sam udahnuo, njen miris je bila vatra koja je gorila mojim suhim venama, gorila mojim prsima uništavajući svaki bolji impuls kojeg sam bio sposoban.
Upravo se okrenula. Za nekoliko sekundi, sjesti će nekoliko centimetara udaljena od mene.
Čudovište u meni se smijalo toj predodžbi.
Netko je zamahnuo fasciklom s moje lijeve strane. Nisam se okrenuo da vidim tko je prokleti čovjek. Ali kretnja je poslala val običnog, nemirisnog zraka koji je prešao mojim licem.
Na jednu kratku sekundu, bio sam sposoban bistro razmišljati. U toj dragocjenoj sekundi, vidio sam dva lica u mojoj glavi, jedno do drugog.
Jedno je bilo moje, ili radije će biti moje: crvenooko čudovište koje je ubilo toliko ljudi da sam prestao brojati. Racionalna, opravdana ubojstva. Ubojicu ubojica, ubojicu drugih, manje jakih čudovišta. To je božja odluka. Koja zahvaljuje to-odlučujući tko zaslužuje smrtnu kaznu. To je bilo moje obećanje. Hranio sam se ljudskom krvlju, ali najgore definicije. Moje žrtve su bile, u njihovim različitim mračnim razbibrigama, jedva više ljudi nego što sam ja bio.
Drugo lice bilo je Charlisleovo.
Između ta dva lica nije bilo sličnosti. Kao sunčan dan i najtamnija noć.
Nije bilo razloga za sličnost. Charlisle nije bio moj otac po osnovnom biološkom smislu. Nismo dijelili zajednička obilježja. Jednakost u našoj boji bila je produkt onoga što jesmo; svaki vampir imao je istu ledeno blijedu kožu. Jednakost u boji naših očiju bila je još jedna sličnost-odraz jednakog izbora.
A opet, iako nije bilo temelja sličnosti, ovo počelo utjecati, na procjenu, u zadnjih sedamdeset neobičnih godina kako sam prihvatio njegov izbor i pošao njegovim putem. Moje se obilježje nije promijenilo, ali činilo mi se da je njegova mudrost označila moj izraz, da je malo njegove strasti imalo traga na obliku mojih usta, i trunak njegovog strpljenja vidljiv na mom čelu.
Sva ova mala poboljšanja sada su bila izgubljena u licu čudovišta. Za nekoliko trenutaka, neće ostati ništa što bi rezultiralo godinama koje sam proveo sa mojim stvoriteljem, mojim mentorom, mojim ocem u svakom smislu koji su se uvažavo. Moje oči postati će crvene kao vražje; sličnost će biti izgubljena zauvijek.
U mojoj glavi, Charlisleove drage oči nisu me osuđivale. Znam da će mi on oprostiti na ovom užasnom činu kojeg ću počiniti. Zato što me voli. Zato što je mislio da sam bolji nego što jesam. I dalje bi me volio, i nakon što mu dokažem suprotno.
Bella Swan sjela je na stolicu pored mene, njene kretnje bile su ukočene i neobične-sa strahom?-a miris njene krvi se raspršio se u neumoljiv oblak oko mene.
Dokazat ću ocu da je pogriješio u meni. Bijednost u toj činjenosti je boljela skoro jednako kao vatra u mom grlu.
Odmaknuo sam se od njene odvratnosti-u pobuni čudovišta koje je željelo uzeti ju.
Zašto je morala doći ovamo? Zašto je morala postojati? Zašto je morala uništiti ovaj mali mir koji sam imao u ovom mom ne-životu? Zašto je ovo opterećavajuće biće uopće ikad rođeno? Ona će me uništiti.
Okrenuo sam lice od nje, iznenadni bijes, bezrazložna mržnja me prožela.
Tko je ovo biće? Zašto ja, zašto sada? Zašto ja moram izgubiti sve zbog toga što je ona izabrala ovaj grad da se pojavi u njemu?
