4. Vizije
Vratio sam se u školu. To je ispravna stvar za učiniti, najmanje sumnjivo ponašanje.
Do kraja dana, skoro svi učenici su se vratili na nastavu. Samo Tyler i Bella i još nekoliko drugih – koji su vjerojatno iskoristili nesreću kao priliku za markiranje – su bili odsutni.
Ne bi trebalo biti tako teško učiniti pravu stvar. Ali, cijelo poslijepodne, samo sam stiskao zube protiv poriva koji me tjerao da markiram, također – da bih pronašao djevojku opet.
Kao uhoda. Opsesivna uhoda. Jedna opsesivna, vampirska uhoda.
Škola danas je – nekako, nemoguće –dosadnija nego što se činilo da je bila prije tjedan dana. Poput kome. Kao da se boja iscrpila iz cigla, drveća, neba, lica oko mene…zurio sam u pukotine na zidu.
Bila je još jedna ispravna stvar za uraditi…a koju nisam. Naravno, to je također loša stvar. Sve zavisi od perspektive iz koje gledate.
Iz Cullenove perspektive – ne samo vampira, već Cullenova, netko tko pripada obitelji, nešto tako rijetko u našem svijetu – ispravna stvar za uraditi bi zvučala ovako:
''Iznenađen sam što te vidim u razredu, Edward. Čuo sam da si i ti sudjelovao u užasnoj nesreći jutros.''
''Da, jesam, Mr. Banner, ali ja sam imao sreće.'' Prijateljski osmijeh. ''Nisam se uopće ozlijedio… Da bar mogu reći isto i za Tylera i Bellu.''
''Kako su oni?''
''Mislim da je Tyler u redu…samo površne ogrebotine od krhotina prozora.
Iako, nisam siguran za Bellu.'' Zabrinuto mrštenje. ''Možda ima potres mozga. Čuo sam da priča nepovezano – čak i zamišlja stvari. Znam da su liječnici zabrinuti…''
Tako je to trebalo ići, to sam dugovao svojoj obitelji.
''Iznenađen sam što te vidim u razredu, Edward. Čuo sam da si i ti sudjelovao u užasnoj nesreći jutros.''
''Nisam ozlijeđen.'' Bez osmijeha.
Mr. Banner je prebacivao težinu iz noge u nogu, neugodno.
''Imaš li pojma kako su Tylor Crowley i Bella Swan? Čuo sam da su ozlijeđeni…''
Slegnuo sam ramenima. ''Stvarno ne znam.''
Mr. Banner je pročistio grlo. ''Ovaj, ok…'' rekao je, moje hladno zurenje utjecalo je da njegov glas zvuči pomalo usiljeno
Odšetao je brzo naprijed učionice i započeo svoje predavanje.
To je bila loša stvar za uraditi. Osim ako ste gledali sa više nejasnog stajališta.
Činilo se tako… tako nemilosrdno da klevećem djevojku iza njenih leđa, pogotovo kada se dokazala pouzdana kako nikada nisam sanjao da će biti. Nije rekla ništa da me izda, iako je imala dovoljno dobar razlog da to učini. Zašto bih ja nju izdao kada ona nije uradila ništa osim što je čuvala moju tajnu?
Imao sam skoro jednak razgovor sa Mrs. Gooff – no na španjolskom radije nego na engleskom - a Emmet me dugo promatrao.
Nadam se da imaš dobro objašnjenje za ovo danas. Rose priprema ratni pohod.
Zakolutao sam očima bez da sam ga pogledao.
Zapravo sam se dosjetio savršenog objašnjenja. Samo pretpostavi da ja nisam učinio ništa da zaustavim kombi koji je trebao zdrobiti djevojku… zgrozio sam se na tu pomisao. Ali ako bi bila udarena, ako bi bila ranjena i ako bi krvarila, ako bi se crvena tekućina prosipala, i propadala na asfalt, miris njene krvi bi pulsirao u zraku…
Ponovno sam drhtao, ali ne samo u užasu. Dio mene drhtao je zbog žudnje. Ne, ne bih bio sposoban gledati ju kako krvari a bez da nas sve otkrijem na više očit i šokantan način.
To je bila savršena isprika…ali neću ju iskoristiti. Previše me je stid.
A i nisam razmišljao o tome prije, već puno poslije događaja, bezobzirno.
Pazi na Jaspera, Emmett je nastavio, nemaran na moje maštanje. Nije toliko ljut…ali je više odlučan.
Vidio sam na što je mislio, i na jedan tren prostorija je plivala oko mene. Moj bijes bio je tako velik da je crvena magla obavila moju viziju. Mislio sam da će me zadaviti.
TIHO, EDWARD! SABERI SE! Emmett je vikao na mene u svojoj glavi. Stavio je svoju ruku na moje rame, zadržavajući me u sjedalu prije no što mogu skočiti na noge.
Rijetko kad je koristio svoju svu snagu - jedva da mu je ikada bila potrebna, jer on je snažniji od svih vampira s kojima je se itko od nas susreo – ali sada ju je upotrijebio. Zgrabio me za ruku, radije nego da me gura prema dolje. Ako bi me gurao, stolica ispod mene bi se uništila.
POLAKO! Naredio je.
Pokušao sam se smiriti, ali bilo je teško. Bijes je gorio u mojoj glavi.
Jasper neće učiniti ništa dok svi ne porazgovaramo. Samo sam htio da znaš kamo njegovo razmišljanje vodi.
Skoncentrirao sam se na to sa se smirim, i osjetio sam kako je Emmettova ruka popustila.
Probaj da ne praviš više spektakala od sebe. Već si ionako dovoljno u nevolji.
Duboko sam udahnuo i Emmett me pustio.
Pretražio sam sobu rutinski, ali naš sukob je bio tako kratak i tih da je samo nekoliko ljudi iza Emmetta jedva primijetilo. Nitko od njih nije znao o čemu se radi, pa su to i zanemarili. Cullenovi su čudaci – to je svatko već znao.
K vragu, dijete, nered si, Emmett je dodao, sa suosjećanjem u tonu njegova glasa.
''Ugrizi me(bite me),'' promrmljao sam ispod glasa, i čuo sam njegovo tiho smijuljenje.
Emmett se nije više ljutio, i vjerojatno mu dugujem više od puke zahvalnosti prema njegovoj lagodnoj prirodi. Ali vidio sam da Jasperove namjere imaju smisla Emmettu, da on razmišlja o najboljem smjeru akcije.
Bijes je lagano vreo, jedva pod kontrolom. Da, Emmett je snažniji od mene, ali dosad me još nikad nije pobijedio u borbi. On tvrdi da je to zato što varam, ali to što čujem misli jednako je dio onoga što sam ja, kao što je njegova ogromna snaga dio njega. Jednaki smo u borbi.
Borba? Je li tome sve ovo vodi? Hoću li se boriti sa svojom obitelji za djevojku koju jedva znam?
Razmislio sam o tome na trenutak, zamislio sam osjećaj djevojčinog krhkog tijela u mojim rukama u jukstapoziciji sa Jasperom, Rose, i Emmettom – super-prirodno jakim i brzim, strojevima za ubijanje po prirodi…
Da, borit ću se za nju. Protiv svoje obitelji. Prošli su me trnci.
Ali nije pravedno da je ostavim neobranjenu kada sam ja taj koji ju je i doveo u opasnost.
Iako, ne mogu pobijediti sam, ne protiv njih troje, a upitao tko bi stao na moju stranu. Carlisle, naravno. On se neće boriti ni s kim, ali biti će u potpunosti protiv Rosinih i Jasperovih namjera. Možda će to biti sve što trebam. Vidjeti ćemo…
Esme, sumnjam. Ona neće stati protiv mene također, a i biti će joj teško se ne složiti sa Carlislom, ali ona će biti za bilo koji plan koji će njenu obitelj zadržati netaknutom. Njen prvi prioritet neće biti pravda, već ja. Ako je Carlisle duša obitelji, onda je Esme srce. On nam je dao vođu dostojnog praćenja; ona je to praćenje pretvorila u čin ljubavi. Svi smo se voljeli – čak i ispod bijesa koji osjećam prema Jasperu i Rose sada, čak i planirajući boriti se s njima da bih spasio djevojku, znam da ih volim.
Alice…nemam pojma. To će najvjerojatnije zavisiti o tome što vidi da će se dogoditi. Ona će stati na stranu pobjednika, zamišljao sam.
Pa, morati ću odraditi ovo bez pomoći. I nisam im neki suparnik, ali neću dopustiti da ozljede djevojku zbog mene. To mora značiti izbjegavanje akcije…
Moj bijes se zatamnio sa iznenadnim, crnim humorom. Mogao sam zamisliti djevojčinu reakciju na moju otmicu. Naravno, rijetko kada da sam reakciju pogodio točno – ali koju reakciju bi vidjela osim terora?