Zašto je došla ovdje!
Ne želim biti čudovište! Ne želim ubiti učionicu punu bezazlene djece! Ne želim izgubiti sve što sam gradio tijekom života da bi to žrtvovao i uskratio!
Ne želim. Ne može me natjerati.
Miris je problem, užasno privlačan miris njene krvi. Da samo ima neki način kako bi se mogao oduprijeti…ako bi još jedan dah svježeg zraka mogao raščistiti moju glavu.
Bella Swan je zamahnula njenom dugom, mahagoni kosom u mom pravcu,
Je li ona luda? Kao da je namjerno poticala čudovište u meni! Mameći ga.
Sada nije bilo prijateljskog daha koji bi rastjerao njen miris dalje od mene. Sve će uskoro biti izgubljeno.
Ne, nije bilo pomoćnog povjetarca. Ali nisam morao disati.
Zaustavio sam protjecanje zraka kroz moja pluća; olakšanje je bilo trenutačno, ali nepotpuno. I dalje sam imao uspomenu njenog mirisa u mojoj glavi. Ali možda mogu izdržati jedan sat. Jedan sat. Dovoljno vremena da napustim ovu učionicu punu žrtava, žrtava koje možda nisu trebale biti žrtve. Ako bi mogao izdržati samo jedan kratak sat.
Neugodan osjećaj je bio, ne disati. Moje tijelo ne treba kisik, ali to je išlo mojim instinktima. Oslanjao sam se na miris više nego na ostala čula kada sam bio u stresnoj situaciji. Vodio me u lovu, to je prvo upozorenje u slučaju opasnosti. Nikada nisam naišao na nešto opasno kao što sam to ja, ali samoočuvanje je bilo jednako razvijeno u mojoj vrsti kao u prosječnog čovjeka.
Neugodno, ali izvedivo. Podnošljivije od mirisanja nje a da joj ne zarijem zube kroz tu lijepu, tanku, prozirnu kožu koja je vruća, vlažna, pulsirajuća-
Jedan sat! Samo jedan sat! Ne smijem razmišljati o mirisu, okusu.
Tiha djevojka držala je kosu između nas, naslanjajući se naprijed tako da se njena kosa rasula po njenoj fascikli. Nisam mogao vidjeti njeno lice, da bi moga iščitati emocije na njenim čistim, dubokim očima. Je li to razlog zašto je pustila kosu između nas? Da bi sakrila te oči od mene? Iz straha? Iz stidljivosti? Da bi sakrila svoje tajne od mene?
Moja prošla iritacija je bila mala nasuprot sadašnje zbog njenih bezvučnih misli u blijedoj usporedbi potrebe-i mržnji-koja me sada opsjedala. Zbog mržnje prema ovom krhkom ženskom djetetu pored mene, gorljivoj mržnji koju sam pripisao prijašnjem sebi, ljubavi prema mojoj obitelji, mojim snovima da budem nešto bolje od onoga što jesam... Mrzio sam je, mrzio kako je činila da se osjećam-pomoglo mi je malo. Da, iritacija koju sam maloprije osjećao bila je slaba, ali je pomogla malo. Pripisao sam svaku emociju koja mi je odvlačila pažnju od zamišljanja kakvog bi okusa bila…
Mržnja i iritacija. Nestrpljivost. Zar ovaj sat neće nikad proći?
A kada sat završi…Ona će izaći iz učionice. I što ću onda učiniti?
Mogao bi se predstaviti. Bok, moje ime je Edward Cullen. Mogu li te otpratiti do sljedećeg sata?
Ona će reći da. To je pristojna stvar za uraditi. Iako me se boji, kao što sam sumnjao da je, ona će slijediti konvenciju i hodati uz mene. Bit će lako odvesti je u pogrešnom smjeru. Poticaj prema šumi koja se pružala iza stražnjeg parkirališta. Mogao bih joj reći da sam zaboravio knjigu u autu…