Nisam siguran kako bi to izveo, to – da je otmem. Ne bih bio sposoban stajati blizu nje na iole duže vrijeme. Možda ću je jednostavno odvesti natrag njenoj majci. Čak će ii to biti ispunjeno opasnošću. Za nju.
A i za mene, odjednom sam shvatio. Ako bih ju slučajno ubio…nisam siguran točno koliko bi mi boli to nanijelo, ali znao sam da bi bilo umnogostručeno i intenzivno.
Vrijeme je brzo prolazilo kako sam razmatrao komplikacije ispred mene; argument da me čeka kod kuće, konflikt sa mojom obitelji, vrijeme sa kojim ću biti suočen na kraju…
Pa, sada se ne mogu žaliti da je život izvan škole još uvijek monoton.
Tome je djevojka dosta pridonijela.
Kada je zazvonilo Emmett i ja smo sporo hodali do auta. On se brinuo za mene, a brinuo se i za Rosalie. On je znao na čiju će stranu morati stati dođe li do sukoba, i to ga je smetalo.
Ostali su nas već čekali u autu, isto tihi. Mi smo veoma tiha grupa. Samo sam mogao čuti vikanje.
Idiot! Luđak! Moron! Seronja! Bezobrazna, neodgovorna budala! Rosalie je stalno bacala nove uvrede na vrhu njenih mentalnih pluća. Bilo je teže za čuti ostale, ali ignorirao sam ju što sam bolje mogao.
Emmet je u pravu što se tiče Jaspera. On je bio siguran u svoj naum.
Alice se mučila, brinula se za Jaspera, prevrćući slike budućnosti.
Bez obzira na koji pravac Jasper dođe do djevojke, Alice me uvijek vidjela tamo, blokirajući ga. Zanimljivo… ni Rosalie ni Emmett nisu bili s njim u ovim vizijama. Pa Jasper je planirao raditi sam. To bi izjednačilo stvari.
Jasper je najbolji, naravno najiskusniji borac od svih nas. Moja jedina prednost ležala je u tome da mogu čuti njegove pokrete prije nego ih učini.
Nikada se nisam borio sa Emmettom i Jasperom osim iz zabave – samo glupiranje uokolo. Osjetio sam se mučno zbog misli da pokušam nauditi Jasperu…
Ne, ne to. Samo ga blokirati. To je sve.
Skoncentrirao sam se na Alice, pamteći Jasperove različite avenije napada.
Kako sam to radio, njene vizije su se mijenjale, sve dalje i dalje od Swanove kuće. Rezao sam ga ranije…
Prestani Edward! Neće se to dogoditi na ovaj način. Neću to dopustiti.
Nisam odgovorio, samo sam nastavio gledati.
Nastavila je tražiti dalje u budućnost, u maglu, u nesigurnu kraljevinu udaljenih mogućnosti. Sve je maglovito i nejasno.
Cijelim putem doma, naboj tišine nije nestao. Parkirao sam u velikoj garaži kod kuće; Carlisleov Mercedes je tu, odmah do Emmettovog velikog džipa, Rosein M3 i moj Vanquish. Drago mi je što je Carlisle već doma – tišina će završiti eksplozijom, i želio sam da on bude tu kada se to dogodi.
Pošli smo ravno prema blagovaonici.
Soba, naravno, nikada nije korištena za namijenjenu upotrebu. Ali bila je upotpunjena velikim ovalnim mahagoni stolom okružen stolicama – vrlo smo obzirni da imamo sve točne namještaje na mjestu. Carlisle ju je koristio kao konferencijsku sobu. U grupi ovako snažnih i različitih ličnosti, ponekad je potrebno da rješavamo stvari na miran način, dok sjedimo.
Imam osjećaj da sjedenje danas i neće puno pomoći.
Carlisle je sjeo na svoje uobičajeno mjesto na istočnom djelu sobe. Esme je sjela do njega – držali su se za ruke na rubu stola.
Esmine oči bile su uprte u mene, njihova zlatna dubina ispunjena je brigom.
Ostani. To je bila njena jedina misao.
Volio bih da sam se mogao nasmijati ženo koja mi je u svakom smislu prava majka, ali nisam ju mogao razuvjeriti.
Ja sam sjeo sa Carlislovu druge strane, Esme je pružila svoju slobodnu ruku preko njega i stavila je na moje rame. Ona nije imala pojma o čemu se radi; ona se samo brinula za mene.
Carlisle je imao više pojma o onome što nadolazi. Njegove usne stisnute su u crtu a njegovo čelo je naborano. Izraz je bio prestar za njegovo mladoliko lice.
Kako su svi ostali sjeli, vidio sam povučenu liniju.
Rosalie je sjela direktno nasuprot Carlisla, na drugoj strani dugog stola. Gledala je u mene, nikada ne skrećući pogled.
Emmett je sjeo pored nje, njegovo lice i misli su iskrivljene.
Jasper je oklijevao, a onda je stao nasuprot zida iza Rosalie. On je odlučio, bez obzira na ishod ove diskusije. Škrgutao sam zubima.
Alice je zadnja došla, njene oči su bile usredotočene na nešto drugo – u budućnost, i dalje nejasne da bih ih mogla iskoristiti. Izgledalo je kao da nije razmišljala o tome, kada je sjela do Esme. Protrljala je svoje čelo kao da ima glavobolju. Jasper se uznemireno dvoumio i razmišljao o tome da joj se pridruži, ali ostao je na svom mjestu.
Duboko sam udahnuo. Ja sam ovo započeo – ja moram prvi početi pričati.
''Žao mi je,'' rekao sam, i prvo pogledao Rose, zatim Jaspera a onda Emmetta. ''Nisam nas htio izložiti ikakvom riziku. Nisam razmišljao, i preuzimam punu odgovornost na mojoj brzopletoj akciji.''
Rosalie je gledala u mene zlo. ''Kako misliš, 'preuzeti potpunu odgovornost'?
Hoćeš li to popraviti?''
''Ne na način na koji ti misliš,'' rekao sam, trudeći se da zadržim glas ujednačen i tih. ''Željan sam otići odmah, ako će to popraviti stvari.'' Ako budem vjerovao da je djevojka na sigurnom, ako budem vjerovao da je nitko od vas neće ni taknuti, dodao sam u glavi.
''Ne,'' Esme je promrmljala. ''Ne, Edward.''
Pogladio sam njenu ruku. ''Samo na nekoliko godina.''
''Esme je u pravu,'' Emmett je rekao. ''Ne možeš sada nikamo otići. To će biti obrnuto od pomoći - moramo znati o čemu ljudi razmišljaju sada više no ikada.''
''Alice će uhvatiti sve važnije,'' nisam se složio.
Carlisle je odmahnuo glavom. ''Mislim da je Emmett u pravu, Edward. Djevojka će prije progovoriti ako ti nestaneš. Ili svi odlazimo, ili nitko od nas ne odlazi.''
''Ona neće reći ništa,'' inzistirao sam brzo. Rose je malo trebalo da eksplodira, i želio sam iznijeti ovu činjenicu prije.
''Ne znaš njen um,'' Carlisle me podsjetio.
''Znam toliko. Alice, podrži me.''
Alice me iscrpljeno pogledala. ''Ne mogu vidjeti što će se dogoditi ako ovo samo ignoriramo.'' Brzo je pogledala u Rose i Jaspera.
Ne, naravno da ne može vidjeti tu budućnost – ne kada su Rosalie i Jasper bili protiv toga da ignoriraju ovaj incident.
Rosalie je udarila dlanom od stol koji je odjeknuo. ''Ne možemo dopustiti da ljudska uopće ima priliku da kaže nešto. Carlisle, moraš to vidjeti. I kada odlučimo svi nestati, nije sigurno ostavljati priče iza nas. Mi živimo toliko drugačije od naše ostale vrste – znaš da su tu oni koji jedva čekaju neku izliku da bi pokazali prstom. Moramo biti oprezniji od svih ostalih!''
''Ostavili smo glasine iza nas i prije,'' podsjetio sam ju.
''Samo glasine i sumnje, Edward. Ne svjedoke i dokaze!''
''Dokaze!'' podsmjehnuo sam se.
Ali Jasper je kimao, tvrdih očiju.
''Rose – '' Carlisle je započeo.