Hoće li itko primijetiti da sam ja zadnja osoba s kojom su je vidjeli? Kišilo je, kao i obično; dvije tamne jakne ne bi vodile u krivom pravcu ne bi izazvale puno zanimanja, ili bi me odala.
Samo što ja nisam bio jedini učenik koji je bio svjestan nje-koji je bio savršeno svjestan kao što sam ja. Mike Newton, posebno, bio je svjestan svakog pokreta vrpoljenja nje u njenoj stolici-bilo joj je neudobno tako blizu mene, kao što sam i očekivao prije no što je moj miris uništio dobrotvornu brigu o njoj. Mike Newton bi primijetio da je ona napustila učionicu sa mnom.
Ako mogu izdržati sat, bi li mogao dva?
Lecnuo sam se od boli gorenja.
Otišla bi kući, i to u praznu kuću. Načelnik policije Swan radio je cijeli dan. Poznavao sam kuću, kao što sam poznavao svaku u ovom malom gradiću. Njegov dom je smješten odmah kod rijetke šume, bez bliskog susjedstva. I kad bi imala vremena da vrišti, koje neće imati, neće biti nitko tko bi je čuo.
Ovo je bio odgovoran način da se suočim s ovim. Izdržao sam sedam desetljeća bez ljudske krvi. Ako zadržim dah, mogu izdržati dva sata. A kada budem nasamo sa njom, neće biti prilike da nastrada itko drugi. I nema razloga za žurbu kroz iskustvo, čudovište u mojoj glavi se složilo.
Bila je sofistika da mislim kako spašavajući devetnaest ljudi u ovoj prostoriji sa trudom i strpljenjem, bi bilo manje čudovišno samo kada bi ubio ovu jednu nedužnu djevojku.
Iako sam ju mrzio, znao sam da moja mržnja nije opravdana. Znao sam da sam zapravo mrzio sebe. A mrzit ću nas oboje još više kada bude mrtva.
Izdržao sam sat na ovaj način-zamišljajući najbolje načine da je ubijem. Trudio sam se izbjeći zamišljanje konačnog čina. To bi možda bilo previše za mene; mogao bi izgubiti bitku i završiti ubijanjem svakoga u ovom prizoru. Tako sam planirao strategiju, i ništa više. Držalo me kroz sat.
Jednom, skoro na samom kraju, provirila je prema meni kroz fluidnu zavjesu njene kose. Mogao sam osjetiti neopravdanu mržnju koja je gorila u meni kada sam susreo njen pogled-vidjeti odraz mene u njenim preplašenim očima. Krv joj je navrla u obraze prije no što se sakrila u kosi upet, i umalo sam to učinio.
Ali je zazvonilo. Spašen zvonom-kako kliše. Oboje smo spašeni. Ona od smrti. A ja, spašen samo nakratko od pretvaranja u noćnu moru stvorenja kojeg sam se bojao i mrzio.
Nisam mogao hodati sporo kao što sam trebao kako sam naglo izašao iz učionice. Da je itko gledao u mene, posumnjali bi da nešto nije u redu sa načinom na koji sam se kretao. Nitko se nije obazirao na mene. Sve ljudske misli su i dalje bile okružene djevojkom koja je osuđena na smrt za malo više od sat vremena.
Sakrio sam se u auto.
Nisam htio razmišljati o tome da se moram skrivati. Kako je kukavno to zvučalo. Ali to je sada neupitno bio slučaj.
Nisam imao dovoljno discipline da budem u blizini ljudi sada. Previše se fokusirajući na moj trud u ne ubijanju jednog od njih nije mi ostalo izvora da se oduprem ostalima. Koja bi šteta to bila. Ako sam već trebao postati čudovište, mogao sam to učiniti vrijednim poraza.
Pustio sam CD glazbe koja me je obično smirivala, ali sada mi je malo značila. Ne, najviše mi je pomogao hladan, vlažan, čist zrak koji je nanosila kišica kroz moj otvoreni prozor. Iako sam se mogao sjetiti mirisa Belline krvi sa perfektnom jasnoćom, udišući čist zrak bilo je kao da ispirem unutrašnjost mog tijela od neke infekcije.
Ponovo sam bio razborit. Mogao sam ponovo razmišljati. I mogao sam se ponovo boriti. Mogao sam se boriti protiv onoga što nisam htio postati.
Nisam morao ići u njen dom. Nisam ju morao ubiti. Očigledno, racionalan sam, biće koje razmišlja, i koje ima izbora. Uvijek je postojao izbor.
No tako se nije činilo dok sam bio u učionici…ali sada sam bio udaljen od nje. Možda, ako je budem izbjegavao vrlo, vrlo oprezno, nema potrebe da se moj život promjeni. Posložio sam stvari kako sam to želio. Zašto bi dopustio da pogoršavajući ukusni nitko uništi to?
Nisam morao razočarati svoga oca. Nisam morao uzrokovati stres mojoj majki, brigu…bol. Da, to bi povrijedilo moju ne biološku majku, također. A Esme je tako nježna, tako osjetljiva i blaga. Uzrokovati bol nekome poput Esme bilo je neoprostivo
Kako ironično da sam želio zaštititi ljudsku djevojku od beznačajnih i bezopasnih lažnih misli Jessice Stanley. Ja sam bio zadnja osoba koja bi ikada mogla biti zaštitnik Belle Swan. Nikada neće trebati zaštitu od ničega opasnijeg nego od mene.
Gdje je Alice, odjednom sam se upitao? Zar me nije vidjela kako ubijam djevojku Swan na nekoliko načina? Zašto nije došla pomoći-da me zaustavi ili mi pomogne uništiti dokaze, bilo što od tog dvoje? Zar je tako usredotočena na Jasperove probleme da je propustila ovakvu užasnu mogućnost? Zar sam snažniji nego što sam mislio da jesam? Zar stvarno ne bi učinio ništa djevojci?
Ne. Znao sam da to nije istina. Alice se morala vrlo jako usredotočiti na Jaspera.
Tražio sam u pravcu gdje sam znao da će biti, u maloj zgradi za sate engleskog jezika. Nije mi trebalo dugo da lociram poznat 'glas.' I bio sam u pravu. Njena svaka misao bila je usmjerena na Jaspera, gledajući i najmanje odluke sa svakom minutom pomnog ispitivanja.
Volio bih da je mogu pitati za savjet, ali u isto vrijeme, bilo mi je drago da nije znala na što sam bio spreman. Da nije bila svjesna na masakre koje sam razmatrao u proteklom satu.
Osjetio sam novu opekotinu u mom tijelu-opekotinu prouzrokovanu stidom. Nisam htio da nitko od njih sazna.
Ako bi mogao izbjegavati Bellu Swan, ako bi se mogao nositi s tim da ju ne ubijem-iako sam razmišljao o tome, čudovište se trzalo i škripalo zubima u frustraciji-onda nitko neće znati. Ako bi se mogao držati podalje od njenog mirisa.
Nije bilo razloga zašto to ne bi pokušao, na kraju krajeva. Da donesem pravilnu odluku. Da budem ono što je Charlisle smatrao da jesam.
Zadnji sat u školi bio je skoro gotov. Odlučio sam da novi plan provedem u akciju. Bolje nego da sjedim ovdje na parkiralištu gdje bi ona mogla proći i narušiti moj pokušaj. Opet, osjećao sam neopravdanu mržnju prema djevojci. Mrzio sam što je imala ovu nesvjesnu moć nada mnom. Da me može učiniti nečim što sam odbijao da budem.
Hodao sam hitro-malo prehitro, ali nije bilo svjedoka-po maloj školi do ureda. Nije bilo razloga da Bella Swan ide istim putem kao ja. Bit će izbjegavana kao kuga kao što i jest.