''Dopusti mi da završim, Carlisle. Ne mora to biti ništa veliko. Djevojka je udarila glavom danas. Pa moglo se dogoditi da je se ozljeda pretvorila u nešto ozbiljnije nego što je izgledalo.'' Rosalie je slegnula ramenima. ''Svaki smrtnik ide spavati sa šansom da se nikada ne probudi. Ostali će očekivati da počistimo iza sebe. Tehnički, to bi trebao biti Edwardov posao, ali očigledno je to iznad njega. Znaš da sam ja sposobna kontrolirati se. Ne bih ostavila nikakvih dokaza iza sebe.''
''Da Rosalie, svi znamo kako si profesionalna u ubojstvima,'' zarežao sam.
Siktala je na mene, bijesna.
''Edward, molim te,'' Carlisle je rekao. A onda se okrenuo prema Rosalie. ''Rosalie, imao sam drugačiji pogled za ono u Rochesteru jer sam osjećao da ti se duguje pravda. Ljudi koje si ubila su ti monstruozno učinili zlo. Ovo nije ista situacija. Swan djevojka je nevina.''
''To nije osobno, Carlisle,'' Rosalie je protisnula kroz zube. ''To je za našu zaštitu.''
Bio je kratak trenutak tišine dok je Carlisle razmišljao o svom odgovoru. Kada je kimnuo, Rosalinine oči su se zapalile. Trebala je znati bolje. Čak i da ne mogu čitati njegove misli, moga sam zamisliti njegove sljedeće riječi. Carlisle se nikada nije nagađao.
''Znam da želiš dobro, Rosalie, ali…ali želio bih više da naša obitelj zasluži da bude zaštićena. Po prilici…nesreća ili greška u kontroli je za osudu dio onoga što smo mi.'' Bilo je poznato da sebe uključi u množinu, iako on nikada nije učinio nijednu grešku. ''Da ubijemo nevino dijete hladne krvi je drugačije u potpunosti. Vjerujem da rizik koji ona predstavlja, bilo da ona progovori svoje sumnje ili ne, nije vrijedno većeg rizika. Ako radimo iznimke da se zaštitimo, riskiramo nešto mnogo važnije. Riskiramo da izgubimo bit onoga što jesmo.''
Kontrolirao sam izraz vrlo pažljivo. Ne bi pomagao smiješak. Ili aplauz, kao što sam to želio učiniti.
Rosalie se namrgodila. ''Samo sam se htjela ponijeti odgovorno.''
''Ali je bešćutno,'' Carlisle ju je ispravio nježno. ''Svaki život je dragocjen.''
Rosalie je teško udahnula a onda joj se donja usna napućila. Emmett joj ju je pogladio po ramenu.
''Biti će sve u redu, Rose,'' podržao ju je tihim glasom.
''Pitanje je,'' Carlisle je nastavio, ''Hoćemo li se preseliti dalje?''
''Ne,'' Rosalie je zajecala. ''Tek smo se prilagodili. Ne želim početi ispočetka u srednjoj školi ponovo u prvom razredu.''
''Možeš zadržati sadašnje godište, naravno,'' Carlisle je rekao.
''A onda se opet ranije seliti?'' suprotstavila se.
Carlisle je slegnuo ramenima.
''Sviđa mi se ovdje! Ima tako malo sunca, skoro smo normalni.''
''Pa, sigurno ne moramo odlučiti sada. Možemo pričekati i vidjeti hoće li to biti potrebno. Edward je čini se siguran u Swan djevojčinu šutnju.''
Rosalie je frknula.
Ali nisam bio više zabrinut za Rose. Mogu vidjeti da će ići uz Carlisleovu odluku, bez obzira koliko je bijesna na mene. Njihov razgovor nastavio se na nevažnim detaljima.
Jasper se i dalje nije pomaknuo.
Shvatio sam zašto. Prije no što su se on i Alice upoznali, on je živio u borbenoj zoni, u nemilosrdnom kazalištu rata. On je znao posljedice za prekršena pravila – on je vidio strašne posljedice vlastitim očima.
Mnogo je govorilo to što nije pokušao smirit Rosalie sa svojim posebnim sposobnostima, niti ju je htio dražiti. On se držao podalje sa svojom odlukom – iznad svega.
''Jasper,'' rekao sam.
Susreo je moje zurenje, bez ikakvog izraza lica.
''Ona neće platiti za moju pogrešku. Neću to dopustiti.''
''Ona je to iskoristila, onda? Ona je trebala umrijeti danas, Edward. Ja ću to samo popraviti.''
Ponavljao sam si, svaku riječ polagano izgovarajući. ''Ja to neću dopustiti.''