Ured je bio prazan osim sekretarice, one koju sam i htio vidjeti.
Nije opazila moj tihi ulazak
''Mrs. Cope?''
Žena sa neprirodnom crvenom kosom me pogledala a oči su joj se odjednom raširile. Uvijek sam ih uhvatio nespremne, male oznake koje nisu razumjeli, bez obzira koliko bi puta vidjeli bilo koga od nas.
''Oh,'' teško je disala, pomalo smetena. Poravnala je majicu. Budalasto, pomislila je u sebi. Dovoljno je mlad da mi bude sin. Premlad da razmišljam o njemu na takav način…
''Bok, Edward. Što mogu učiniti za tebe?'' Zatreptala je ispod njenih tankih naočala.
Neugodno. Ali znao sam biti šarmantan kada sam htio biti. Bilo je lako, jer sam znao kako na njih djeluje svaka gesta koju sam izveo.
Nagnuo sam se naprijed, susrećući njen pogled i nastavio sam gledati duboko u dubinu, malih smeđih očiju. Njene misli već su bile uzbuđene. Ovo bi trebalo biti lako.
''Pitam se da li bi mi mogli pomoći sa mojim rasporedom,'' rekao sam mekim glasom koji je bio namijenjen da ne uplašim ljude.
Čuo sam kako joj se tempo kucanja srca ubrzao.
''Naravno, Edward. Kako mogu pomoći?'' Premlad, premlad, ponavljala je.
Pogrešno, naravno. Bio sam stariji od njenog djeda. Ali prema mojoj vozačkoj dozvoli, bila je u pravu.
''Pitam se bi li se mogao prebaciti sa svog sata biologije na znanost u četvrtom razredu? Možda fiziku?''
''Je li imaš neki problem sa Mr Bannerom, Edward?''
''Ne ama baš nikakav, samo ja sam već učio ovo gradivo…''
''U naprednoj školi u koju ste svi išli na Aljasci, zar ne.'' Skupila je usne kako je razmatrala to. Trebali bi biti na faksu. Čula sam kako se profesori žale. Odlične ocjene, nikada ne oklijevaju u odgovoru, nikada pogrešan odgovor u testu-kao da su našli neki način da varaju u svakom predmetu. Mr. Varner radije misli da varaju nego da je neki učenik pametniji od njega...Kladim se da im majka pomaže…''Zapravo, Edward, fizika je prilično puna trenutno. Mr. Banner ne voli da ima više od dvadeset-pet učenika u razredu-''
''Neću biti problem.''
Naravno da nećeš. Ne savršeni Cullen. ''Znam to, Edward. Ali jednostavno nema dovoljno mjesta sada…''
''Mogu li onda preskakati ovaj sat? Mogu iskoristiti ovo vrijeme za samostalno učenje.''
''Preskakati biologiju?'' njena usta su se otvorila. To je ludo. Zar je tako teško sjediti na predmetu koji već znaš? Mora imati neki problem sa Mr. Bannerom. Pitam se bi li trebala pričati sa Bobom o tome? ''Nećeš imati dovoljno kredita da maturiraš.''
''Nadoknadit ću sljedeće godine.''
''Možda da razgovaraš sa roditeljima o tom.''
Iza mene otvorila su se vrata, ali tko god da je to bio nije razmišljao o meni, zato sam ignorirao dolazak i skoncentrirao se na Mrs. Cope. Nagnuo sam se mrvicu bliže njoj, i malo raširio oči. Ovo bi bolje djelovalo da su zlatne a ne crne. Crnoća plaši ljude, kao što bi i trebala.
''Molim vas, Mrs. Cope?'' govorio sam glasom mekanim i neodoljivim što sam više mogao-a morao je biti znatno neodoljiv. ''Zar nema neka druga sekcija da se prebacim? Siguran sam da ima otvoreno mjesto drugdje? Šesti sat biologija ne može biti jedina opcija…''
Smješkao sam se, oprezan da ne bi otkrio svoje zube koji bi je uplašili, dopuštajući da moj izraz smekša moje lice.
Njeno srce počelo je brže kucati. Premlad, podsjećala se užurbano. ''Pa, možda mogu razgovarati sa Bobom-mislim Mr. Bannerom. Mogu vidjeti ako-''
Trebala je sekunda da se sve promjeni: atmosfera u prostoriji, moj zadatak ovdje, razlog što sam se nagnuo prema crvenokosoj ženi… Koja je bila prva svrha dok se nije promijenila u drugu.
Sekunda je trebala da Samantha Wells otvori vrata i baci potpisane izostanke u korpu kod vrata, te izađe, u žurbi da što prije napusti školu.
Sekunda je trebala da iznenadni nalet zraka dođe kroz otvorena vrata i naleti na mene. Sekunda je trebala da shvatim zašto me osoba koja je ušla kroz vrata nije prekinula sa svojim mislima.
Okrenuo sam se, iako nisam trebao provjeravati. Okrenuo sam se polako, odupirući se kontroli mojih mišića koji su se opirali protiv mene.
Bella Swan je stajala naslonjena na zid pored vrata, sa presavijenim papirom u svojim rukama. Njezine oči bile su još šire nego inače kada je vidjela moje okrutno neljudsko divlje zurenje.
Miris njene krvi je zasitila svaku česticu zraka u majušnoj, vrućoj prostoriji. Moje grlo je gorilo u plamenima.
Čudovište je bijesno zurilo u mene iz njenih zrcalnih očiju ponovo, maska zla.
Moje ruke su oklijevale u zraku iznad pulta. Ne trebam se ni okrenuti da dohvatim Mrs. Copeinu glavu i tresnem ju o njen stol sa dovoljno snage da je ubijem. Dva života, radije nego dvadeset… Razmjena.
Čudovište je čekalo bijesno, gladno, na mene da to uradim.
Ali uvijek je bilo izbora, moralo je biti.
Zaustavio sam kretnju mojih pluća, i popravio lice Charlisla ispred svojih očiju. Okrenuo sam lice prema Mrs. Cope, i osjetio olakšanje uvidjevši promjenu u mome izrazu. Ustuknula je od mene, ali njen strah se nije očitovao suvislim riječima.
Koristeći kontrolu kojom sam upravljao kroz svoja desetljeća da bi sebe poricao. Napravio sam glas ujednačen i gladak. Bilo je dovoljno dosta zraka u mojim plućima da bi još jednom progovorio, požurujući kroz riječi.
''Ništa za to, onda. Vidim da je nemoguće. Hvala vam puno na vašoj pomoći.''
Naglo sam se okrenuo i izletio iz dobe, u nastojanju da ne osjetim toplo-krvnu vrućinu djevojčinog tijela kako sam prošao pored nje u nekoliko centimetara.
Nisam stao dok nisam sjeo u svoj auto, prebrzo se krećući cijelim putem ovamo. Većina učenika su već napustili školu, tako da nije bilo mnogo svjedoka. Čuo sam učenika iz drugog razreda, D.J. Garetta, kako je primijetio, a onda to ignorirao…
Odakle je Cullen došao-i odmah nestao…opet ja, sa svojim umišljanjima. Mama uvijek kaže…
Kada sam ušao u svoj Volvo, ostali su već bili ovdje. Pokušao sam kontrolirati disanje, ali sam hvatao svjež zrak kao da su me gušili.
''Edward?'' Alice je upitala, s uzbunom u glasu.
Samo sam joj odmahnuo glavom.
''Koji se vrag tebi dogodio?'' Emmett je zahtijevao, ometen, na trenutak, činjenicom da Jasper nije u raspoloženju za revanš.
Umjesto odgovora, i stavio auto u rikverc. Morao sam izaći sa parkirališta prije no što me Bella Swan može pratiti, opet. Moj osobni demon, koji me opsjeda…okrenuo sam auto i ubrzao. Prešao sam četrdeset prije no što sam izašao na cestu. Na cesti, prešao sam sedamdeset prije prvog ugla.