Streljao je očima. On nije očekivao ovo – on nije zamišljao da ću ga pokušati spriječiti.
Odmahnuo je jednom glavom. ''Neću dopustiti da Alice živi u opasnosti, ni najmanjoj opasnosti. Ne osjećaš prema nikome ono što ja osjećam prema njoj, Edward, ti nisi proživio ono što sam ja proživio, bez obzira jesi li vidio moje uspomene ili ne. Ne razumiješ.''
''Ja to ne poričem, Jasper. Ali govorim ti sada, neću ti dopustiti da povrijediš Isabellu Swan.''
Zurili smo jedno u drugo – ne prkosno, nego odmjeravanje protivnika. Vidio sam da iskušava raspoloženje oko mene, testira moju odlučnost.
''Jazz,'' Alice je rekla, prekidajući nas.
Držao je svoje oči na meni još jedan tren, a onda je pogledao u nju. ''Nemoj se truditi govoriti mi da se možeš zaštititi, Alice. To već znam. Ali i dalje trebam – ''
''To nije ono što sam mislila reći,'' Alice ga je prekinula. ''Htjela sam te zamoliti za jednu uslugu.''
Vidio sam što ima na umu, i usta su mi se otvorila u čudu sa čujnim izdisajem. Gledao sam u nju, sav u šoku, samo nejasno svjestan da svi osim Alice i Jaspera gledaju mene u čudu.
''Znam da me voliš. Hvala. Stvarno bih cijenila da se ne trudiš ubiti Bellu. Kao prvo, Edward je ozbiljan i ne želim da se vas dvoje borite. Kao drugo, ona je moja prijateljica. Na kraju krajeva, biti će mi prijateljica.''
To je bilo kristalno jasno u njenoj glavi: Alice, kako se smije sa svojom ledenom bijelom rukom oko djevojčinog toplog, krhkog ramena. I Bella se smije, također, sa svojom rukom oko Alicinog struka.
Vizija je čvrsta kao stijena; samo je vrijeme upitno.
''Ali…Alice…'' Jasper je protisnuo. Nisam mogao okrenuti glavu da pogledam izraz njegovog lica. Nisam mogao rastjerati sliku iz Alicine glave da bih čuo ovo.
''Zavoljeti ću je jednog dana, Jazz. Biti ću veoma ljuta ako ti to ne dopustiš.''
I dalje sam bio zaključan u Alicinim mislima. Vidio sa kako se budućnost mijenja kako se Jasperova odlučnost koprcala sa suočenjem neočekivanim zahtjevom.
''Ah,'' udahnula je – njegova odluka se sada razbistrila u novoj budućnosti. ''Vidiš? Bella neće ništa reći. Nemaš se zašto brinuti.''
Način na koji je rekla djevojčino ime…kao da su već blisko povjerljive…
''Alice,'' umalo sam se ugušio. ''Što…se ovo…?''
''Rekla sam ti da promjena dolazi. Ne znam, Edward.'' Stisnula je čeljust, i vidio sam da ima još. Pokušala je da ne razmišlja o tome; odjednom se jako koncentrirala na Jaspera, iako je on i dalje zabezeknut da bi sada razvijao ikakvu odluku.
Činila je to ponekad kada je htjela sakriti nešto od mene.
''Što, Alice? Što skrivaš?''
Čuo sam kako Emmett gunđa. Uvijek ga je frustrirao način na koji smo Alice i ja imali ove razgovore.
Odmahnula je glavom, pokušavajući me ne pustiti unutra.
''Je li o djevojki?'' zahtijevao sam. ''Je li o Belli?''
Škrgutala je zubima u svojoj koncentraciji, ali kada sam progovorio Bellino ime, izletjela je. Njen izlet bio je najmanji dio sekunde, ali bio je dovoljno dug.
''NE!'' viknuo sam. Čuo sam kako je stolica udarila o tlo, tek tada sam shvatio da sam na nogama.
''Edward!'' Carlisle je također bio na nogama, sa rukom na mom ramenu. Jedva da sam bio svjestan njega.
''Sve je čvršće,'' Alice je šapnula. ''Svake minute si sve odlučniji. Samo su dva načina ostala za nju. Ili jedan ili drugi, Edward.''
''Ne,'' rekao sam ponovo; nije bilo glasnoće u mom poricanju. Moje noge osjećale su se šuplje, i morao sam se nasloniti na stol.