Bez gledanja, znao sam da su se Emmett, Rosalie i Jasper okrenuli da zure u Alice. Ona je slegnula ramenima. Nije mogla vidjeti što je prošlo, samo što će se dogoditi.
Sada je pogledala prema meni. Oboje smo pogledali što je ona vidjela u glavi, i oboje smo se iznenadili.
''Ti odlaziš?'' šapnula je.
Sada su drugi zurili u mene.
''Jesam li?'' protisnuo sam kroz zube.
Onda je to vidjela, kao rezultat mog podrmanog i drugog izbora koji je zavrtio moju budućnost prema tamnijem pravcu.
''Oh.''
Bella Swan, mrtva. Moje oči gore crvenom bojom od svježe krvi. Pretraga koja će uslijediti. Oprezno vrijeme koje ćemo čekati prije no što je sigurno za nas da se izvučemo i ponovo krenemo…
''Oh,'' rekla je ponovo. Slika se sada još više izoštrila. Vidio sam unutrašnjost načelnika policije kuću po prvi put, vidio sam Bellu u maloj kuhinji sa žutim kuhinjskim ormarićima, okrenutih leđa dok sam se ja prikradao prema njoj iz sjene…dopuštajući da me njen miris privlači prema njoj…
''Stani!'' prostenjao sam, nisam više mogao podnijeti.
''Oprosti,'' šapnula je, širom otvorenih očiju.
Čudovište se veselilo.
I vizija u njenoj glavi se ponovo pokrenula. Prazna cesta u noći, drveća pokraj prekrivena snijegom, prelazeći preko dvjesto na sat.
''Nedostajat ćeš mi,'' rekla je. ''Bez obzira na koliko kratko ideš.''
Emmett i Rosalie su razmijenili prestrašen pogled.
Došli smo do skretanja prema dugom prilazu koji je vodio do naše kuće.
''Ostavi nas ovdje,'' Alice je naredila. ''Sam trebaš reći Charlisleu.''
Kimnuo sam, a auto je skvičalo kada sam iznenadno stao.
Emmett, Rosalie i Jasper su izašli u tišini; natjerati će Alice da im sve objasni kada ja odem. Alice je dodirnula moja ramena.
''Uradit ćeš pravu stvar,'' promrmljala je. ovaj put ne vizija-nalog.
''Ona je Charlijeva jedina obitelj. To bi i njega ubilo.''
''Da,'' rekao sam, slažući se samo sa posljednjim djelom.
Izašla je i pridružila se ostalim, a njene obrve su se skupljale od brige. Stopili su se sa šumom, izvan mog dometa vida prije nego sam okrenuo auto.
Požurio sam prema gradu, i znao sam da će Alicine misli bljesnuti iz mraka prema snopu svjetlosti. Kako sam usporio prema Forksu na devedeset, nisam bio siguran kamo idem. Da se pozdravim sa ocem? Ili da prihvatim čudovište u meni? Cesta je letjela ispod mojih guma.

| I (1) | love | Cullens |

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

	srpanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

PICTURES...TWILIGHT

petak, 17.07.2009.

ITALIJA-snimanje New moon-a

četvrtak, 16.07.2009.

INTERVJU SA TAYLOROM LAUTNEROM

SLIKA SA SNIMANJA MLADOG MJESECA (NEW MOON)

ROBERT PATTINSON

srijeda, 08.07.2009.

još slikica...=)))))

NEW MOON...TRAILER

utorak, 07.07.2009.

nedjelja, 05.07.2009.

NEW MOON...TRAILER PICTURES

Twilight

ŠESTO POGLAVLJE-MIDNIGHT SUN

PETO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

ČETVRTO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

TREĆE POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

DRUGO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN

srijeda, 01.07.2009.

PRVO POGLAVLJE - MIDNIGHT SUN