''Hoće li netko molim vas dopustiti da mi ostali saznamo misterij?'' Emmett se požalio.
''Moram otići,'' šapnuo sam Alice, ignorirajući ga.
''Edward, već smo to prošli,'' Emmett je rekao glasno. ''To je najbolji način da natjeramo djevojku da progovori. Uostalom, ako odeš, nećemo pouzdano znati je li djevojka progovorila ili ne. Moraš ostati i suočiti se sa ovim.''
''Ne vidim te da ideš ikamo, Edward,'' Alice je rekla. ''Ne znam da možeš otići više.'' Razmisli o tome, dodala je tiho. Razmisli o odlasku.
Vidio sam na što je pomislila. Da, ideja da nikada više ne vidim Swan djevojku je ponovo bila…bolna.
Ali je također bila potrebna. Nisam mogao dozvoliti da joj osudim budućnost.
Nisam sasvim sigurna za Jaspera, Edward. Alice je nastavila. Ako odeš, on će misliti da je opasnost za nas…
''Ne želim to čuti,'' skoncentrirao sam se na nju, i dalje samo napola svjestan na publiku.
Jasper je poljuljan. On nikada ne bi učinio nešto što bi povrijedilo Alice.
Nije pravi trenutak. Hoćeš li riskirati njen život, ostaviti ju neobranjenu?
''Zašto mi to radiš?'' jecao sam. Glava mi je pala u ruke.
Nisam Bellin zaštitnik. Ne mogu to biti. Zar nije Alicina budućnost dovoljan dokaz za to?
I ja ju volim, također. Ili ću je voljeti. Nije isto, ali želi je imati blizu sebe.
''Volim ju, također?'' šapnuo sam, nepovjerljivo.
Udahnula je. Slijep si, Edward. Zar ne vidiš kamo sve vodi? Zar ne možeš vidjeti kako je sada? Više je neminovno od izlaska sunca sa istoka. Vidi što ja vidim…
Odmahnuo sam glavom, užasnut. ''Ne.'' Pokušao sam ugasiti vizije koje mi je pokazivala. ''Ne moram poći tim smjerom. Otići ću. Promijeniti ću budućnost.''
''Možeš pokušati,'' rekla je skeptično.
''Oh, ma dajte!'' Emmett je zaurlao.
''Obrati pažnju,'' Rose je siktala na njega. ''Alice ga vidi kako se zaljubljuje u ljudsku!
Kako klasično za Edwarda!'' gadljivo je rekla tu misao.
Jedva sam ju čuo.
''Što?'' Emmett je rekao, preneražen. A onda se njegov tutnjavi smijeh kao jeka proširio prostorijom. ''Je li to to što se događalo?'' Opet se nasmijao. ''Krasan završetak, Edward.''
Osjetio sam njegovu ruku na mom ramenu, i maknuo sam ju odsutno. Nisam mogao sada obraćati pažnju na njega.
''Zaljubio se u ljudsku?'' Esme je ponovila zapanjena. ''U djevojku koju je spasio danas? Zaljubio se u nju?''
''Što točno vidiš, Alice? Točno,'' Jasper je zahtijevao.
Okrenula se prema njemu; nastavio sam nijemo zuriti u njeno lice.
''Sve zavisi od toga je li dovoljno snažan za to. Hoće li ju sam ubiti'' – okrenula se i ponovo susrela moj pogled, blistajući – ''što bi me stvarno iživciralo, Edward, da ne spominjem što bi to učinilo tebi –'' ponovo se okrenula prema Jasperu,'' ili će postati jedna od nas jednog dana.''
Netko je teško udahnuo; nisam pogledao da vidim tko.
''To se neće dogoditi!'' Opet sam vikao. ''Nitko od vas!''
Čini mi se da me Alice nije čula. ''Sve zavisi,'' ponovila je. ''Možda je dovoljno da bude snažan da ju ne ubije – ali biti će blizu. Trebati će ti nevjerojatna količina snage,'' razmislila je. ''Više nego što je Carlisle ima. Možda će biti dovoljno snažan…
Jedina stvar je da nije dovoljno snažan da je se kloni. To je izgubljen slučaj.''
Nisam mogao pronaći glas. Kao što se činilo i kod ostalih. Soba je bila tiha.
Ja sam zurio u Alice, a svi ostali su zurili u mene. Mogao sam vidjeti svoj užasnuti izraz iz pet različitih gledišta.
Nakon dugog trenutka, Carlisle je udahnuo.
''Pa, to…komplicira stvari.''
''I ja kažem,'' Emmett se složio. Njegov glas i dalje je bio bliže smijehu. Vjeruj Emmettu da pronađe šalu u razaranju mog života.
''Pretpostavljam da plan ostaje isti,'' Carlisle je rekao u nadi. ''Ostati ćemo, i vidjeti. Očigledno, nitko neće…ozlijediti djevojku.''
Ukočio sam se.
''Ne,'' Jasper je rekao tiho. ''Mogu se složiti s tim. Ako Alice vidi dva puta –''
''Ne!'' Moj glas nije bio ni vikanje ni režanje ni plač očaja, ali kombinacija to troje je. ''Ne!''
Morao sam otići, da se udaljim od buke njihovih misli – Rosalieno gađenje, Emmettov humor, Carlislova strpljenje kojem nikada nema kraja…
Gore: Alicino povjerenje. Jasperovo povjerenje u to povjerenje.
I najgore od svega: Esme…radost.
Izletio sam iz prostorije. Esme mi je dodirnula ruku kako samo prolazio, ali nisam pozdravio njenu gestu.
Trčao sam prije no što sam izašao iz kuće. Prošao sam rijekom, a onda utrčao u šumu. Kiša se vratila, padala je tako teško da sam se natopio u samo nekoliko trenutaka. Volio sam tanki list vode – činio je zid između mene i ostatka svijeta. Zatvorio me, ostavio me samog.
Trčao sam prema istoku, preko planina bez mijenjanja smjera, dok nisam vidio svjetla Seattlea na drugoj strani sonde. Stao sam prije nego što sam prešao granice ljudske civilizacije.
Zatvoren kišom, sam, konačno sam mogao vidjeti što sam napravio – način na koji sam pokvario budućnost.
Prvo, vizija Alice i djevojke obavijene rukama – povjerenje i prijateljstvo koje je tako očigledno da je vikalo iz slike. Belline široke čokoladne oči nisu začuđene u ovoj viziji, ali i dalje su pune tajnih – u ovom trenutku, činile su se sretno tajne. Nije se izmaknula od Alicine hladne ruke.
Što ona misli? Koliko zna? U tom trenutku njene budućnosti, što misli o meni?
Onda druga slika, skoro ista, ali sada obojena užasom. Alice i Bella rukama obavijene jedna oko druge u svom prijateljstvu punom povjerenja. Ali sada nije bilo razlike između tih ruka – obje su bijele, meke i mramorne, tvrde kao čelik.
Belline široke oči više nisu čokoladne. Šarenice su sada bile šokantne, jasno grimizne.
Tajne u njima i dalje su nerazumljive – prihvaćanje ili samoća? Nemoguće je za reći. Njeno lice je hladno i besmrtno.
Drhtao sam. Nisam mogao potisnuti pitanje, isto, ali potpuno različito: Što ona misli – kako se ovo dogodilo? I što misli o meni?
Mogao sam odgovoriti na to posljednje. Ako sam ju natjerao u ovaj prazni polu-život zbog moje slabosti i sebičnosti onda me zasigurno mrzi.
Ali bila je tu još jedna užasna slika – gora nego ijedna druga koju sam imao u glavi.
Moje vlastite oči, duboke grimizom od ljudske krvi, oči čudovišta. Bellino slomljeno tijelo u mojim rukama, pepeljasto bijelo, isušeno, beživotno. Bilo je tako konkretno, tako jasno.
Nisam to mogao gledati. Nisam to mogao podnijeti. Pokušao sam to istjerati iz uma, pokušao sam vidjeti nešto drugo, bilo što drugo. Htio sam ponovo vidjeti izraz njenog živog lica koje je preuzelo pozornost posljednjeg poglavlja mog životnog postojanja. Sve ali bez koristi.
Alicina sumorna vizija je ispunila moju glavu, i trzao sam se unutar sebe u agoniji koju je prouzrokovala. Međutim, čudovište se prelijevalo veseljem, zanosan nevjerojatnošću
njegova uspjeha. To mi se gadilo.
Ne mogu to dopustiti. Mora postojati način da nadmudrim budućnost. Neću dopustiti da me Alicine vizije pogode. Mogu izabrati drugačiji put. Uvijek postoji izbor.
Mora postojati.
Post je objavljen 05.07.2009. u 13:19 sati.